Žene u Dalmaciji prepuštene same sebi

Posljednji nasilni incident koji se dogodio u Podstrani kraj Splita i šokirao javnost razinom brutalnosti ponovno je aktualizirao pitanje ravnopravnosti spolova u relativno patrijarhalnoj Dalmaciji te nas podsjetio na rastući problem nasilja nad ženama. 

 U posljednjih nekoliko godina zabilježeno je nekoliko dobro poznatih brutalnih slučajeva silovanja i ubojstva, uključujući posljednji na Marjanu u kojem je stradala državljanka Meksika. Ovaj najnoviji slučaj u Podstrani možda samo srećom ili zaslugom liječnika nije završio fatalnim ishodom. Navedeni slučajevi zapravo pokazuju da je nasilje nad ženama definitivno regionalni problem. U službenoj statistici možda nema nekih značajnijih odstupanja, ali situacija na terenu sasvim sigurno ne zadovoljava.


Jedino sklonište za žrtve nasilje prima tek devet osoba

Istražili smo ima li u Splitu i Dalmaciji kvalitetnih udruga i institucija koje skrbe o ravnopravnosti spolova i zbribnjavanju žena, žrtava nasilja i zatekli poražavajuću situaciju. U institucionalnom smislu ne postoje programi prevencije ni zaštite žrtava nasilja. Jedina ‘sigurna kuća’ u Splitu koja pokriva područje dvije županije, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske je sklonište Caritasa koje može primiti tek devet osoba.

Malo bolja situacija je s udrugama, pa se tako s prevencijom nasilja nad ženama i spolnom diskrimancijom bave, primjerice, udruge Cenzura plus i Domine. Blanka Čop iz Cenzure nam je potvrdila da je situacija nezadovoljavajuća u smislu zbrinjavanja žrtava nasilja. ‘U sklonište Caritasa dolaze žene koje je MUP već registrirao u sustav kao žrtve nasilja i njihov kapacitet je nedovoljan. Naša udruga ima projekt za prevenciju diskriminacije i mi smo kontakt točka za pučkog pravobranitelja. Mi pružamo žrtvama nasilja pravnu pomoć i savjete i uvijek smo otvoreni za njih’, kaže nam Blanka Čop.

Doznali smo da je tek nedavno uklonjen problem financiranja skloništa Caritasa koji će sada podupirati grad s trećinom te s isto toliko županija i resorno ministartsvo. Podsjetimo da je prije godinu i pol dana zbog neriješenog financiranja bilo zatvoreno još jedno sklonište u Splitu koje je vodila udruga Mirta. Sada Split ima Caritasovo sklonište, a ako imamo u vidu da u tom sklopu glavnu riječ ima crkva, jasan je temeljni nesporazum, s obzirom na dobro poznati svjetonazor Katoličke crkve u muško-ženskim odnosima.

Malo optimizma donio nam je razgovor s članicom predsjedništva Foruma žena Sandrom Mitrović Nikšić koja nas je informirala o tome da je vlast riješila na državnoj razini model financiranja skloništa, ali da je prevencija i edukacija potpuno izostala. 

‘Organiziranje i financiranje sigurnih kuća kojih definitivno fali u Dalmaciji sada je riješeno i utvrđen je standard koliko treba županija imati osiguranih mjesta u tim objektima u odnosu na broj stanovnika. No, puno veći problem je izostanak prevencije. Kada žrtva dođe u sigurnu kuću, to je već kraj procesa i nasilje je već počinjeno. Treba naći pravi oblik prevencije, moramo žrtvama dati svaku, materijalnu i moralnu podršku, ali treba i s nasilnicima provoditi psihosocijalni tretman‘, tvrdi Sandra Mitrović. Po njenom mišljenju, važan korak u tom smislu je i novi program u školama koji je uveo ministar obrazovanja. ‘Seksualni odgoj kao važan segment zdravstvenog odgoja je prvi korak u boljoj informiranosti i prevenciji. Protivnici tog programa zatvaraju oči pred činjenicom da imamo veliki poreast neželjenih trudnoća. Edukacija će to sasvim sigurno značajno umanjiti’,  rekla nam je Mitrović.

{slika}
Može se zaključiti da je položaj žena na širem splitskom području i u Dalmaciji znatno lošiji u protekla dva desetljeća i zbog pogubnog utjecaja deindustrijalizacije i pada zaposlenosti, posebno žena. Nestale su velike tvrtke koje su zapošljavale većinom žensku radnu snagu, nabrojimo samo Jugoplastiku, Jugovinil, Dalmatinku iz Sinja, Koteks, Dalmu, Uzor i još mnoge manje tvrtke i u tom procesu su izgubljene tisuće radnih mjesta. 

To je rezultiralo umanjenom ekonomskom neovisnošću žena u Dalmaciji i polaganim gubljenjem ravnopravnog socijalnog statusa. Isto tako se ne može ignorirati sve prisutniji globalni trend percepcije žene kao seksualnog objekta u svim medijima i sferama drštva. Na kraju se dogode drastični socipatski ispadi i nasilje koje nije nemoguće povezati s ekonomskim i socijalnim trendovima ne samo u Dalmaciji, nego i šire, u Europi.

‘Jedan holokaust ne opravdava drugi’

Pedesetak mladih aktivista iaktivistica okupilo se u ponedjeljak poslijepodne na poziv pokreta Occupy Croatia ispred izraelskog veleposlanstva u Zagrebu u znak prosvjeda protiv izraelskih napada na Gazu i stradavanja civila, među kojima ima i djece.

Aktivisti i aktivistice su poručili da ‘jedan holokaust ne opravdava drugi’ i pozvali Izrael da se prisjeti stradavanja Židova u Vašavskom getu i prestane sa stvaranjem geta za Palestince. Naglasili su da ovo nije prosvjed protiv židovskog naroda već protiv politike izraelske vlade.

Na svojoj Facebook stranici Occupy Croatia izražava bojazan da bi ‘Izrael uskoro mogao krenuti u kopnenu ofanzivu na Gazu, što bi dovelo do daleko većeg broja civilnih žrtava u području Pojasa Gaze’. Članovi udruge također ističu da su ‘svjesni u kakvim je mukama židovski narod bio izložen kroz povijest i kakve je to tragove ostavilo u kolektivnom sjećanju, no da to ne može i ne smije biti opravdanje za provedbu iste takve politike’.

Upućeni zahtjevi povodom Dana borbe protiv transfobije

Iskorak i Kontra obilježile su Dan borbe protiv transfobije. Akcija je održana ispred Vlade RH kojoj su predali sljedeće zahtjeve:

1.    Usvajanje amandmana na Prijedlog Zakona o državnim maticama koji će jasno definirati potrebnu dokumentaciju vezano za promjenu spola na osobnim dokumentima (naš prijedlog amandmana uključuje tri vrste dokumenata koji se mogu priložiti: 1. izjava s potpisom ovjerenim kod javnog bilježnika da osoba živi u drugom rodnom identitetu, 2. odgovarajuća medicinska dokumentacija koju izdaje psihijatar ili endokrinolog i 3. medicinska dokumentacija o kirurškoj promjeni spola);

2.    Osiguranje dostupnosti zdravstvenih usluga za transrodne osobe, uključujući pokrivanje troškova medicinskih postupaka u inozemstvu ukoliko nisu dostupni u Hrvatskoj;

3.    Osiguranje adekvatne primjene odredaba koje se tiču zločina iz mržnje na temelju rodnog identiteta. Provođenje javnih kampanja s ciljem informiranja javnosti o zločinima iz mržnje nad LGBT osobama.

20. studenog je dan kada se u svijetu obilježava Dan borbe protiv transfobije.

Nemir u Gazi – nemir u meni

Znate, ja ne znam što da mislim više. Skupilo se u meni bijesa, razočaranja, nade, tuge, ljubavi, nemoći. Nemoći prije svega. I dođe mi da vrištim i trčim i hodam dugo i izgubim se i vrtim se dok ne padnem na pod. Možda bi na tren stala bujica misli, možda bi sve na trenutak izgledalo bolje.

Ali, k vragu, ne želim to zapravo. Ne želim bijeg. Noćas ću vjerovatno dva puta očistiti sobu i kuhinju, ponovno oprati suđe, obrisati prašinu u dnevnom boravku, oribati kupatilo, oprati pola robe na ruke, skuhati čaj tri puta najmanje, i provjeravati vijesti svakih petnaest minuta. Nemam mira. Muče me događanja u gradu u kojem je trenutno 26 stupnjeva celzijusevih, a stanovnike dodatno griju bomabradiranja koja prostruje nebom svako malo, kao podsjetnik, signal za buđenje svima onima koji su slučajno pomislili na spavanje.  Riječ je o Gazi, dakako. Riječ je o dugogodišnjoj bitci, desetljećima rata, ogromnoj rupi u svemiru pravde (taj se sužava iz dana u dan). Ja sam iz Hrvatske. Trenutno živim u Španjolskoj. Nikada nisam upoznala nikoga iz Palestine (da, to je Palestina, ne palestinski teritoriji). Znam da će se mnogi zapitati zašto me muči problem tamo nekog grada, tamo nekih ljudi. Mene muče takva pitanja. Kako me ne bi bilo briga? Jednostavno je. Radi se o ljudima. Živim bićima. O borbi. O patnji. O nevinosti. O nepravdi. Nije li to dovoljno?

{slika}

Kada mi je bilo trinaest godina, na televiziji je bio kratak prilog o nekolicini civila ubijenih od strane izraelskih vojnika na području Zapadne obale. Nisam zapamtila što se točno dogodilo, ne znam koji je program bio, ali i danas jasno vidim zelenu majicu majke jednog od ubijenih civila, oči kao nožem izbodene, i kaos na ulici, dim u pozadini, i vrištanje, glasno vrištanje. Rekla san sebi ‘ja ću nešto napraviti, ja moram nešto napraviti’. Sutradan je bila srijeda, dan kad sam otkrila Roberta Fiska. Od toga trenutka nije prošao tjedan da nisam pročitala njegov članak. Devet godina. Čak i najgorim radnim ljetima, čak i u najvećim rupama bez interneta, nekako sam uspjevala. Na mojim policama godinama rastu knjige vezane za izraelsko-palestinski sukob, što iz jedne, što iz druge perspektive. Pisala sam eseje za faks, članke po portalima. I uhvati me grozan nemir u noćima poput ovakve jer shvaćam koliko je sve to malo, koliko sam zapravo nemoćna. Za kojih godinu i pol bi trebala ostvariti svoju najveću želju i stupiti na tlo o čijem razaranju toliko često čitam. Ali ove noći bi toliko htjela da mogu otići odmah. Znam, moram stati na loptu.

Oprat ću robu, očistiti sobu i kuhinju, obrisati prašinu, skuhati čaj, čitati vijesti. Možda 2014. osvane već sutra. Dok je čekam, u danima nalik ovoj noći, u nemiru, jedna misao vodilja. Znate, ja vjerujem u svijet i vjerujem u ljude. Ne unatoč svemu, nego zbog svega. Potrebno je, jer inače život nema smisla. Da mislim da smo sletjeli na planetu samo da se malo zajebavamo i zatvorimo u svoja četiri zida, možda bi se zadovoljila s idejom sjebanog svijeta koji nema budućnost. Ali ja mislim da smo tu jedni zbog drugih, mislim da postoji sjajan potencijal u ljudima, i s puno puno truda – to može izići na vidjelo, i svijet se može mijenjati. Borba je sve što mi preostaje. Godine, loša iskustva, razočaranja, nove okolnosti, mnogima posluže kao izlike da pošalju snove niz odvod za smeće, ali ja svoj san još uvijek želim. Nikada neću prestati goniti onu misao koju sam imala kao trinaestogodišnjakinja gledajući tv prilog iz Palestine. Ja ću nešto napraviti, ja moram nešto napraviti.

Kuba izabrala prvu transrodnu političarku

Adela Hernandez prva je transrodna žena koja je početkom ovoga mjeseca pobijedila na kubanskim lokalnim izborima.

Hernandez živi kao žena od djetinjstva. Sada ima 48 godina i ušla je povijest ove karipske države kao prva transrodna političarka koja je na lokalnim izborima, u pokrajini Villa Clara, osvojila 280 glasova ‘za’ i 170 ‘protiv’.

Za Hernandez je ovo simbolična pobjeda s obzirom na činjenicu da Kuba ne slovi kao poželjno odredište za LGBT osobe. Osim toga, tijekom 1980-ih ova je političarka provela dvije godine u zatvoru nakon što ju je vlastiti otac prijavio jer je tranrodna.

“Kako vrijeme odmiče, homofobni će ljudi, iako će uvijek biti među nama, postati manjina”, izjavila je Hernandez za Associated Press.

Politička pozicija koju u svojoj provinciji Hernandez sada obnaša ekvivalent je ulozi zastupnika u gradskoj vjećnici. Pobjeda na izborima dodatno joj olakšava ostvarenje cilja – ulazak u parlament.

Simbolična pobjeda

Za vrijeme vladavine Fidela Castra, LGBT osobe bile su proganjane i diskriminirane na svakom koraku. Danas je situacija znatno drugačija, iako još uvijek daleko od poptune jednakosti. Kći aktualnog predsjednika Raula Castra Mariela Castro, osnovala je LGBT udrugu koja djeluje u sklopu Nacionalnog centra za seksualnu edukaciju (CENESEX).

Od lipnja 2008., građani i građanke Kube imaju pravo na besplatnu operaciju promjene spola. Ipak, Vlada ne prepoznaje transrodnu osobu prema odabranom spolu osim ako se ne podvrgne potpunoj operaciji promjene spola

Hernandez to nije učinila te će do daljnjeg u očima svojih kolega i kolegica ostati muškarac imena Jose Agustin Hernandez. Susjedi i prijatelji ju, ipak, poznaju kao Adelu.

Pobjeda kubanske političarke ohrabruje sve druge LGBT političare i političarke koji strahuju da zbog svog seksualnog identiteta ne mogu napredovati. 

Silovanje kao povod za humoresku

Hrvatsku je javnost nedavno potresao šokantan slučaj silovanja dvadesetogodišnje studentice u Podstrani o čemu su pisali gotovi svi veliki i mali portali na hrvatskoj medijskoj sceni. Osim detaljnjih informacija o ozljedama nesretne djevojke (doznali smo da je da je u splitsku Hitnu pomoć, osim u “beživotnom stanju”, dovedena “razderane vagine i crijeva”) počele su kružiti informacije o osumnjičenima i njihovim motivima. Tako primjerice Index.hr navodi kako je jedan od privedenih izjavio da je djevojku “pokušao zadovoljiti prstima” dok ‘obrana’ preostale četvorice osumnjičenika nije poznata. Idući dan iznesene su nove informacije prema kojima je djevojka došla svijesti dok je od privedenih zadržan samo izvjesni R.Š. (koji i dalje tvrdi da “nije koristio ništa osim prstiju”).

 

Osim brutalne prirode samog slučaja te neukusnog diskursa kojim su se neki mediji poslužili, ono što je u ovoj priči također šokantno jest reakcija malih, običnih ljudi koji su gotovo sve portale (od prethodno spomenutog Index-a, 24 sata, Slobodne Dalmacije, T-portala i Danas.hr) preplavili svojim bešćutnim komentarima. Umjesto da se zapitamo kako je moguće da se ovakav slučaj dogodi među mladim akademski obrazovanim ljudima, u prvi plan izbijaju pitanja: što ima jedna djevojka raditi sama u društvu petorice muškaraca, što ako je djevojka sama isprovocirala silovanje i da stvar bude još gora, nemalen broj reakcija na slučaj bio je “humoristične prirode” (ako se nabacivanje maloumnih mačističkih dosjetki kao “razvalili je braco” uopće i može svrstati u kategoriju humora). Također su spominjani scenariji iz porno-filmova o kojima, iz poštovanja prema žrtvi i težini cijele situacije, nije umjesno pisati u ovom kontekstu.

 {slika}

Zaključak koji se sam nameće iz ove priče jest da se, uz preispitivanje specifične moralne logike prema kojoj se u (potencijalnim i dokazanim) slučajevima silovanja uvijek prebacuje dio krivnje na žrtvu – što je apsolutno nedopustivo – valja zapitati koliko je sloboda izražavanja na internetu, uz ovoliko slaba ograničenja, štetna. Jer forumi i portali uistinu bi trebali  služiti kao prostor za širenje javne rasprave o različitim temama ali ne i kao katalizator inidividualne i/ili kolektivne bezosjećajnosti i neukusnog humora.