Obojene lutke u industriji s rasnim predrasudama

Od crnog krpenog lutka (golliwog – čudna rugoba) do Barbike, obojene lutke imaju problematičnu prošlost. Nove, Rooti lutke imaju za cilj gajiti obnovljeni osjećaj ponosa.

Daleko smo dogurali od pojavljivanja crnog krpenog lutka, zar ne? Ovih dana možete pronaći obojene lutke u svim trgovinama igračaka. Tesco, britanski lanac supermarketa, možda je poznat po tome što prodaje obojene lutke iz krivih razloga. Obojene lutke, koje su identične bijelim lutkama, prodaje jednu funtu jeftinije. Možda je činjenica da uopće prodaju obojene lutke sama po sebi napredak.

To je dobro dok se ne zagrebe dublje u tržište obojenih lutaka. Svijet obojene Barbike je prilično zastrašujuće mjesto. Chadra, Zahara, Trichelle i Janessa nastanjuju svijet s dugom valovitom kose, štapićastim nogama, crtama lica koja se jedva razlikuju od njihovih bjelačkih duplikata – osim činjenice da su obojene u smeđe, a jedini ustupak tzv. crnačkoj kulturi je jednodimenzionalna verzija geto-blinga (načina oblačenja).

Kolekcija nosi naziv “So In Style” (“Tako moderno”), koja kod cinika poput mene budi očekivanje da crnci doživljavaju Mattelov trenutak pod reflektorima prije nego opet izađu iz mode. U tom kontekstu, Rooti lutke su me zaintrigirale. Ove lutke, koje je stvorio nigerijski poduzetnik s bazom u Velikoj Britaniji, Chris Chidi Ngoforo, smatraju da su prve modne lutke koje govore afričke jezike i dizajnirane su da pomognu zapadnjačkoj djeci afričkih korijena da ostanu u dodiru sa svojim korijenima.

“Ideja Rooti lutaka je da se stvori rani interes u našoj djeci o njihovoj kulturi i da cijene mjesto odakle potječu kako bi im poraslo samopoštovanje”, govori Ngoforo. “Mnogi ljudi su napomenuli da postojeće obojene lutke na tržištu izgledaju potpuno isto kao i bijele lutke osim što su obojene u crno. Naše lutke stvorene su prema stvarnoj slici i identitetu nas crnaca – Afrikanaca, Afrokaripćana, Afroamerikanaca. Imaju šire nosove, punije usne, dugu kovrčavu kosu i dolaze u različitim nijansama crne.”

{slika}Nemojte me krivo shvatiti, Rooti lutke nisu savršene. One, isto “furaju” valovitu kosu, toliko dugačku da većina crnih djevojaka to može postići jedino kupnjom ekstenzija, a činjenica da jedna od lutaka ima tamnoplavu kosu ne pomaže.

Ngoforo brani lutke – pomalo nevjerojatno – ukazujući na činjenicu da su djeca nepripremljena da vide etnički točne slike o crnim ljudima, da bi ih pretjerano šokirala afro-frizura. “Morate se sjetiti da su djeca nenaučena na lutke koje izgledaju tako, i ne želimo im ponuditi tako šokantan proizvod koji će ih odbiti”, govori Ngoforo. “Ali sljedeći plan nam je da će nova kolekcija promovirati prirodnu kosu i više izražena obilježja crnaca. Do tada ćemo privući pažnju i interes za ono čime se bavimo.”

Smatram da Rooti lutke možda podcjenjuju kapacitet malih djevojčica da prigrle vlastitu sliku. Lako je zaboraviti koliko je to važno. Slavni eksperiment profesora Kennetha Clarka  koji je doveo do desegregacije škola u Americi 50-ih godina 20. stoljeća još uvijek se citira kao relevantno od strane psihologa koji rade s djecom etničkih manjina u zapadnim zemljama.

U eksperimentu, obojenoj djeci su date lutke koje su bile jednake po svemu osim po njihovoj boji kože, i donesen je zaključak da je većina djece obojene lutke povezala s njihovim stereotipima.

 Psiholozi i dalje ukazuju na važnost da djeca vide pozitivne opise slike o sebi. “Bez lutaka koje ispravno zastupaju njihovu sliku o sebi, djeca će završiti tako da će se ugledati na bijele lutke i doživjet će bijelu sliku kao moćnu i lijepu.”, govori Philip Jordan, autor studije o rasnim sklonostima kod obojene djece. “Pozitivni razvoj za djecu je slika o sebi koja je obojena i prihvaća svoj jezik i etničke odredbe.”

Tako je razmišljao Marcus Garvey, kada je 20-ih godina 20. stoljeća taj jamajčanski panafrikanac podupirao pokret afričkog ponosa uz pomoć industrijske produkcije lutke obojene kože s afričkim obilježjima.

Lutke same po sebi ne mogu potisnuti negativne poruke o obojenim ljudima koje su još uvijek pretežite u zapadnjačkim medijima, ali mogu pomoći. Uz to, mislim da je lingvistički element lutaka njihova prava snaga. Tako veliki broj djece afričkih roditelja, uključujući i mene, nije bio odgajan da nauči jezik svojih roditelja, prisilivši nas da ga naučimo poput turista, vježba koju se najčešće frustrirano napušta.

Nisam uspjela pronaći broj ljudi afričkih roditelja koji žele naučiti njihove jezike, ali Goethe institut u Akri, koji početnike podučava široko rasprostranjeni ganski jezik Twi, upisao je rekordan broj učenika ove godine i morao je ponuditi dodatne satove kako bi zadovoljio potrebe.

Ngoforo, vođen nemogućnošću vlastite kćeri da govori njegov jezik, stvorio je lutke koje mogu naučiti djecu afričke jezike. “Imam tri kćeri koje vole lutke koje izgledaju i oblače se poput njih. Ali moje kćeri ne znaju reći ni riječi na Igbo jeziku, to je etnička grupa u Nigeriji kojoj ja pripadam. Bile su moja inspiracija da stvorim lutku koja će im pružiti pozitivnu sliku i usto ih podučiti našim jezicima.”

 Prevela i prilagodila: Maja Sabolić

 

Udruge o prijedlogu Zakona o osobnom imenu i prijedlogu Zakona o državnim maticama

Povodom saborske rasprave o prijedlogu Zakona o osobnom imenu i prijedloga Zakona o državnim maticama oglasile su se udruge Kontra i Iskorak kako bi osvijestile i potaknule uvođenje zaštitnih mehanizama vezanih za pravo na privatnost transrodnih osoba. Izjavu prenosimo u cijelosti.

Danas Hrvatski sabor raspravlja o prijedlogu Zakona o osobnom imenu i prijedlogu Zakona o državnim maticama.

Udruge Kontra i Iskorak aktivno zagovaraju uvođenje zaštitnih mehanizama vezano za pravo na privatnost transrodnih osoba od 2009. godine. 

Zbog problema s kojima se transrodne osobe susreću prilikom promjene imena i spola na osobnim dokumentima, podnijele/-i smo prijedlog za ocjenu ustavnosti navedenih zakona, te izradile/-i prijedloge izmjena zakona koje je SDP kao oporbena stranka u dva navrata predlagao u Hrvatskom saboru 2009. i 2010. godine. 

Prijedlozima zakona koje je izradila radna skupina Ministarstva uprave rješava se dio problema koji su postojali ranije. Naime, uklonjena je procedura objave zahtjeva za promjenom imena na oglasnoj ploči općinskog organa uprave iz Zakona o osobnom imenu. Novi prijedlog Zakona o državnim maticama uključio je izmjenu koja propisuje da se na izvatku iz državnih matica ne iskazuju podaci o promjeni spola i promjeni osobnog imena, što omogućuje zaštitu privatnosti transrodnim osobama.

Međutim, nažalost najvažniji dio izmjena koji se tiče zaštite prava na privatnost transrodnih osoba, a koji je već bio predlagan u Hrvatskom saboru od strane SDP-a, nije usvojen. Radi se o tome da se kroz Zakon o državnim maticama propiše dostupnost postupka promjene osobnog imena i spola u dokumentima uz jasno definiranu odgovarajuću dokumentaciju kojom se dokazuje da se radi o transrodnoj osobi. 

Naime, trenutna je praksa takva da se promjena spola i imena na osobnim dokumentima ne dozvoljava osobama koje nisu prošle kroz kiruršku operaciju promjene spola. Takav postupak dovodi do kršenja prava na zaštitu privatnosti većine transrodnih osoba u Republici Hrvatskoj. 

Velik dio transrodnih osoba živi u drugom rodnom identitetu i imaju vanjska fizička obilježja drugog spola jer uzimaju propisanu hormonsku terapiju i/ili su obavile jednu ili više operacija i sl. Ta su vanjska obilježja različita od osobnog imena i od onog spola koji im je upisan u dokumentima (npr. osoba koja u rodnom listu ima upisano ime Marko i muški spol ima vanjska fizička obilježja žene). 

Za takve građane uopće ne postoji pravna mogućnost promjene upisa spola u dokumentima. S obzirom na očigledan nesklad između dokumenata i rodnog identiteta, takve se osobe dodatno i posebno provjeravaju pri svakom prijelazu državne granice, te od službenika granične policije dobivaju nalog da se bez odlaganja moraju uputiti na liječnički pregled u neki od kliničkih bolničkih centara radi provjere i identifikacije spola te radi pribavljanja potvrde o spolu. Takav postupak predstavlja grubo kršenje ljudskih prava jednog dijela građana.

Na kraju krajeva, ne tako mali broj transrodnih osoba, zbog učestalih i teških komplikacija koje nastaju kao posljedica operativnih zahvata promjene spola i hormonskih terapija, ne odluči se na cijeli operativni postupak, koji se sastoji od više operacija, nego se odluči provesti dio operacija ili u potpunosti odustaje od medicinskih zahvata. Upravo zbog specifičnosti, opsega i postoperativnih komplikacija nakon sveobuhvatnih operativnih zahvata, građani se obraćaju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje radi odobrenja i financiranja operativnih zahvata u inozemstvu ili ih neovisno o tome obavljaju u inozemstvu.

Osim navedenog primjera, postoje specifične situacije o kojima posebno treba povesti računa – kad su transrodne osobe djeca. Djeci tada liječnik specijalist vrlo rano propisuje hormonalnu i drugu terapiju i na stalnom su psihijatrijskom tretmanu, no operativnom zahvatu ne pristupa se prije nastupa određene dobne zrelosti. Na taj način do nastupa punoljetnosti djeca žive u drugom rodnom identitetu i do osam godina. 

Stav je stručnjaka da za dobrobit djece treba obaviti promjenu oznake spola u rodnom listu jer se rodni list za djecu vrlo često koristi, a djeca su općenito gledajući osjetljiva kategorija pojedinaca, koja je u ovakvim situacijama dodatno izložena strahovitom pritisku kako od strane vršnjaka, tako i ostale okoline.

2010. godine Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava, sačinio je izvješće o ljudskim pravima u odnosu na rodni identitet, u kojemu upućuje zemlje članice Vijeće Europe na potrebu zaštite specifičnih ljudskih prava koja se tiču rodnog identiteta. 

Izvješće Povjerenika je utemeljeno na brojnim međunarodnim dokumentima koje je Republika Hrvatska u obvezi poštivati, počevši od UN Konvencije o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, EU Direktiva koje implementiraju princip jednakog tretmana muškaraca i žena, do Yogyakarta Principa za primjenu ljudskih prava u odnosu na seksualnu orjentaciju i rodni identitet. 

U izvješću se navodi da je izražavanje rodnog identiteta jedno od ključnih aspekata prava na život. Prema izvješću Povjerenika, ljudska prava transrodnih osoba su dugo bila ignorirana i zanemarena premda se radi o problemima koji su ozbiljni i specifični za jednu grupu ljudi. Transrodne osobe često proživljavaju visok stupanj diskriminacije, netolerancije i često nasilja. Njihova osnovna ljudska prava su ugrožena, uključujući i pravo na život, pravo na integritet i pravo na zdravlje. Prava transrodnih osoba uključuju “pre-operativne” i “post-operativne” transeksualne osobe, ali i osobe koje izaberu da se ne podvrgavaju hormonalnim terapijama ili operativnim zahvatima. 
Napominjemo da smo za vrijeme izrade prijedloga navedenih zakona bile/-i u kontinuiranom kontaktu s radnom skupinom u Ministarstvu uprave. Za vrijeme izrade Zakona o osobnom imenu, predstavnica Ministarstva nas je u službenoj komunikaciji obavijestila da će se uvjeti za pokretanje postupka promjene imena i spola definirati u Zakonu o državnim maticama. Međutim, nakon što je izrađen prijedlog Zakona o državnim maticama, sada iste odgovorne osobe u Ministartsvu tvrde da će se to riješiti kroz neki drugi zakon ili pravilnik.

Nema potrebe za rješavanjem ovog problema kroz drugi zakon, a Ministarstvo zdravstva je već donijelo jedan pravilnik 2011. godine koji se tiče promjene imena i spola, ali taj pravilnik nije poboljšao situciju, već je samo zaustavio postupke promjene imena i spola koji su bili u tijeku.

Pitanja koji se tiču zaštite prava na privatnost ranjive skupina građana u vezi s promjenom podataka na osobnim dokumentima potrebno je rješavati kroz relevantne zakone, a ne pravilnike ministarstva koje nije resorno za ova pitanja.

Činjenica je da je SDP kao oporbena stranka već prepoznao ovaj problem i predlagao izmjene koje bi ga riješile u dva navrata u Hrvatskom saboru. Sada Vlada namjerno propušta predložiti izmjene koje u bi u potpunosti riješile problem zaštite prava na privatnost transrodnih osoba. 

Nažalost, možemo zaključiti samo da se radi o kompromisima s ljudskim pravima, koje Vlada radi na račun pripadnika jedne osobito ranjive društvene skupine. 

Zbog svega navedenog tražimo od Hrvatskog sabora da hitno usvoji izmjene Zakona o državnim maticama koji će omogućiti zaštitu ljudskih prava za sve transrodne osobe. 

Sanja Juras Edo Bulić
koordinatorica Lezbijske grupe Kontra koordinator Iskoraka

 

Ženama u Bocvani dopušteno nasljeđivanje

VRHOVNI sud u Bocvani srušio je tradicionalni zakon koji je ženama onemogućavao nasljeđivanje, javlja BBC.

Sudac je rekao da se zakon protivi Ustavu prema kojima se građanima Bocvane jamče jednaka prava. Tradicija prema kojoj se ženama prijeći nasljeđivanje postoji u mnogim afričkim društvima i ovakva je odluka veliki korak prema poboljšanju pozicije žena na tim područjima koji bi nerijetko ostajale na ulici nakon smrti oca ili supruga.

“Čini se da je došlo vrijeme da suci ovoga suca preuzmu ulogu sudske primalje i asistiraju pri rađanju novoga svijeta koji pokušava izaći”, rekao je sudax Key Dingake.

Život u prostranstvu

Zbog nepostojanja specijaliziranog liječničkog tima u Hrvatskoj, trans osobe primorane su odlaziti u inozemstvo, i to najčešće u susjednu Srbiju. Nakon izdašne financijske svote koju ulože u tranziciju, kod kuće ih očekuju restriktivni zakoni koji direktno krše njihovo pravo na privatnost i fizički integritet. Društvo ih naposljetku zbog vlastite neinformiranosti, ostavlja da žive na margini.

 

“Još u najranijem djetinjstvu pokazivao sam znakove onoga što se naziva muškim ponašanjem – volio sam automobile, igrao samo se s mačevima, vojnicima i kamionima. S početkom srednje škole postao sam siguran da sam zapravo transrodna osoba i tada sam se odlučio za tranziciju”, riječi su to kojima danas osamnaestogodišnji Mihael, srednjoškolac iz zagrebačkih Gajnica, opisuje najranija sjećanja na spoznaju da je zarobljen u “krivom”, društveno pripisanom, ženskom rodnom identitetu. U drugom razredu srednje škole Mihael se odlučio na tranziciju. No zbog njegove dobi i okoline koja je smatrala kako nije dobro da se podvrgne ireverzibilnoj, odnosno genitalnoj operaciji, ovaj zagrebački srednjoškolac se naposljetku odlučio za hormonalnu terapiju, a jednog dana će se, kako kaže, najvjerojatnije podvrgnuti i mastektomiji.

Slična je priča i dvadesetšestogodišnjeg Armina, studenta matematike i računarstva na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i jednog od suosnivača udruge Trans Aid. “Razne naznake spolne neusklađenosti postojale su u mom životu još od vrtićke dobi. Uvijek bih vidio oči dječaka kako me gledaju svaki put kad stanem pred ogledalo, no ipak sam stalno potiskivao sve u sebe pa sve do prije nekoliko godina nisam sam sebi dopustio da uopće svjesno razmišljam o tome što me zapravo muči. Ključna mi je bila spoznaja da su trans osobe sasvim normalne, zdrave kao i većina drugih ljudi u društvu, te da nisu neki bolesni freakovi kako ih se često predstavlja. Kad sam čuo priče drugih, napokon sam i sebi priznao da sam taj dječak u ogledalu zapravo oduvijek bio ja.” Nakon spoznaje da je trans osoba, Armin je i dalje smatrao da je nemoguće provesti tranziciju na ovdašnjim prostorima, odnosno da ne bi naišao na podršku i razumijevanje okoline. “Mislio sam da bih započinjanjem tranzicije postupio sebično prema najbližim osobama. No naišavši na podršku od svoje životne partnerice, shvatio sam da tranzicija ne znači da ću ostati potpuno sam i odbačen te da su bitne i moja dobrobit i sreća”, objašnjava Armin koji je, nakon godinu i pol dana savjetovanja s psihologom i psihijatrom te upoznavanja s prvim koracima tranzicije, prije tri tjedna otpočeo hormonsku terapiju koja će mu omogućiti da svoje tijelo uskladi s identitetom.

Arminu je podršku prvenstveno pružila njegova partnerica, koja mu je pomogla da pojedinim prijateljima objasni novonastalu situaciju. “Srećom, do sada su svi moji prijatelji reagirali pozitivno – neki više, neki manje, no svi su tu uz mene. Naravno, sve to zahtijeva i strpljenje i razumijevanje s moje strane, budući da znam da se okolina preko noći ne može prebaciti s korištenja ženskog roda na muški. Nadam se da će im se biti lakše prilagoditi kako budu nastupale fizičke promjene.” Kad je pak riječ o obitelji, trenutno samo njegovi roditelji znaju da je zapravo muško. “Tata je bio pun razumijevanja i pružio mi podršku, što me iznimno iznenadilo jer sam upravo s njegove strane najviše očekivao odbacivanje. Mama je bila poprilično šokirana i zabrinuta, no i ona se lagano pokušava naviknuti”, objašnjava zagrebački student. Mihael nije bio te sreće. “Bilo je slučajeva kada su se ljudi otvoreno usprotivili mojoj tranziciji. Primjerice, u školi su mi profesori redovito prilazili i prigovarali. Razrednica je čak zvala mamu na razgovor, a budući da obitelj nije najbolje prihvatila moju tranziciju, morao sam se suočiti s dosta problema”, kaže srednjoškolac koji pohađa trgovačku školu. Kako bi izbjegao komplikacije i nerazumijevanje, Armin pri obavljanju birokratskih poslova i na fakultetu izbjegava korištenje rodno obojenog jezika dok priča o sebi. “To često zna biti teško izvodivo s obzirom na to koliko naš jezik zapravo koristi rod, ali ipak nekako uspijevam. Kako god me drugi oslovljavali, generalno ih ne ispravljam jer ne želim stvarati nepotrebne komplikacije. Kad uskoro budem tražio izmjenu imena u dokumentima na poslu i fakultetu, ne očekujem da će biti nekih većih problema “, kaže Armin.

{slika} 

Kako svjedoče primjeri iz Mihaelova i Arminova života, postoji cijeli spektar problema s kojima se susreću trans osobe u Hrvatskoj, i to na više područja – društvenom, psihosocijalnom, zdravstvenom i pravnom. “Trans populacija u Hrvatskoj je u potpunosti marginalizirana. Njena vidljivost gotovo je nikakva, a ako problem nije vidljiv, onda kao da i ne postoji. Društvo je gotovo u potpunosti upoznato s LGB pokretom i na osnovu toga je dio njega homofobičan, a u slučaju trans osoba riječ je o potpunom mraku”, smatra Noa Pintarić iz Trans Aida, udruge koje je s radom započela u veljači ove godine. “Trans Aid je osnovalo nekoliko osoba koje su upoznate s trans temama, a ujedno ih zanima i aktivizam. Među njima imamo i jednog roditelja trans djeteta i psihologinju. Shvatili smo da kao pojedinci ne možemo puno toga promijeniti, već da se kao registrirana pravna osoba možemo ujediniti i tako krenuti u komunikaciju s institucijama. S druge strane, jako je potrebno osnaživanje zajednice, pa se preko udruge trans osobe mogu upoznati i definirati probleme koje im otežavaju život. S tim ciljem od listopada krećemo s pokretanjem grupe podrške”, objašnjava Noa.

 

{slika}Trans osobe za pomoć se često obraćaju i lezbijskoj organizaciji Lori koja je 2008. godine pokrenulaTrans Forum. Na njemu trans osobe mogu potražiti savjet, razmijeniti iskustvo te pitati za pomoć druge korisnike i korisnice koji prolaze slično iskustvo. “Forum je bio jedino mjesto na kojem su trans osobe mogle saznati da mogu napraviti gornju operaciju u Hrvatskoj i da postoji endokrinolog i psihijatar u Zagrebu i Karlovcu kojem se mogu obratiti. Samim time što su informacije dostupnije, trans osobama je proces tranzicije puno lakši, a vjerujem da će im s poboljšanjem vidljivosti u budućnosti biti još lakše”, smatra Noa. Danijela Almesberger iz organizacije Lori, koja je nedavno objavila publikaciju Transrodnost, transeksualnost i rodna nenormativnost, namijenjenu transrodnim i transeksualnim osobama, ali i njihovoj okolini, potvrđuje da im se često obraćaju trans osobe, a u posljednje vrijeme čak i više nego, primjerice, gej osobe. “Najčešće traže pomoć u identificiranju psihijatara koji razumije trans tematiku, traže pravne savjete, a traže i psihološku podršku u smislu razgovora s našim psihologinjama. Bilo je i primjera da su tražile pomoć nakon proživljenog nasilja.”

Budući da liječnici u Hrvatskoj nisu upoznati s putem tranzicije, nerijetko se događa da liječnici opće prakse ostanu u čudu kada im trans osoba izloži svoje stanje. “Kod nas ne postoji specijalizirani tim stručnjaka koji su educirani za rad s transeksualnim osobama. Još veći problem se pojavljuje kad je osoba iz manjeg mjesta, npr. iz Slavonije ili Dalmacije”, objašnjava Danijela Almesberger. “S jedne strane, pristup uslugama psihologa, psihijatra i endokrinologa  poprilično je brz i jednostavan, no dovodi se u pitanje njihova stručnost i kompetencija. Bilo bi potrebno dodatno obrazovati stručnjake po tom pitanju. Također je nejasno pitanje operacija. Službeno se tvrdi da se nitko u Hrvatskoj ne bavi operacijama promjene spola, no doznaje se da se takve operacije ipak rade. Sve je zapravo poprilično netransparentno pa je potrebno učiniti još mnogo toga da se stvari standardiziraju kako bi proces bio jednostavan i transparentan i kako bi pružene usluge bile stručne i zadovoljavajuće”, navodi Armin.

Prema službenim informacijama, u Hrvatskoj se za sada može dobiti dijagnoza, hormonalna terapija i napraviti gornja operacija. Budući da troškove tranzicije ne pokriva HZZO, osim dijela gornje operacije, trans osobe suočavaju se s velikim financijskim izdacima. “Na operacije se najčešće odlazi u Beograd gdje postoji specijalizirana klinika u kojoj je omjer cijena i rezultata najbolji. Obje operacije tamo koštaju oko 10 000 eura. Čak su i hormoni jeftiniji nego kod nas”, objašnjava Noa Pintarić i dodaje kako u Hrvatskoj hormonalna terapija u slučaju tranzicije iz ženskog u muški spol za tri mjeseca košta 880 kuna. Uzme li se u obzir da se terapija mora primjenjivati gotovo čitav život, ona je itekako velik financijski teret. “Pitanja o financiranju operacije promjene spola, s naglaskom da sam nezaposlena, slala sam nadležnima u Saboru, tadašnjem Ministarstvu zdravstva, bivšoj premijerki i predsjedniku. Dobila sam negativne odgovore, a suradnik Jadranke Kosor mi je kratko odgovorio: ‘Mene se to ne tiče!’. Tada sam shvatila da oni na ovaj problem ne gledaju ozbiljno, odnosno, da promjenu spola ne smatraju nužnom za život. Pritom ne znaju kako se svako jutro probuditi sa spolom koji ti ne pripada i jednostavno ne možeš smislit na svome tijelu”, svjedoči u razgovoru za H-Alter Vanja iz Varaždina.

A da bivša politička garnitura nije previše marila za prava trans osoba, svjedoči i čitav set zakona koji direktno kroji njihove živote. Zbog postojećeg Zakon o osobnom imenu, trans osoba prilikom promjene imena može izabrati isključivo rodno neutralno ime kao što je Saša ili Vanja. U saborskoj proceduri trenutno se nalazi prijedlog izmjene ovog zakona, a prema informacijama koje posjeduje Trans Aid, nedavno je jedna ženska osoba uspjela izbjeći odabir rodno neutralnog imena.

Dodatan problem čini i važeći Zakon o državnim maticama, čije se izmjene također pripremaju u Ministarstvu uprave. “Zbog postojeće verzije Zakona, prilikom svakog legitimiranja, prelaska granice, traženja nekih usluga i bezbroj situacija u kojima se koriste osobni dokumenti, osobe nailaze na brojne poteškoće i u svim tim situacijama moraju objašnjavati svoj ‘status'”, objašnjava Danijela Almesberger. “Najavljenim izmjenama Zakona o državnim maticama, uvidom u dokumente neće biti vidljivo da je osoba mijenjala spol, a time će se izbjeći razne neugodne situacije. Primjerice, jednoj ženi se dogodilo da joj je po prelasku državne granice policijski službenik pri provjeri dokumenata saznao da je promijenila spol i nakon toga joj pred kolegom s posla rekao: ‘Znao sam da si muško'”, kaže Noa.

{slika}

Kako poručuju iz Ministarstva uprave, najavljenim izmjenama neće se omogućiti osobama da same odlučuju koji će im spol biti naveden u rodnom listu, već će tu odluku, kao i do sada, donositi Nacionalno zdravstveno vijeće na temelju odgovarajuće medicinske dokumentacije u postupku koji se provodi u skladu s Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije o promjeni spola. Isto Vijeće čitavo vrijeme kao uvjet za promjenu spola u dokumentima inzistira na obavljanju ireverzibilne operacije. “Prošle godine je donesen pravilnik prema kojem bi trans osobama trebalo biti omogućeno da u dokumentima izvrše upis spola kojeg jesu, neovisno o tome jesu li obavile ireverzibilne kirurške zahvate. Međutim, Nacionalno zdravstveno vijeće zaključilo je da je pravilnik nedorečen pa ga se zbog toga nije željelo pridržavati. Tako su svi zahtjevi koji su poslani sa svom pripadajućom medicinskom dokumentacijom naposljetku odbijeni. Tražili smo očitovanje o pravilniku i praksi s ciljem da pokrenemo njihovu promjenu i doradu, ali još uvijek nismo dobili nikakav odgovor iz Ministarstva zdravlja. Zbog toga smo odlučili kontaktirati pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova koja je nakon svega zatražila sastanak s Ministarstvom, no ni ona još uvijek nije dobila nikakav odgovor”, kaže Noa “Inzistiranjem na ireverzibilnoj operaciji Nacionalno zdravstveno vijeće direktno krši pravo osoba da same odlučuju o svom tijelu, odnosno pravo na njihov fizički integritet. Uostalom, takve operacije se i dalje ne obavlja u Hrvatskoj, u inozemstvu su jako skupe, a ljudima mogu ugroziti fizičko i psihičko zdravlje.” S Noom se slaže i Armin: “Mnogima poput mene, koji ili ne namjeravaju ili si ne mogu priuštiti operaciju genitalija, trenutno su primorani živjeti s neodgovarajućim dokumentima, što je totalni apsurd i kršenje osnovnih ljudskih prava budući da se time osobe primorava na operacije koje nisu uvijek neophodne.”

U Ministarstvu uprave pripremaju i izradu Zakona o životnom partnerstvu, a budući da su zasad dogovorene samo općenite smjernice, iz Ministarstva nam nisu znali reći na koji način će trans osobe sklapati životno partnerstvo, odnosno, hoće li se upisivati pod istospolne ili raznospolne ili će se pak upisivati u zajednicu u kojoj spol osobe nije bitan. Sve da se i Zakon skroji u najboljoj namjeri, upitno je da li će on proći izglasavanje u Saboru. A do tada trans osobama u Hrvatskoj preostaje da i dalje žive u neizvjesnosti. “Možda će vas začuditi, ali unatoč svemu sam sretna. Nakon depresije, odabrala sam život i živim ga onako kako mi današnji ritam života dopušta. Ni ‘najnormalnijim’ ljudima ne cvatu ruže, a kamoli onda nama trans osobama koje gotovo da nemamo nikakva prava. A da ni ne govorim o konzervativnim ljudima koji bi nam zabranili i udisanje svježeg zraka. Unatoč svemu, vjerujem da će doći dan kada ću ostvariti svoj san i biti ‘normalna’ žena. Kao što drugi ljudi kupuju aute, stanove i kuće, ja ću sebi priuštiti operaciju, ma koliko god da me stajala”, zaključila je Vanja. 

 

Istospolna obitelj stabilnija od “idealne”

Roditeljstvo i sam koncept obitelji danas izgleda posve drugačije nego prije tridesetak godina. Tradicionalna vizija nuklearne obitelji: heteroseksualne, u braku i s biološkom djecom pomalo je zastarjela.

istraživanju provedenom među lezbijskim obiteljima, 0% djece prijavilo je fizičko ili seksualno zlostavljanje. Nasuprot tome, u općoj populaciji, 26% maloljetnika prijavilo je fizičko, a 8.3% i seksualno zlostavljanje. Objavom rezultata reakcije su bile raznolike: od mainstream medija koji su podržali LGTB roditelje u istim pravima koje imaju i strejt roditelji, do nimalo iznenađujuće reakcije grupa konzervativaca koja su osporavala ispravnost istraživanja.

Unatoč reakcijama, nepobitno je da je tradicionalna tvrdnja kako djeca trebaju i oca i majku izumrla. Navedeno istraživanje je samo jedan u nizu dokaza koji pokazuju kako su djeca istospolnih partnera jednako dobro prilagođena društvu.

Petogodišnje istraživanje čiji su rezultati objavljeni 2010. u Časopisu o braku i obitelji, pokazuje kako je djecu odgojenu od strane istospolnih partnera “nemoguće razlikovati” po samopouzdanju, uspjehu u školovanju i socijalnoj prilagodbi od onih odgojenih u heteroseksualnim obiteljima. Američka pedijatrijska akademija, Liga dječje dobrobiti, Nacionalna udruga socijalnih radnika, Američka medicinska udruga i Društvo psihologa, složili su se kako su homoseksualni roditelji jednako “kvalitetni” kao i heteroseksualni. Štoviše, homoseksualna obitelj pokazala je stabilnost koju nekadašnja “idealna obitelj” više nema.

Kad je Institut obitelji i rada pokrenuo istraživanje 2009. godine, većina se ispitanika nije slagala s klasičnom podjelom: otac donosioc kruha, majka dežurna starateljica. Primijećeno je da su parovi koji dijele kućanske poslove manje skloni razvodu. U tom istraživanju istospolni parovi dijele kućanske obaveze uravnoteženije od heteroseksualnih parova i zadovoljniji su kao roditelji.

Navedena istraživanja ne govore da je tradicionalna nuklearna obitelj loša i potpuno izumrla. Ne postoji pravi način roditeljstva i magična kombinacija spolova koji garantiraju dobro prilagođeno dijete. Ipak, ako je cilj sretno djetinjstvo, ne treba nužno forsirati tradicionalni model roditeljstva koji smo davno prevazišli.

Održana tribina: Što je sporno u spotu ‘Svaka obitelj je sveta’?

U utorak 9.10. održana je tribina o spotu Zagreb Pride-a “Svaka obitelj je sveta.” Koju je moderirao Gordan Duhaček, a gostovali su autor spota Viktor Zahtila, aktivistkinja Zagreb Pride-a Matea Popov, filmska kritičarka i magistra rodnih studija Mima Simić, novinar i teolog Drago Pilsel te redatelj Nenad Puhovski.

Matea Popov na samom je početku razjasnila kako je spot povučen prvenstveno zbog toga što su unutar samog Zagreb Pride-a vladala podijeljena mišljenja i kako je upravo to glavni razlog što nije ni ponuđena njihova interpretacija spota. U svakom slučaju, reakcije na spot bit će shvaćene kao lekcija za daljnji rad jer, uostalom, “u svojem radu svi nekad pogriješe”. Zahtila je potom pojasnio kako je prva ideja bila ne baviti se tolerancijom tj. “da ne molimo nikoga da nas tolerira” već staviti naglasak na jedan problem – heteronormativnost i kako taj problem rješava dijete iz drugačije obitelji – a radi to odbacivanjem čitavog koncepta.

Naglasivši najprije kako je upravo on prvi u Hrvatskoj reagirao na spot, a potom potrošivši par minuta na tumačenje svega dobroga što je učinio za svekoliku LGBT zajednicu u Hrvatskoj, Drago Pilsel prisutnima je predočio zašto vjeruje kako ima “moralno pravo na kritičko mišljenje”. Njegovo kritičko mišljenje jest da lutke prikazane u spotu itekako imaju značenje pa tako paljenje lutaka  šalje agresivnu i nasilnu poruku zbog čega spot i je prijavio Uredu pravobraniteljice za djecu.

Na taj je komentar Zahtila spremno odgovorio kako je za njega velikim dijelom to i bila poanta jer bijesom kojeg je Pilsel osjetio dok je gledao spot niti ne može obračunati dok ne izađe na površinu. Najsuvislije komentare zasigurno je izrekla Mima Simić koja je odredila par točaka za koje vjeruje da su predstavljale najveći problem: osim duljine spota i njegove nedovoljno direktne poruke ili barem nedovoljno kvalitetnog PR-a, naglasila je kako je za ispravno shvaćanje poruke bila potrebna određena količina predznanja koju prosječan gledatelj naprosto nema.

Zaključci tribine mogli bi se svesti na sljedeće: spot je za funkciju koju ima, a ona nije samo umjetnička već i treba “nekom prodati neku robu” kako je to rekao Nenad Puhovski, naprosto predugačak, njegova je poruka nedovoljno jasna i neprilagođena ciljanoj publici koja nema dovoljno predznanja da uoči problem na koji se koncentrirao Zahtila – heteronormativnost. Njegovo je predstavljanje javnosti, točnije, nedostatak istog samo pojačalo taj dojam te je zbog toga u konačnici i povučen.

No, kao što je to Duhaček naglasio na samom kraju dvosatne tribine – udruga Zagreb Pride pokazala je dovoljno zrelosti, hrabrosti i volje za ostavljanje prostora za raspravu, za priznanje greške kada misle da su ju učinili te izvlačenje lekcija iz iste. Ako ni zbog čega drugog, spot je uspješan zbog ponovnog izvlačenja problema LGBT zajednice (pogotovo T dijela koji su još jednom bili izloženi transfobičnim komentarima) na površinu, ali i rezanja novouvedenog pojma heterofobije u korijenu, budući da u Hrvatskoj takvo što, naprosto ne postoji.