Mirovni procesi moraju uključiti žene

Diljem svijeta žene uspostavljaju mir u svojim domovima i zajednicama na dnevnoj bazi. Međutim, kad se radi o pregovaranju i potpisivanju mirovnih ugovora na nacionalnoj ili internacionalnoj razini gotovo svuda su ušutkane, donosi izvještaj koji traži uravnoteženiji pristup rješavanju konflikata.

Rezolucija Vijeća za sigurnost UN-a iz 2000. godine, koja je tražila jednaku participaciju žena u “očuvanju i promociji održivog mira”, gotovo je posve ignorirana, pa i od strane samog UN-a, govori izvješće. U mirovnim pregovorima koje je organizirao UN ni jedna žena nije sudjelovala kao glavna posrednica, a žene su činile i manje od 10% policijskih službenica i 2% vojnikinja poslanih na UN-ove mirovne misije.

Prema UN-ovu razvojnom fondu za žene, Unifemu, žene su činile manje od 40% potpisnica značajnih mirovnih sporazuma od 1992. Odigrale su bitnu ulogu u nagodbama u El Salvadoru, Gvatemali, Sjevernoj Irskoj i Papui Novoj Gvineji, ali u 17 od 24 značajnih sporazuma – uključujući Hrvatsku, Bosnu, Sierra Leone, Burundi, Liberiju, Sudan i Demorkatsku Republiku Kongo – u potpisivanju sporazuma nije uopće bilo ženske participacije.

Izvješće koji je objavio Institute of Development Studies, koji financiraju ActionAid i Womankind Worldwide, tvrdi da ova gotovo potpuna odsutnost žena u službenom održavanju mira nije samo gubitak snažnog izvora za pomoć pri rješavanja sukoba, nego da također znači da su formalni mirovni ugovori ozbiljno manjkavi jer se pridržavaju tek uske definicije onoga što čini održivi mir uglavnom ignorirajući potrebe žena i djevojaka.

Izvješće From the Groud Up provedeno je u Afganistanu, Liberiji, Nepalu, Pakistanu i Sierra Leoneu i otkrilo je da na lokalnim scenama žene imaju širi pogled na pojam mira koji uključuje osnovna prava poput slobode od nasilja u vlastitome domu, kao i obrazovanje i zdravstvenu njegu.

“Nasuprot tomu mušarci imaju veću tendenciju povezivati mir s odsutnosti formalnog konflikta i sa stabilnosti formalnih struktura poput izvršne vlasti i infrastrukture”, pokazuje izvješće.

Razlika u percepciji znači da, recimo, u Sierra Leoneu, koji je obično klasificiran kao postkonfliktan, većina žena nije smatrala da živi u miru. ‘‘Ovako su se izjasnile ispitanice izložene visokim razinama siromaštva i nasilja protiv žena, uključujući kućno nasilje, mentalno zlostavljanje i napuštanje.’

“Ne govorimo o velikome ratu”, rekla je jedna od žena iz Afganistana, “no mir za nas znači i izostanak kućnog nasilja.”

Istraživanje provedeno u pet zemalja otkrilo je da žene i djevojke imaju tendenciju formiranja grupa i udruženja koja se bave nošenjem s raznim problemima i da su nastavile s rješavanjem konflikata sve do točke u kojoj je proces postao služben, u kojoj su ga preuzeli muškarci. Što je viši i formalniji nivo izgradnje mira, manji je stupanj participacije žena, otkrila je studija.

Shalah Farid, predavačica na Sveučilištu u Kabulu, izjavila je kako su afganistanske žene u velikoj mjeri isključene iz službenih pokušaja da postignu političke sporazume.

“U mirovnome vijeću visoke razine samo je sedam ili devet žena – one nemaju stvarnu moć ni vrijeme da se angažiraju u stvarnom mirovnom procesu,” izjavila je. “Njihova je prisutnost samo simbolična. Ljudi koriste sigurnost kao način da se ženama ospori pravo na sudjelovanje. Ljudi govore kako žene ne mogu čuvati tajne i da ih se zato ne može uključiti u povjerljive rasprave.”

Afganistansko iskustvo nikako nije bilo jedinstveno. “Vještine žena kao posrednica i donositeljica odluka unutar doma i njihova iskustva u gradnji povjerenja i dijaloga u njihovim vlastitim obiteljima i zajednicama često su odbačena kao nebitna ili nisu dovoljno vrednovana od strane nacionalnih vlada, internacionalnih zajednica ili samih žena”, govori studija. “No opet, ovo istraživanje pokazuje kako na lokalnom nivou žene nastavljaju graditi mir unutar vlastitih domova i zajednica i kolektivno se zbližavati radi stvaranja promjena.”

Studija se zalaže za uvođenje kvote od 30% participacije žena u “lokalnim, nacionalnim i internacionalnim mirovnim procesima” i potiče donatorske vlade da se pridržavaju UN-ova cilja da se 15% pomoći namijenjene za izgradnju mira izdvoji za specifične potrebe žena.

Izvršna direktorica Womankinda, Jackie Ballard, zahtijevala je da se više novca iz britanske “zaklade za pomoć pri rješavanju sukoba” izdvojenog za izgradnju mira potroši na žene.

“Žene rade zajedno u nekim od najtežih i najopasnijih mjesta na svijetu kako bi pokušale izgraditi dugotrajni mir za same sebe i svoje obitelji”, rekla je. “Težak posao učinjen je još težim zbog manjka potpore. Novac je prikupljen u zakladi za pomoć pri rješavanju sukoba, ali nije namijenjen onim pučkim ženskim grupama koje ponovo izgrađuju zajednice bez osnovnih zaliha i potpore.”

Odgovarajući na izvještaj, Lynne Featherstone, britanska ministrica za međunarodni razvoj, rekla je: “Ujedinjeno Kraljevstvo odlučno je u namjeri da podrži žene preuzimajući aktivnu ulogu u njihovim zajednicama, zbog čega smo predani pomaganju 10 milijuna žena u postizanju pravde do 2015. Šokantno je da je za milijune najsiromašnijih osoba svijeta činjenica da su ženskog roda najveća prepreka sretnom i sigurnom životu. Ovo je razlog zbog kojeg vlada stavlja djevojke i žene u srce svih naših razvojnih nastojanja. Diskriminacija i nasilje uništavaju potencijal djevojaka i žena u zemljama u razvoju i priječe ih od izvlačenja sebe samih iz siromaštva.”


Prevela i prilagodila Ana Stipković

Ponovno zabranjen Pride u Beogradu?

Ministarstvo unutrašnjih poslova zabranilo je Paradu ponosa koja je najavljena za subotu, 6. listopada, saznaje beogradski tabloid Blic.

Maja Mićić iz Organizacionog odbora Pridea kazala je za e-Novine da još uvijek nisu dobili službene informacije o zabrani, ali dodaje da ‘to može da znači pripremu terena za zabranu, s obzirom na ranija iskustva’.

“Zabranjena je šetanja, ali ne i manifestacija koja traje šest dana. Dosadašnje sigurnosne procjene govore da je to skup visokog rizika”, kaže dobro obaviješten izvor Blica.

Organizatorima Parade ponosa još nitko nije zvanično potvrdio da će skup i šetnja zakazana za 6. listopada biti zabranjeni. Goran Miletić iz organizacionog odbora kaže da će ukoliko se tako nešto dogodi to biti prije svega poraz države.

Još uvijek nema zvanične potvrde iz MUP Srbije, ali je premijer i resorni ministar Ivica Dačić ranije kazao da da Vlada neće odlučivati o održavanju Parade ponosa i ponovio da je MUP taj koji će donijeti odluku.

S druge strane, organizatori su naveli u ponedjeljak da vjeruju da će se Parada desiti. Za njih je kako kažu Parada ponosa zvanično već počela u nedjelju navečer žurkom otvaranja i trajat će uz različite programe LGTB aktivnosti i kulture sve do 6. listopada kada će biti završena šetnjom kroz centar Beograda.

Žene govore drastično manje okružene muškarcima

Bivanje ženom sastoji se od osjećaja frustracije zbog svog položaja, a društvo se sastoji od ljudi koji pokušavaju omalovažiti te osjećaje. Mi žene kažemo: “Prilično sam sigurna da me se sada šikanira zbog toga što imam vaginu.” A omalovažavatelji kažu: “Žene začepite! Muškarci stradavaju u industrijskim nesrećama! Stoga – jednakost vlada!”

Ne postoji ništa ljepše nego kada se vaši predosjećaji pokažu istinitima i znanstveno dokazanima. Tako da sam bila van sebe od sreće zbog nove studije objavljene u American Political Science Review koja pokazuje da u skupnom okruženju “vrijeme u kojemu su žene govorile, bez obzira na njihovu proporcionalnu prisutnost, iznosilo do 75 posto manje u odnosu na vrijeme u kojemu su govorili muškarci”.

HA. To je jedna od najistinitijih pizdarija koju sam ikada čula. Ja osobno (a i uvjerena sam praktički bilo koja žena) mogu se podsjetiti tog osjećaja brzo i jasno – to je ono kada se nađete okružene muškarcima i unatoč svim svojim feminističkim impulsima i zdravom razumu, jednostavno se skupite kao kornjača. Povučete se. Predate se jer su njihova pluća jača, jer su od rođenja uzgajani da se nameću a vi ste uzgajani da pretpostavljate kako vas ionako nitko neće ozbiljno shvatiti. Čekate pauzu u sobi punoj “upadača” u riječ. Uzdah. Radim to stalno, a sama sam jebeno glasna feministička mašina za deračinu.

Tako da je prilično zadovoljavajuće potvrditi vlastite dosjećaje znanošću: nije samo stvar u mom neuspjehu kao feministkinje, niti u muškarcima koji su paternalistički idioti, radi se o nekoj mračnoj društvenoj sili koja nas utjerava u te uloge. Ne radi se samo o zlim frajerima (bla bla bla) koji nam to čine – i mi smo aktivne sudionice. Mi se skupimo poput kornjača. U ovoj situaciji ništa nije riješeno, nitko nije odgovoran i svi smo odgovorni, ali je utješno tvrditi da se takve stvari događaju.

I to nije dobro. Prema autorima studije, žene češće sudjeluju u razgovoru kada je temeljen na postizanju konsenzusa a ne na principu većina-odlučuje.

Kada su ženski glasovi uključeni u raspravu, konačni zaključci grupe bili su drastično različiti:

“Na školskim vijećima, upravnim vijećima organizacija i kompanija, i zakonodavnim odborima gdje se odluke donose glasom većine žene su često u manjini.” Ističe Mendelberg. “Takva okruženja će rezultirati dramatičnim disbalansom u vremenu koje žene dobiju za iznošenje svojih stavova. Žene su rijetko viđene od strane drugih ali i od strane samih sebe kao utjecajne članice grupe i često smatraju da se njihov glas ne čuje.”

Kao dio eksperimenta za svoje istraživanje Karapowitz i Mendelberg sakupili su ljude, formirali ih u grupe i dali im u zadatak da pronađu najbolja riješenja za raspodijelu novaca kojeg su zaradili u zajedničkom imaginarnom zadatku.

Odluke su ponajprije ovisile o stupnju sudjelovanja žena – one su donosile prevagu u korist najslabijih članova grupe.

“Kada žene više sudjeluju, pridonose raspravi jedinstvenim i korisnim stavovima.” Kazala je Karpowitz. “Ne gubimo samo glas nekoga tko bi ponavljao iste stvari kao i ostali sudionici razgovora.”

Ovaj problem “nadglasavanja” koji si žene dopuštaju posebno je zanimljiv jer ide ruku pod ruku uz toooliko drugih problema kojima se mi kao feministkinje bavimo ad nauseam. Najbolji je prijatelj internaliziranog muškog “spuštanja”. Slaže se u potpunosti sa potrebom muškaraca da “objasne svijet ženama”. U odličnim je odnosima sa potrebom žena da se podcijenjuju umjesto da se nametnu.

A možda se samo opet vraćamo na ona dobro poznata dvostruka mjerila – kada muškarci govore da ih se čuje samopouzdani su i nametljivi, kada žene govore onda su skvičave i “kuje”. Kliše koji je nažalost istinit. I to nas dovodi do kokoš/jaje situacije – moramo naći načina da promjenimo svoje ponašanje (prestanemo popuštati i počnemo govoriti) i u isto vrijeme mijenjati perceprciju ljudi (nametanje nas ne čini “kujama”). Ali kako to postići u kulturi prema kojoj se nameću samo “kuje”? I kako početi govoriti kada nas ta ista percepcija sprečava da govorimo? Odgovor: UF, NEMAM POJMA.

Ali mislim da ću započeti ovom prisegom: Ja, Lindy West, skvičava “kuja” ovim putem obećajem da ću biti glasna na sastancima ako imam nešto za reći čak i ako su frajeri oko mene glasniji i baš me ne simpatiziraju. Odbijam biti kornjača – osim ako se ne radi o posebnoj vrsti hrabre kornjače velikih ideja. Neću se suzdržavati samo zato što se bojim da će me zvati “glasnom kujom”. Također napisati ću riječ jebena na internetu jer te ne mogu nadglasati na internetu. Kraj. Amen ili štogodveć.


Prevela i prilagodila Ida Jagar

Pussy Riot i dalje na čekanju

Moskovski sud odgodio je u ponedjeljak do 10. listopada razmatranje žalbe članica punkerske skupine Pussy Riot koje su osuđene na zatvorske kazne zbog prosvjednog nastupa u moskovskoj katedrali, javljaju ruski mediji.

Takva je odluka donesena zbog toga što je jedna od osuđenih, Ekatarina Samucevič, otkazala svom odvjetničkom timu zbog, kako je rekla, razlike u stajalištima o slučaju. Samucevič nije željela ulaziti u detalje, ali je zatražila da joj se da vremena kako bi našla novog odvjetnika.

Ostale članice Pussy Riota nisu imale primjedbi na to i rekle su da je taj potez u okviru njezinih prava.

Međutim, tužitelji su ustvrdili da je to bila planirana akcija u svrhu odugovlačenja postupka.

Nadežda Tolokonjikova (22), Marija Aljohina (24) i Ekaterina Samucevič (30) proglašene su krivima i osuđene na po dvije godine zatvora za ‘huliganstvo potaknuto vjerskom mržnjom’ zbog izvedbe ‘punk molitve’ u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi kojom su Majku Božju zazvale da uzme sebi ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Presuda je izazvala oštre kritike zapadnih vlada i inozemnih i ruskih organizacija za ljudska prava.

U kurikulum zdravstvenog odgoja uključene publikacije feminističkih i LGBT udruga

Mjesec dana nakon što se već izvodi na nastavi u školama, objavljen je kurikulum zdravstvenog odgoja.

Pod modulom o spolnoj/rodnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju, uključene su i publikacije koje je objavio Queer Zagreb. U sklopu edukacijskih projekata udruge, Amir Hodžić i Nataša Bijelić iz CESI proveli su istraživanje o mišljenjima i stavovima prema homoseksualnosti u srednjim školama u Zagrebu, a na osnovu rezultata istraživanja stvorili su i edukacijski program protiv homofobije i nasilja u školama. Izvještaj o istraživanju i edukacijski modul su dvije od publikacija koje se navode pod literaturom za zdravstveni odgoj.

Od istih autora je uključen i priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije koje je objavila udruga CESI 2003. godine. Uključene su i druge publikacije udruga: poput naslova ‘Seksualno nasilje u školama‘ u izdanju Ženske sobe te publikacija udruge B.a.b.e.

Zanimljivo je da kurikulum uključuje program kojemu je prošle godine Agencija je za odgoj i obrazovanje odbila provođenje! Edukacijski program Zajedno protiv homofobije i nasilja u školama udruga Domino (Queer Zagreb) pokušava uvesti u hrvatske učionice kao nastavak edukacije na smanjenju predrasuda i stereotipa među mladima. S obzirom da su neka prijašnja istraživanja pokazala izrazito negativan stav hrvatskih srednjoškolaca spram LGBTIQ populacije i njihovih prava, potrebu za ovakvim programom ne treba pretjerano opravdavati. Agencija međutim, ne misli tako, te se o svemu očitovala u podugačkom dopisu.

Kada je Queer.hr početkom rujna kontaktirao ministarstvo s pitanjem kako će se osigurati kvalitetno provođenje programa, odgovor je stigao upravo iz Agencije. I to s očekivanim sadržajem. Naime, na iznesenu dvojbu oko stručnosti postojećeg edukacijskog kadra u školama jer u svojem obrazovanju nisu imali edukaciju o tek nastalom kurikulumu, te upit razmatra li se uključiti stručnjake iz udruga koje već godinama provode istraživanja i aktivnosti o tim temama, Agencija je ustrajala u tomu da će ‘sadržaje i teme koje se odnose na toleranciju spram seksualnim manjinama učenicima  prvenstveno predavati stručni suradnici u školama (psiholozi i pedagozi) koji su kroz svoje inicijalno obrazovanje, a i kasnije kroz stručna usavršavanja, stekli kompetencije i potrebna znanja da mogu podučavati o tim temama. Ukoliko se za to pokaže potreba Agencija za odgoj i obrazovanje provest će dodatnu edukaciju odgojno-obrazovnih radnika o navedenim temama’.

U jučer objavljenoj odluci o uvođenju i provođenju programa, koja se uz kurikulum može pročitati na stranicama ministarstva, stoji da će edukaciju nastavnog kadra provoditi Agencija, koja nam je prije manje od mjesec dana rekla da smatra da je kadar već dovoljno stručan! Nadzor će pak provoditi škole samovrednovanjem i Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

U prilogu članka je i od ministarstva nam najavljeni program koji se tiče LGBT populacije, međutim na osnovu objavljenog kurikuluma se može vidjeti da je iz njega nažalost izbačena stavka upoznavanja s korijenima homonegativnosti koja je predstavljala lijepu inicijativu korištenja tog izraza namjesto ne toliko prikladne uvriježene homofobije.

Gay policajci podržali Beograd Pride

Glavni inspektor policije Nizozemske i predsjednik Udruge europskih gay policajaca (EGPA) uputio je pismo podrške organizatorima beogradske Parade ponosa.

“Kao predstavnik EGPA udruženja, želim da pružim podršku beogradskom Pride Week-u, a posebno Paradi ponosa koja će se održati 6. oktobra 2012. godine. Svim sudionicima i sudionicama, kao i policiji koja će osiguravati šetnju, želimo miran skup”, navodi se u pismu Hermana Renesa iz EGPA.

Udruženje europskih gej policajaca (EGPA) je organizacija LGBT policajaca i policajki koja podržava sve LGBT pripadnike policije u Europi i osigurava podršku svim članovima i članicama LGBT zajednice.

Solidarnost sa sudionicima i sudionicama beogradske Parade ponosa izrazili su i organizatori Toronto Pridea.

“Iskreno očekujemo da će Vlada Srbije održati svoje opredjeljenje da poštuje ljudska prava svih građana i građanki Srbije i da garantira neophodnu političku podršku i policijsku zaštitu za Beograd Pride 2012“, stoji, između ostalog, u pismu kanadskih LGBT aktivista i aktivistica.