Žižek najavljuje smrt kapitalizma

Nije ovo ni prvi ni posljednji put da ljudi dođu u period postojanja koji se čini kao sam kraj vremena, odbrojavanje mjeseci, tjedana ili dana koji su ostali do konačnog sloma civilizacije, vječno ugrožene i napredne istovremeno. Takvim je periodima Slavoj Žižek posvetio detaljno napisanu i digresijama bogatu knjigu od 600 stranica, “Živjeti na kraju vremena”. Žižekova je glavna teza da je neoliberalni kapitalizam na izdisaju te da se moramo pripremiti za ono što dolazi nakon njega, s time da baš i nema jasne vizije o onome što slijedi. Ako “živimo na kraju vremena”, onda bismo ipak trebali biti malo više zabrinuti ili ushićeni, ovisno o tome vidimo li u nadolazećim radikalnim promjenama spas ili uništenje, no Žižek odmah na početku pronicljivo političku ekonomiju stavlja u psihološki kontekst. S “nadolazećom apokalipsom” naša se “društvena svijest” nosi kao bolesnik koji je saznao da ima neizlječivu bolest, primjerice rak. Kao društvo, smatra Žižek, reagiramo po obrascu pet stanja: poricanje, bijes, cjenkanje, depresija i prihvaćanje.

{slika}


Svatko tko je prisustvovao nekom od predavanja Slavoja Žižeka na Subversive Festivalu dobro zna kakvo je to iskustvo: uzbudljivo, komično, informativno, izazovno, ali na kraju uvijek s malom dozom antiklimaksa, jer revolucionarne riječi ne slijede i odgovarajuća djela. “Živjeti na kraju vremena” nudi sličan osjećaj čitatelju, razlijevajući se po brojnim temama, ali bez najvažnijih odgovora na aktualna pitanja. No, u Žižekovim digresijama – koje vrve zapanjujućim informacijama – ima više nego dovoljno oštroumnih primjedbi pa se može oprostiti što se cijeli tekst ne sažima u do kraja koherentnu cjelinu.

Ovaj slovenski teoretičarski superstar svoj istaknuti status definitivno zaslužuje, kako pokazuje i, zvuči paradoksalno, tematski i tekstualno razvedena sinteza koju “Živjeti na kraju vremena” predstavlja. U ovoj knjizi se može vidjeti i ono što je kod Žižeka najbolje (primjerice i njegov spisateljski talent koji stvara tekst s ritmom i dozom duhovitosti), kao i najgore (nemogućnost kontroliranja misli), pa se mora priznati da ima stranica u kojima se čitatelj može izgubiti. Kombinacija akademske filozofičnosti s pop-kulturom nije uvijek dovoljan garant za koherentan, kulturno-kritički tekst.

Američki mentalitet Ku Klux Klana

Ku Klux Klan (ime potječe od grčke riječi kuklos što označava krug, te modificirane riječi klan), američka je teroristička organizacija osnovana 1865. u Pulaskom u saveznoj državi Tennessee. Organizaciju su osnovali Južnjaci koji su se odbili pomiriti s porazom Konfederacije u Američkom građanskom ratu, pa su za svoju misiju naveli očuvanje nadmoći bijele rase u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi ostvarili svoju misiju, prisvojili su taktike koje su do te mjere prestravile Afroamerikance i njihove bijele saveznike u južnim državama da se doslovno nisu usuđivali glasovati, kandidirati se za poslove javne uprave ili se socijalizirati s bijelcima osim na “rasno prihvatljive” načine. Zastrašivanje je uključivalo brojne forme. Nebijelci i i njihovi saveznici koji su zahtijevali građanska prava bili su izloženi prijetnjama, napadima i nerijetko ubijani. Žene su, pak, bivale napadnute i silovane. Vlasništvo tih ljudi uništavano je, njihovi su domovi i mjesta na kojima su se nalazili bili bombardirani ili spaljivali. Konačno, omiljena taktika bila je linčovanje.

Linčovanje je bilo/jest ubojstvo koje izvodi masa kolektivno vjerujući kako štiti svoju zajednicu i/ili svoju tradiciju. Između 1882. i 1930. Klan i njegove prijateljske organizacije linčovale su oko 3000 ljudi, uglavnom crnih muškaraca. Često je optužba glasila da je crni muškarac tražio seksualnu vezu s bijelom ženom.Veoma se rijetko događalo da oni koji su bili uključeni u ta ubojstva (koja su se odvijala poprilično otvoreno i s iznimno malo truda uloženog u skrivanje identiteta) budu uhićeni za svoja djela, a još rjeđe da budu osuđeni i primjereno kažnjeni. To je bilo moguće zbog više čimbenika:

– Prevladavalo je, naime,vjerovanje da su Afroamerikanci (analogno tomu svi nebijelci), opasnost za “bijelu civilizaciju”. Ovo je vjerovanje ugrađeno u kulturna stajališta većine. Uz rijetke iznimke, bijela osoba nije mogla odrasti u takvom društvu bez automatskog preuzimanja tih predrasuda prema nebijelcima.

– Lokalna bijela populacija stoga, kao i institucije zakona i reda, često je suosjećala s Klanom, ponekad ga se bojala ili naprosto nedovoljno empatizirala s onim što se događalo s pripadnicima nebijele populacije.

{slika}

U godinama nakon Američkog građanskog rata, aktivnosti Klana smanjile su tek nakon što je američka vlada dozvolila južnim državama da implementiraju zakone koji su sprječavali Afroamerikance da glasuju i prisilili ih na strogi režim segregacije. Kada se pokret za građanska prava konačno počeo stvarati 1960-ih, Klan se ponovno javio i djelovao kao nasilna opozicija desegregaciji i rasnoj jednakosti. Tomu je došao kraj tek kada je federalna vlada počela ozbiljno provoditi vlastite zakone o građanskim pravima.

Stare taktike i nove žrtve

Iako je danas Ku Klux Klan kao organizacija gotovo (premda ne u potpunosti) nestala, pogrešno bi bilo misliti kako je mentalitet Klana mrtav u SAD-u. Upravo suprotno. Duboka ukorijenjenost rasizma u američku nacionalnu povijest pomogla je očuvati naočigled trajan udio Amerikanaca koji odrastaju s predrasudama prema bilo komu koga doživljavaju kao prijetnju svojoj verziji “američkog načina života”. Ova nam pozadinska priča može pomoći u razumijevanju trenutnih napada na američke muslimane. Od 2010. povećao se broj napada na američke muslimane, njihove džamije i vlasništvo, kao i na američke manjine (poput Sikha) koje redovito pogreškom doživljavaju kao muslimane. Ovi napadi nisu djelo novorođenog Ku Klux Klana ali imaju iste korijene: strah od američkih muslimana kao kulturnih subverzivaca (npr. iluzija da žele uvesti šerijatsko pravo u SAD), anonimne prijetnje nasiljem (telefonom, Internetom i agresivnim grafitima ), bombe, palež i napad oružjem na privatnim posjedima, te konačno napade i ubojstva. Odjel za ljudska prava pri Ministarstvu pravosuđa SAD-a istražio je preko 800 takvih incidenata u proteklih 11 godina. Osam takvih napada dogodilo se u prvoj polovici kolovoza 2012., uključujući i ubojstva 6 Sikha u Milwaukeeju petog kolovoza.

Bitan je čimbenik u svemu ovome uloga određenog broja političara koji u svojim kampanjama uokolo proklamiraju navodnu prijetnju koju predstavljaju američki muslimani. Na primjer, upravo prije naleta piromanskih napada u području Chicaga, zastupnik u Kongresu Joe Walsh održavao je sastanke u gradskim vijećnicama kad je izjavio: “U jedno sam siguran, a to je da u ovoj zemlji postoje ljudi – postoji radikalna crta islama ne samo na Bliskom istoku, već i u našoj državi – koji pokušavaju ubiti Amerikance svakog tjedna”. Slična retorika pojavljuje se i kod nekolicine drugih političara uključujući Petera Kinga, predsjednika Odbora za nacionalnu sigurnost pri Kongresu, te Michele Bachmann koja je pokušala postati republikanska kandidatkinja za predsjednicu.

{slika}

Kako prekinuti lošu naviku?

To dobijete kada prakticirate kulturu koja je evoluirala uz rasistička vjerovanja. Toga može biti više ili manje u budućnosti. U slučaju SAD-a, nacija je od 1789. (godina donošenja Ustava koji je legalizirao ropstvo) do 1954. (godina kada je Vrhovni sud obveznu segregaciju u državnim školama proglasio protuustavnom) provela 165 godina gradeći svoj “američki način života” koji je legitimirao diskriminaciju nebijelaca. Rezultat toga jest da je nacija od 1957. (kada odluka Vrhovnog suda o ukidanju segregacije stupa na snagu) do danas provela 55 godina pokušavajući poništiti to nasljeđe. Ukoliko vrijeme potrebno za uspostavljanje takvog sustava bude jednako vremenu potrebnom da se to nasljeđe zatre, Amerikancima predstoji vrlo dug put. Od 1957. naovamo zakonski se osigurava sankcioniranje rasizma u javnosti. To svakako jest nužan korak, koji bi, ukoliko bi njegova primjena bila konstantna, u konačnici doveo do internalizirane promjene u pogledima i moralnosti većinskog dijela populacije. U tom je smislu izbor Baracka Obame za predsjednika SAD-a (2008.) kao prvog Afroamerikanca na toj dužnosti bio siguran znak napretka. No, žestoka reakcija velikog broja ljudi na izbor Obame još je jedan pokazatelj da je 55 godina možda dovoljno da promijeni ponašanje mnogih u javnosti, ali nije dovoljno za promjenu njihovih privatnih stavova. Dakle, i dalje je očito postojanje grupa građana koji su duboko rasistički nastrojeni.

{slika}

Danas, u normalnim okolnostima, takve grupe svoja mišljenja dijele isključivo s ljudima koji misle kao i oni ili svoja mišljenja drže za sebe. Ipak, kada prilike dopuste, taj rasizam ispliva na površinu i to na javan način, često govorom mržnje, a katkada i brutalnije. Ovi su ekstremisti suvremena verzija dojučerašnjih pripadnika Klana i, bude li im dana, rado će počiniti zločin u ime svojih obožavanih tradicija. Američki su im muslimani sada glavna meta.

Saveznik Izrael kao još jedan primjer

Želite li još jedan primjer društva koje je povijesno kultiviralo diskriminacijske poglede i prakse, jedno koje američki cionisti smatraju relativno sličnom SAD-u, pogledajte Izrael. Usput, ako je imalo istine u vjerovanju da je Izrael “baš poput SAD-a” to može vrijediti isključivo za razdoblje prije 1957. (dakle, do uvođenja Zakona o građanskim pravima). Slično kao i američki Jug u toj predzakonskoj eri, Izrael je oblikovan kulturom koja je etnički/religiozno isključiva prema većoj grupi ljudi (u ovom slučaju – palestinskim Arapima). To je dovelo do toga da izraelski židovi uče generaciju za generacijom da je ispravno i potrebno diskriminirati Palestince. Sve to je, naravno, dovelo do toga da Izrael s godinama proizvede svoje vlastite terorističke organizacije koje zastrašuju i napadaju palestinske Arape: Irgun i Lehi u godinama koje su predstojale osnivanju države 1948., Gush Emunium i Terror Against Terror 1970-ih i ´80-ih te današnji “Price-Taggers” i Zapadnoobalni doseljenici osvetnici.

Baš poput pripadnika Klana na američkom Jugu, ovi su teroristi rijetko sudski proganjani i gotovo nikad primjereno kažnjeni za svoje zločine budući da dostatan broj židovske populacije kao i državni institucije suosjećaju s njima. I, baš kao na američkom Jugu, djeluju u okruženju koje odobrava izraelsku verziju linčovanja. Dolazimo tako do izraelskog tipa linčovanja koje se dogodilo 17. kolovoza u Jeruzalemu. Odgojeni u društvu koje namjerno kultivira predrasude i mržnju prema Arapima, masa od pedesetak mladih Židova napala je 4 mlada Palestinca, gotovo ubivši jednog od njih. Napad je na prvi pogled ničim izazvan i slučajan, iako napadači tvrde: “željeli smo ih spriječiti (mlade Palestince) da razgovaraju s židovskim djevojkama”. Stotine ljudi svjedočile su ovom događaju, ali se nisu htjeli miješati u sukob. Čitava je situacija bila predvidljiva i zapravo neizbježna. Naime, to dobijete kada prakticirate kulturu koja je evoluirala uz rasistička vjerovanja.

{slika}

Možda postoji genetska sklonost solidariziranju s grupom, ali najgore manifestacije te prakse nisu neizbježne. Možemo se solidarizirati s vlastitom obitelji, vjerskom zajednicom, etničkom grupom, nacijom i sl. bez da mrzimo druge. Dio s mržnjom naučeno je ponašanje. I, kako to obično biva, strah će samo podrivati mržnju. I američki i izraelski primitivci i teroristi usredotočili su se na Arape i muslimane kao na grupu koja im predstavlja prijetnju. I Amerikanci i Izraelci koji to čine snagu crpe iz kulture koje je duboko ukorijenjena u rasizmu. U SAD-u danas mnogi znaju da je takav stav pogrešan pa postoji moralna platforma s koje se može boriti protiv takvog ponašanja. Nažalost, isto nije moguće reći za Izrael.

U Sjedinjenim Američkim Državama najpotrebnije je da se konzistentno vrši edukacijski i zakonski pritisak protiv rasističkog ponašanja – govoreći pri tom i o individualnom i o institucionalnom ponašanju. Konzistentno znači generacijski barem onoliko godina koliko je bilo potrebno da se takav primitivizam uopće proširi čitavom nacijom. Ukoliko ne uspijemo u ovom nastojanju, onda će američki cionisti zaista biti u pravu. Mi u SAD-u zaista ćemo biti poput Izraelaca.

{slika}

Prevela i prilagodila: Ana Brakus

Skupa samostalnost

U sklopu novih mjera štednje premijer Velike Britanije David Cameron nedavno je najavio ukidanje socijalnih naknada za stanovanje za mlade ispod 25 godina, koje su Britanci do sada mogli uzimati. Iako su ti financijski poticaji izvrsni za mlade ljude koji tek počinju svoje karijere i treba im pomoć da stanu na svoje noge, premijer u njima vidi dio koji bi se mogao srezati, predlažući pritom da se mladi oslone na svoje roditelje i žive s njima kako bi uštedjeli.

Štednja – na mladima

Cameronov prijedlog je očekivano izazvao mnogo reakcija, najviše u skupini koja se našla pogođenom – mladima. Rebecca je studentica koja preko ljeta živi s roditeljima, ali u nemogućnosti pronalaska sezonskog posla našla se u situaciji s kojom nije zadovoljna.

Živimo u privremenom smještaju nakon što su nas dugovi mojeg oca učinili beskućnicima. Budući da su kuće dodijeljene na temelju potrebe, kao okarakterizirana ´potrebita´ ne mogu se odseliti čak i da želim. Da to napravim, kuću bi dali nekom drugom, a moju mamu bi preselili. To je ogroman pritisak. Također, tu je i pretpostavka da studenti imaju gdje otići dok traje ljeto, zanima me što se dogodi s onima koji nemaju kamo”. Budući da Rebecca ne može pronaći posao do početka predavanja na fakultetu na jesen, osjeća se krivom što ne pridonosi kućnom budžetu. Rezanje financijske pomoći mladima u Velikoj Britaniji za nju je uvredljivo: Sada smo odrasli i trebali bismo se sami brinuti o sebi. Vlada nam treba to omogućiti i prestati nas kažnjavati što nismo rođeni u bogatim obiteljima.”

{slika}

Cijeli koncept vraćanja životu u obitelji nakon što je četiri godine funkcionirala samostalno smještena na sveučilištu ostavlja ju zabrinutom jer vidi kako se vraćaju njene stare navike života u kojem se njena majka brinula za sve i održavala kućanstvo. Kao feministica smatra da treba pomoći majci u obavljanju kućanskih poslova, ali je istovremeno nezadovoljna zato što ne može biti gdje želi i raditi što želi.

A gdje ćemo živjeti?

Ne mogu ne povući paralelu s prilikama kod nas. Posebno za zadnjom rečenicom u gornjem paragrafu jer od riječi do riječi opisuje moju mentalnu situaciju, a sigurna sam i situaciju mnogih mladih u Hrvatskoj. Završili smo faks. Možda nismo. Želimo raditi. Posla nema. Želimo biti neovisni. Stambenih rješenja manjka. Studenti i studentice mogu aplicirati na mjesto u studentskom domu koje je relativno jeftino i učiti i učiti da bi imali dovoljno visok prosjek kako bi pravo na jednu sobu s dva kreveta ostvarili i iduće godine. A ostali?

Moja želja za samostalnošću trenutno je suprotstavljena zdravorazumskom razmišljanju da ne mogu živjeti od zraka na klupici u parku. I iskreno ne vidim da ću se odseliti u skoroj budućnosti. Jer, koje su mi opcije? Otići u podstanarstvo, sama ili s partnerom, ili s cimerom/cimericom. S mojim mjesečnim primanjima to i ne bi baš dugo potrajalo. Čak i da imam stalni posao i dobru plaću radije bih izdvajala dio za svoju obitelj, nego plaćala neznancu podstanarinu. Ne govorim o bolje stojećim obiteljima u kojima će se roditelji već na neki način pobrinuti za stambenu situaciju svoje djece, što je paradoks sam po sebi – “Tata mi je kupio novi stan” i ne zvuči baš kao početak osamostaljivanja.

{slika}

Za sada je realnost takva da se mladi odseljavaju od obitelji samo ako se udaju/ožene pri čemu ih očekuje par divnih opcija; odlazak s partnerom u podstanarstvo, dizanje kredita na 30 godina za stan ili ako imaju nešto novaca dizanje još jednog kata na kući od staraca. Možda bi Britanci trebali biti sretni da se kod njih ima što i srezati, jer ovdje toga odavno nema. Ako ima, lijepo molim da mi javite. Ja ću onda sretno izjaviti da sam dezinformirana.

Ženski studiji 2012./2013.

Prijava zainteresiranih pristupnica i pristupnika za ovogodišnji obrazovni program Ženskih studija sastoji se od pisanoga životopisa i kraćeg pisanog obrazloženja interesa za program (1 kartica). Uz osnovne podatke (i kontakt adresu) u životopisu treba navesti podatke o formalnom i neformalnom obrazovanju, profesionalnom statusu/zanimanju te navesti dosadašnji interes i znanja iz područja ženskih/rodnih studija ili feminističkih teorija i praksi. Odabir ćemo učiniti na temelju pristiglih prijava i obavljenog razgovora, nakon čega ćemo obavijestiti o početku provedbe programa. Participacija dvosemestralnoga programa iznosi 500 kuna. Rok za prijavu traje od 15. rujna 2012. do 05. listopada 2012.

Program će se odvijati dva puta tjedno, od 17-19 sati i 19 – 21 sati, od studenog, 2012. do svibnja, 2013. godine. Voditeljica ženskostudijskoga programa je doc.dr. Ankica Čakardić.

Detaljnije informacije o programu i procesu prijave mogu se dobiti u Centru za ženske studije, Zagreb, Dolac 8, putem e-pošte: obrazovni@zenstud.hr ili na web-stranici Centra

Aparati za prodaju testova za trudnoću

U Sjedinjenim Američkim Državama najveći rizik od konzumiranja alkohola za vrijeme trudnoće imaju obrazovane žene koje su profesionalne u svom poslu, sa stalnim primanjima i sklonošću prema vinu za vrijeme večere. Postavljanjem aparata za prodaju testova za trudnoću na javnim mjestima želi se smanjiti fetalni alkoholni sindrom s obzirom na to da je u SAD-u skoro polovica trudnoća neplanirana. Prvi takav aparat na svijetu postavljen je u toaletu jednog bara u gradu Mankato tako da žene mogu mirne savjesti popiti naručeno piće nakon provedenog testa i to u potpunoj diskreciji za samo 17 kuna. Utemeljitelj neprofitne organizacije Healthy Brains for Children Jody Allen Crowe, postavio je ovaj aparat 17. srpnja, odnosno dva dana prije negoli su objavljeni rezultati istraživanja koji pokazuju da jedna od 13 trudnica u SAD-u konzumira alkohol. A skoro svaka peta od tih priznala je da zna popiti četiri ili više pića zaredom. “To je epidemija. Količina prenatalne izloženosti alkoholu zaista nije tema o čemu će ljudi razgovarati jer je to tip rasprave koja otkriva osjećaj krivnje”, naglašava Crowe.

Iako se neki stručnjaci ne slažu sa stavom nulte tolerancije za koju se zalaže Crowe, on ističe da se u samo mjesec dana prodalo nekoliko desetaka testova. Naime, mještani/ke studentskog grada Mankato, koji se nalazi u Minnesoti, u ovom projektu vide prednosti anonimnosti i financijske dostupnosti, budući da su ovi testovi jeftinijih od onih koji se prodaju u ljekarnama. S obzirom na to da se testovi za trudnoću navode kao najčešći proizvodi koji se kradu u maloprodaji u SAD-u, postavljanjem aparata u toalete benzinskih pumpi te fitness i šoping centara, što Crowe ima za cilj, osiguralo bi veću dostupnost testova za trudnoću, te time spriječilo prenatalnu izloženost alkoholu. 

55+ u povorci solidarnosti

U 2012. godini – Europskoj godini aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti te na sam Međunarodni dan demokracije, generacija 55+ pokazala je da želi i može učiniti nešto dobro za društvo. U javnom pozivu obratili su se svim generacijama, i mlađim i starijim sugrađanima, kako bi zajedno pokazali da žele bolje društvo. Okupljanje prosvjednika započelo je u 11.30 sati ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu a nešto poslije 12 sati stotinjak prosvjednika se uputilo Masarykovom i Preradovićevom ulicom do Cvjetnog trga. Povorku su nastavili kroz glavni zagrebački trg te preko Praške ulice došli do Zrinjevca gdje su povorku završili na sebi svojstven način – plesom.

Prosvjednici su nosili prepoznatljive crne majice s jednostavnim bijelom natpisom “55+” što je također bio i sadržaj transparenta kojim se povorka predvodila. Tijekom šetnja prolaznicima su dijelili letke s proglasom kojeg donosimo u cijelosti: “Mi, predstavnici generacije 55+, vjerujemo da nešto dobro možemo učiniti za naše društvo. Predugo smo šutjeli i zato sada izlazimo na ulicu kako bismo se založili za solidarnost. Ako smo ikada bili solidarni, dopustili smo da solidarnost danas potpuno nestane. Danas smo ovdje kako bismo pokazali da nismo odustali i da pozovemo sve, i mlade i stare, da nam se pridruže, da zajedno pokažemo da želimo bolje društvo. To dugujemo sebi, našoj djeci, njihovoj djeci i cijeloj zajednici. Mi više nemamo što izgubiti, ali želimo vjerovati u promjene”.

Predstavnici generacije 55+ okupljeni su u umjetničkom projektu 55+ u organizaciji izvedbene skupine MONTAЖ$TROJ unutar kojeg se otvorilo pitanje mogućnosti političke aktivacije osoba starijih od 55 godina. Prvu prosvjednu akciju generacija 55+ na vlastitu inicijativu izvela je 5. rujna u Gradskom poglavarstvu u Zagrebu u svrhu odobrenja korištenja gradskih oglasnih površina za oglašavanje projekta 55+, ali prije svega kako bi ukazala na medijsku nevidljivost osoba starijih od 55 godina. Prosvjedna povorka nastavak je aktivnog društvenog djelovanja ove skupine ljudi koji unatoč svojim godinama vjeruju da mogu doprinijeti pozitivnim promjenama u društvu, te izvan umjetničkog angažmana na projektu 55+ preuzimaju inicijativu konkretnog javnog djelovanja.

Iako stariji od 55 godina, iako marginalizirani i isključeni iz žarišta naše društvene stvarnosti, ovi ljudi obratili su pozornost javnosti na ono za što smatraju da je osnovni i kroničan problem našeg društva – izostanak solidarnosti i to ne samo međugeneracijske, nego ljudske. Oni su dio najbrojnije populacije u Hrvatskoj ali su bez političke i ekonomske moći zbog čega ključno postaje pitanje artikulacije njihovih zajedničkih interesa kako bi problemima mogli pristupiti masovno. Ovaj prosvjed jedan je malen korak artikulaciji tih zajedničkih interesa posebice zbog toga što adresira sve generacije a ne samo onu 55+.