Što je Arapsko proljeće donijelo LGBT zajednici?

Arapsko proljeće u svjetskoj je javnosti pozdravljeno kao borba za slobodu i demokraciju, no još je upitno hoće li se ideali za koje se ginulo na trgu Tahrir uopće ostvariti. Primjer toga je i položaj LGBT populacije u arapskom svijetu, koji se nije poboljšao nakon revolucije, a ponegdje je postao još i gori.

Libanon se uvijek smatrao najliberalnijom i najotvorenijom zemljom Bliskog istoka, u kojoj su se odavno proširili elementi zabavljačkog stila života. U Libanonu se održavaju i najgledaniji reality showovi arapskog jezičnog područja, noćni život Bejruta je jedan od najživahnijih u regiji, a i položaj žena u Libanonu je daleko od onoga u, primjerice, Saudijskoj Arabiji. Donedavno se i pisalo kako je libanonsko društvo najliberalnije kada je riječ o homoseksualnosti i LGBT populaciji, koja u Bejrutu ima i nekoliko javnih okupljališta, kao i aktiviste koji se bore za ravnopravnost LGBT osoba. No početkom kolovoza mediji su izvijestili o bizarnoj raciji libanonske policije, koja je upala u bejrutsko porno kino koje prikazuje filmove gay tematike te na licu mjesta uhapsilo 36 muškaraca. Još bizarnije, uhićeni su prisiljeni na analni pregled koji je izveo nepoznati doktor, a cijelu proceduru su i morali još platiti oko stotinjak eura! Na kraju je ‘stručnjak’ zaključio da su trojica od 36 uhićenih homoseksualci pa oni sada čekaju podizanje optužnice, jer je seks između muškaraca u Libanonu i dalje ilegalan. U povodu ovog događaja se u libanonskim medijima digla velika prašina, a ljudskopravaški aktivisti zahtijevaju da se homoseksualni seks pod hitno dekriminalizira. Human Rights Watch postupanje policije prema uhićenima opisao je kao mučenje.

Ipak, Libanon je – bez obzira na ovaj svježi slučaj policijske homofobije – i dalje vjerojatno najotvorenije i najtolerantnije društvo Bliskog istoka kada je riječ o homoseksualnosti, što potvrđuje i većinom profesionalno izvještavanje tamošnjih medija o raciji u kinu. S druge strane, iz iračkih se medija nije baš moglo saznati ono što je na proljeće ove godine eksplodiralo u svjetskim medijima, a to je sustavna kampanja ubijanja LGBT osoba i pripadnika supkulture emo. Prema Guardianu, u početnim mjesecima ove godine u Iraku je ubijeno najmanje stotinjak LGBT osoba te mladih ljudi koji su se odijevali u emo stilu, a bagdadska policija nije u vezi toga ništa učinila. Naprotiv, policija tu ubilačku kampanju radikalnih islamista u biti odobrava, kako je sama potvrdila u priopćenju za javnost u veljači, te se zbog toga ne angažira oko rasvjetljavanja zločina, a kamoli na njihovoj prevenciji. Negodovanje se nije moglo čuti ni od američke vlade ili veleposlanika u Bagdadu, iako su SAD uvježbavale tu i takvu iračku policiju te je prije par godina proglasile potpuno profesionalnom. Da se Amerika baš i nije snašla u Arapskom proljeću, najbolje prikazuje primjer Egipta, čijeg je diktatora Hosnija Mubaraka administracija Baracka Obame podržavala do zadnjeg trenutka. Iz geostrateških interesa se od Amerike nisu mogle čuti osude Mubarakova režima, koji je gazio ljudska prava na sve strane, uključujući i masovna hapšenja homoseksualaca. Poznat je slučaj iz 2001., kada je policija uhitila pedesetak muškaraca na gay zabavi na brodu Queen, nakon čega ih je mučio Mubarakov režim.

{slika}

Zato ne čudi da su i pripadnici egipatske LGBT populacije prosvjedovali na Tahriru, tražeći slobodu i demokraciju te odlazak diktatora. U revolucionarnom zanosu se i gayevima i lezbijkama Kaira učinilo da će svrgavanje Mubaraka donijeti slobodu i za LGBT zajednicu, što se nije dogodilo, kako je izvijestio Salon. Jačanje islamista u Egiptu, a naročito izborna pobjeda Muslimanskog bratstva, uništili su nade mnogih mladih, uključujući i LGBT osobe, koji su se nadali mnogo većem stupnju slobode nego što je u međuvremenu ostvarena. Kako je za Salon izjavila egipatska lezbijska aktivistkinja Azza Sultan, ‘na početku revolucije među LGBT zajednicom je postojalo mnogo nade i radosti, no sada se opet svi skrivaju’. Muslimansko bratstvo se u javnosti nije previše oglašavalo u vezi LGBT tema, no u Egiptu svi citiraju izjavu njihova vođe Mohammeda Badiea, koji je u intervjuu za Africa Online prije revolucije izjavio sljedeće: ‘Zapad je dozvolio istospolne brakove pod krinkom demokracije, a mi to u Egiptu nikada nećemo dozvoliti!’ Niti će dozvoliti – s objašnjenjem da to potiče nacionalno jedinstvo, kako neki kažu – ‘da se međusobno vjenčavaju kršćanka i musliman’. Kada je pak riječ o Tunisu, državi u kojoj je Arapsko proljeće započelo, u njemu je homoseksualnost također ilegalna i nosi zatvorsku kaznu do tri godine, no u praksi tamo cvjeta seksualni i gej turizam. Također, tuniski zatvori ipak nisu puni homoseksualaca, nego se cijela tema manje-više ignorira. Na vlasti su umjereni islamisti, koji imaju druge prioritete.

Zaključak je, dakle, kako LGBT populacija Bliskog istoka i arapskog svijeta nije baš profitirala od Arapskog proljeća, čije obećanje slobode očito nije uključivalo ljude koje vole osobu istog spola.

Anonymous uz Pussy Riot

Online zajednica diljem svijeta ne prestaje sa svojim javnim outrageom protiv presude Pussy Riot. Tekstovi, fotografije, videi viralniji su nego ikad za vrijeme samog procesa koji je svoj kraj doživio u petak kada su tri članice benda proglašene krivima zbog huliganizma te osuđene na dvije godine zatvora. Nedugo nakon same presude, skupina hakera napala je zgradu suda okruga Khamovinichesky na kojemu se vodio proces, donosi The Wall Street Journal. Umjesto homepagea posjetitelji sitea su bili obasuti melodijama nove pjesme Pussy Riot pod nazivom “Putin Is Lighting the Fires of the Revolution” ali i videom bugarske drag zvijezde Azisa i njegovim videom ‘Hate’. Linkovi na druge dijelove sitea promijenjeni su u nazive “Free Pussy Riot” ili “Only an Open Trial Can Be Fair”. Odgovornost za haktivizam kasnije je preuzeo Anonymous, koji su zajedno s TheEliteSociety u posljednje vrijeme hakirali web stranice brojnih homofobnih organizacija i vlada diljem svijeta, posebno u Africi; a mnogi će se sjetiti kako su istu inicijativu poduzeli prije dva mjeseca uoči Split Pridea. (Klik: “Anonymousi uz Split Pride!”). Anonymous je odaslao i službeno priopćenje u kojem navode kako “ne opraštaju niti zaboravljaju… jer tiranija ne može suditi”.Također, podršku je DIY videom Pussy Riot neposredno nakon presude izrazila i queer ikona Peaches, a u njemu su sudjelovali i brojni drugi nezavisni glazbenici i umjetnici – uključujući i članove grupe The Knife.

Po pitanju daljnjih događanja “iza rešetaka” za članice benda, njihov je odvjetnik izrazio zabrinutost za njihov integritet u nadolazećem periodu. Kako je izjavio Nikolai Polozov, član odvjetničkog tima, Pussy Riot su pola godine suočene sa stvaranjem negativne slike u Rusiji: one su svetogrdnice i heretici. Na ruku ovoj izjavi ide činjenica da nezanemarivi broj ruskih građana smatra da su Pussy Riot krive, ali i da je državna televizija jedino što se emitira u ruskim zatvorima!

Merida hrabra: prva prava Pixarova junakinja

Trinaesti film najuspješnijeg svjetskog studija za animaciju ujedno je i prvi njihov uradak koji u središte priče smješta ženski lik. Koliko me god to veseli, gorak okus u ustima i dalje ostavlja činjenica da je ponovno riječ o – princezi!!! Radnja filma Merida hrabra (u izvorniku: Brave) smještena je u srednjovjekovno škotsko kraljevstvo kojim vlada kralj Fergus (glas Billya Connolya). Njegova kći princeza Merida (glas Kelly MacDonald) mora se udati za jednoga od tri prosca, koji se za njenu ruku natječu na streljačkom turniru. Merida se, međutim, izbori za pravo da i sama sudjeluje u spomenutom turniru, a budući da lukom i strijelom barata od malih nogu, na koncu i pobjeđuje. Slijedi žestoka svađa između majke (kraljica Elinor, glas joj posuđuje Emma Thompson) i kćeri, potom i čarobna pustolovina koja uključuje jednu vješticu i nekoliko opakih medvjeda. Merida nije nimalo nalik pasivnim i ljepuškastim princezicama na kakve smo navikli. Ova djevojka zna se izboriti za sebe, najbolji je strijelac u kraljevstvu (pa i šire), jaši, mačuje se… Neobuzdane crvene kovrče očit su simbol njene osobnosti, a za razliku od tipičnih Disneyevih princeza, nije pretjerano seksualizirana (barem u filmu; to se, nažalost, ne može reći i za jezivu paletu proizvoda s njenim likom). Trenutak u kojem proklinje a potom i razdire sputavajuću haljinu koja joj ne dopušta da slobodno rukuje lukom i strijelom zacijelo će oduševiti feministice u publici (a i zgranuti pokoju pobornicu kulture princeza). A tek scena u kojoj ispaljuje strijele dok juri kroz šumu na svom vrancu!

{slika}

No usprkos svemu, Merida se osjeća potlačenom i sputanom. Ono što se s feminističkog stajališta bez sumnje doima ironičnim, jest činjenica da je glavni izvor te opresije njezina majka. Kraljica Elinor neprestano maltretira svoju kćer naputcima o tome kako bi se prava princeza trebala ponašati. Merida se, razumljivo, bolje slaže sa svojim opuštenim ocem. Ko´ od brda odvaljeni Fergus možda i djeluje pomalo zastrašujuće, no u kraljevskom domu (pa i samom kraljevstvu) glavnu riječ ima Elinor. Vođe škotskih klanova koji se okupljaju na Fergusovom dvoru prikazani su kao zafrkanti koji si vole popiti, katkad se i potući, no dovoljno je nekoliko oštrih riječi kraljice Elinor da ih se dovede u red. Slika slabog i nesposobnog muškarca kojime vlada snažna žena sugerira da sve probleme valja položiti pod noge žena, kao da živimo u matrijarhatu u kojem muškarci nemaju nikakvu moć. Čini se da je rodna ravnopravnost nemoguća: ako su žene prikazane kao snažne i sposobne, muškarce se mora svesti na slabiće, čak i ako je središnja poruka filma da svakoga treba tretirati kao pojedinca. Muški likovi odreda su plošni, a čak i kraljici Elinor nedostaje dubine. No dobro, Fergus se rijetko kome neće zavući pod kožu, no bilo bi zanimljivije da je i koji od Meridinih prosaca iole simpatičan: s obzirom na to da što joj se nudi, njena odluka da ostane neudata ne doima se pretjerano hrabrom! Postavljanje odnosa majka-kćer u središe filma zamjetan je napredak u odnosu na zle ili odsutne majčinske figure kakve smo navikli gledati u dječjim filmovima. No dok Merida voli svoju majku, ipak želi biti poput svog oca. Zašto bi htjela biti naporna poput Elinor kad se može zabavljati poput Fergusa? Mnogi kritičari ističu da je Merida tipični tomboy (djevojčica koja se odijeva i ponaša kao dječak), i tome se doista nema što prigovoriti. Međutim, tipični tomboy obično je dijete, a Merida je odrasla žena. To mi se čini osobito važnim, jer se od adolescentica očekuje da odustanu od svojih djetinjih preokupacija – pubertet je vrijeme kada bi tomboy-djevojčica napokon trebala prigrliti svoju rodnu ulogu. Filmovi o nekonvencionalnim djevojkama najčešće završavaju kapitulacijom pred stereotipnom ženstvenošću, pa je upravo odstupanje od te konvencije ono što čini Meridu hrabru posebnom. Protagonistica se ne odriče ničega u korist muških likova, već ostaje slobodna, sretna i single. Merida jednostavno “nije spremna” za brak, čak napominje da možda nikada ni neće biti. U usporedbi s Disneyevim filmovima o princezama, to djeluje doista revolucionarno!

{slika}

Scenaristica i ko-redateljica Meride hrabre Brenda Chapman, na web portalu Indiewire napisala je sljedeće: “Namjera mi je bila potkopati stereotip princeze. U ovom filmu nema princa. Odlučila sam ružičaste princeze okrenuti naglavačke – nema ružičastog, nema princa!” Posljednjih nekoliko godina suočene smo s upornim napadima šljokičaste i ružičaste kulture princeza. Dakako da ta kultura sama po sebi nije problematična (ko´ voli nek´ izvoli), no ono što jest problematično njena je neizbježnost: čak i djevojčice koje predškolske dane provode daleko od poplave ružičastog, s njom se susreću čim krenu u školu (u većini slučajeva joj se i prepuštaju pod pritiskom prijateljica). Merida im barem nudi kakvu-takvu alternativu, slobodu izbora koja nedostaje čak i najvećim feministicama među Disneyevim princezama (ratnica Mulan također se udaje). No da, idealno bi bilo kada bi čovjek mogao odvesti dijete na film u kojem uopće nema princeza, ali ako nam već nema spasa od princeza-filmova, utješno je da postoji Merida hrabra koja prenosi bitno drugačije poruke. Osim toga, bilo bi sjajno kada se Merida ne bi reklamirala kao “film za cure”, već kao pustolovni film za djecu. Iz Pixara se odavno hvale time da je Merida njihova prva princeza, a ako ju prime i u ekskluzivno društvo Disneyevih princeza, to će definitivno odbiti potencijalne muške gledatelje. A to je prava šteta! Jer što više dječaka pogleda Meridu hrabru studio će više zaraditi, što automatski povećava šanse da nastavi snimati filmove s curama u glavnim ulogama. Jer filmski se studiji, nažalost, i dalje vode uvjerenjem kako će djevojčice gledati filmove o muškim likovima, dok obrnuto ne vrijedi. 

{slika}

Meridi hrabroj valja priznati da propitkuje ustaljene ideje o princezama, no i dalje su tu stereotipi poput pustolovnog oca kojem je suprotstavljena (pre)brižna majka. To, pak, znači da osim pozitivnih poruka o tome da treba biti vjeran sebi, film prenosi i manje pozitivne poruke o mjestu i ulozi žene u društvu (muškarci se zabavljaju, a žene su odgovorne). Priča je na trenutke zbunjujuća. Kao da filmska ekipa nije bila sigurna što sa snažnim ženskim likom, ili su se možda previše trudili ugoditi svima. No čak i kad nije sasvim jasno što se događa, filmu ne nedostaje humora i uzbuđenja. Na stranu priča, film je vizualno dojmljiv, animacija i pozornost posvećena detaljima oduzimaju dah. Film očekivano prolazi na Bechdel testu (test za utvrđivanje razine rodne (ne)ravnopravnosti u filmovima). Za Meridu hrabru ne bismo mogli reći da predstavlja prijelomnu točku u povijesti kinematografije za djecu. Ipak, film se uspješno suprotstavlja tiraniji ružičastog i šljokičastog kojoj proteklih godina nije ponuđena nikakva alternativa. Film je mogao biti mnogo bolji, a Marida je mogla biti mnogo hrabrija. Potencijalno feminističke poruke filma prilično su zabašurene, no već je i činjenica da se u središtu priče nalazi aktivna junakinja koju ne zanima udaja dovoljna da ovaj film učine obaveznim za sve one koji svojoj djeci žele ponuditi drugačije modele za identifikaciju.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

 

Žene, zakuhajte izbore!

Nadolazeći listopadski lokalni izbori u susjednoj nam Bosni i Hercegovini ove su godine obogaćeni s nekoliko novih inicijativa. S obzirom da žene čine 52% stanovništva, a na lokalnim izborima 2008. godine samo je 14,9% žena izabrano na bilo koju od rukovodećih pozicija, nekoliko organizacija aktivnih u borbi za ravnopravnost spolova na nacionalnoj i lokalnoj razini pokrenulo je projekte ne bi li se statistički podaci u narednom razdoblju promijenili.

Prema Centralnoj izbornoj komisiji BiH, broj pretendentkinja na pozicije načelnice općina ove godine iznosi 40. Usporedbe radi, na izborima 2008 samo se 6% ili ukupno 36 žena kandidiralo za spomenutu poziciju. Jasno je dakle, da je svaka akcija i na tome polju ne samo poželjna, nego i za demokratizaciju društva neophodna.

Projekt pod nazivom “101 razlog za ženu na lokalnim izborima” udruženje Infohouse u suradnji s Fondacijom CURE poziva žene na izlazak na birališta. Ponukane poraznom statistikom, u zemlji u kojoj u političkom životu tek 17,01% čine žene, udruge nastoje povećati broj žena i ženskih “glasova”. Projekt se održava u 11 od 141 općina. Kroz nekoliko desetaka javnih događanja nastoji se pozicionirati žene i kao donositeljice odluka u društvu, koristeći medije i promotivne aktivnosti kao vezu između žena i šire javnosti.

Web stranica projekta (www.101razlog.ba) na pristupačan način pozva na veću političku aktivnost i izlazak na izbore sloganom “Smanji stres! Glasaj za ženu!”. Dugoročno, očekivani rezultati su povećanje svijesti o važnosti učešća žena u političkom životu na lokalnom nivou te veću zainteresiranost medija za žene kao donosioce odluka nakon izbora.

Jedna od inicijativa vrijedna spomena zasigurno je i projekt Misije OESC-a u BiH, pod nazivom “Žene i lokalni izbori 2012”. U 10 općina i u suradnji s lokalnim partnerima na odabranim lokacijama, zadatak je projekta povećanje političkog sudjelovanja žena i njihovu zastupljenost. Misija je organizirala sastanke u zajednici, koji su pomogliu određivanju prioriteta za osnaživanje žena i razvoj zajednice. Ovi sastanci poslužili su i za prepoznavanje jakih kandidatkinja, koje bi se mogle kandidirati na izborima za vijeća mjesnih zajednica.Također, kroz lobiranje prema političkim strankama i kandidatima, Misija je nastojala potaknuti uključivanje prepoznatih jakih kandidatkinja na izborne liste stranaka. Pozitivni aspekt projekta OESC-a  jest da on ne završava nakon izbora. Organizacije građanskog društva i zagovarači ravnopravnosti spolova u općinskim vijećima, odnosno skupštinama, potaknut će suradnju s novoimenovanim povjerenstvima za ravnopravnost spolova, na poboljšanju procesa izrade lokalnih politika.

Na lokalnoj razini aktivne su i manje udruge. Kroz projekt “Jednake mogućnosti za žene i muškarce u politici”, kojeg provodi Transkulturna psihosocijalna obrazovna fondacija iz Sarajeva, pokrenuta je kampanja pod nazivom “Glasajmo za žene” čiji je cilj povećati konkurentnost žena u politici u BiH, te posebno senzibilizirati mlade političare i političarke za rodna pitanja. Posebna pažnja i u ovom projektu posvećena je ženskom glasačkom tijelu u ruralnim sredinama, gdje aktivnosti senzibiliziranja javnosti provode projektni partneri, male lokalne udruge aktivne u borbi za ravnopravnost spolova.

 

 BROJKE

Da žene nisu donositeljice odluka u Bosni i Hercegovini, svjedoči i porazna statistika prema kojoj žene čine 52% stanovništva, a u politici sudjeluju sa svega 17, 01%.  Žena nema u tročlanom predsjedništvu, Vijeću ministara BiH, nijedna žena nije predsjednica političke partije. U ogromnom birokratskom sustavu koji broji 14 vlada niti jedna žena nije premijerka. U predstavničkom domu Parlamenta FBiH od ukupno 98 mjesta samo 17 pripada ženama. U Narodnoj skupštini Republike Srpske od ukupno 83 mjesta, 18 pripada ženama. Na prošlim lokalnim izborima, održanim 2008. godine izabrane su 4 načelnice i 136 načelnika.

Središnje izborno povjerenstvo BiH ovjerilo je kandidaturu 40 žena za načelnice općina na predstojećim listopadskim lokalnim izborima što je nešto više u odnosu na prošle lokalne izbore. Međutim, ukoliko se uzme u obzir da je ovjerena kandidatura 511 muških kandidata, ta brojka kandidiranih žena jasno pokazuje marginaliziranost i isključenost iz procesa odlučivanja najbrojnije skupine u BiH.

 

Sindikat nezaposlenih tuži državu

Sindikat nezaposlenih Hrvatske (SNH) podnio je tužbu Upravnom sudu protiv Republike Hrvatske – Ministarstva rada i mirovinskog sustava zbog odbijanja registracije, izvijestila je danas na konferenciji za novinare održanoj ispred sjedišta tog Ministarstva predsjednica Sindikata Zlatana Perković. Registracije je, tvrdi Perković, odbijena zbog navodne kontradiktornosti: budući da u nazivu imaju termin nezaposleni, u Ministarstvu tvrde da se trebaju registrirati kao udruga, što sindikatu nikako ne odgovara, jer bi time bio minoriziran. Pomoć su spremni potražiti i izvan Republike Hrvatske, kod međunarodnih organizacija koje štite ljudska prava. Navela je da imaju potporu Demokratske stranke žena, Udruge dužnika i Stranke zelenih Hrvatske.

“Želi li Vlada da Hrvatska pristupi Europskoj uniji trebala bi štititi ljudska prava i omogućiti registraciju sindikata nezaposlenih, jer postoje i djeluju u mnogim državama” kaže Perković. Također ju zanima gdje je završio novac iz pretpristupnih fondova EU i zašto Vlada njime nije pokrenula gospodarstvo i potaknula rast zaposlenosti. Možda bi nezaposleni, njih više od 300 tisuća, kod izgradnje mosta na koji Vlada želi potrošiti novac, trebalo doći i skočiti s njega i nestati, pa da se riješi problem nezaposlenosti. “Nadam se da će Vlada reagirati, budući su nezaposleni na ulici, bespomoćni i bez ikakvih prava”, apelirala je Perković. Također je istaknula kako se mnogi nezaposleni ne nalaze u evidenciji Zavoda za zapošljavanje, te je njihov broj premašuje službenu statistiku – realan se broj procjenjuje na oko 500 tisuća osoba.

Predsjednik Savjeta Sindikata nezaposlenih Hrvatske Zahir Kurbašić najavio je da će se obratiti svim međunarodnim organizacijama i parlamentima europskih zemalja da ne ratificiraju pristupni ugovor sve dok Hrvatska ne postane istinski demokratska zemlja.

“Nadamo se da će Ministarstvo rada i mirovinskog sustava ozbiljno shvatiti situaciju, jer rastući problem nezaposlenosti vladajuća koalicija ne rješava dovoljno učinkovito”, kazao je Zahirović. Sindikat nezaposlenih, dodao je, broji oko 5.000 članova i svakodnevno pristupaju novi, a podružnice po cijeloj Hrvatskoj čekaju registraciju. Konferenciji je nazočilo i nekoliko radnica tvrtke Kamensko.

Političari su oportunisti, a ne pederi

Rođeni Sarajlija, novinar i književni kritičar Gordan Duhaček trenutačno je najeksponiraniji domaći gej aktivist: pišući blog “Ponos i predrasude” na T-portalu, na tjednoj se bazi bavi pitanjima LGBT zajednice u Hrvatskoj i regiji. Osim borbe za prihvaćanje osoba drugačijih spolnih sklonosti, obračunava se i s internaliziranom mržnjom i strahovima među tim dijelom populacije. Sigurnost i život bez diskriminacije još smatra ključnim problemom hrvatskih homoseksualaca, važnijim od pitanja braka.

Gdje su seksualne manjine jedanaest godina nakon prvog Pridea u Zagrebu?

Puno se stvari promijenilo nabolje u nevjerojatno kratkom vremenu: u SAD-u ili Njemačkoj sedamdesetih, stvari su se razvijale mnogo sporije. U Zagrebu sada postoji LGBT zajednica, mjesta za izlazak, kulturni događaji, udruge kojima se možete obratiti ako ste diskriminirani… No, u ostatku Hrvatske nije tako.

Često pišete o problemu objavljivanja homoseksualnosti okolini i autohomofobiji. Je li se i tu što promijenilo?

Jest, kod mladih. No, najprije da raščistimo jednu zbrku: većina domaće homoseksualne populacije nije out, možda si to još nisu priznali ili su u braku s osobom drugog spola, pa se skrivaju. Oni se mogu, ali i ne moraju uklopiti u LGBT zajednicu poput ove zagrebačke – u skupinu koja ima identitet i političke i društvene ciljeve, koji ne moraju biti jednaki ali mogu imati zajednički nazivnik. Mladi imaju stav da trebaju biti out i angažirati se za svoja prava, otvoreniji su u vezi svega i to će nas spasiti, zakotrljat će još veću društvenu promjenu, jer će mnogi imati podršku svojih roditelja i prijatelja, kolega na radnim mjestima. Vidljivi su, a to nije bio slučaj sa starijim generacijama homoseksualaca, koji će vjerojatno ostati skriveni i živjeti u strahu.

Van iz ormara

Zašto organizacijski odbor ZG Pridea, u kojem ste i sami bili nekoliko godina, hodočasti Josipoviću, iako se predsjednik još nije pridružio Povorci ponosa?

Predsjednikov nedolazak na Paradu pitanje je za sebe, bilo bi super da dođe, premda osobe na takvim funkcijama često svoju podršku izražavaju na drugi način: bivši brazilski predsjednik Lula Da Silva bio je gay friendly i sustavno je podržavao ravnopravnost LGBT osoba, no nikada nije bio na Prideu u Riju ili Sao Paulu.

Jedina političarka koja je imala volje i financijski podržati ovogodišnji ZG Pride je sada već bivša ministrica Mirela Holy. Još nemamo ni jednog gej političara?

Navodno ih ipak ima (smijeh). Mislim da je riječ o kombinaciji oportunizma i straha. Kad bi u današnjoj Hrvatskoj neki političar objavio da je gej, to bi mu zasigurno pravilo probleme u karijeri. Ta kombinacija oportunizma i straha u skladu je s hrvatskim mentalitetom: ne treba se izlagati, pa se to prelijeva i na LGBT zajednicu. Ali netko uvijek mora biti prvi.

U jednom smo ranijem razgovoru uspjeli nabrojati više navodnih homoseksualaca u HDZ-u, no u SDP-u nismo znali nijedno ime?

Važno je da ljudi sami odluče izaći iz ormara. Kod nas se još nije dogodilo da se seksualna orijentacija neke osobe objavi protiv njezine volje. Istjerate li nekoga nasilu iz ormara, niste puno učinili, ako ta osoba ne može podnijeti svoju homoseksualnost i mrzi sebe. No, ako neki skriveni homoseksualac na poziciji moći jasno i otvoreno radi protiv LGBT ravnopravnosti, treba ga prokazati u medijima.

U cijelom zapadnom svijetu postoji to dvostruko mjerilo, da je homoseksualnost privatna stvar, a heteroseksualnost nije. Npr., kad se pisalo o Jadranki Kosor, mediji su pisali o njezinim brakovima… Ako želimo ravnopravnost, želimo je na svaki način: pristup medija heteroseksualnim i homoseksualnim političarima mora biti isti.

Kako domaći mediji pišu o homoseksualnosti?

U ljeto 2006., dok je glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, izmišljena je priča o desantu homoseksualaca na Hvar, koja je ilustrirana fotografijom mještana u kupaćim gaćama pred crkvom, što je predstavljeno kao pedersko skrnavljenje božjeg doma. Bilo je to ciljano širenje moralne panike. Danas toga uglavnom nema u srednjostrujaškim medijima, iako Večernji drži nekoliko komentatora koji uporno LGBT osobe i aktivizam provlače kroz blato, poput IvkošićaŠole i Dujmovića. Homoseksualci su ovdje i dalje laka meta, jer još nema puno pedera u javnosti. Šola je nedavno argumentirano kritizirao Milanovićevu Vladu da nije socijaldemokratska, da se ne bavi problemima Jadrankamena i sl., ali je kao negativnost naveo i činjenicu da se angažirala po pitanju LGBT prava. Zašto jedno isključuje drugo? Uostalom, zašto bi pederi morali čekati da se riješe svi drugi problemi da bi oni došli na red?

Beskućnici i bogataši

Kakva je situacija s gej zajednicom u SAD-u, gdje ste nedavno bili?

Doista me šokiralo kad smo posljednjeg dana boravka u New Yorku posjetili sklonište za LGBT maloljetnike, uglavnom Crnce i Latinose, koje su roditelji izbacili na ulicu: u skloništu je 270 kreveta, a njih je oko 4.000. S druge strane, uredi organizacije GLAAD, koja se bavi medijskim monitoringom pisanja o gej zajednici, izgledaju kao da je riječ o multimilijunskom biznisu. Jednostavno, LGBT zajednica nije različita od ostatka američkog društva. Klasna razlika se pojavljuje svagdje.

I u Hrvatskoj?

Mnogo manje. U Hrvatskoj, kao i u Europi uopće, pitanje socijalne pravde ipak je važnije. Ovdje se organizacije poput ZG Pridea trude LGBT pitanja staviti u širi kontekst, iako je donekle opravdana zamjerka da “pederi misle samo na sebe”. No, ZG pride misli i o klasnim problemima, pa će i pitanje budućih sponzora ZG pridea postati kompleksno, iako se još nismo ni primaknuli velikim korporacijama.

Možete li zamisliti da Atlantic ili Agrokor sponzoriraju Pride?

Mogu, u roku od pet do deset godina. U prilog tome govori i aktualna kampanja za prepaid mobilnu telefoniju, iako u njoj nije prikazan lezbijski poljubac. Jedno istraživanje tržišta je pokazalo da kompanije mogu zaraditi ako imaju lezbijke u reklami.

Koliko je ovdašnja homofobija prepreka ekonomskom rastu? U Splitu su huligani željeli mlatiti pedere, iako bi rado uzeli novce gostima s gej kruzera?

Ovdje razmišljanje o tome što je dobro za ekonomiju, pa i turizam, još nije uzelo maha. A postoji izraz pink pound, roza funta, i poznato je da su gej turisti darežljivi i rastrošni… No, veći je problem odljev mozgova: nekoliko je mojih poznanika odlučilo otići u inozemstvo, jer ne žele da im se koči napredak u karijeri samo zato što su pederi. A riječ je o vrhunskim informatičarima, komparatistima, molekularnim biolozima…

Ni svi pederi nisu sveci

Filozof Srećko Horvat prigovorio je LGBT zajednici da misli prvenstveno na sebe i da je to problem u antikapitalističkoj borbi?

Mislim da Srećko Horvat radi super stvar sa Subversive film festivalom. Ideja LGBT ravnopravnosti bez dodatnih prava i privilegija kompatibilna je i s komunizmom i s kapitalizmom i liberalnom demokracijom, a najveći stupanj ravnopravnosti dosegla je LGBT zajednica u zapadnim kapitalističkim društvima. Komunizam ima ružnu povijest proganjanja pedera, npr. Kuba. No, i Castro je promijenio mišljenje, pa danas i Havana ima svoju Povorku ponosa. Da odgovorim Srećku: ako te netko želi fizički napasti, pa i ubiti zato što si gej, to će ti postati prioritet. Kao ljevičar, volio bih da ljevica shvati zašto je to tako. Srećko i, primjerice, Slavoj Žižekpokazuju određeni stupanj muške heteroseksualne privilegije, oni ne shvaćaju da ne shvaćaju, iako nisu nimalo homofobni.

Identificirali ste se kao peder ljevičar. Treba li homoseksualce poistovjećivati s ljevicom?

Ne, i nisu svi pederi sveci. Koliko je odvratnih među heteroseksualcima, toliko ih je i među pederima. I među nacistima je bilo homoseksualaca, i J. Edgar Hoover bio je homoseksualac. Nisu svi pederi međusobno prijatelji. Ako je netko gej ustaša, to što je ustaša puno mi je odvratnije od toga što mi je drago da je gej.

Je li mogućnost sklapanja braka ključno pitanje za LGBT zajednicu u Hrvatskoj?

Ovdašnja gej zajednica želi brak, ali nije spremna učiniti ništa da tu mogućnost ostvari. U stranim se medijima može vidjeti kako tisuće parova demonstriraju i traže brak. Aktivisti moraju odraditi cijeli posao, ali hrvatska LGBT zajednica nije učinila ništa da bi da bi se izborila za tu vrstu ravnopravnosti, nisu podmetnuli leđa da to dobiju. Svaki zakon, koji će se na kraju prihvatiti – a bit će, koliko znam, po njemačkom modelu, ići će među zasluge petero-desetero aktivista, Vlade koja je bila spremna uputiti ga u Sabor i zastupnika koji će ga izglasati.

No, brak nije ključno pitanje, i danas je za gej osobe najvažniji život bez diskriminacije: da ne žive u strahu da će ih netko napasti na ulici, da se ne boje da će ostati bez posla, da 60 posto mladih ne izlazi iz srednje škole s uvjerenjem da je homoseksualnost bolest. To su važnije stvari od braka, ali svaki napredak je dobar. Ako već ne možemo odmah postići da se Povorka u Splitu održi bez opsadnog stanja, hajde da bar gej parovi koji to žele ozakone svoju vezu i riješe hrpu s tim povezanih problema.

Promatrajući iz Zagreba, čini li vam se da sva tri bosanska entiteta imaju podjednako negativan stav prema homoseksualcima?

U BIH-u je najviše za gej prava napravilo danas nepostojeće udruženje “Q”, koje je zastupalo queer koncept, koji u aktivističkom smislu ne donosi rezultate. Prije pet-šest godina, odjednom su svi sarajevski homoseksualci postali queer, a nitko nije znao što to znači. Politički je ispravno, hrabro i važno reći: “Da, ja sam peder, ono najgore što mislite!”. Nakon napada od strane islamista na Queer Sarajevo festivalu i bez zaštite policije, udruženje se ugasilo. Danas postoje nove inicijative, za koje se nadam da će shvatiti da ne mogu nuditi dijalog vehabijama, koje ih žele zaklati. Treba biti jasno da se boriš protiv određenog neprijatelja, a još je važnije da ljudi shvate svoj identitet i da ga izgrade. Kao što je Simone de Beauvoir rekla, žena se ne rađa nego postaje. Homoseksualac se rađa, ali pederom se postaje.

Komunicirate i s gej zajednicom u Srbiji, gdje pravoslavni kler uvelike utječe na društvene stavove. Je li ondje najgori odnos vjerske vlasti prema gej zajednici?

Luteranska crkva u Hrvatskoj ove se godine oglasila odličnim pismom podrške Povorci ponosa u Splitu i Zagrebu. Stav katoličkih, pravoslavnih i islamskih vjerskih vođa je “Ubij, ubij pedera”. U Srbiji je najgore, kad jeAmfilohije Radović pedere nazvao sotonskim smradom, to je bio poticaj i opravdanje za deset tisuća huligana da porazbijaju Beograd. Tamošnje organizacije koje dobro rade jako su vezane uz vlast, gradsku ili državnu, i nemaju neovisnu poziciju i dovoljnu težinu da same nešto postignu. Kad sam nedavno raspravljao sa poznanicima iz Srbije, postavljali su si pitanje što se može očekivati od nove vlasti, Dačića i Nikolića. A ja sam im uzvratio: “Što se može očekivati od vas?”. Ako je vlasti cilj ulazak u EU, onda je na LGBT zajednici da što bolje iskoristi tu situaciju. A ne da budu pijuni političara.