Smrtonosna godina za novinarke i novinare

Prema podacima Reportera bez granica, ove godine je ubijen 141 novinar/ka, bloger/ica ili suradnik/ica medija.

“2012. je bila izuzetno smrtonosna godina”, kaže Ulrike Gruska iz organizacijeReporteri bez granica. Prilikom obavljanja svoga posla ili zbog svoga posla ubijen je 141 novinar/ka, bloger/ica ili suradnik/ica medija. Od toga je 88 novinara/ka, 47 blogera/ica i šest drugih suradnika/ica medija. Nikad ranije nije ubijeno tako puno novinara/ka od 1995., otkad ova organizacija objavljuje godišnje statistike.

 “88 novinar/ki je izgubilo život dok su izvještavali s ratišta”, kaže se u izvještaju, “ili su ih ubili organizirani kriminalci, krijumčari droga, militantni islamisti ili su ubijeni po nalogu korumpiranih državnih službenika”.

Egipatski novinar Al Husseini Abu Dief je ubijen za vrijeme nemira u Kairu. Taj 33.godišnji snimatelj dnevnih novina Al-Fagr je nakon jednog seminara DW-Akademije krenuo prema Predsjedničkoj palači. Htio je snimati sukobe protivnika i pristaša režima. Prema navodima jednog očevidca nepoznata osoba je u njega pucala iz neposredne blizine. Šest dana kasnije je umro.

Osobito opasna je 2012. bila za blogere/ice. Prošle godine ih je poginulo pet, a ove 47. Samo u Siriji je poginulo 44 blogera. Ukupno je u Siriji 2012. poginulo 65 suradnika medija, 21 je zatvoren. Među njima je i Mazen Darviš, kojega su Reporteri bez granica proglasili novinarom godine. On je, među ostalim, osnovao Sirijski centar za slobodu medija i mišljenja. Uhićen je u veljači 2012. i ne zna se gdje se trenutno nalazi.

U Somaliji je ubijeno 18 novinara/ki, u Pakistanu deset, u Meksiku šest. Među zemlje u kojima je opasno raditi novinarski posao Reporteri bez granica ubrajaju i Brazil gdje su ubijena dva novinara vjerojatno zato što su istraživali o krijumčarenju droga.

Više od 1.000 novinar/ki je ove godine zatvoreno, gotovo dvije tisuće je bilo izloženo prijetnjama. Trenutno je 193 novinara u zatvorima, najviše u Kini (gotovo stotinu) te u Turskoj (70). Opasno žive novinari i u Eritreji, Omanu, Kubi, Iranu ili na sjeveru Malija.

Samoubojstvo medicinske sestre

U Britaniji, dana 7. prosinca 2012. godine,  Jacintha Saldanha, anonimna medicinska sestra zaposlena u bolnici Kind Edward VII u Londonu počinila je samoubojstvo. Iza sebe je ostavila supruga i dvoje maloljetne djece. Prema onome što se u javnosti zna, nije imala privatnih problema.

No, zašto se je to dogodilo?

Prvo, prestala je biti anonimna u trenutku kada je činjenica da je počinila samoubojstvo izašla u medije. Od toliko samoubojstava koja se događaju svaki dan, njezino je isprostituirano jer je ona žrtva zafrkancije. Glupe, infantilne zafrkancije.

Australski voditelji Mel Greig i Michael Christian došli su na ideju, obzirom da je trudnoća Kate Middelton ili “one koja nosi idućeg britanskog monarha” tako dobro prodavana “roba”, kako bi bilo sasvim “awesome” tj. “fenomenalno” po naški, da oni izvedu nešto apsolutno ludo i nazovu bolnicu u kojoj se ona nalazi i priupitaju o stanju gđe. Middelton. Da bi stvar bila još urnebesnija, i kako bi, prije svega i došli do podataka, odlučili su se predstaviti kao vrh britanske kraljevske loze.

{slika} Rečeno, učinjeno. Nazvali su, predstavili se, centrala ih je prespojila, javila se nesretnica s početka priče. Jacintha Saldanha, rodom Indijka, i sama neizvorna govornica, teško da je mogla razlikovati britanski naglasak od onoga kako su govorili Mel Greig i Michael Christian. Ljubazno je odgovorila na pitanja, poklopila i vjerojatno nastavila sa svojim mirnim životom, dok snimka razgovora nije izašla u javnost.

Dva dana nakon toga, našli su je obješenu.

Iako Indijka, ona je kršćanka i prema informacijama koje su prikupljene od obitelji, suradnika i prijatelja, radilo se o samozatajnoj, radišnoj i dobroj ženi. No mislim da ne treba zanemariti i snažan ponos koji je utkan u indijsku kulturu. Što se dogodilo, zašto je ona odlučila ubiti se i ostaviti iza sebe djecu, neće se saznati. Jer realno, to je sebičnost. Ostavila je tri oproštajna pisma, u potonjem je definirala na koji način želi biti pokopana.

U vremenima kada je ok promatrati hrpu više ili manje devijantnih mladih ljudi u kući iz koje je izlaz rijetko opcija, kada je prihvatljivo da su najčitaniji članci u novinama oni o masovnim pokoljima i u trenucima kada uz kavu konzumiramo činjenice o razvodu estradne “zvijezde”, što je to, nazvati bolnicu, snimati razgovor, lažno se predstavljati i bezobrazno cimati medicinske seste koje rade svoj posao.

Prema informacijama iz bolnice, Jacintha Saldanha nije bila suočena s kaznom radi propusta, kao niti sa ismijavanjem kolega na poslu. Jednostavno, dogodilo se. Zašto bolnica nema protokol po kojem se eventualno dolazi do informacija o svim pacijentima, kako niti jednoj od uključenih medicinskih sestara (ona koja je prespojila poziv i ona koja je odgovarala na pitanja) nije palo na um da se događa nešto čudno, saznati nećemo nikada.

U kakvom vremenu živimo, kada se toliko grubo krši pravo na privatnost, kada do tragedije dođe radi nečije razonode i “dobre ideje”? Sigurno, samoubojstvo Jacinthe Saldanhe se nije moglo predvidjeti, no moglo je biti spriječeno. Nekada je dovoljno samo poštovanje.

{slika}

Sanji Iveković nagrada za životno djelo

Nagrada za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) ove je godine pripala multimedijalnoj umjetnici Sanji Iveković (1949.).

“Aktivistica, feministica, performerica i video pionirka, Iveković je umjetnica koja, kako sama kaže, ‘ne isporučuje odgovore, već postavlja pitanja’, pokušavajući učiniti vidljivima goruće društvene probleme kao što su nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos ljudi prema politici, seksualnosti i prema rodnoj ravnopravnosti”, rekla je članica odbora za nagrade Ljiljana Mihaljević obrazlažući nagradu.

“Reaching out” – sklonište za žrtve trgovanja ljudima u Rumunjskoj

Direktorica skloništa za mlade žene koje su žrtve trgovanja ljudima u Rumunjskoj, Iana Matei, čvrsto vjeruje u osnaživanje djevojaka te im pomaže kako bi stekle  nove životne vještine i naučile samoosnaživanje.

Nakon studija psihologije i života u Australiji, aktivistkinja za ljudska prava, Iana Matei vratila se u svoju rodnu Rumunjsku. Kao psihologinju  i “stručnjakinju”  za djecu s ulice, kontaktirala ju je lokalna policija kada je pokupila tri tinejdžerice, prostitutke, koje je trebalo odvesti liječniku. Matei je ovdje odigrala svoju profesionalnu ulogu psihologa, ali je  bila svjesna činjenice da djevojke nemaju kamo otići nakon posjeta liječniku. U to vrijeme nije postojalo niti jedno sklonište koje bi prihvatilo mlade djevojke ili im pomoglo na neki način. Svjesna opasnosti s kojima bi se djevojke mogle suočiti ako ostanu na ulici, Matei je donijela odluku koja će pomoći brojnim tinejdžericama pronaći novu budućnost i novi život. Osnovala je  sklonište za bespomoćne djevojke Reaching Out koje radi i danas prvenstveno na izgradnji života djece koja su žrtve seksualnog nasilja, eksploatacije, trgovine i ropstva.

Seksualno ropstvo nije nešto što bilo koja mlada djevojka želi, ističe Matei. To je često duboki očaj zbog kojeg je djevojka osjetljiva te trgovci ljudima lakše manipuliraju njima. Prodaja djevojke trgovcu ljudima ne dogodi se samo jednom, to je često proces u kojem se prodaje iznova i iznova različitim ‘vlasnicima’.

Većina žrtava trgovanja ljudima su mlade osobe koje uglavnom bježe iz disfunkcionalnih obitelji ili domova za djecu, a gdje su već pretrpjeli fizičko, psihičko ili seksualno zlostavljanje. Još jedan faktor koji tome pridonosi je što je Rumunjska zemlja koja se nalazi u lošim ekonomskim i gospodarskim uvjetima, te ima slabu socijalnu mrežu koja bi trebala pružiti zaštitu mladim djevojkama. Mlade djevojke u nadi za boljim poslom van zemlje, u nadi da će im osigurati veću materijalnu sigurnost postaju žrtve trgovanja ljudima.

Eva Fernández Ortiz, novinarka za ljudska prava nedavno je imala priliku napraviti intervju sa Ianom Matei za WNN-Women News Network:

 Eva Fernández Ortiz za WNN:  Koje su bile vaše misli kada ste se prvi put susreli sa djevojkama koje su žrtve seksualnog nasilja još 1998.?

Iana Matei:  Bila sam šokirana, jer kad se spomene prostitutka, prvo mi na pamet uvijek padne žena, starija, možda i oko 40 godina… Nimalo slično ovome što sam vidjela. To su bile djevojčice od 14,15 godina. Pitala sam ih kako su završile u ovoj situaciji, a one su rekle kako su bile kupljene i prodane. Tada sam shvatila da u 21.stoljeću imamo ropstvo u zemlji i to me jako razljutilo. Djevojke su imale sifilis i ostale su u bolnici dva tjedna. To mi je dalo vremena da započnem program.

Fernández: Kakva je bila tada situacija što se tiče dječje prostitucije i koliko je evoluirala od kada ste započeli program 1999.godine?

Matei: U vrijeme kada sam započela program oko četvrtine djevojaka je bilo mlađe od 18 godina, a tri četvrtine starije. Djevojke mlađe od 18 godina su često prvo bile eksploatirane u Rumunjskoj, a potom bi ih slali u inozemstvo. Međutim, upravo sada imamo tri četvrtine mlađih od 18, a samo četvrtinu starijih. Prije deset godina bilo je manje maloljetnih djevojka, ali više nasilja.

Fernández: U kojem periodu se ta promjena dogodila?

Matei: 2003./2004. stvari su se počele mijenjati, a 2007. podaci su jasno pokazivali prevlast maloljetnica.  Sve se promijenilo od tada, i modus operiranja trgovaca, zemlje odredišta itd. Dok smo mi, koji se borimo protiv trgovanja ljudima i dalje u istoj poziciji što se tiče zakonodavstva, pristupa…

Na primjer, danas postoje i dečki koji su izrabljivani u seks industriji. Oni bi im stavili drogu u pića, potom bi ih silovali, a onda prodali. A za naše zakonodavce, mi još uvijek nemamo taj problem. Mi ne govorimo o tome, čak i ako ta djeca postoje. To nije službeno, to je samo u varijanti  “to bi moglo biti”.

Fernández:  Kako djevojke stižu u vaše sklonište? U kakvom su stanju kada dođu?

Matei:  Dolaze preko policije koja me kontaktira … obično imaju zdravstvenih problema … više nego samo spolno prenosivih bolesti. Govorim o problemima bubrega, lica, problema zbog premlaćivanja.

Psihološki su prilično loše. Ponekad ne znaju tko su i ne mogu pronaći svoj ​​identitet. One su posramljene … to je najvažnije obilježje. One ne razumiju da to nije njihova krivnja. Misle da je njihova krivnja što su bile  glupe i vjerovale, to je uvijek njihova krivnja.

{slika}

Prevela i prilagodila: Arijana Kladar

Solidarnost s LGBT aktivistkinjama i aktivistima na Kosovu

Beogradska lezbijska organizacija “Labris” pozvala je srodne organizacije iz regije na solidarnost s LGBTQ aktivistima i aktivistkinjama na Kosovu. Poziv je upućen nakon prošlotjednog napada ekstremističkih skupina na goste i gošće promocije trećeg broja časopisa Sex, koji obrađuje temu seksualnosti. Napad se dogodio 14. prosinca u Domu omladine u Prištini, dva tjedna nakon što je događaj najavljen na internetu, u tisku i putem plakata.

Pola sata uoči početka, grupa od 20 muškaraca, koji su okarakterizirani kao islamski ekstremisti, upala je u dvoranu, bacila suzavac i počela razbijati sve pred sobom – rasvjetu, stolove, stolice, umjetničke instalacije. Na ulazu su stajala četvorica policajaca, za koje se na videoisječku vidi da uopće nisu reagirali. Organizatorice su uvjerene da je napad planiran u dogovoru s policijom, prenosi CroL.hr.

Nasilje islamskih fundamentalista ipak nije spriječilo promociju. Voditeljica Linda Gusia, feministička profesorica sa Sveučilišta u Prištini, dala je sjajan uvod u razgovor s tezom da je seksualnost političko pitanje. Osim nje, prisutne su bile i Sibel Halimi, sociologinja i istraživačica, profesorica Nita Luci (obje iz Kosovskog centra za rodne studije) te dvije aktivistkinje, Lgbala Rogova iz Prištine i Lepa Mlađenović iz Beograda.

Nasilje tek uslijedilo

Međutim, nasilnici nisu odustali. Štoviše, oko stotinjak njih se skupilo ispred Doma omladine, zbog čega su organizatorice odlučile otkazati zabavu Sex Party, kako bi spriječile napade, a policija je evakuirala sudionike i sudionice. Oko ponoći su ekstremisti napali dvojicu muškaraca na ulici koji su im “djelovali kao da su gej”, a obojica su završili u bolnici s ozlijedama.

Sutradan, ekstremisti su slali prijetnje sudionicima i sudionicama putem Facebooka, mobilnih telefona i e-mailova. U subotu, 16. prosinca, upali su u sjedišta organizacija za promociju LGBT prava Libertas i QESh, uništili opremu i namještaj te napali aktiviste koji su se tamo nalazili.

Jučer je na YouTubeu objavljena poruka prijetnje urednici Kosovo 2.0 i feminističkoj aktivistkinji i voditeljici Mreže žena Kosova, koja okuplja 104 ženske organizacije na Kosovu, Besa Luci.

Civilno društvo ustalo na noge

Ovo je bila prva javna diskusija na Kosovu o seksualnosti i gej pravima, i prvi puta da su dvije žene na Kosovu izašle u javnost s imenima i prezimenima kako bi branile svoju lezbijsku egzistenciju.

Nasilje ekstremista, koje je zapravo tek započelo, pokrenulo je i civilno društvo na Kosovu, koje piše pisma podrške sudionicima i organizatoricama.

Zašto je rat uzeo svoj danak nad Iračankama?

Kontinuirano sektaško nasilje i ekonomija u problemima su stvorili dodatni pritisak na žene – sa 400.000 udovica samo u Bagdadu i 24 posto nepismenih žena.

Rounaq je imala 14 godina kada ju je otac ispisao iz škole i udao za čoveka iz njihovog plemena. Nakon što je navršila 17 godina, suprug je nju i njihovu trogodišnju kćer napustio, bez edukacije ili mogućnosti uzdržavanja sebe i dijeteta. Kako brak  nije bio registriran jer je bila maloljetna, njena kćer je ostala bez potrebnih papira za školovanje.

Rounaquina situacija, kako navodi Zainab Shakir, direktorica Women for Women International, Irak, opisuje probleme s kojima se žene suočavaju godinu dana nakon što je rat završio. Sa uništenjem državnih institucija u jeku američke invazije 2003., ljudi su se okrenuli “plemenskim i religijskim strukturama i zajednicama” za pomoć. Kontinuirano sektaško nasilje i ekonomija u problemima su najviše pogodili žene.

Prema Ministarstvu za ženska pitanja u Iraku je više od milijun udovica, sa 400 000 udovica samo u Bagdadu, dok UN smatra da su brojke znatno više. “Mnoge od ovih žena nisu nikada radile, nemaju nikakvo obrazovanje, a imaju troje ili četvero djece. U svojim kasnim dvadesetima se nađu u poziciji da više nema osobe koja bi se skrbila za njih. Rođaci ili roditelji ih možda mogu primiti, ali ne mogu si to svi priuštiti.”

Ministarstvo za ženska pitanja ima određeni smještaj koji se dodijeljuje lutrijski udovicama, a neke dobiju i vladin novac, no ne može se svima pomoći. Shakir napominje da, sa samo jednom političarkom (Ministarstvo za ženska pitanja) u vladi, problemi žena “nisu na njihovoj listi prioriteta”.

Dok je američka invazija imala najveći utjecaj, Shakir objašnjava da su i dugi rat, te 12 godina sankcija imali svoje posljedice na žene.

“Mnoge obitelji su prestale slati svoju djecu u školu – zbog straha od nasilja i silovanja. To se najviše događalo u ruralnim područjima i predgrađima velikih gradova”, kazala je.

Neke obitelji su stavile obrazovanje sinova na prvo mjesto. Kao rezultat toga, djevojke su udavane sve mlađe religijskim ceremonijama – ispod zakonske granice od 18 godina – često u dobi od 14 ili 15 godina. Shakir tvrdi kako je to daleko od odgoja 70ih i 80ih kada je Irak bio poznat na Bliskom Istoku kao zemlja sa odličnim obrazovnim sustavom i zakonom da sva djeca moraju završiti osnovnoškolsko obrazovanje. “Danas 24 posto žena u Iraku je nepismeno, a u ruralnim područjima ta se brojka podiže na 50 posto u dobi od 15. do 24. godine”.

Nasilje koje se odvija diljem zemlje odražava se i na obitelji.

“Stres pogađa najranjivije – u ovom slučaju žene. Prema UN-u jedna od pet Iračanki bila je podvrgnuta fizičkom i psihičkom zlostavljanju – a drugi izvori sugeriraju da je brojka znatno veća”, zaključila je. Ipak, Shakir je pozitivna prema budućnosti Iraka.

Za Rounaq život je već bolji. Završila je jednogodišnji obrazovni  program Women for Women’s koji pruža životne, poslovne i strukovne vještine. Shakir objašnjava: “Završila je krojački zanat i otvorila svoj obrt, te smo ju povezale/li sa Women for Justice, gdje su odvjetnici volonteri preuzeli njen slučaj”.

 

Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar