sdadmin

Finska je zemlja znanja: 26 zadivljujućih činjenica o finskom obrazovanju

Posted on by sdadmin

Nakon što je napravljena velika edukacijska reforma prije četrdesetak godina, finski školski sustav dosljedno zasjeda na vrh internacionalnih lista edukacijskih sustava. Kako to uspijevaju?

Jednostavno – idu protiv stalnog ocjenjivanja i centraliziranog modela kojeg koriste Zapadne zemlje.

1. Finska djeca kreću u školu tek sa 7 godina.
2. Rijetko dobivaju ispite ili rade zadaće sve dok dobrano ne zađu u
tinejdžerske godine.
3. Djeca se ne mjere ni na koji način prvih 6 godina svoje edukacije.
4. Postoji samo jedan obavezan standardizirani ispit u Finskoj tek kad djeca
napune 16 godina. 
5. Sva djeca, pametna ili ne, pohađaju i uče u istim razredima. 
6. Finska troši oko 30% manje po studentu nego SAD. 
7. 30% djece prima dodatnu pomoć tijekom njihovih prvih 9 godina školovanja.
8. 66% srednjoškolaca odlazi na studij (najviše u Europi).
9. Razlika između najslabijih i najboljih studenata najmanja je u svijetu.
10. Znanstveni razredi ograničeni su na 16 učenika kako bi svaki sat mogli
raditi praktične eksperimente.
11. 93% Finaca završi srednju školu (17.5% više nego u SAD-u).
12. 43% finskih srednjoškolaca odlaze u strukovne škole.
13. Finski osnovnoškolci imaju ukupno 75 minuta pauze dnevno, dok je prosjek u
SAD-u 27 minuta.
14. Učitelji provode samo 4 sata dnevno u razredu, a 2 sata tjedno potroše na
profesionalno usavršavanje.
15. Finska ima isti broj učitelja kao i New York City, ali daleko manje
učenika (600,000 učenika u usporedbi s 1.1 milion u NYC-u).
16. Školski sustav u potpunosti financira država.
17. Svi profesori moraju imati magisterij koji je u potpunosti subvencioniran.
18. Nacionalni kurikulum sadrži samo osnovne smjernice.
19. Učitelji se odabiru iz top 10% najboljih studenata.
20. U 2010. 6600 prijava predano je za 660 mjesta za obrazovanje učitelja u
osnovnim školama. 
21. Prosječna početnika plaća finskog učitelja iznosi $29,000 u 2008. (u SAD-u
$36,000)…
22. …dok srednjoškolski učitelji u 15 godina iskustva ostvare 102% primanja
u odnosu na ostatak svojih kolega sa završenim fakultetom (u SAD-u taj broj je
62%).
23. Učitelji se ne plaćaju po uspješnosti.
24. Učitelji imaju isti status u društvu kao doktori i odvjetnici.
25. Međunarodna standardizirana mjerenja u 2001. pokazala su da su finska djeca
na vrhu ili vrlo blizu vrhu u prirodnim znanostima, čitanju i matematici. (Od
tada pa do danas dosljedno i dalje zauzimaju prva ili blizu prvog mjesta).
26. Unatoč svim razlikama između Finske i SAD-a, Finska lako pobjeđuje i
zemlje sa sličnom demografijom. (Npr. Susjedna Norveška ima stanovništvo slične veličine i homogene kulture kao Finska, a obrazovni sustav sličan SAD-u s kojim dijeli i rezultate na međunarodnim rangiranjima)

Izvori:

[1] http://www.nytimes.com/2011/12/13/education/from-finland-an-intriguing-
school-reform-model.html
[2] http://www.smithsonianmag.com/people-places/Why-Are-Finlands-Schools-
Successful.html
[3] http://www.tnr.com/article/politics/82329/education-reform-Finland-US
[4]
http://www.pisa.oecd.org/pages/0,3417,en_32252351_32236225_1_1_1_1_1,00.html

Tanzanija: Bijeg od sakaćenja ženskih genitalija

Posted on by sdadmin

“Moraš biti obrezana kako bi se udala, tako da kada zatrudniš, ne osramotiš svoju obitelj”, objašnjava Nengai, ponosna 26-godišnja učiteljica. U Gelainu, selu u kojem je odrasla, sve su djevojke koje je poznavala obrezane, obično nakon što su završile osnovnu školu. Njena majka bila je iz siromašne obitelji i udana sa samo devet godina za čovjeka sa četiri žene, čovjeka koji će postati Nengain otac. Kao što je slučaj bezbroj djevojčica u toj regiji, nakon što je Nengai završila osnovnu školu, bilo je sigurno da će se povijest ponoviti. Njen otac želio je se Nengai obreže kako bi se mogla udati za bogatog čovjeka, koji već ima četiri žene, u zamjenu za nekoliko krava.

{slika}

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, oko 140 milijuna žena i djevojčica žive s posljedicama obrezivanja koje je poznato i pod nazivom sakaćenje ženskih genitalija (female genital mutilation – FGM), što se najviše događa u Africi. Često je povezano s ranim brakom i krajem obrazovanja djevojaka. Nakon “obrezivanja”, što se ponekad dogodi i prije njihove desete godine, djevojčice se smatra spremnima za brak, te će privući ponekad krajnje potreban miraz koji se plaća u grlima stoke. FGM se često opravdava tradicijom, ali se međunarodno shvaća kao kršenje ljudskih prava. Osim fizičke i emocionalne traume povezane sa postupkom, FGM pridonosi povećanom prijenosu HIV-a­­, pošto se instrumenti dijele, kao i rizik infekcije i produženog krvarenja što može rezultirati smrću.

Nengai se sjeća kako je bila preplašena, ali nije znala kako će postupak biti strašan. Traumatizirana i preplašena razgovarala je sa svojom majkom koja joj je ispričala o svojim patnjama i batinama koje je pretrpjela kao dijete-mladenka. “Pobjegni”, rekla mi je majka. Nengani je to i učinila, te potražila utočište kod jedne od svojih učiteljica, koja je zatim riskirala svoju vlastitu sigurnost kako bi je odvela u Luteransku školu za Masai djevojke u Monduliju. Od kada je završila svoju edukaciju za učiteljicu, Nengai radi u obližnjim pokrajinama Arusha i Manyara, domu velike Masai populacije, gdje ženska partnerska organizacija UN-a (Maasai Women Development Organisation (MWEDO)), već godinama ženama i djevojkama pruža  obrazovanje.

U MWEDO-ovoj školi za djevojke bilzu grada Arushe je 86 djevojčica, od kojih bi mnoge bile obrezane ili udane. Školi je dana puna stipendija kako bi se osiguralo da završe minimalni stupanj obrazovanja kako bi svojim obiteljima bile vrijednije od miraza.

{slika}

Narau, 15-godišnja djevojka u Nengainom razredu, komentira kako je ‘rastužuje priča (Nengaina), ali je zahvalna što ima takvu učiteljicu s kojom se  može povezat’.

“Nisam udana, ali da nije škole, sigurno bi bila i već bi imala djecu”, kazala je učenica.

Njena kolegica, 14-godišnja Mereso, priča kako su joj majka i brat bili ushićeni kada je dobila stipendiju za MWEDO prije tri godine.

“Moj otac je bio uzrujan. Planirao je da će me udati odmah nakon što završim osnovnu školu”, priznala je i dodala kako je edukacija proširila njene horizonte.

“Moj omiljeni predmet je povijest, učenje o kolonijalnoj ekonomiji, otporu i suradnji. Inspirirana sam poviješću svoje zemlje, te želim postati odvjetnica kako bi se mogla boriti protiv udaje djevojčica”, kazala je Mereso.

Kao dio ovogodišnjih 16 Days of Activism Campaign against Gender Violence, žene UN-a i UN-ova Tanzanijska međuresorna rodna grupa podupiru project Karavan za promjene, bus sa 25 aktivista i aktivistkinja, novinara i novinarki te djelatnika I djelatnica nevladinih organizacija koji organiziraju forume, radio evente, plesne perfomanse i druge aktivnosti kako bi poduprli zakon kojim bi se zabranio FGM odnosno obrezivanje. Karavana je napustila glavni grad Dar es-Salaam 26. studenog. u vrijeme parnih godina, kada mnoga plemena organiziraju procesije u kojima se tisuće djevojaka javno obrezuju, čime se krši tanzanijski zakon.

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar

Bizarna opsesija naše kulture ženama mršavima kao štapić

Posted on by sdadmin

Nemoguće tanka Minnie Mouse pokazuje nastavak napada na zdravi pogled na sebe. No, ni obrana se ne predaje.

Robna kuća Barney’s New York, poznata po vodećoj modi i visokim cijenama prihvatila je pop kulturu otkrivajući planove da će  za božićni izlog predstaviti likove iz Disneya u ekskluzivnim posebno krojenim kreacijama. Ali ta prepoznatljiva tijela iz animiranih filmova sada su toliko izdužena i stanjena da liče na neprepoznatljive animirane čačkalice, a ne na korpulentnu, ali slatku Minnie, Goofya i Daisy Duck koji su omiljeni među djecom diljem svijeta.

Čini se da je problem u tom što u Barneysu i Disneyu misle da je preslatka mala Minnie Mouse previše bucmasta. Dennis Freedman, kreativni direktor Barneysa, rekao je za Womans Wear Daily da Minnie nije imala dovoljno stila.

“Kada smo došli do trenutka u kojem svi Disneyevi likovi hodaju po modnoj pisti, nastala je rasprava. Standardna Minnie Mouse ne bi izgledala tako dobro u Lanvinovoj haljini. Nastala je prava minuta šutnje, jer ti likovi se ne mijenjaju. Rekao sam, ‘ako želimo da ovo uspije, moramo napraviti Minnie od metar i osamdeset’ i svi su se složili”, pojasnio je.

U redu, Minnie je naravno crtani lik, to je istina. Kao rezultat njezinog novog izgleda, antropomorfizirani miševi diljem nacije neće odjednom biti pogođeno mržnjom prema samome sebi, dok se igraju sa graškom na tanjurima i objavljuju da jednostavno ne mogu pojesti niti zalogaja više, dok vizualiziraju da se brojevi na vagi rapidno smanjuju.

I ako maknemo Disneyev zao konzumeristički utjecaj na svijet na stranu, mršava Minnie dobro oslikava poremećeni odnos društva prema fizičkom izgledu.

Uostalom, ovakve apsurdne kampanje utječu na mlade žene (i sve ostale). Dok crtani likovi mogu biti istesani, rastegnuti, i napravljeni ispočetka, ljudi ne mogu.

To i je razlog zbog kojeg peticija na change.org kojom se zahtjeva od Barney’sa da izmijeni sliku već ima preko 122.000 potpisa.

Pokretač peticije Ragen Chastain kaže: “Pogrešno je mijenjati tijelo omiljenog dječjeg lika tako da izgleda dobro u haljini u kojoj skoro nitko ne izgleda dobro,  čime se stavlja ogroman pritisak na djevojke i mlade žene da dostignu savršenstvo Photoshopa. Problem nije u tijelu Minnie, već u haljini koja izgleda dobro samo na ženi koja je visoka 1.80 i nosi veličinu 0”.

Djevojčica koja će postati žena od 1.60 centimetara visine i nositi veličinu 12 ne može odjednom postati 1.80 i nositi veličinu 0 kada poželi stati u haljinu  koju je dizajnirao netko tko se nije potrudio da haljina izgleda dobro na nekome tko nije premršava manekenka.

Statistike pokazuju da je preko 80 posto desetogodišnjakinja u SAD-u već bilo na dijeti i kao što je već mnogo blogerica ironično zapazilo zbog veze s Disneyem, mnoge bi za svoju jednu želju odabrale da budu mršavije.

Mnoge od djevojčica koje odgovaraju na takve ankete i istraživanja patit će zbog svoje težine i fizičkog izgleda barem jedno desetljeće, a možda dva, dok upijaju slike poput Minnie i ostale slike fotošopiranih modela i drugih poznatih osoba.

Fijasko s mršavom Minnie je samo jedan od brojnih nedavnih poznatih  kontroverzi oko težine, dijeta i fizičkog izgleda žena.

Pop zvijezda Lady Gaga je odgovorila na fotografije i zlobne komentare kako se udebljala s kampanjom Body Revolution 2012 i priznanjem da se borila s poremećajima prehrane od tinejdžerskih dana. Ohrabrila je svoje obožavateljice I obožavatelje da postaju fotografije sebe, slaveći “pobjedu nad nesigurnosti”.  Puno “malih čudovišta” je to učinilo, usput zahvaljujući Lady Gagi na iskrenosti.

{slika}

Stručnjaci i stručnjakinje za poremećaje u prehrani brzo su se uključili, rekavši MTV-u da smatraju da je Gaga poduzela pozitivan korak prema otvorenosti o njenim vlastitim problemima i bolnim kritikama koje je dobila na račun svog izgleda, a posebno stvarajući prostor potpore za svoje obožavatelje i obožavateljice. Bez obzira na to je li priznanje i kampanja Lady Gage pomaže ili šteti, ili pak oboje, činjenica da toliko slavnih priznaje da ima poremećaje u prehrani i da se o njima raspravlja u javnosti, pokazuje koliko daleko smo došli i koliko još trebamo ići. Kao što kaže Katie J.M. Baker: “Te zvijezde su gotovo uvijek žene i skoro uvijek im je ‘bolje’ kad daju javnu izjavu. Također su gotovo uvijek vitke. Samo ovaj tjedan, Katie Couric je priznaje da se borila s bulimijom za vrijeme studija i dvije godine nakon toga”.

Kelly Clarkson je također govorila o svojoj borbi s bulimijom: “Jedan od mojih muških prijatelja primijetio je moj poremećaj prehrane, a ja sam se osjećala tako poniženo. Doslovno sam se okrenula za 180 stupnjeva i oslobodila tog problema”.

Ashlee Simpson i Snooki su izjavili da su im roditelji pomogli da se prestanu izgladnjivati.

Problematičan je način predstavljanjem ovih problema koji zahtijevaju ozbiljan pristup, kao nešto što cure rade, kao bolan, ali neizbježan dio odrastanja. Trebali bismo normalizirati opsesiju s mršavljenjem kao jednu od faza kroz koje žene prolaze, umjesto da se protiv toga borimo na širem društvenom planu.

Ipak, ovakva iskrenost nije loša. U New York Timesu, Alessandra Stanley dotiče se promjene trenda na televizijskim glumicama i komičarkama koje ne paze previše na svoju težinu. Bile one mršave ili punije. To je, prema njoj, prava revolucija.

{slika}

“To je ono buntovno kod komičara poput gospođe Dunham i gospođe Kaling. Njihova težina nije problem. One možda jesu malo defanzivne kad ih netko upita o težini, ali ne dopuštaju da ih to ograničava ili definira”, kazala je.

U pripremi za spoj na slijepo Mindy mijenja svoju haljinu, ne svoj konfekcijski broj. Lena Dunham glumi Hannah Horvat koja skače po stanu u donjem rublju, bez da misli na to kako izgleda. To je naposljetku i cilj borbe protiv štetne idealizacije fizičkog izgleda, bez obzira na formu koju poprima. Mladi bi trebali biti svjesni svog tijela bez da se stalno preispituju i podvrgavaju mjerenjima.

Prevela i prilagodila Mirela Lišinović

Završena agonija turske novinarke: Hrvatska neće izručiti Vicdan Ozerdem Turskoj

Posted on by sdadmin

Hrvatski Vrhovni sud odbio je izručenje novinarke Vicdan Ozerdem koju pod optužbom za terorizam traže turske vlasti, izvijestio je danas Centar za mirovne studije koji će u 15 sati u Kući ljudskih prava održati konferenciju za novinare.

Na konferenciji će biti i turska novinarka koja je krajem srpnja uhićena na graničnom prijelazu u Metkoviću, gdje je došla na odmor iz Njemačke u kojoj ima status izbjeglice.

Iz Centra za mirovne studije izvijestili su da je Županijski sud u Dubrovniku danas zaprimio odluku Vrhovnog suda povodom žalbe Vicdan Ozerdem u postupku izručenja koje je za nju tražila Republika Turska. Kažu da je Vrhovni sud preinačio prvostupanjsku odluku kojom je utvrđeno da su ispunjenje pretpostavke za izručenje, ustvrdio da je njome povrijeđen kazneni zakon te odbio izručenje.

Istražna sutkinja Županijskog suda u Dubrovniku odmah je nakon toga ukinula mjeru opreza što znači da Vicdan nakon što dobije putovnicu može napustiti Hrvatsku i vratiti se svojoj obitelji u Mainz, priopćili su iz Centra za mirovne studije koji će na konefernciji za novinare objaviti sažetak odluke Vrhovnog suda.

Nakon uhićenja turska novinarka je bila u ekstradicijskom pritvoru, a s obzirom na narušeno zdravlje bila je smještena u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu iz koje je izašla sredinom rujna. Pritvor joj je bio zamijenjen mjerama opreza, pa nije smjela napuštati boravište, dva put tjedno se javljala u policiju, a privremeno joj je oduzeta i putovnica.

Turska traži izručenje Vicdan Ozerdem zbog terorizma, a ona i nevladine organizacije tvrde da je žrtva političkog progona u Turskoj, gdje je bila u zatvoru zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv vladine represije.

Na odluku dubrovačkog suda u rujnu su reagirale nevladine udruge i pučki pravobranitelj Jurica Malčić koji je u pismu upućenom Ministarstvu pravosuđa istaknuo da stoji na stajalištu da bi Hrvatska izručenjem turske novinarke postupila suprotno međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava te joj stoga treba omogućiti povratak u Njemačku u kojoj je ima azil.

Tada se oglasio i sam premijer Zoran Milanović rekavši da njegova Vlada neće izručivati novinare zbog verbalnog delikta.

Odluku Županijskog suda u Dubrovniku o puštanju turske azilantice iz pritvora pozdravilo je predstavništvo UNHCR-a u Republici Hrvatskoj, koje je priopćilo da pomno prati događanja i izražava nadu kako će Hrvatska poštivati međunarodne i europske standarde i prakse te neće izručiti Oezerdem Turskoj.

Lezbijsko vjenčanje u West Pointu

Posted on by sdadmin

Sudbonosno “da” pred 250 uzvanika rekle su diplomke Penelope Gnesin i Brenda Sue Fulton u subotu na američkoj vojnoj akademiji West Point, a vjenčao ih je viši vojni kapelan. Gnesin i Fulton zajedno su 17 godina, a 1999. su već izmijenile zavjete u civilnoj ceremoniji, no naravno, u to vrijeme njihov brak nije bio zakonski valjan, prenosi CroL.hr.

Budući da je država New York prošle godine ozakonila istospolne brakove, a predsjednik Barack Obama ukinuo politiku “Don’t ask, don’t tell”, par je napokon dobio priliku ozakoniti svoju vezu. Inače obje žive u New Jerseyu i više bi voljele da su se mogle vjenčati tamo, no ta država (još) nije ozakonila istospolne brakove.

U telefonskom intervjuu za Associated Press, Fulton je kazala kako više nisu mogle čekati te da je kapela za kadete bila izvrsna alternativa.

“Ima dugu povijest i prekrasna je. Tamo sam prvi put čula i izgovorila kadetsku molitvu”, prisjetila se.

Inače, ovo nije prvo lezbijsko vjenčanje u West Pointu – prošlog vikenda su u staroj  vojnoj kapelici zavjete izmijenile njezine prijateljice, mlada poručnica i njezina partnerica.

Fulton je na akademiji diplomirala 1980. godine, u prvoj klasi koja je uključivala i žene, no šest godina kasnije napustila je akademiju, dijelom zato što nije htjela skrivati činjenicu da je lezbijka. Predsjednik Obama joj je prošle godine dodijelio status članice Nadzornog odbora američke vojne akademije.

Jedini je problem, kaže, bio pronaći kapelana jer nijedan od postojećih u West Pointu nije ovlašten za ceremonije istospolnih vjenčanja. Zato su se za pomoć obratile svom prijatelju, pukovniku J. Wesleyu Smithu.

Par je u vjenčanje uklopio i tradicionalni vojni običaj, takozvani “luk od sablji”, kad časnici ili kadeti oko novovjenčanoga para na izlasku iz crkve formiraju špalir s visoko podignutim sabljama.

Sjetite se žrtava!

Posted on by sdadmin

Povodom Međunarodnih dana aktivizma protiv nasilja nad ženama Documenta podsjeća javnost na proživljene traume žrtava seksualnog nasilja u ratu, prenosi civilnodruštvo.hr.

Stigmatizacija

Društvena stigmatizacija žrtava seksualnog zlostavljanja često dovodi do toga da same žrtve negiraju da su bile seksualno zlostavljane. Istovremeno, žrtve seksualnog nasilja u ratu još uvijek nisu dobile zaštitu tijekom kaznenog postupka, psihološku potporu niti adekvatnu zdravstvenu pomoć, što je još jedan od razloga da ni danas nemamo potpune podatke o razmjerima silovanja i seksualnog zlostavljanja tijekom rata. Iako je Vlada RH tijekom lipnja 2012. najavila novi zakon ili izmjene postojećeg Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata kako bi žrtve silovanja mogle ostvariti svoja prava kao civilne žrtve rata, te na 64. sjednici Vlade usvojila Protokol o postupanju u slučajevima seksualnog nasilja1, još uvijek nisu usvojeni nacionalni pravni okviri koji bi doveli do boljeg položaja žrtava seksualnog nasilja tijekom rata i njihovog prava na reparaciju.

Seksualno nasilje u ratu zabranjeno je još Haškom konvencijom iz 1907. godine, no sudovi u Nürnbergu i Tokiju nisu procesuirali ove zločine. Tek su ratovi na području bivše Jugoslavije ukazali na nužnost praktičnog kažnjavanja počinitelja ovih zločina. 2 Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) odigrao je ključnu ulogu u kaznenom procesuiranju počinitelja seksualnog nasilja u ratu. Gotovo polovica osoba osuđenih pred MKSJ proglašena je krivima za zločine koje sadržavaju i elemente seksualnog nasilja.

Definirano u zakonu

Silovanje kao izvršenje ratnog zločina definirano je i u hrvatskom zakonodavstvu, odredbom čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Prema bazi podataka Državnog odvjetništva Republike Hrvatske3 evidentirano je 67 žrtava seksualnog zlostavljanja, kao vida izvršenja ratnog zločina. Počinitelji 57 žrtava seksualnog zlostavljanja su poznati, dok počinitelji silovanja u 10 slučajeva nisu poznati.

No stvarni broj silovanih i seksualno zlostavljanih osoba tijekom rata teško je utvrditi. Za pretpostaviti je da je tek manji broj silovanja/seksualnih zlostavljanja prijavljen. Zbog traume ili straha da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene, žrtve vrlo često šute pa zločini ostaju neprijavljeni, a počinitelji nekažnjeni.

Prvostupanjski postupci vođeni tijekom 2012. godine, svaki na specifičan način, ukazuju na institucionalne nedostatke koji utječu na slabo prijavljivanje i efikasno procesuiranje zločina: izostanak psihološke potpore žrtvama, neupućenost istih sa mogućnostima svjedočenja pod pseudonimom, iz druge prostorije sa izmjenom slike i glasa u prijenosu, ili na zatvorenoj sjednici, nesposobnost tijela progona da počinitelje privede pravdi i/ili neadekvatno kažnjavanje počinitelja. Izdvajamo tri primjera:

1) Tijekom glavne rasprave, svjedočeći o zločinima počinjenima u svome selu oštećenica (naziv sela ni ime oštećenice ne navodimo) je po prvi puta, nakon višestrukih upita predsjednika vijeća o vlastitim saznanjima o počinjenim zločinima i optuženicima, izjavila da je za vrijeme okupacije sela silovana. Vidno potresena tek nakon 20 godina po prvi je puta govorila o zločinu koji je nad njom počinjen. Počinitelju zločina suđeno je u odsutnosti.

2) Dana 4. rujna, nakon provedenog ponovljenog prvostupanjskog postupka, na Županijskom sudu u Osijeku Rade Ivković i Dušan Ivković proglašeni su krivima da su kao pripadnici srpskih postrojbi nakon okupacije dijela Vukovara zvanog Sajmište silovali jednu žensku osobu (ime ne navodimo) te time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Radi Ivkoviću izrečena je kazna zatvora u trajanju od 8 godina, a Dušanu Ivkoviću od 5 godina i 6 mjeseci. Radi Ivkoviću suđeno je u odsutnosti. Dušan Ivković prisustvovao je suđenju, branio se sa slobode, no nije se pojavio na objavi presude. U nekoliko sati, koliko je proteklo između zaključenja glavne rasprave i objave presude, okrivljenik je napustio područje Republike Hrvatske, a sud nije predvidio mogućnost da će se to dogoditi ili nije pronašao mehanizam da bijeg spriječi.

3) Petorici optuženih za fizičko zlostavljanje zatvorenika u zatvorima u Gajevoj ulici u Zagrebu i Kerestincu, za puštanje električne struje kroz njihova tijela te razne oblike seksualnog iživljavanja (stavljanja elektroda u spolovilo, prisiljavanje na plesanje u muško-ženskim parovima – žene obnaženih grudi, muškarci obnaženih genitalija i obrnuto, prisiljavanje zatvorenika na masturbiranje pored nagih zarobljenica…) te višestruka silovanja, prvostupanjskom presudom odmjerena je kazna ispod predviđenog zakonskog minimuma za kazneno djelo ratnog zločina (5 godina). Trojica su osuđena na kazne zatvora u trajanju od godinu dana, jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine, a prvooptuženik kao de facto i de iure zapovjednik te neposredni počinitelj na 3 i pol godine. Čitav niz olakotnih okolnosti (ranija neosuđivanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu te izniman doprinos optuženika u obrani Republike Hrvatske,…), po riječima predsjednika prvostupanjskog vijeća opravdava visinu kaznene sankcije. Zloupotreba položaja nadređenog, veliki broj žrtava (30), izvršenje zločina kroz dulje razdoblje, kontinuirana patnja preživjelih žrtava zbog traume, sadizam, izopačenost pri izvršenju djela nisu ocijenjeni otegotnim okolnostima pri odmjeravanju kazne. Kazna, koja bi trebala ostvariti ciljeve generalne i specijalne prevencije, istovremeno bi trebala izraziti gnušanje društva nad ovakvom vrstom zločina. Presuda suda prvog stupnja ovo očigledno dovodi u pitanje.

Činjenice

Radeći na istraživanju činjenica o svim žrtvama rata, snimanjem osobnih sjećanja na rat i analizom dostupne sudske dokumentacije izdvojili smo 19 sudskih predmeta, u različitim stadijima kaznenog postupka (od optuženja do pravomoćne presude), koji kao vid izvršenja ratnog zločina između ostalog sadržavaju i seksualno zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika u razdoblju od srpnja 1991. godine do rujna 1993. godine. Analizirajući izdvojene predmete silovanja/seksualnog zlostavljanja kao radnje izvršenja kaznenog djela ratnog zločina, osobito s obzirom na mjesto i vrijeme izvršenja djela, iste smo podijelili u dvije skupine: silovanje i seksualno zlostavljanje u logorima (zatvorima, pritvorima, mjestima zatočenja) te silovanje i seksualno zlostavljanje kao vid izvršenja ratnog zločina tijekom napada na sela, naselja ili za vrijeme okupacije. Važno je istaknuti da su u šest predmeta završena pravomoćnim osuđujućim presudama postupci vođeni u odsutnosti optuženika, koji su i danas nedostupni hrvatskom pravosuđu. Žrtve navedenih kaznenih postupaka silovanja/seksualnog zlostavljanja su u većini žene, ali po logorima/zatvorima/pritvorima su seksualno zlostavljani i muškarci, dok se u jednom postupku kao žrtva spominje i dijete.

Iako pravosuđe u Republici Hrvatskoj kvalificira silovanja počinjena u ratu kao ratne zločine, navedeni primjeri ukazuju da je nužna sustavna potpora žrtvama silovanja koja će doprinijeti da svjedoci svoje svjedočenje dožive kao pozitivno i osnažujuće iskustvo, efikasan progon i adekvatno kažnjavanje počinitelja.

Pored privođenja pravdi počinitelja, obveza društva prema žrtvama je i omogućiti im razne vidove reparacija i rehabilitaciju. Zbog toga se zalažemo za izmjene Zakona o pravima vojnih i civilnih invalida rata u kojem bi izrijekom bile navedene i osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje, a sve sa ciljem da se potrebe žrtava seksualnog nasilja i torture tijekom rata u potpunosti prepoznaju na nediskriminirajući

način te će tako i njihovo dostojanstvo biti ponovo uspostavljeno. Stoga i ovom prilikom pozivamo aktualnu Vladu RH na aktivnije djelovanje kako bi se ispravila nepravda koja se čini neobeštećivanjem civilnih žrtava rata. Nužno je donijeti Nacionalni program i Zakon o osnivanju fonda za obeštećenje svih civilnih žrtava rata, što zagovaramo i putem aktualne medijske kampanje “Žrtve su predugo čekale”, www.civilnezrtve.hr, stoji u propćenju Documente.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org