Napadnut liječnik koji vodi kliniku za silovane žene

Prošlog su tjedna  napali doktora Denisa Mukwegea koji je posvetio svoju karijeru pomaganju žrtvama silovanja. Obitelj su mu držali kao taoce, on je držan na nišanu pištolja, a njegov osobni čuvar je ubijen. Nije otuđen niti novac niti išta drugo, čak ni auto nisu ukrali, a to dovodi u sumnju pljačke kao motiva. Radi li se o pokušaju otmice ili ubojstva, nitko zapravo ne može  sigurno potvrditi, no ono što se zna jest kako se napad dogodio svega nekoliko blokova nedaleko stožera MONUSCO – a, UN-ove misije za stabilizaciju u DR Kongu – trenutno najvećoj mirovnoj sili u svijetu s oko 20000 trupa.  Znamo kako je DR Kongo opterećen s nekoliko oružanih grupa, uključujući zloglasnu M23, FDLR te Mai Mai militantne skupine, a sve su poznate po nehumanim sakaćenjima ženskih tijela.

Mukwege je jedan od najpoznatijih doktora u svijetu koji liječi žene silovane tijekom šesnaestogodišnjeg sukoba u toj zemlji. Doktor mi je nedavno kazao kako je liječio više od 40000 žena u bolnici Panzi u gradu Bukavu, čiji je osnivač i direktor. Operirao je više od 15000 žena koje su bile žrtve nasilnog seksualnog sakaćenja.

{slika}

“Mukwege je epicentar otpora”, kazao je Stephen Lewis, osnivač zaklade Stephen Lewis koja se bori protiv HIV-a i AIDS-a u Africi te podržava bolnicu Panzi. “On je osoba koja predstavlja sidro preživljavanja” govori Lewis, “Izgubimo li njega, izgubit ćemo jednu dimenziju borbe”.

Dugogodišnji sukobi u DR Kongu su nanijeli velike štete civilima, posebno ženama, jer je silovanje korišteno kao oružje u ratu. Nakon službenog okončavanja sukoba, stopa silovanja se sve više povećava umjesto da se smanji,  što je vrlo zabrinjavajuća činjenica. Porazne brojke iz dana u dan rastu i čini se kako napori pojedinaca poput doktora Muwegea, koji pokušavaju nešto učiniti po tom pitanju, ne uspijevaju.

Istraživanje koje je 2007. godine objavljeno pod okriljem  APHA-e (American Public Health Association)  je iznijelo zapanjujuću statistiku koja navodi kako je gotovo 1,8 milijuna žena u Kongu bilo žrtvom silovanja.

Iako je donesen zakon koji kažnjava zločin silovanja zatvorskom kaznom od 5 do 20 godina, u praksi se slabo implementira. Rijetki su osuđeni na zatvorske kazne, a ukoliko nekoga i osude, podmićivanjem ili bijegom iz zatvora izbjegnu kaznu. To značajno obeshrabruje  žrtve  u prijavljivanju silovanja policiji, jer žrtve se srame i boje reakcije obitelji, a često su stigmatizirane i napuštene od svoje okoline.

Kongo je dobio nezahvalnu i strašnu titulu svjetske prijestolnice silovanja,  što dodatno  treba potencirati svjesnost o groznim činovima koji se nažalost i nakon rata dešavaju. Sve dok na svijetu postoji zemlja u kojoj se u svakih 5 minuta siluju 4 žene,  to je ozbiljan pokazatelj kako se krše osnovna ljudska prava žena. Poražavajuće statistike o žrtvama silovanja jasan su i glasan poziv afričkih žena upomoć te svakako imamo obvezu učiniti sve što je u našoj moći kako bismo im pružili potporu i zaštitu te zaustavili daljnji porast napada. 

Jaz se smanjuje, ali sporo

Promjena je vidljiva ali spora kada govorimo o ravnopravnosti spolova. Dodatni dokaz tome su podaci koji su nedavno predstavljeni javnosti nakon sedmogodišnjeg istraživanja provedenog u 132 zemlje. Ovo istraživanje je uključivalo više različitih podataka koji su, objedinjeni, poslužili za procjenu ‘globalnog jaza rodne ravnopravnosti (global gender gap)‘. Hrvatska se od 135 zemalja nalazi na 49. mjestu.

Može se raspravljati o analizama i definicijama, ali, u suštini, izvješće koje je pripremila neprofitna organizacija Svjetski ekonomski forum (WEF) ocjenjuje četiri ključna područja – zdravlje (očekivana životna dob, itd.), pristup obrazovanju, ekonomsko učešće (plaće, vrsta posla i radni staž) te politički angažman. U ovom se izvješću ima što za proučavati, ali u biti ono pokazuje da je došlo do velikog napretka u zatvaranju jaza u zdravstvu i obrazovanju. Međutim, pokazuje i da ‘jaz na nivoima viših pozicija, plaća i vodstva još uvijek postoji’. Ovo se odnosi čak i na zemlje razvijenog svijeta u kojima i žene i muškarci u jednakom broju imaju više obrazovanje te mnogo od tih žena i radi.

U posljednjih godinu dana 60 posto zemalja uspjelo je suziti jaz ekonomske ravnopravnosti, ali je samo njih 20 posto napravilo nekakvu promjenu na političkoj razini. Također, samo 6 zemalja pokazalo je poboljšanje od deset ili više bodova u postotku od kada je, prije sedam godina, ovo istraživanje krenulo dok je, kroz isto to vrijeme, skoro 75 zemalja unaprijedilo ekonomsku ravnopravnost za manje od 5 bodova u postocima.

Viša direktorica Svjetskog ekonomskog foruma Saadia Zahidi, koja je ujedno i odgovorna za ovo izvješće, kaže da je problem postao važan iz ekonomskih razloga – kako napraviti najbolje od jedne polovine svjetskog ljudskog kapitala.

“Ako se u kapital ne ulaže, ako nije obrazovan i zdrav, zemlje gube u smislu njihovog dugoročnog potencijala”, izjavila je te nadodala “napredak je jako spor …premda mi vidimo da trend pokazuje pozitivan smjer”.


Prva četiri mjesta zauzimaju Island, Finska, Norveška i Švedska koje nude obavezan roditeljski dopust uz relativno izdašne beneficije, porezne olakšice te postporodiljne programe koji pomažu ženama pri povratku na posao nakon porođaja.

Isto tako treba primjetiti da niti jedna zemlja s Bliskog Istoka ili sjeverne Afrike, znači s područja u kojima se trenutno događaju veliki sukobi, nije među prvih sto. Je li to dokaz da više rodne ravnopravnosti znači i više političke stabilnosti?

 

Prevela i prilagodila Veronika Matijačić

Kriv je!

Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je žalbu Centra za LGBT ravnopravnost i donio odluku kojom potvrđuje kako je Vlatko Marković (tada na čelu HNS-a) izjavom za Večernji list  diskriminirao homoseksualne osobe. Marković je u studenom 2010. izjavio da “dok je on na čelu HNS-a niti jedan homoseksualac neće igrati u reprezentaciji”  pa tome dodao kako “na svu sreću nogomet igraju zdravi ljudi”.

Slučaj je došao do Vrhovnog suda nakon žalbe Centra za LGBT ravnopravnost na nepravomoćnu presudu sutkinje Županijskog suda Jasenke Grgić  koja je zaključila kako u Markovićevoj izjavi nema izravne diskriminacije te kako je tužba zapravo trebala biti upućena Hrvatskom nogometnom savezu zbog onemogućavanja zaposlenja.

Homofobnom bivšem predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza zabranjuju se daljni  javni istupi kojima će diskriminirati gej populaciju te se u roku od tri dana mora javno ispričati (o vlastitom trošku) u Večernjem listu.

Francuska vlada dobiva anti-seksističke lekcije

Čaša je već bila gotova “puna” kad je u javnost procurila izjava Dominiquea Straussa-Kahna, bivšeg šefa MMF-a, koji je o ženama govorio kao o “materijalu” za orgije. Nakon toga uslijedili su javni zvižduci u Narodnoj skupštini parlamentarki samo zato što je obukla cvjetnu haljinu.

No kad je ovaj mjesec francuski ministar poljoprivrede u razgovoru o promicanju ravnopravnosti spolova izjavio da žene ne mogu biti uspješne u tehničkim poslovima, to je bila kap koja je prelila čašu. Premijer Francuske (zemlje iz koje potječu feminističke ikone kao što su Ivana Orleanska i Simone de Beauvoir) odlučio je da njegovi ministri moraju natrag u školu na anti-seksistička predavanja. Po nalogu Jeana-Marca Ayraulta, sadašnjeg francuskog premijera, Ministarstvo za ravnopravnost spolova pripremilo je sesije u trajanju od 45 minuta s temom ravnopravnosti spolova. Na tim “senzibilizirajućim” sesijama ministri uče kako prepoznati seksizam u svakodnevnom životu i kako izbjeći seksističke stereotipe u političkoj komunikaciji. Svih 38 ministara dužni su polaziti predavanja, uključujući i ministrice. Organizatorica Caroline de Haas kaže kako je cilj predavanja osvijestiti i natjerati ministre da promišljaju o seksizmu. “Ako niste svjesni seksizma, sami stvarate nejednakosti”, kaže ona.

Iako je Le Foll (ministar poljoprivrede) rekao kako su njegove riječi izvučene iz konteksta, s obzirom da je tema intervjua bila ravnopravnost spolova, one su ipak izazvale zgražanje i brzo se proširile na društvenim mrežama.

Što se tiče javnog mnijenja, vlada mišljenje kako je nekim ministrima uistinu potrebna edukacija. “Nisam ponosna, ali dobro je da se ovakva predavanja održavaju”, kaže Nicolette Kost, 33, iz Pariza. “S obzirom na činjenicu da govorimo o najvišem vrhu francuske vlade, anti-seksistički stavovi i ponašanja trebali bi dolaziti prirodno.”

“Predavanja su pozitivna pojava, s obzirom da je Francuska tako daleko iza ostalih europskih zemalja”, kaže Edwige Bernard, 57.

Neki ministri već pohađaju treninge koji uključuju različite prezentaciju na tu temu primjerice ministar rada Michel Sapin i ministrica pravosuđa Christiane Taubira. Treninzi uključuju statistike o nejednakosti spolova u Francuskoj kao i prikaze o tome kako se spolni stereotipi prezentiraju djeci od ranih godina. Primjer je odjeća za najmlađe: za osamnaestomjesečnu djecu odjeća za djevojčice se etiketira kao “lijepa i slatka” a za dječake “hrabra i odvažna”.

Ideja anti-seksističkih treninga potječe iz Švedske, zemlje koja je na samom vrhu pozitivnih statistika o ravnopravnosti spolova. U Švedskoj su igračke često uniseks, a jedan vrtić čak potiče djecu da ne upotrebljavaju riječi “ona” ili “on” a sve u svrhu izbjegavanja formiranja rodnih stereotipa.

Francuska se voli smatrati zemljom porijekla ljudskih prava i progresivnih stavova koji itekako padaju u vodu kada govorimo o ravnopravnosti spolova.

Tijekom vlade premijera Alain Juppea 1995. mediji su dvanaest ministrica u njegovoj vladi podrugljivo nazivali “Jupettes” (aludirajući na poznati “Muppet show”).

U srpnju francuska ministrica Cecile Duflot bila je žrtva izrugivanja u francuskoj Narodnoj skupštini samo zbog nošenja haljine s plavo-bijelim cvjetovima. Zvižduci nisu prestajali tijekom cijelog njezinog govora, a dolazili su od strane muških političara koji su kasnije izjavili da su samo izražavali svoju zahvalnost za topao ljetni dan. Bivši šef MMF-a Strauss-Kahn samo je utvrdio sliku seksističkih francuskih političara priznavši svoje sudjelovanje i organiziranje orgija u kojima se o ženama često govorili kao o potrebnom “materijalu”.

{slika}

Francuski predsjednik Francois Hollande, čija je partnerica jedna od rijetkih prvih dama koje su stalno zaposlene, definirao je ravnopravnost spolova ključnim ciljem kojem teži u svome izbornom mandatu. Polovicu njegovog kabineta čine žene. Parlament (u kojem prevladavaju socijalisti) ovog ljeta donio je zakon kojim su povećane kazne za seksualno uznemiravanje.

“Ove lekcije su dobar PR trik za socijaliste”, kaže Victoire Monnoyer, dvadesetogodišnji student u Parizu. “Kako bi vidjeli hoće li imati kakav učinak, morat ćemo jednostavno pričekati.”

Ono što prepoznajemo kao hvalevrijedno za sadašnju francusku vladu, jest prepoznavanje i pokušaj rješavanja problema. Naravno, za francusku demokraciju veliku sramotu predstavljaju stavovi s kojima se žene moraju susretati i rodni stereotipi koji su prisutni u medijima i samom političkom vrhu koji bi se trebao voditi geslom “jednakost za sve”. No još veća sramota, ali i poraz demokracije, bio bi kada bi se taj problem zataškavao i ignorirao. PR trik ili ne, ova predavanja francuskim političarima ipak su pomak naprijed.

Što je sa Hrvatskom? Od sad već slavne izjave Ante Kovačića upućene Vesni Pusić “nije žena za mudraca, nego za madraca” nije se mnogo toga promijenilo. Sjetimo se samo izjave gradonačelnika Zagreba Milana Bandića 2005. godine kad je obrazlagao svoju odluku o zatvaranju sjednice Gradskog poglavarstva. “Članovi Poglavarstva previše su gledali novinarke što ih je dekoncentriralo”, rekao je tada gradonačelnik Bandić. Slično kao i u Francuskoj, mnoge hrvatske političke ličnosti otvoreno promoviraju neravnopravnost spolova, čak i ponižavajući ženski rod u cjelini. Možemo samo zaključiti da bi takva predavanja za hrvatske političare bila nužna. Ostaje nada u takvu inicijativu, ali i suradnju medija kako bi javno mnijenje percipiralo ravnopravnost spolova kao bitno pitanje hrvatskog društva na kojem se stalno mora raditi.

Prevela, prilagodila i komentirala Enea Hasukić

Tekstovi autorica se manje objavljuju, a više dijele na društvenim mrežama

J. Nathan Matias i Lisa Evans proveli su analizu sadržaja triju novina s područja Ujedinjenog Kraljevstva kako bi istražili zastupljenost žena u online izdanjima Guardiana, Telegrapha i Daily Maila. Istraživanje je provedeno u vremenu od lipnja 2011. godine do srpnja 2012. godine na ukupno 261.190 članaka. Riječ je o najdetaljnijim i sveobuhvatnim podacima o online vijestima u Ujedinjenom Kraljevstvu koji su jasno pokazali kako je uloga žena u obraćanju građanima i građankama minorna i kako su za novinarke rezervirane “lake” teme.

Istraživala se zastupljenost autora i autorica unutar rubrika: zabava, životni stil, vijesti, mišljenje, posebna publika, sport, umjetnost i kultura, novac i financije i znanost i tehnologija. Autorice su najviše zastupljene u rubrikama koje se bave temama zabave, životnog stila i onima koje su namijenjene posebnoj publici i jedino u tim rubrikama, iako i to oscilira od novina do novina, žene imaju veći broj objavljivanih članaka od njihovih muških kolega. U svim drugim rubrikama autori objavljuju više sadržaja, nego autorice. S druge strane, članci pisani od strane žena najmanje su prisutni u sportskoj rubrici gdje su razlike između autorica i autora najveće. Drugim riječima, u svim istraživanim novinama, kada je u pitanju sportska rubrika, muškarci bilježe postotak objavljivanja članaka veći od 90 posto dok žene ni u jednoj kategoriji ne prelaze tu brojku (maksimalan postotak objavljivanja članaka čije su autorice žene je 81 posto u rubrici za zabavu “Daily Maila”).

{slika}

{slika}

No, dok navedene novine objavljuju više sadržaja pisanog od strane muškaraca, publika sadržaj kojeg su pisale žene dijeli (engl. share) u različitim proporcijama. Analizom sadržaja uspoređeno je koliko žene pišu za “Guardian”, “Telegraph” i “Daily Mail”, a koliko se taj isti sadržaj dijeli na društvenim mrežama kao što su “Facebook”, “Twitter” i “Google+”.

Analiza je pokazala iznenađujuće razlike između pojedinih novina.

Veći postotak dijeljenja sadržaja ženskih autorica vidljiv je u “Guardianovim” rubrikama: životni stil (6 posto), posebna publika (1 posto) i mišljenje (5 posto), dok je u tri rubrike (sport, znanost i tehnologija i umjetnost i kultura) broj dijeljenja ekvivalentan broju objavljivanja. Istraživanje je također pokazalo kako čitatelji/ce “Telegrapha” imaju najmanju tendenciju dijeljenja sadržaja čije su autorice žene pa je tako samo u tri rubrike zabilježen jednak broj dijeljenja i objavljivanja navedenog sadržaja (sport, vijesti i umjetnost i kultura). Čitatelji/ce “Daily Maila” u istraživanoj godini su više dijelili/e sadržaj ženskih autorica u rubrikama: znanost i tehnologija (2 posto), mišljenje (15 posto), novac i financije (6 posto), posebna publika (5 posto), životni stil (2 posto) i zabava (4 posto), a podjednako u dvije preostale rubrike: sport i vijesti.

{slika}

{slika}

Novine nas samo djelomično opskrbljuju informacijama; dijeljenjem sadržaja na društvenim mrežama, mi smo ti koji odlučuju čiji će se glas dalje i bolje čuti. Podaci dobiveni istraživanjem pokazuje kako se sadržaj napisan od strane žena u većem postotku dijeli, nego što se objavljuje.

*Kategorija više autora/ica* se odnosi na članke koje su napisale minimalno dvije osobe različitog spola i u svim segmentima istraživanja ta je kategorija najmanje zastupljena. Članci čiji/a je autor/ica nepoznat/a nisu uzeti u obzir.

Prevela i prilagodila Petra Kontić

Ne možemo homofobiju plaćati javnim novcem

Zadarski studenti i studentice angažirali su se oko slučaja homofobnih ispada profesora sa Zadarskog sveučilišta s ciljem da uprava Sveučilišta ponovno razmotri slučaj. Podsjetimo uprava je zaključila kako sankcija neće biti jer homofobne izjave nisu izrečene u prostorima Sveučilišta, i kako bi se upozorilo na  slučajeve javnog govora mržnje. Tako na studentskom portalu Sajt jedan od studenata piše:

Status sveučilišnoga profesora gospodina Poljakovića je kao i kod svakog profesora – stalan. On ne prestaje u ni kojem trenutku pa čak i kada gospodin istupa kao član udruge, u ovom slučaju udruge Katolik.  Jednostavno rečeno, u ovom slučaju netko je javno poručio svim gay muškarcima i ženama, pa tako i onima u studentskoj populaciji – da su bolesni. Problem nastaje kada je taj netko ni manje ni više nego sveučilišni profesor, konkretnije, voditelj Centra za strane jezike Sveučilišta u Zadru. Ključna riječ u cijeloj ovoj priči je odgovornost. Evo zašto. Sloboda govora i izražavanja su jedno od temeljnih načela demokratskog društva pa i akademskih prava prof. Poljakovića. Međutim, odgovornost koju profesor nosi zajedno sa svojim akademskim statusom je golema i trebao bi je imati na umu bez obzira na spomenutu slobodu govora. Profesor je kao i svi profesori te suradnici Sveučilišta financiran državnim odnosno, poreznim novcem. Sveučilišta spadaju u tzv. “javne servise” RH, a porez koji plaćaju vaši roditelji, pa i vi ako radite, puni državnu blagajnu i omogućuje financiranje obrazovanja, zdravstvene skrbi i ostalih javnih interesa. Uviđate li liniju odgovornosti? Profesor je svim gay učenicima i učenicama, studentima i studenticama poručio da su bolesni. Mali problem: svi roditelji navedenih, pa često i oni sami zajedno s drugim pojedincima omogućavaju da profesor dobija plaću.”

Više OVDJE!