sdadmin

Plavo i roza – rodni stereotipi u odgoju djece

Posted on by sdadmin

U utorak, 6. studenog, u Zavodu za javno zdravstvo (Dr. A. Šercera 4a) u Dubrovniku, u 17.30 sati, Udruga RODA organizira predavanje profesorice psihologije Jasne Belamarić pod nazivom “Plavo i roza – rodni stereotipi u odgoju djece”.

Ovo je prvo u nizu predavanja/ radionica koje će Udruga RODA organizirati tijekom studenoga, a povodom obilježavanja Dana prava djeteta. Već treću godinu za redom odabranim temema nastojimo popratiti ovaj važan dan, pa tako i ove godine. 

Jasna Belamarić, psihologinja, članica je Sekcije za psihologiju seksualnosti i roda Hrvatskog psihološkog društva i članica udruge RODA- Roditelji u akciji. 

Na predavanju “Plavo i roza – rodni stereotipi u odgoju djece” možete saznati kako su rodne uloge duboko ukorijenjene u društvu. Unatoč promjenama koje su se odigrale proteklih desetljeća i dalje postoje nepisana pravila prihvatljivog ponašanja za žene i muškarce, što djevojčice i dječaci uče od najranije dobi. 

Rodni stereotipi oblikuju naše ponašanje prema djeci različitog spola na način da ih, svjesno ili nesvjesno, usmjeravamo ka konformiranju s postojećim normama. Implicitne i eksplicitne poruke koje primaju mogu imati dalekosežan utjecaj na njihov razvoj. Kao roditelji, a i kao stručnjaci /stručnjakinje, često djevojčicama i dječacima pristupamo na različite načine – čak i kad smo uvjereni da to ne činimo, pa i onda kad to nipošto ne želimo činiti.

Rodne uloge duboko su ukorijenjene u društvu. Unatoč promjenama koje su se odigrale proteklih desetljeća i dalje postoje nepisana pravila prihvatljivog ponašanja za žene i muškarce, što djevojčice i dječaci uče od najranije dobi. 

Usvajanje obrazaca kulture u djetinjstvu odvija se na brojne načine – dječje knjige i slikovnice, igračke i crtići moćno su sredstvo održavanja postojećih stereotipa. Iako knjige imaju vrlo važnu ulogu u dječjem razvoju, mnoge od njih kriju nevidljive zamke koje pridonose usvajanju rodnih uloga. Prikazat ćemo neka svjetska i domaća istraživanja rodnih stereotipa u dječjoj literaturi, pokazati kako izgledaju igračke namijenjene različitim spolovima, te kakve poruke šalju djeci -muškarcima i ženama u nastajanju.

Razgovarat ćemo o svakodnevnim razlikama u pristupu roditelja kćerima i sinovima, te pokušati prepoznati brojne suptilne načine na koje se, ranim usvajanjem u djetinjstvu, rodne uloge nastavljaju reproducirati u društvu.

Kvote su samo dio rješenja

Posted on by sdadmin

U lobiju jednog zagrebačkog hotela razgovarala sam s Adnanom Kadribašićem, stručnim savjetnikom u Agenciji za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine. Kako se u svibnju u Hrvatskoj održavaju lokalni izbori tako je 19. listopada započela kampanja Ravnopravne! Sudjelovanje žena u odlučivanju na lokalnoj razini. Na konferenciji koja je tim povodom održana sudjelovao je i Kadribašić, a razgovarali smo o položaju žena u politici BIH.

Kakav je odnos birača/ica prema politici u Bosni i Hercegovini?

Prilično negativan. Političari se ne doživljavaju kao osobe koji čine nešto pozitivno za društvo, već kao nužno zlo i zbog toga je jako teško evaluirati odnos birača prema izabranim zastupnicima.

U Vašoj zemlji je 1998. godine donesena zakonska kvota od minimalno 33 posto podzastupljenog spola na izbornim listama. Kako je to utjecalo na politički utjecaj žena?

Većina žena koje su birači u prvim izbornom ciklusima Bosne i Hercegovine izabrali još su aktivne u politici, a da nije bilo kvote možda i ne bi bile kandidirane. Te žene su prepoznate od strane kritičara kvota kao kvalitetne političarke te i danas rade u zakonodavnim tijelima ili su ministrice.

Kako birači doživljavaju političarke na lokalnom nivou? Naime načelnici/ce općina i gradonačelnici/ce u BIH biraju se izravno.

Na lokalnom nivou više se biraju muškarci dok je toga na državnom nivou manje jer u tom slučaju više glasaju za stranku, a manje za kandidate. Ipak, postoji neki odnos birača prema ljudima kojima mogu direktno dati glas pa tako birači pri novim izborima ostaju vjerni kandidatima koje su prethodno izabrali, uključujući i one slučajeve gdje su izabrali žene.

One izborne liste na kojima nema minimalno 33 posto podzastupljenog spola se ne uvažavaju. Kakav je stav političkih stranaka prema tome? Naime, u Hrvatskoj i u nekim drugim zemljama na listama ne mora biti minimum zakonom propisane kvote, već stranke naknadno snose novčane sankcije.

Za razliku od Hrvatske kvota je u Bosni i Hercegovini donesena vrlo rano i pod pritiskom nevladinih organizacija. Taj pritisak je relativno kratko trajao i bio je potpomognut, tada, poprilično utjecajnom međunarodnom zajednicom koja je i donijela taj zakon te uvela tu kvotu u naš izborni sistem. Možda zbog toga što se nismo izborili nekim dugotrajnim naporom, već nam je, možemo reći, ta kvota nametnuta, političke stranke je doživljavaju kao kaznu. Naime, nisu je izglasale kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj. Stoga i postoji objektivan rizik da će žene na listama biti samo zato da stranke ispune kvotu, odnosno vrlo minimalistički.

Žene čine više od 50 posto stanovništva BIH. Gdje prevladava najveća zastupljenost žena u politici?

U sudstvu gdje žene čine preko 65 posto sudaca. Naime, predsjednica Suda BIH je žena, predsjednica Ustavnog suda BIH je žena, a žene su i predsjednice u više od 50 posto sudova te su glavne tužiteljice. Međutim, u Vijeću ministra odnosno generalnoj izvršnoj vlasti žena nema dok na nižim nivoima vlasti žena ima, ali su nedovoljno zastupljene. Isto tako, žene su vrlo rijetke u rukovodstvima stranki.

Na nedavno održanim lokalnim izborima u BIH jedan časopis organizirao je Miss izbora 2012. pozivajući kandidatkinje da mailom pošalju prijave i fotografije te građane/ke da putem SMS poruka glasaju za najljepšu. Što ovo govori o položaju žena u politici Bosne i Hercegovine?

Nažalost, to je pokazalo koliko je naše društvo još uvijek puno stereotipa. Kvote su, na neki način, doprinijele tome da rukovodstva političkih stranaka, koja su uglavnom muška, kandidiraju atraktivne i mlade kandidatkinje vjerojatno smatrajući da će to privući birače kao što je i njih privuklo. Zakon ovo ne zabranjuje, no mi smo pozvali taj list, pa i sve druge listove, da se trude promovirati kandidate i kandidatkinje u smislu njihovog programa, a ne fizičkog izgleda. Bilo je i negativnih kritika od strane drugih medija, međutim, miss izbora je proglašena te je dobila neku simboličnu nagradu.

Koje se mjere provode za unaprjeđenje položaja žena?

Nevladine organizacije mnogo rade na promociji uloge žena u politici i to ciljanim kampanjama o značaju položaja žena. Ove kampanje se provode nacionalno, ali i u lokalnim zajednicama. Osim toga, nevladine organizacije su u zadnje dvije godine pokrenule i akademije za političko usavršavanje koje ciljaju samo žene kandidatkinje. Značajno je i da neke nove stranke ulažu mnogo više u promociju žena kandidatkinja za zakonodavna i izvršna tijela te i da dosta ulažu u njihovu vidljivost.

Prema Vašem mišljenju, kakva je budućnost političarki u Vašoj zemlji?

Napravili smo značajne pomake, ali smo još daleko od cilja kojeg bi trebali postići. Trenutno prevladava neka opća klima koja smatra da je broj žena u politici malen zbog manjkavosti izbornog zakona. Međutim, mislim da je to pogrešno usmjerena pažnja te da se kroz izborni zakon može malo toga popraviti. Jer, izborni zakon je po svim analizama koje smo napravili dobar model kako regionalno tako i u zemljama Vijeća Europe koje imaju slične izborne sisteme. Mislim da bi se i povećanjem kvote na 40 ili 50 posto malo toga postiglo osim što bi imali više kandidatkinja. Da bi se postigle promjene trebalo bi se usmjeriti na obrazovanje te humaniziranje nekih odnosa u okviru političkih stranaka. Smanjenje broja izbornih jedinica i povećanje broja mjesta u Parlamentarnoj skupštini mjere su koje bih ja osobno tražio za povećanje broja žena u politici.

Ljudska prava nisu nešto o čemu možemo imati osobno mišljenje

Posted on by sdadmin

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić izdala je javno priopćenje u kojem je najoštrije osudila izjave zadarskog sveučilišnog profesora Ivana Poljakovića.

“Iz godine u godinu u svojim Izvješćima o radu Hrvatskome saboru naglašavam da je neprihvatljivo da se i dalje u javnosti pojavljuju homofobne izjave od strane javnih osoba te da ono što naročito zabrinjava je nedostatak javne osude takve diskriminirajuće prakse. Stoga je u ovom slučaju izuzetno zabrinjavajuća činjenica da osoba koja radi u obrazovnom sustavu govori o homoseksualnosti kao o “opredjeljenju”, o ravnopravnosti spolova kao “nametanju nove ideologije koja je sastavni dio ideologije kulture smrti”, da javno izražava homofobne stavove i zagovara mišljenja koja su u direktnoj suprotnosti sa zakonima RH, s međunarodnim dokumentima pa i samim Ustavom RH. Drugim riječima, jedan sveučilišni profesor zagovara kršenje zakona i nepriznavanje vrednota koje se njima štite i za koje se društvo RH opredijelilo”, kazala je Ljubičić.

U priopćenju je još jednom podsjetila da je ravnopravnost spolova prema Ustavu RH jedna od najvećih vrednota.

“Ne može se raspravljati o ljudskim pravima kao o nečemu što bi ovisilo o osobnom mišljenju pojedinca. Ono što je neophodno je da se onima koji niječu ljudska prava jasno da na znanje da su u krivu i da je takva praksa neprihvatljiva.”, stoji u priopćenju pravobraniteljice.

Sveučilišna diskriminacija i korupcija

Posted on by sdadmin

Na Zagrebačkom sveučilištu gotovo 40 posto zaposlenica (38,6%) i gotovo svaki peti zaposlenik (17,7%) barem su jednom bili izloženi seksualnom uznemiravanju ili zlostavljanju, dok je 14% studenata doživjelo seksističke primjedbe. Oko trećine zaposlenika u znanstveno-nastavnim zvanjima zna za neki plagijat, a čak polovica njih susrela se s nepotizmom na radnome mjestu.

Devet posto zaposlenika tvrdi kako im je bilo ponuđeno mito, dok oko tri posto anketiranih studenata tvrdi kako su profesori od njih tražili mito da prođu na ispitu ili ispune neku drugu obvezu.

Svakom petom studentu, osobito na višim godinama studija i muškoga spola, uvjetovana je kupnja knjige ili skripte da bi uopće dobio potpis. Do tih je poraznih rezultata došlo Zagrebačko sveučilište u dvjema anonimnim online anketama koje su krajem prošle i početkom ove godine proveli među zaposlenicima i studentima.

Ankete kojima su se ispitivale pojave neprimjerenog ponašanja u akademskoj zajednici, poput korupcije, diskriminacije, nepotizma, uznemiravanja, plagiranja, prepisivanja i slično, provedene su u sklopu projekta IPA 2008 skraćeno nazvanog DisCo – “Unaprjeđenje pravnog okvira za suzbijanje pojava diskriminacije i korupcije s ciljem jačanja akademskog integriteta”.

Europski sud za ljudska prava presudio protiv katoličke Poljske

Posted on by sdadmin

Poslije četiri godine sudskih natezanja, Europski sud za ljudska prava u Luksemburgu presudio je u korist Poljakinje iz Lublina koja je sa 14-godina silovana, da bi je zatim crkveni i medicinski dužnosnici pokušali spriječiti da napravi pobačaj

Odlukom suda poljska država mora platiti neimenovanoj djevojci i njenoj majci 61 tisuću eura.

Poljska ima jedan od najrigidnijih zakona o pravu na pobačaj u cijeloj Europi. Abortus je dozvoljen samo u slučaju incesta, ugroženosti života majke ili fetusa te silovanja.

No činjenica da je djevojka u dobi od 14 godina dobila i potvrdu od javnog tužitelja da je zanijela tijekom ‘nezakonitog spolnog odnosa’ nije bila dovoljna nekim društvenim silama u Poljskoj.

U prvoj bolnici djevojka je dospjela u kontakt s katoličkim svećenikom koji ju je pokušao odvratiti od čina, a zatim joj je ginekolog odbio napraviti abortus. Bolnica je, štoviše, izašla u javnost sa slučajem koji je tako postao dio oštre debate oko prava na pobačaj u Poljskoj, zemlji u čijem društvenom životu postoje snažne ultrakonzervativne snage i koju se često etiketira kao ‘najkatoličkiju’ na Starom kontinentu.

Majka trudne djevojčice potom je pokušala u bolnici u Varšavi, ali i tamo joj je osoblje uskratilo pravo na pobačaj izvlačeći se pred odgovornošću na pritisak javnosti i raznih udruga. One abortus nazivaju ubojstvom i pritom se uglavnom pozivaju na katolički nauk.

Naposljetku je majka trudne 14-godišnjakinje uspjela pronaći bolnicu u Gdanjsku i tamo je njenoj kćerki napravljen pobačaj.

Sud je utvrdio da su tijekom tog mučnog procesa dvije žene bile izložene manipulacijama, maltretiranjima – u jednom trenutku završile su i u policijskoj postaji na višesatnom ispitivanju. Nakon toga, majka djevojčice optužena je da nagoni kćerku na pobačaj, čak joj je u jednom trenutku djevojčica bila oduzeta i smještena u prihvatilište. Država ih, dakle, prema mišljenju suda nije zaštitila nego je čak dala doprinos u maltretiranju. Djevojčica je morala ostvariti zakonito pravo na pobačaj, a bolnica nije smjela njen slučaj iznositi u javnost.

Irski portal Irish Times piše da bi odluka Europskog suda za ljudska prava mogla imati posljedice i na zakonodavstvo u Irskoj, još jednoj većinski katoličkoj zemlji koja po pitanju abortusa ima mnogo restriktivnije zakone nego, primjerice, Hrvatska i velika većina europskog kontinenta.

Otvoreno pismo jedne studentice

Posted on by sdadmin

Mnogo se pisalo o uvođenju zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Mnogo se i pričalo o tome. Neki su pričali previše, neki su šutjeli. Stigao je, dakle, trenutak da nešto kažu i oni koji su šutjeli čitavo vrijeme. Ovaj tekst je inspiriran predavanjem jednog zadarskog sveučilišnog profesora koji je, između ostalog, izjavio kako je homoseksualnost bolest.

Zanimljivo je kako su se određene izjave mogle čuti netom pred blagdan Svih svetih, dan u kojem se isprepliću duhovne sfere živih i mrtvih, dan u kojem bi se, prema nekakvoj suštinskoj religijskoj ideji, bez obzira o kojoj je religiji riječ, trebalo širiti dobro, trebao bi se širiti mir, trebalo bi se propovijedati o tome kako čovjek treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Umjesto toga govori se o pranju mozga tijekom ispiranja mozgova.

U kvazi-sekularnoj državi koja svakodnevno propada, ljudi nerijetko imaju pogrešnu percepciju onoga što će zdravstveni odgoj značiti u školama. Prije svega, važno je naglasiti kako zdravstveni odgoj ili seksualni odgoj ne znače neodgoj, što ne može biti očitije iz samih naziva. Enormno je jasno kako mnoga ljudska bića još uvijek žive u strahu da će biti išibana ukoliko postave pitanja vezana uz reprodukciju čovjeka ili uz rodne identitete. Ali vrijeme je da se ovi strahovi prebrode.

U svome tekstu o zdravstvenom odgoju, profesor daje do znanja kako će ideologija hrvatske vlasti koja se provodi pod krinkom demokracije uništiti obiteljske vrijednosti. Dragi gospodine, pogrešno ste shvatili. Zbilja mislite da osobama koje nisu katolici ili heteroseksualci ili ne-daj-bože desničari, nije do zasnivanja obitelji? Mislite li da nema građana Republike Hrvatske koji imaju uvjerenja potpuno različita od vaših, ali drže do svojevrsne tradicije? Jer to se zove biti zdrav – zadržati svoje i prihvatiti tuđe. To se zove biti religiozan jer drugome činimo ono što bismo htjeli da drugi nama čine.

Provođenjem zdravstvenog odgoja bi se, prema najobičnijoj logici, trebao smanjiti broj spolnih bolesti, neželjenih trudnoća, a samim time nesretnih brakova ili pobačaja. Trebao bi se smanjiti broj nemogućnosti biranja vlastitoga puta. Smanjio bi se broj agresivnih ispada upućenih osobama seksualne orijentacije koja se razlikuje od naše. Nije li to ono što svaka dobra osoba želi? Da se zaustavi nasilje, da se smanji opća psihopatizacija društva? Isus Krist sigurno bi htio da ljudi šire mir i dobro. I da, žao mi je tog dobrog i velikodušnog čovjeka koji je živio jednom davno, koji je duhom bio napredniji od vremena u kojem je živio i koji bi se danas zgrozio kad bi shvatio kako su njegove riječi izokrenute i na koji ih način današnje izopačeno društvo upotrebljava.

Žao mi je svih onih homoseksualaca koji se vole, poput većine mladih, u tramvaju, na klupici u parku ili u zadnjem redu u crkvi – žao mi ih je jer su zbog ljubavi fizički nastradali. Žao mi je djevojke iz Rijeke koju su vlastiti roditelji strpali u ustanovu određene naravi samo zato što je voljela jednu ženu. Izgubila je mladost.

Žao mi je svih onih svećenika koji zrače toplinom, a koji ne smiju otkriti prijatelju da su zaljubljeni.

Žao mi je svih djevojčica koje su zatrudnile prerano – zbog neznanja.

Žao mi je svih dječaka koji su prerano postali očevi, koji rade petnaest sati dnevno za dvoje djece i ženu koju ne vole, a od koje se ne smiju rastati jer je društvo naumilo da ostanu zajedno dok ih smrt ne rastavi.

Žao mi je svih onih obitelji koje zbog neimaštine ne koriste kontracepciju pa im djeca konstantno  dolaze na svijet. A kruha i odjeće sve je manje, zbog čega će većina završiti samo osnovnu školu, iako su svi natprosječno inteligentni.

I na kraju, žao mi je svih onih ljudi koji ne žele otvoriti svoje vidike i prihvatiti promjenu – oni gube na duhovnosti. Žao mi ih je jer se boje sebe. Zato što su to što jesu.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org