Glasujte i borite se

U prostoru hotela Laguna, gdje je održana konferencija “Ravnopravne! Sudjelovanje žena u odlučivanju na lokalnoj razini”, razgovarale smo s jednom od panelistica, direktoricom jedne od mnogih američkih pro-choice organizacija. Njezino je ime Toni Panetta i trenutno obnaša dužnost političke direktorice NARAL Pro-Choice organizacije u Coloradu, neprofitne organizacije  koja koristi političke procese za postizanje promjena u javnoj politici u svrhu osiguranja pristupa informacija i odgovarajućoj (reproduktivnoj) zdravstvenoj skrbi u svakoj životnoj dobi, svim stanovnicama Colorada i njihovim obiteljima. Kao politička direktorica, Panetta koordinira organizacijsku javnu politiku te političke aktivnosti, kao i poslove vezane uz lobiranje i promociju kandidata/kinja za izbore na lokalnoj razini.

Pristupačna i nasmiješena, Toni Panetta vrlo je spremno odgovarala na sva Libelina pitanja.  

Za početak, imate vrlo dojmljiv životopis.. Impresivne rubrike obrazovanja, stručnog usavršavanja, Vaš trud na području ženskih prava. Je li teško sve to skupa, kako se nosite sa svakodnevnim pritiskom i odgovornošću koju nosite na svojim leđima?

Svakako. Ja osjećam i vjerujem da je ovo što radim izrazito važno. Iako uključuje duge radne sate i katkad, emocionalnu i fizičku iscrpljenost, na kraju dana prisjetim se što to ono za što se borim i da vrijedi. Kada primim poziv, e-mail ili pismo od žene iz Colorada koja mi se zahvali što se borim za promjenu zakona, to je ono što je meni bitno. Kad žene kažu da su pobacile kad je pobačaj bio ilegalan i upravo zato danas ne mogu imati djecu. Zbog žena s takvim pričama, njihovih kćeri, nećakinja i prijateljica znam da je ovo što radim vrijedno  i to me drži u dugim radnima danima, kasnim satima i iscrpljenosti.

 

Ispričajte mi nešto o legislativi.. Koji zakoni u Americi štite ravnopravnost?

Rekla bih da je ustvari temeljni dokument koji štiti ravnopravnost u Americi klauzula o jednakoj zaštiti pred zakonom, sadržana u 14. amandmanu Ustava SAD-a. Osnovna je pretpostavka koja stoji u američkom Ustavu da svi Amerikanci/ke moraju biti tretirani jednako pred zakonom. Klauzula o jednakoj zaštiti bila je korištena od strane Vrhovnog Suda da pobije zakone koji su sprječavali jednakost. Jedan je primjer toga bilo razdoblje 1970-ih, kada su žene bile plaćene manje od muškaraca za jednaki radni učinak, unatoč jednakom obrazovanju, stručnom usavršavanju, žene su jednostavno bile plaćene manje. Tada je Vrhovni Sud iskazao neodobravanje takvom stavu i rekao da se prema klauzuli iz amandmana ne smiju tolerirati nejednake plaće za žene i muškarce s jednakim mogućnostima za rad. Rekla bih također da kad pogledate Ustav SAD-a, Vlada ne smije nikoga diskriminirati prema njegovoj rasi, spolu/rodu, vjerskim uvjerenjima, etničkoj i nacionalnoj pripadnosti ili seksualnoj orijentaciji. Stoga, naši zakoni uvelike promoviraju ravnopravnost. Nisu uvijek savršeno implementirani u praksi, no tu su pro-choice organizacije i mnogi drugi da upozore Vladu i sudove da su svi ljudi u osnovi jednaki pred zakonom i trebaju tako i biti tretirani.

 

Politička ste direktorica NARAL Pro-Choice-a Colorada, u čijoj je misiji “razviti i održati birački krug koji koristi političke procese za garantiranje prava svakoj ženi na donošenje vlastitih odluka glede cijelog ranga reproduktivnih i zdravstvenih prava”. Prilično lijepa misija na papiru, no kako je u praksi? U kojoj mjeri uspijevate ostvariti tu misiju?

Velika je to misija. Kao što sam rekla, mi želimo svakoj ženi u Coloradu i njezinoj obitelji, osigurati način da bude informirana o zdravstvenoj skrbi, da se može pravodobno zaštititi od neželjene trudnoće, da ima zdravu i sigurnu trudnoću ili pak siguran pobačaj ukoliko se za to odluči. Ono što mi radimo jest sljedeće: analiziramo sve moguće lokacije gdje su odluke donesene ili mogu biti donesene, što uključuje i javne službe. To znači na primjer, da učenici/e u školama trebaju biti informirani/e i da se s njima treba razgovarati o seksualnosti i trebaju imati seksualni odgoj, a o tome odlučuju školski odbori u školskim okruzima. Trenutno u Coloradu imamo 178 školskih odbora koji donose takve odluke. To znači da moramo obići svih 178 okruga i članova školskih odbora, identificirati gdje je problem, objasniti da se mladim ljudima o pitanju seksualnog odgoja ne bi trebalo samo razgovarati u smjeru apstinencije. Nadalje, mi znamo da u nekim zajednicama žene u slučaju hitnog pobačaja moraju putovati i do sto kilometara udaljene bolnice jer je većina naših lokalnih bolnica u Coloradu pod utjecajem pro-katoličkog stava koji ne odobrava pobačaj ni u slučaju spašavanja ženinog života. Pod utjecajem toga, doktorima i medicinskim sestrama zabranjeno je razgovarati i o metodama kontracepcije. Stoga, tko donosi odluke o tomu, otkuda one proizlaze? Prije su to bili regionalni povjerenici, sad su to vijeća koja odlučuju o tomu gdje je granica, tko i kada smije dijeliti kontracepcijska sredstva, a tko ne. Neki smatraju da je plan B i hitna kontracepcija bolja solucija, i strogo vjeruju u to, čak i ako nije. Stoga, mi pratimo gdje se odluke donose, tko je uključen u njihovo donošenje, tko su izabrani dužnosnici, … Jednom kada to učinimo, educiramo naš birački okrug, naše volontere/ke, aktiviste/ice, donatore/ice, te zbilja nastojimo pokriti cijelo geografsko područje koje u tom trenutku smatramo relevantnim. Koristimo e-mail aktivizam, društvene mreže, raznolike komunikacijske mehanizme kojima možemo polučiti uspjeh i uglavnom uspijevamo.

 

Kakva je svijest žena u Americi? Jesu li suviše “zatrovane” ratom konzervativaca poput Romneyja, Akina i “ekipe” koja ih trpa u građanke drugog reda?

Moram reći da su mnoge žene danas, u 2012. u odnosu na ranije godine, puno svjesnije truda konzervativaca da se ograniče reproduktivne zdravstvene usluge. Razlog zašto je tome tako jest u tome što su mnogi izabrani dužnosnici i političari koji naginju takvim ograničenjima ženskih prava puno oštriji u svojem nastojanju da to učine. Ne znam jeste li čuli za to ovdje u Hrvatskoj, ali u Virginiji se razmatrao prijedlog zakona koji zahtijeva da se žene prije pobačaja podvrgnu vaginalnom ultrazvuku kako bi čule otkucaje srca fetusa. Dakle, ovde se radi o umetanju aparata u ženinu rodnicu i prema tom prijedlogu žena bi trebala i protiv svoje volje biti podvrgnuta takvoj procedutri. Prvo, to je zdravstveno nepotrebna procedura. Drugo, ovaj postupak može biti vrlo uznemirujući i traumatičan za žene koje su doživjele seksualno zlostavljanje. Treće, ovakvom legislativom, ne ostavlja se prostor za donošenje odluke samoj ženi i uostalom, liječnicima koji su osposobljeni za to što rade, te bi moglo imati ozbiljne posljedice za ženino psihofizičko zdravlje. Stoga, ovo su tri efekta legislative koja napadaju ne samo žene u Virginiji, već u cijeloj zemlji. Takav jedan državni potez postao je nacionalni simbol toga koliko daleko političari mogu ići da ograniče ženska prava u SAD-u. Stvarno vjerujem da je velika većina žena u SAD-u svjesna svega što se događa oko nas. Prije dvije godine u Coloradu su mnoge glasačice birale upravo temeljem stavova kandidata i kandidatkinja o pobačaju . Ovogodišnje ankete pokazuju da je 39 % žena u swing states kao prioritet i presudni kriterij za glasovanje za određenog kandidata, navela mogućnost pobačaja, 15% njih jednake plaće. Smatram kako je taj postotak drastični znak porasta svijesti žena po pitanju njihovih prava.

 

Kad sam već spomenula Akina.. On je opće poznat po svojim radikalnim stajalištima o ženskim reproduktivnim pravima, no pravu je prašinu podigao svojom slavnom izjavom da, “ukoliko je on dobro razumio liječnike, trudnoća usred silovanja vrlo je rijetka, a ako se radi o legitimnom silovanju, žensko tijelo nađe načina da odstrani proces zatrudnjivanja.” Što reći, kakvu borbu voditi protiv ovakvih momaka i njihovih ne pretjerano logičnih izjava?

Kao prvo, rekla bih da je ta izjava samo pokazatelj kako političari ne bi trebali donositi odluke o zdravstvenoj skrbi koju žena dobiva, njezinoj odluci o pobačaju, ili ako povučemo paralelu, o osobi koja je u komi. Takve bi odluke trebali donositi sami pacijenti u suradnji sa svojim liječnicima koji su stručno osposobljeni u usluzi koju pružaju. Todd Akin nije doktor. Todd Akin i drugi dužnosnici kojima je donošenje takvih odluka primamljivo trebali bi biti svjesni da za to nisu osposobljeni. Kao drugo, u SAD-u još je puno tabua o seksualnosti i kad pogledamo kako je žensko tijelo još uvijek komercijalizirano u svrhu prodaje proizvoda, očigledno je kako je potrebna javna rasprava o tome, kao i otvorena rasprava o prihvatljivom seksualnom ponašanju i kako je sasvim normalno da su ljudska bića i seksualna bića.

 {slika}

Prije nekoliko mjeseci, Libela je prenijela članak Anne-Marie Slaughter, simboličnog naslova, “Zašto žene ne mogu imati sve?” Stoga, zašto žene ne mogu imati sve, zavidnu karijeru, socijalan i obiteljski život, ili barem istu ideju ne mogu ostvariti tako lako kao što muškarci mogu? Što vi mislite?

Oh, to uopće nije jednostavno pitanje! Mislim da je taj članak jako važan za pokretanje otvorenog dijaloga o temi ravnopravnosti između muškaraca i žena i o tome kako balansirati profesionalni život i obaveze s onim primarnim, obiteljskim životom. Prošle su generacije feministkinja dok je to pitanje postalo važno i dok je postalo predmetom debate u mainstream medijima, bez percipiranja toga kao isključivo ženskog pitanja. Osobno, vjerujem da je to pitanje uravnoteženja poslovnog uspjeha i definiranja koji su ti prioriteti, koje ciljeve želiš postići i na koji način. Društvo je to koje je odredilo da, ukoliko muškarac zakaže u obiteljskom životu, u redu je, on je samo čovjek, ima se pravo odlučiti za profesionalnu sferu, no ukoliko žena učini isto, odmah je karijeristica i abnormalna. Mislim da, što više pričamo o tome, to postaje uravnoteženije i normalnije, u smislu, iza svakog stoji neka priča i treba je ispričati. Također, sve ovisi što za koga znači to “imati sve”. Ukoliko žena ne želi djecu, iz bilo kojeg razloga, treba imati pravo jasno i glasno to i izreći, bez osude, bez da je i žene i muškarci kategoriziraju kao nenormalnu i izvan društvenih normi. Druga žena treba joj na to reći: “Dobro za tebe. To je u redu. Što činiš da to postigneš?” Ne treba nešto kategorizirati kao nenormalno, stavljati u fokus, već normalizirati. Imamo različite načine na koje ljudi biraju kako provesti svoj život, s karijerom ili bez nje, s djecom ili bez njih, i to je u redu, različitosti su legitimne i sasvim normalne.

 

No, vratimo se na trenutno najzanimljiviju temu.. Predsjednički izbori u SAD-u- Prvo, što je konkretno predsjednik Obama u svom mandatu poduzeo po pitanju ženskih prava?

Prije svega, predsjednik Obama se u predsjedničkoj kampanji obvezao da će kao predsjednik učiniti sve da žene mogu samostalno donositi odluke o svojim tijelima. Znam da je to nevjerojatno/pretenciozno za reći, ali on je čvrsto vjeruje da žene mogu i moraju upravljati svojim vlastitim tijelima, svojim vlastitim životima. Predsjednik Obama također osjeća da svaka odluka koju žena donese o vlastitoj trudnoći ili vlastitoj seksualnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi, o tome da koristi ili ne koristi kontracepciju, da počini pobačaj ili ga ne počini, da su sve to osnovne odluke koje su želja i pravo svake individue posebno i da ne bi trebale i ne mogu biti regulirane od strane političara. To je percepcija predsjednika Obame koju je on i artikulirao, u čemu se razlikuje od predsjedničkog kandidata Romneyja, koji je bio vrlo jasan u tome da treba pobiti odluku Roe vs Wade te bi time mogućnost pobačaja ovisila od države do države, što zapravo znači da će žene imati različita prava i mogućnosti upravljanja svojim tijelom, ovisno o tome kojoj državi pripadaju. To je vrlo kontradiktorno jer vjerujem da svatko u SAD-u treba imati jednaka prava. Također znam da se predsjednik Obama pobrinuo za povećanje dostupnosti kontracepcije. Očiti primjer toga je njegovo nastojanje da se kontracepcija uvede na listu zdravstvenog osiguranja, te da se više se ne plaća i recept i kontracepcija, već da to bude uključeno u premiju osiguranja. Romney je također kontrirao Obami u uvođenju nekoliko mjera koje omogućuju tvrtkama i poslodavcima da odbiju osigurati sredstva u premiji osiguranja predviđena za kontrolu rađanja. To su dva sasvim suprotstavljena i drugačija gledišta na ženska prava između dva predsjednička kandidata.

 

Bili ste na predsjedničkoj debati u Denveru. Mediji su prenijeli kako je predsjednik Obama u toj debati bio izrazito loš. Je li zaista bio toliko loš?

 Je, zaista je. Mislim da bi se svi složili, pa i predsjednik sam da je kandidat Romney bio puno više fokusiran od predsjednika Obame, no već u drugoj debati predsjednik je Obama to nadoknadio i pojavio se puno čvršći i uvjerljiviji nego prvi puta.

 

Sudjeluju li žene u Americi u “ozbiljnoj” politici? Odnosno, imaju li uopće šanse za ozbiljnije sudjelovanje, pogotovo uzmemo li u obzir medijski pritisak kojem su nerijetko podvrgnute? Tu je i primjer Hillary Clinton prema kojoj su mediji u pojedinim trenucima bili izrazito zli..

Ja bih ustvari rekla da nisu mediji bili ti koji su je istisnuli iz predsjedničke utrke. Usprkos njezinoj prednosti, nije imala dovoljno jaku predsjedničku kampanju i to je to. Mislim da mi moja pozicija daje jedinstven pogled na to koliko je skupa kampanja i kakva je infrastruktura potrebna za predsjedničku utrku, koliko je potrebno biti artikuliran i fokusiran u prenošenju svoje poruke. Rekla bih da je kampanja predsjednika Obame imala puno jasnije poruku koja se puno više reflektirala na ljude od one senatorice Clinton, unatoč njezinoj dubljoj političkoj pozadini i iskustvu. Apsolutno je točno da su mediji puno više isticali i portretirali senatoricu Clinton od Obame ili McCain-a, počevši od njezine odjeće, boje glasa, frizure, svega onog na što se mediji nikad nisu fokusirali kod preostale dvojice kandidata. Apsolutno se slažem da mediji nisu “pokrili” žensku kandidatkinju na način kao što su to učinili za muške kandidate. Mislim da se to mijenja, pogotovo nakon 2008. i kritika koje su došle od strane feminističkih organizacija. No, da se vratim na početno pitanje. Žene u Americi glasuju u većem broju od muškaraca, dakle u tom smislu participiraju više. No, kad pogledamo tko se ustvari kandidira za položaj, u velikom su to broju muškarci. To je zato što se muškarac poistovjećuje s drugim muškarcem na položaju, a žena ne. Muškarci također naginju ka tome da imaju više samopouzdanja i općenito su stava: “Ja to mogu, ja se mogu natjecati za položaj” i puno su direktniji u traženju financijske i druge pomoći, glasova. Žene s druge strane puno više razmišljaju prije donošenja odluke, usredotočene na pitanja: “Što će moje natjecanje za položaj značiti za sposobnost podizanja obitelji, kako će utjecati na vrijeme u kojem ću biti odvojena od svoje obitelji, mogu li biti dobra dužnosnica i dobra zaposlenica, a i dobra majka? Mogu li žrtvovati štogod od toga? Što ako izgubim? Zašto se natječem? Imam li dovoljno iskustva?” Žene imaju tendenciju da dulje razmišljaju o donošenju odluka nego što to muškarci čine. Stoga, više glasuju ali ne participiraju suviše kao kandidatkinje. No i to se mijenja, vjerujem da se u SAD-u sve više žena ohrabruje jer vide da se odluke o pobačaju, o tome kada će ići u mirovinu, donose od strane muškaraca. Sve je više žena koje participiraju na lokalnim razinama, školskim odborima, no one često nisu prepoznate od strane vlastitih političkih stranaka. Imate li ženu u vojsci, ona će svakako biti označena, jer je žena. No, ukoliko s jedne strane imate kandidata koji je muškarac i vojno lice, a s druge strane imate kandidatkinju koja je uspješna poduzetnica, dobra majka i žena puna iskustva, poput Hillary Clinton, stranka će svejedno izabrati muškarca, jer, on je vojno lice, i to je ono što je bitno. Stoga, to je ono što bi stranke npr. trebale promijeniti pri izboru kandidata/kandidatkinja.

 

Trudite li se oko Republikanaca uopće, ili radite isključivo s Demokratima? Kakva su Vaša iskustva s Republikancima, jeste li ikad lobirali za republikansku kandidatkinju?

U selekciji, moja organizacija nije podržala nijednog republikanskog kandidatata, nismo imali ni jednu Republikanku koja je bila kvalificirana, budući imamo određene kriterije koje kandidatki i kandidatkinje moraju zadovoljiti. Da, osobno podržavam Republikanke u natjecanju za položaj, i stojim kod toga da žene bolje mogu razumjeti druge žene od muškaraca, po pitanju osjetljivih i važnih pitanja reproduktivnih prava. Moja ideja i je rad s ljudima koji pripadaju raznolikim strankama i opcijama, dijeleći s njima iste vrijednosti. Vjerujem da rastu mogućnosti za rodno osviještenu politiku u GOP-u zato što, kao što sam već rekla, preko 30 % žena u “swing states” prioritet je mogućnost pobačaja i odgovarajuća reproduktivna zdravstvena skrb, kao presudni element pri opredjeljenju za pojedinog kandidata, a republikanska stranka upravo zato trenutno ne uživa povjerenje žena. Stoga, republikanska stranka, ukoliko želi preživjeti, mora postati atraktivnija i pristupačnija ženama, a to će i učiniti jer ne žele izgubiti. Republikanska će stranka, ja vjerujem, postati modernija po ženskim pitanjima i vjerujem da će uskoro Republikanci i Demokrati raditi zajedno na promociji jednakih, ravnopravnih prilika bez obzira na spol/rod ili nečiju seksualnu orijentaciju.

 

No, teže je raditi s Republikancima, nije li?

Trenutno je teško, da. Ima velik broj Republikanaca/ki koji/e spadaju u prosjek, u smislu, nisu uključene u političke mehanizme, nisu na položajima, a koji kažu kako su umorni od vlastite stranke zbog njezinih stavova u socijalnim pitanjima. Kažu da je razlog zašto su Republikanci/ke jer vjeruju u ograničenu vlast Vlade te smatraju da su pobačaj ili istospolni brakovi socijalna pitanja u koja politika i političari ne bi trebali biti uključeni. Puno je Republikanaca/ki koji to misle, ali nažalost, naš je politički sustav takav da se dijeli na stare Republikance/ke i mlade snage koje su često marginalizirane u glasovima, te aktivnoj participaciji u stranačkom sustavu. 

 

U jednom ste članku pisali o GOP-ovom opakom planu protiv pobačaja i političkoj opsesiji reproduktivnim pravima. Pisali ste kako se ekstremisti protiv pobačaja trude iz petnih žila objasniti i ukazati na opasnost od pobačaja, pilula, zamrznutih jajašaca. Tako su njihove konferencije imale vrlo “originalne” naslove: “Pilule ubijaju”, “Pilule ubijaju žene”, “Pilule ubijaju okoliš”. Tko se više trudi, za koga je izglednije da će odnijeti pobjedu u ovoj “igri”? Ako titula pobjednika ne pripadne Pro-Choice-u, koji je plan B?

To je vrlo zanimljivo pitanje, jer mogu odgovoriti na pitanje s današnje pozicije ili se vratiti u prošlost, na pokret protiv pobačaja koji je bio vrlo raširen do 1973. Ako se vratimo u prošlost, 50 država imalo je 50 različitih legislativa o pobačaju. No, kada je Vrhovni sud rekao da svaka žena u SAD-u ima pravo na privatnost, što je uključivalo i vlastitu odluku o pobačaju, odnosno, kada je pobačaj ozakonjen i nije se više smatrao kažnjivim djelom, to je značilo da su protivnici pobačaja ustvari, izgubili, uključujući i Katoličku crkvu u SAD-u koja otad konstantno radi da bi poništila takvu odluku ili barem ograničila pristup pobačaju. Taktike za ograničenje pristupa pobačaju su različite od obaveznog ultrazvuka, mišljenja dvaju liječnika, i slično.

Jednako tako, suce Vrhovnog suca imenuje predsjednik i oni tamo ostaju gotovo doživotno. Trenutno je situacija takva da imamo 4 suca koji su protiv pobačaja, 4 suca koji su za i 1 neodlučnog. Sljedeće godine se očekuje umirovljenje jednog od sudaca i samim time imenovanje novog. I Republikanci i Demokrati žele doći u poziciju da budu ti koji će imenovati tog suca te i na taj način biti u prilici da odlučuju o pitanju pobačaja, kao što je uostalom Vrhovni sud odlučivao 1973. godine.

 

Za kraj.. Vaša poruka ženama? Kako sudjelovati u oblikovanju boljeg, ravnopravnijeg, “zdravijeg” društva?

Žene koje imaju pravo glasati trebale bi poduzeti tri koraka: prvo, prisustvovati i glasati na svakim izborima. Drugo, uputiti poziv ili e-mail stranci ili kandidatu koji ih predstavlja. Zatim, uputila bih ih da istraže i obrate pozornost na legislativu donesenu od strane Vlade ili regionalnih i lokalnih okruga, te da razumiju kako predložena zakonska regulativa utječe na njih i njihove obitelji. Treće, izborite se za političke položaje. Jer, kada dođete u ured neke stranke ili Vlade i tamo ugledate žene, to u cijelosti mijenja proces donošenja odluka. Jer, žena za stolom koja je u mogućnosti donositi odluke, može utjecati na vaš život i život vaše obitelji. Žena koja nije tamo, ne može. Stoga, glasujte, razgovarajte sa svojim izabranim predstavnicima i čelnicima stranaka i izborite se za politički položaj.

Djevičanski oglas Lene Dunham razljutio republikance

Zvijezda HBO-ove hit serije Girls, Lena Dunham, snimila je sport za predsjedničku kampanju Baracka Obame u kojoj poziva glasačice da svoj glas daju aktualnom predsjedniku zbog njegove potpore ženskim pravima.

“Vaš prvi put ne bi trebao biti s bilo kim. Trebao bi biti s nekim kome je stvarno stalo i razumije žene. Trebao bi biti s muškarcem kojeg briga imate li zdravstveno osiguranje, a ne s nekim tko smatra da gejevi ne bi trebali imati predivna vjenčanja”, kazala je Lena.

Ona je zatim opisala svoj ‘prvi put’ kao nešto prekrasno. Priznala je kako je glasala za Obamu i nije pogriješila.

“Četiri godine znače mnogo. Ako studirate, to je kao  godina”, šalila se kreatorica i glumica serije Girls nastojeći potaknuti mlade žene da iskoriste pravo glasa.

Međutim, republikanci su odmah osudili ovaj Lenin spot te naglasili kako je sličan oglas imao i Vladimir Putin, što mora značiti kako njih dva imaju zajedničkog saveznika – Sotonu!

Naime, Mitt Romney vodi politiku koja bi dovela do znatnog ograničenja ženskih reproduktivnih prava. Naime, on smatra kako  ženama treba kontracepciju učiniti gotovo potpuno nedostupnom, zabraniti abortus i doslovno  unazaditi ženska prava za 70 godina. Takvi republikanski istupi nazvani su ‘ratom protiv žena’ te su se brojne organizacije za ljudska prava uključile u predizbornu kampanju lobirajući za Obamu, koji svojim programom štiti ženino pravo izbora.

Gostujući na međunarodnoj konferenciji ‘Ravnopravne! Sudjelovanje žena u odlučivanju na lokalnoj razini‘ u Zagrebu, Toni Panetta, politička direktorica NARAL Pro-Choice Colorado iz Sjedinjenih Američkih Država, zaključila je kako će ishod ovogodišnjih izbora odlučiti upravo žene.

Zagreb podržao makedonsku LGBT zajednicu

U Makedoniji je prije pet mjeseci osnovana prva organizacija civilnog društva koja u svojem imenu sadržava akronim LGBT s idejom poboljšavanja životne situacije LGBT populacije koja trenutno u zakonskim regulativama nije ni prepoznata. Hrvatska, iako kaska za ‘razvijenim zapadnim europskim državama’, minimum koji makedonski LGBT pokret želi postići ima od 2009. kada se počeo primjenjivati Zakon o suzbijanju diskriminacije. Godinu dana kasnije, Makedonija je dobila i svoj Antidiskriminacijski zakon koji ne priznaje diskriminaciju nad LGBT osobama.

Pojavom nove organizacije, čijih šezdesetak članova i članica provodi brojne ulične akcije i pokušava vršiti pritisak na vlast, razbuktale su se homofobne strasti u makedonskoj Vladi, ali i društvu.

Tako je naslovnicu ‘desničarskih’ novina Večer ukrasila slika iz nekakvog gej pornića kako bi valjda onom dijelu makedonske populacije koji ne zna kako točno zamisliti te nekakve pedere (u njihova 4 zida) koji imaju obraza zahtijevati ista prava kao i “normalni” isto omogućila.

A zašto su se novine Večer uopće posjetile pozvanima ulijevati strah u kosti pristojnom makedonskom narodu? Zato što je Spir Ristovski netom prije (12.10.) izjavio kako ‘samo heteroseksualni parovi mogu osigurati zdravu naciju’. Pokušaje LGBT United Macedonia da poveća vidljivost i sigurnost LGBT osoba u Makedoniji, Rsistovski, naravno, definira kao prvi korak koji će dovesti do gej brakova. Zbog toga, eto, njegovih brižnih diskriminatornih izjava. Nije taj Ristovski baš bilo tko kao naši Ilčići i ini, Ristovski je makedonski ministar socijalnih politika i rada.

{slika}

Doduše, sada je ministar socijalnih politika i rada, homofob i tuženik pred makedonskim Ustavnim sudom. Od tužbe se ne očekuje previše budući da vladajuća politička opcija pretendira na puno širi opseg vlasti, no što bi to jedna demokratska pravna država trebala činiti pa tako osim na medije ima velik utjecaj i na sudstvo.

Kako to obično biva riječi ministra/vlada koje direktno potpiruju mržnju, a indirektno pozivaju na nasilje, “obični” građani čuju (češće puno bolje no što čuju zvuk kršenja predizbornih obećanja i krahove ekonomija) pa pretoče u akciju.

Tako je Alen Shakiri, predsjednik već spomenute LGBT United Macedonia u nedjelju navečer (21.10.) pretučen. Dva dana kasnije otvoren je prvi LGBT centar u Makedoniji, a već je sutradan kamenovan.

{slika}

Zbog svega toga, a i svih onih stvari koje možete pretpostaviti da se događaju, ali se u medijima ne pojavljuju, u subotu je u Zagrebu pred makedonskim veleposlanstvom održan prosvjed u znak solidarnosti i podrške LGBT osobama u Makedoniji. U prosvjedu koji je organizirala udruga Zagreb Pride sudjelovalo je dvadesetak ljudi  koji su transparentima na engleskom, albanskom i makedonskom podržali borbu prve LGBT organizacije u Makedoniji kao i svih pripadnika/ica LGBT zajednice i njezinih podržavatelja.

Ukoliko želite na neki način doprinijeti tom cilju, možete poslati svoju sliku s natpisom I support LGBT rights in Macedonia kao što su to učinili mnogi iz raznih dijelova svijeta. Slike podrške objavljuju se na  Facebook stranici LGBT United Macedonia.

 {slika}

Zašto Ministarstvo kulture šuti o kulturocidu?

Dok razmišljam kako bih obradila aktualnu temu kulturocida u Hrvata, koja nudi tek mnoštvo otvorenih i neodgovorenih pitanja, nered i kakofoniju šumova od kojih se ne čuje šuma, slučaj kulturne politike koja je postala sama sebi sadržaj i kojoj su kultura i umjetnost, izgleda, sporedna stvar, pada mi na pamet da bih ovom problemu mogla pristupiti na folkloran način, jer možda će folklor uskoro biti jedina kultura koja će nam ostati. To bi onda išlo ovako nekako:

E-mail piše Kulturni Djelatnik, e-mail tipka pa ga hitro šalje u grad Zagreb u Runjaninovu, gdje stoluju kulturni ministri. Počuj mene Kultur-ministarstvo! – u svom mejlu nujan ćato piše – Ja bi tebe nešto priupita, sve u stilu kulturne baštine, a u ritmu narodnoga blaga, da se vidi da ja izrod nisam te kultura da je meni draga. Ipak neću lomit ovo pismo ni u strofe ni u deseterac, da pitanje ovo moje harno bar djeluje kontemporarno.

Pa da, evo, prijeđemo na bitno – mene brižna kulturocid muči! Il je zbilja, il se meni čini, il je golem nered na margini, ili se kultura spotakla, ili vladavina je spektakla, il mediji proizvode spin, ili ćemo klavire o klin, ili mreža birokratske moći sveudilj se unedogled stere, il smo samo naivčine lude dok se drugi tuku za fotelje, ili zli su krivi tabloidi što nas ova nekultura bridi?

I dok mi se rima skladno veze, ostao sam tu bez antiteze, jer se bojim da sam, jebiga, u pravu.

Elem, neću prejudicirat, već ću vama odmah atačirat sva pitanja i svu brigu moju, nadajuć se skorom odgovoru…

No, mogla bih ozbiljnoj temi kulturocida pristupiti i nešto serioznije, nadajući se da ćemo uskoro dobiti odgovore na dolje postavljena pitanja i objavit ih na ovom istom mjestu, u kulturi Tportala.

{slika}

Pa evo deset pitanja (iako bi ih se, vjerujem, našlo i više) jednog Kulturnog Djelatnika, prosječnog aut/in-sajdera, za Ministarstvo kulture:

1. Nakon Milana Štrljića i Duška Mucala za intendanta splitskog kazališta imenovan je Tonći Bilić iako se glumci i radničko vijeće HNK ovoj odluci protive. Je li moguće da djelatnici/e HNK kandidiraju i izaberu osobu koja će biti na čelu njihove kuće ili intendanta baš uvijek mora postaviti politika? Zašto?

2. Iako je Splitsko ljeto ostvarilo dobit i poslovalo u plusu, što nije slučaj s HNK-om, Nikša Bareza i Senka Bulić su morali otići iz Splita. Zašto je to dopušteno? I s obzirom da iz splitskog kazališta nitko već tjednima ne odgovara na ovo pitanje – kada će glumcima/icama i ostalim djelatnicima/icama biti isplaćeni honorari barem za Splitsko ljeto (koje je, ponovit ću, poslovalo u plusu)?

3. Zbog čega je raspisan četvrti natječaj za intendanta HNK u Zagrebu? Ima li šanse da na čelo kazališta dođe osoba iz svijeta kazališta, iz ‘kazališne prakse’? Opće je mišljenje da se takvi ljudi ne kandidiraju jer unaprijed znaju da su im šanse nikakve. Što se tu zapravo događa?

4. Je li dovoljno biti ambiciozan i politički podoban da bi se dospjelo na čelo neke institucije ili su to tek objede zlih jezika?

5. Što bi trebao raditi HNK? Je li to vrijedno tolikog novca? Kakav bi repertoar takvo kazalište moralo imati? Ima li danas ikakvog smisla nacionalno kazalište koje ne razmrdava nacionalne kulturne kanone?

6. Ukinut je kulturni prilog Arterija koji je izlazio u Slobodnoj Dalmaciji, uz Mediteran Novog lista jedini novinski prilog za kulturu u dnevnom tisku. Poznato je da novine umjesto 25 posto PDV-a plaćaju 10 posto na račun toga što navodno ispunjavaju javnu funkciju. Čini se da je ovo još jedan pokazatelj da mnoge od njih javnu funkciju ne ispunjavaju, pa zbog čega onda ova porezna povlastica?

7. Nakon prošlogodišnje bruke, zašto je ove godine prekasno raspisan natječaj za osmišljavanje programa za Frankfurtski sajam knjige? U jednom dvotjedniku može se pročitati komentar uspješne promotorice hrvatske kulture Alide Bremer kako ljudi koji rade program za ovaj sajam to čine ‘bez srca’. Kada će ovakvi programi dospjeti u ruke ljudi kojima knjige nisu isto što i pršut ili cipele?

8. Nikome nije sasvim jasno zbog čega je Ministarstvo kulture odlučilo nagraditi najuspješnije romanopisce i spisateljice, a bez objašnjenja preskočilo esejiste/ice, kratkopričaše/ica, pjesnike/inje? Možda među knjigama potonjih ima uspješnijih i uspjelijih, pa ostaje nejasna logika i kriteriji?

9. Kad smo kod kriterija: kako je moguće da se u istoj vreći pri dodjeli sredstava iz proračuna Zagreba nađu nezavisni portali usko vezani za područja kulture, zaštite okoliša i ljudskih prava i oni, uglavnom privatni, koji s javnim dobrom imaju jako malo i nimalo veze? Po kojim nedokučivim kriterijima su ovi drugi za društvo važniji od prvih i kome konkretno trebamo zahvaliti za takvu neobičnu raspodjelu javnog novca?

10. Je li se u Hrvatskoj stvarno dogodio i događa kulturocid ili se radi o konstruktu? Zašto Ministarstvo kulture o tome šuti?

Ovo nije provokacija. Ovo su pitanja na koja kulturna javnost željno iščekuje odgovore.

Prosvjed beogradskih studentica i studenata

Stotinjak studenata i studentica nekoliko beogradskih fakulteta prosvjedovalo je u petak u ulici Knez Mihailovoj, glavnoj pješačkoj zoni srbijanske metropole, tražeći bolje uvjete studiranja i izražavajući solidarnost s kolegama i kolegicama s Fakulteta likovnih umjetnosti, koji/e duže od deset dana blokiraju nastavu na fakultetu.

“Budžeta nema, bit će problema”, “Svi u blokadu”, “Studenti, a ne klijenti” neke su od parola koje su uzvikivali studenti i studentice tijekom svoje akcije.

Studenti i studentice su zahtijevali da svi oni/e koji su ostvarili/e od 49 do 59 ECTS bodova budu oslobođeni/e plaćanja dijela školarine, a oni/e koji su skupili/e svih 60 bodova budu potpuno oslobođeni/e plaćanja školarine. Naime, postoji mnogo onih koji/e su ispunili/e sve uvjete, no i dalje nisu prešli/e na državni budžet te su primorani/e izdvajati za školarine, iako im je prethodno bilo obećano drugačije.

U petak popodne, studenti i studentice Fakulteta likovnih umjetnosti sastali su se s upravom ove obrazovne institucije te nastojali postići dogovor.

“Studenti/ice koji imaju 56 ECTS bodova bit će oslobođeni plaćanja 30 posto školarine, dok će oni s 58 bodova plaćat će samo 50 posto ukupne školarine”, kazao je prodekan za nastavu FLU, Zoran Graovac.

Dok su neki studenti i studentice prihvatili ovakav dogovor, drugi su nastavili prosvjedovati.

“Ne pristajemo na polovično ispunjene uvijete, nastavljamo sa štrajkom”, kazala je jedna studentica najavljujući druge studentske akcije.

Hoće li civilno društvo preživjeti ulazak RH u EU?

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju mijenjaju se pravila igre u financiranju organizacija civilnog društva, međutim, još uvijek nema temelja za optimistične tvrdnje o spremnosti Hrvatske da povuče ponuđena sredstva i osigura održivost i nastavak razvoja nevladinog sektora koji je već sada poželjan poslodavac za jednog od 58 građana Hrvatske.

Naime, već mjesec dana navedene organizacije civilnog društva od nadležnih ministarstava čekaju informacije o proceduri definiranja prioriteta za financiranje od 2014. do 2020. godine, a prema informacijama Središnje agencije za financiranje i ugovaranje, radne skupine započinju s radom tijekom ovog mjeseca, prenosi GONG.

Od 2014. do 2020. novac iz Europskog socijalnog fonda (ESF-a), jednog od najvećih europskih izvora financiranja projekata i programa, bit će dostupan samo onima koji su obuhvaćani unaprijed definiranim područjima financiranja. S obzirom da je ESF uspostavljen radi smanjivanja razlika u razvoju između država članica EU-a i europskih regija s ciljem jačanja gospodarske i socijalne kohezije, prioriteti financiranja prilagođeni su realnom stanju na terenu te svaka država za sebe definira svoje prioritete. Tako je, primjerice, civilni sektor u Velikoj Britaniji usmjeren na malo i srednje poduzetništvo, no ukoliko bi se ovakva politika primijenila pri definiranju prioriteta financiranja ESF-a za Hrvatsku, održivost organizacija civilnog društva bila bi nemoguća.

S obzirom da organizacije civilnog društva u Hrvatskoj doprinose demokratizaciji, zaštiti ljudskih prava i jačanju vladavine prava, smatramo da je neophodno hitno uključiti predstavnike civilnog sektora u izradu prioriteta za ostvarivanje potpora organizacijama civilnog društva.

K tome, upravo je nevladin sektor izvor prihoda državnog proračuna te novih radnih mjesta: prema podacima Ministarstva financija, u odnosu na 2010. godinu kada su organizacije civilnog društva zapošljavale 17.724 osobe, u 2011. zabilježen je rast na 18.667 zaposlenih što iznosi preko pet posto.

Stoga, u skladu s Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, 85 organizacija civilnog društva traži od Ministarstva financija i Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU da informira javnost o procesu donošenja odluka o definiranju prioriteta za financiranje od 2014. do 2020. te da uključi predstavnike civilnog sektora u izradu prioriteta i procedura financiranja.

Popis organizacija koje podržavaju ovu inicijativu, pronađite OVDJE!