sdadmin

Raj: Ljubav

Posted on by sdadmin

“I wanna be your sugar daddy….give you honey all my money…” Nisu to tek puki stihovi, ili priča za filmski scenarij. Pojam “sugar daddy”već je svima jako dobro poznat. I u okvirima naše zemlje, takozvane “sugar babies” vataju svoje tatice ne bi li se domogle lagodnijeg života, oslobođenog egzistencijalnih problema, servirajući svoja mlada, zategnuta tijela oronulim dedicama koji pak traže neobavezni seks s lijepim djevojkama.

Također, valja spomenuti i vrlo rašireni seks turizam, a na spomen seks turizma većini se stvara slika oronulog, bogatog dedice iz razvijenog dijela Europe koji putuje u egzotična mjesta poput Indonezije i kupuje seks, pažnju, a ponekad i ljubav mladih ljepotica.

Međutim, nisu uvijek i samo muškarci ti koji kupuju seks. Čine to i žene, iako se o tome manje priča. Ako ste pomislili da je to neka nova pojava – pa pogriješili ste! Još negdje tamo sredinom devetnaestog stoljeća bogate su žene putovale u egzotične zemlje tražeći ljubav, avanturu, seks s mladim, naočitim i egzotičnim mladićima.

Ipak, živimo u svijetu gdje i dalje vlada patrijahalna tradicija i mačistička ideologija, gdje se uvijek nekako ističe muško “urođeno” pravo na uživanje u svim blagodatima ovog svijeta, pa tako i kroz seks-turizam, gdje je uloga žene ona ponizna, uslužna….da zadovolji muškarca.

Upravo iz tog razloga mi se i svidio film velikog provokatora Ulricha Seidla “Raj:Ljubav” koji obrađuje temu seks turizma, međutim, iz perspektive ženskog “potrošača”.

Radnja filma odvija se na obalama Kenije gdje dobrostojeće srednjovječne, pažnje i ljubavi željne Europljanke, tzv. “sugar mammas” dolaze po svoju dozu adrenalina i zadovoljstva, po svoj komadić zaslužene ljubavi i dodira, dolaze prisjetiti se kako je to osjetiti se poželjnom, makar za to morale i platiti mladim, lijepim i nadasve obdarenim Kenijcima.

Film prati Austrijanku Teresu, samohranu majku koja svoju punašnu, tromu kćer tinejđerku pakira i odvozi kod rođakinje i zatim kreće put Kenije. Tamo susreće Inge, također Austrijanku koja ju polako nagovara da se i ona prepusti seksualnim užicima i upeca svog tamnoputog ljepotana.

Ono što bi se u uobičajenim okolnostima, u njezinoj rodnoj Austriji, činilo kao nemoguća misija, u Keniji postaje itekako dostupno. Štoviše, količina truda je minimalna. Lokalni lovci na bogate Europljanke nude se na svakom uglu, i to zapravo toliko agresivno da Teresa u početku uspješno odolijeva. Međutim, svjesna svoje neprivlačnosti, a željna ljubavi, dodira i romanse ubrzo popušta. Nakon prvog neuspjelog pokušaja sa suviše nastrljivim Gabrielom, pada na šarm lukavog i naočitog Munga koji ju uvjerava kako u njoj vidi puno više i puno dublje od ovješenih sisa i nakupine sala i celulita. Naravno, Teresa je svjesna privida, ali prepušta se, jer tko zna…možda ipak nije privid.

Ubrzo Mungo kreće u potjeru za lovom. Svakavi scenariji su se odigrali, od nezaposlene sestre kojoj je potreban novac za liječenje djeteta, zatim nećakinje kojoj treba pomoć, pa je i otac odjednom obolio te je potrebna znatna količina novca za njegovo bolničko liječenje. Ni u jednom trenutku nije Mungo tražiio novac za sebe, jasno. U početku je Teresa, ponesena osjećajima koje je razvila prema Mungu, spremno davala novac. Međutim, ubrzo se trijezni i shvaća da je toliko željena romansa ipak bila samo privid. Shvaća da mu nije privlačna, shvaća da jedino dublje što je kod nje vidio i želio vidjeti jest njezin novčanik. Iskusan u svom poslu, Mungo odmah prepoznaje da je uzeo od Terese sve što se uzeti dalo, i odlazi. Iako u dubini svjesna svega, Teresa doživljava veliko razočaranje , i poniženje.

Seidl vrlo uspješno povlači paralelu između korisnika i pružatelja usluge, eksploatiranog i eksploatatora, i postaje jasno koliko je tanka granica između to dvoje. Od samog početka je jasno da Teresa ne pati za seksom, već da pati za toliko željenom ljubavi, dodirom, osjećajem da je netko želi, da je nekome potrebna… I, unatoč poniženjima koje je doživjela, ne gubi nadu, ona nastavlja, nastavlja do točke maksimalnog poniženja, kad Inge sa nekolicinom žena dolazi u Teresin apartman ne bi li proslavile njezin rođendan i za poklon dovode jedva punoljetnog stripera. Scene koje su zatim uslijedile zaista nisu bile melem za oči. Gledati četiri pijane žene kako se razodijevaju, sline po striperu i natječu koja će njegovu muškost prva uspjeti ukrutiti bilo je na granici sa zlostavljanjem. Međutim, necenzurirane, brutalne scene grotesknih ženskih tijela, kao i sva raskoš muškosti naočitih Kenijaca šokiraju gledatelja i zasigurno ostavljaju svoj pečat.

Seidlu zamjeram površni razgradnju Teresina lika, nedovoljnu zainteresiranost za njezin “nutarnji” svijet. Zapravo, konkretna karakterizacija likova, uopće, potpuno je izostala.

I nakon što se gledatelj oporavi od sisa, sala, celulita i pimpeka, tek tada počinje razmišljati o onome što stoji iza toga.

Seidl je, kako je već naglašeno, htio povući paralelu između razvijenog i nerazvijenog svijeta. Nezaposlenost i nedostatak prilika u siromašnim zemljama, s druge strane pak osjećaj otuđenosti, nevidljivosti i nutarnjeg nezadovoljstva u bogatim zemljama. Bogati svijet puni svoje rupe, potrebe i želje koristeći usluge siromašnog svijeta. Siromašan svijet na to dragovoljno pristaje jer mu se time pruža mogućnost da riješi svoje egzistencijalne probleme.

Seidl je, također, želio istaknuti razlike u očekivanjima između muških i ženskih konzumenata seks turizma. Smatra da će većina muškaraca koristiti seksualne usluge sa svrhom zadovoljenja osnovnih seksualnih potreba, dok su žene ipak nešto kompleksnije i osim seksa, traže ljubav, prijateljstvo, traže odnos.

Ovaj film se možda i ne treba gledati iz kuta “bogatih žena koje koriste seksualne usluge”. Ne treba se gledati uopće iz perspektive spola. Međutim, ovdje mi je važno naglasiti kako sam izrazito zadovoljna da film obrađuje temu seks turizma iz ženske perspektive, dakle govori o temi koja je slabo zastupljena. Budući da živimo u patrijahalnom društvu u kojem su muškarci prikazani kao oni koji trebaju biti zadovoljeni, kao oni koji imaju naglašene seksualne potrebe i moraju ih namiriti , žene su uvijek shvaćene kao muškarčevi vjerni sluge, kao majke, kao sluškinje i domaćice, a kao takve one i nemaju potrebe za seksom, njihovi seksualni nagoni jednostavno ne postoje.

Vjerujem da je Seidl htio prikazati bolesti današnjeg svijeta. Otuđenost razvijenog svijeta, okrenutog materijalnom, okrenutog profitu. Siromašnost nerazvijenog svijeta, jad, bijedu i neimaštinu. Dok jedni mogu uživati u materijalnoj raskoši, nedostaje im onaj humani faktor, nedostaje im bliskost i povezanost. Drugima pak nedostaje materijalna sigurnost, egzistencija im je ugrožena, ali nekako postoji ljudskost i toplina. Bogata strana svijeta pokušava nadomjestiti novcem ono što novac zapravo ne može kupiti, jer i ne zna drugačije. Siromašan svijet prodaje svoje dostojanstvo ne bi li omogućio sebi i svojim bližnjima život, jer ne može drugačije. Teško je razlučiti što je okrutnije od ovo dvoje…

Nevidljive sportašice

Posted on by sdadmin

Uključujem TV. EURO 2012. u Poljskoj i Ukrajini je prošao, tu su Olimpijske igre u Londonu. Priznajem da volim OI, jer mi se čini da se tu najviše vidi napredak u doživljaju sporta kao nečega što nije ograničeno na naciju, kulturu, boju kože i spol. Ove u Londonu 2012. će ostati zapamćene kao prve u kojima sve reprezentacije imaju natjecateljice. Osim toga, zahvaljujući OI ipak dobijemo priliku na dva tjedna uživati u ženskom sportu u raznim kategorijama, kao i manje zastupljenim muškim sportovima s jednakim entuzijazmom koji ostatak vremena gotovo sebično grabi samo par muških sportova.

Istina, sport je jako bitan Hrvatskoj. Sport je jako bitan cijelom svijetu. Profesionalni sportaši zarađuju ogromne svote novaca i postaju predmeti obožavanja milijuna ljudi. Volim sport. Imam samo jedno pitanje. Gdje su žene?

Osim ispred ekrana, pokraj pokala, u kratkim navijačkim haljinicama, u dva tjedna Olimpijskih igara svake četiri godine… Gdje su žene?

I pade kiša sjekira. Ženski nogomet nije niti približno tako bitan kao muški! Nisam sigurna da bismo ih smjeli stavljati u istu rečenicu. To je apsolutno smiješno. A ja se usuđujem pitati, zašto? Tu se otvara medijski toliko neistražena problematika da postoji cijela platforma tema kojima bismo se mogli baviti.

Pa hajde da razmotrimo sve činjenice, argumente i predrasude. Kao prvo, žene ne ostvaruju tako dobre rezultate kao muški. Kako znamo, kad ih ne pratimo?

Dobro, ali pojedine sportašice su itekako zapažene.  Janica Kostelić! Blanka Vlašić! Ha! Ima žena u sportu.

Istina, u pojedinačnm sportovima se žene mogu probiti, za razliku od ekipnih gdje je to skoro pa nemoguća misija. Činjenica je da se sportovi koji se smatraju “ženstvenijima” poput atletike i klizanja više prate. Što se tiče naše Janice, ona je glavni razlog što se žensko skijanje danas prati u medijima i javnosti u Hrvatskoj u većem obujmu, te joj na tome skijašice mogu biti zahvalne. Ipak, prisjetimo se kako je Janica trenirala da bi srušila predrasude i postala tako dobra. Trenirala je sa svojim bratom, u istom tempu. Trenirala je “na muški način”.

 

Na to se nadovezuje argument da žene jednostavno ne mogu trenirati kao muškarci, nisu dovoljno fizički snažne. Priznajem da sam dijelila to mišljenje dok nisam pročitala članke o dopuštanju ženskog maratona. Danas je toliko normalno da žene trče maraton da je nezamislivo da im to prije točno 40 godina nije bilo dozvoljeno. Maraton je bio rezerviran za muškarce, a žene nisu mogle dobiti ni startni broj. Prve žene koje su trčale maraton morale su se prerušavati u muškarce i paziti da ih ne uhvate redari. Među tim sufražetkinjama koje su kasnije otvorile put svim ženama maratonkama su Roberta Gibb i Kathrine Switzer. Gibb se 1966. godine prijavila na Bostonski maraton i kao odgovor dobila poruku od direktora utrke da žene nisu sposobne zbog svoje fiziologije istrčati tu duljinu, te im po međunarodnom zakonu o sportu nastup nije dozvoljen. Roberta je ipak odlučila istrčati maraton, a kroz cilj je protrčala bolje od čak dvije trećine maratonaca s kojima je startala. Iako su novine prenijele vijest o djevojci koja se tako hrabro okušala u “muškom sportu” njeno ime ni rezultat nisu završili na službenoj listi natjecanja. Kathrine Switzer se potpisivala inicijalima K.V. Switzer i tako se odlučila  upisati na prijavnicu za Bostonski maraton 1967. Dobila je startni broj i na utrci se pojavila bez kamuflaže. Krenula je dobro, a kada su ju uočili novinari postala je atrakcija. Međutim, pojavio se autobus u kojem su bili organizatori, među kojima i dužnosnik Jock Semple. Semple je iskočio iz autobusa, uhvatio Kathrine za ruku i vikao joj da se gubi s njegove utrke. Nastalo je komešanje u kojem su ostali suučesnici utrke pokušali pomoći Kathrine da se oslobodi Semple-a i nastavi utrku. Uspjela je završiti utrku praćena novinarima. Bostonski maraton je službeno dopustio ženama da sudjeluju 1972. godine, a olimpijski maraton je ženama dozvoljeno trčati prvi put 1984. u Los Angelesu.

 

Triatlon je također  težak i fizički zahtjevan sport, a da bi se dodala dodatna težina postoji  takozvana titula IRONMAN-a. Za titulu IRONMAN-a osoba mora otplivati 3,8 kilometara, biciklirati 180 kilometara i na kraju trčati maraton dužine 42 kilometara. Ono što me zapanjilo je da Hrvatska ima čak deset IRONLADY, žena koje su završile ovu utrku!  Prošle je godine na utrci Challenge Barcelona Maresme u Španjolskoj Gorana Jelić Mrčelić prošla ciljem kao stota osoba iz Hrvatske i deseta Hrvatska IRONLADY. Ove godine dobili smo još jednu željeznu damu, Karlu Čović. Mogu samo zamisliti koliko je fizičkih priprema potrebno da bi osoba mogla izdržati ovakav napor, a činjenica da postoje žene koje drže titulu dokazuje više nego išta da su itekako spremne stati uz bok muškarcima i da fizička sprema i težina sporta nisu nikakav izgovor da se žene izostavlja. Tipični “muški sportovi” to više nisu, u svim disciplinama hrabro sudjeluju i žene. Još jedan dokaz je svjetska udruga boksačica WBA – World Boxing Association.

 

U zadnje vrijeme hokej na ledu je našao svoje medijsko mjesto kod nas zahvaljujući Medvjedima, KHL Medvešćak. Ono što nisam znala je da postoji i ženski klub hokeja na ledu u Zagrebu, KHL Grič. Jedini ženski hokejaški klub u Hrvatskoj. Njihovi problemi počinju već od treninga. Svi treniraju zajedno, seniorke i juniorke, s tim da juniorke i juniori od 7-10 godina treniraju zajedno pa onda dolaze u klub Grič.  Naše hokejašice  za veća natjecanja nemaju novaca, a termine za igranje dobivaju najčešće od 23 sata do ponoći. Utakmice igraju podjelom samog kluba na dvije ekipe, a igraju u Slovenskoj ligi u kojoj su uzgred budi rečeno, prve! Pravila ženskog hokeja su drugačija, pa tako u ženskom hokeju nije dopušten fizički napad, zbog čega bi mogao biti manje “atraktivan” za gledanje, ali djevojke u Griču zaslužuju da imaju dovoljno novaca za sudjelovanje u Slovenskoj ligi kad već nemamo svoju i za odlaske na veća natjecanja za koje su sredstva pokušale prikupiti ove godine i koja su ovako samo nedostižan san.

 

Znači situacija je takva da dobri rezultati privlače medije, mediji privlače sponzore koji financiraju odlaske na natjecanja i opremu. No, kako naći sponzore ako im ženski klubovi ne mogu osigurati minutažu i prostor u medijima? Nikako. Ako ste u zadnjih deset godina otvorili novine možete vidjeti princip na kojem sportska rubrika funkcionira. Prve stranice su rezervirane za nogomet. Ako čovjeku i dođe muka od nogometa, samo treba okrenuti zadnji ili predzadnji dio sportske rubrike i tu je svoj na svome.  Tu su “manje bitni” sportovi, redom rukomet, košarka, tenis, zimi skijanje, plivanje, Formula,vaterpolo, odbojka i jedinstveni Cro Cop. Istina, rukomet zasjeni nogomet kad dođe njihovo Europsko ili Svjetsko. Tenis se može nadati naslovnici ako su posrijedi velike pobjede, bilo u ATP turnirima, Grand Slamovima ili Davis Cup-u. Ali ipak je tu, drži se kao i skijanje. Za ostale sportove jednostavno nema mjesta.

Grad u kojem djeluje klub trebao bi ga pomagati u financiranju, posebno ako je klub perspektivan i ima dobre rezultate, ali ta pomoć je prije povremena nego pravilo. Jednu stvar je moguće sa sigurnošću reći – ženski klubovi ne dobivaju financijsku pomoć ili dobivaju veoma malu. Barem javno tako govore. Hrvatski nogometni savez godišnje dobije od FIFE 250.000 dolara, a od UEFE 400.000 švicarskih franaka za razvoj amaterskog i ženskog nogometa i futsala. Od toga za razvoj ženskih projekata može ići maksimalno do 10%. Do deset posto! Znači da može ići i na primjer dva posto što je sramota!

Realna situacija u Hrvatskoj je da se klubovi i sportovi osim navedenih par jednostavno ne prate i muku muče sa sponzorima i financijama, bili oni muški ili ženski.

 

Za vrijeme trajanja EURA nisam čitala novine. Svake druge godine, bilo Svjetsko ili Europsko prvenstvo u nogometu nas uhvati groznica. I novinari pišu o toj nogometnoj groznici, sinonimu koji više ne ide odvojeno, na osam velikih stranica i u posebnim prilozima nedjeljom. Da se razumijemo, nije da ne volim nogomet. Dapače. Ali osim samih utakmica, stvari oko njega postaju tako bolno predvidljive i uvredljive sa golemim novčanim transferima i bolno velikim plaćama koje pojedini nogometaši uživaju i koje su toliko u neskladu svijeta u kojem živimo da za mene nogometna natjecanja velikom brzinom gube svoju čar.  Druga stvar je internet. Tu me osim svih navedenih informacija i dezinformacija vrebaju i reklame. Ove godine je bilo par toliko uvredljivih za žene – Osječko pivo i pašteta Argeta da je potonja povukla svoje reklame s tržišta!

Zagrebi i osvoji odlazak na EURO, poliži i osvoji odlazak na EURO, skini i osvoji odlazak na EURO. Zagrebi, poliži, skini. Trebam li postati prostitutka da odem na EURO? Nije mi jasno, zar tim navodnim sjajnim marketinškim timovima koje kompanije angažiraju da smisle slogane koji će pomesti regiju zaista još nije došlo do mozga da su žene jednako uključene u sve i jednako vatrene navijačice, ako ne i vatrenije?! Zar im nije još jasno koliku populaciju čine žene koje gledaju nogomet, uživaju u nogometu, navijaju za naše? I iznad svega, zar im nije jasno da su takve reklame uvredljive i za muškarce? Tekme se gledaju zajednički, doma, u bircevima, nema segregacije na muške i ženske stolove!

Kažu traži i naći ćeš, ali nije stvar u tome. Sportovi u kojima sudjeluju muškarci doslovno iskaču.  Ako s druge strane, poželimo saznati nešto o ženskom sportu ili klubu morat ćemo se potruditi i prosurfati po internetu da uopće dođemo do informacija.

Kako onda očekivati da će naši mediji izvještavati o ženskom sportu kada se ženska odbojka prenosi samo zbog njihovih ultra kratkih hlačica pod prodajnim sloganom “Upišite u Google ženska odbojka i uživajte u guzicama”, a sportski urednici jednog od najprodavanijih dnevnih novina u Hrvatskoj svojedobno nisu htjeli pratiti žensku košarku jer, parafraziram,”tko želi gledati znojne ružne divove”?

Koliko god stvarni rezultati ženskih sportova bili zapanjujući i koliko se god sportašice i klubovi borili za svoje mjesto u sportskom svijetu, moramo postati svjesni uloge medija. Bolna ali istinita je činjenica da oni diktiraju što će se i kako prikazati i samim tim diktiraju koliko ćemo nešto percipirati bitnim. Mi novinari i novinarke moramo postati svjesni svoje odgovornosti i posljedica koje stvara ustaljeni program i način praćenja pojedinih sportova u novinama, na radiju i TV-u. Mi čitatelji/ce i gledatelji/ce također kao konzumenti tih priloga i članaka moramo postati svjesni svoje odgovornosti u procesuiranju informacija koje nam se nude. Internet je pružio veliki potencijal jer se na internetskim portalima može naći skok dalje od ograničenosti ostalih medija. Sad treba taj potencijal iskoristiti, umjesto da se gubimo u drugoj krajnosti – gomili nebitnih informacija. Naša bacačica diska Sandra Perković je osvojila zlato na Olimpijskim Igrama. Svi su popratili njenu priču, mogli smo čitati o njenoj borbi i preživljavanju sepse i povratka sportu i natjecanjima, bili smo ponosni. Čudo, mogli smo pročitati. Hoće li njeno osvajanje zlata imati za posljedicu to da će se više pratiti bacanje diska? Ne. I to je ono što je žalosno i što se mora promjeniti.

Život nije ‘osjećam se bolje’ kampanja

Posted on by sdadmin

Nadia Ilse, od svojih vršnjaka zlostavljana i maltretirana četrnaestogodišnjakinja, nedavno je primila donaciju u vrijednosti 40 000 dolara za kozmetičku operaciju od strane Little Baby Face Foundation, organizacije koja pomaže djeci s fizičkim deformacijama. Zvuči poput bajke dok ne čujete njezinu ‘deformaciju’; Ima uha koja strše.

Operacija je tinejdžerici iz Georgije pomogla tako da su joj pomaknuli uha prema nazad, popravili nos i ponovno formirali bradu. Ovo je naša kultura: tinejdžerice koje misle da je najmanja nesavršenost – bilo kakva drugačija slika od onoga što vide u časopisima – ravna deformaciji i treba kozmetički zahvat.

Mnogo je krivaca za ovo – mržnja prema ženama, pop kultura i industrija plastičnih operacija za početak. No, postoji i jedan podmukliji problem: tretiranje samopoštovanja kao lijeka za sve za cure.

Sigurna sam da Ilsina majka – koja je potražila humanitarnu organizaciju da podupre zahvat – želi najbolje. Njezino dijete su vrijeđali i željela je da se osjeća dobro u svome tijelu. I zaista, Ilsina reakcija nakon operacije pokazuje da je pomoglo. ‘Izgledam prekrasno, ovo je točno ono što sam željela, sviđa mi se.’ rekla je Ilsa.

Naravno, Ilsa se osjeća bolje u vezi same sebe – svijet je okrutan i priklanja se tradicionalnim standardima ljepote te to može otežati patnje tinejdžera, čak i samo malo. Ali problem je učenje mladih žena da je ključ do sreće i uspjeha u samopoštovanju.

Ako je krajnji cilj djevojaka da se jednostavno osjećaju samopouzdano – pogotovo u vezi izgleda – onda stvaramo zamku gdje je bilo što što stvara djevojku sretnijom u vezi njezinog izgleda, nevezano kako bolno, razumno rješenje. (Koliko puta je plastična operacija bila objašnjavanja ‘radim to za sebe’?)

Postoji određeno negodovanje spram mladih djevojaka koje poduzimaju drastične mjere da bi bile prekrasne, ali nikada ne ispitujemo ideju da je osjećaj ljepote vrijedan cilja. Trebali bismo reći djevojkama istinu: ‘”Prekrasno” je sranje, standard stvoren da bi učinio žene dobrim potrošačicama, prezauzetim mržnjom spram samih sebe da bi primijetile da su građanke druge klase.

Djevojke ne trebaju više samopouzdanja ili ‘osjećaj se bolje’ mantre u vezi voljenja samih sebe – ono što one trebaju jest ozbiljna doza pravoga gnjeva. Ali umjesto učenja mladih žena da prepoznaju i iskoriste svoj opravdani gnjev, mi im govorimo da se nasmiješe i vole same sebe.

Kada sam bila mlađa, moljakala sam roditelje da odem na operaciju nosa. Poput Ilse, zlostavljali su me u školi i mrzila sam svoj nos i bila sam uvjerena da je moje lice gadost ljudima oko mene. Moji roditelji nikada nisu ni razmišljali da mi to omoguće. Jednostavno su me uvjerili da sam prekrasna takva kakva jesam. Ali tu je još jedna stvar: znala sam da to nije istina. Bila sam pametno dijete i shvatila sam da uspoređujući se s onime što se smatra prekrasnim – da sam potpuno ružna i neugodnog izgleda.

Jednom mi je prijateljica spisateljica rekla – problem nije u tome da djevojke ne znaju koliko vrijede nego u tome da u potpunosti znaju njihovu vrijednost u društvu. Mlade žene u potpunosti znaju koliko ih društvo smatra ružnima. Pa, kada učimo djevojke da se jednostavno vole podrazumijeva da prihvate svijet kakav jest. Govorimo da biti prekrasna jest nešto vrijedno biti, a zapravo bismo im trebali govoriti da je kultura koja to zahtjeva toksična.

Na mnogo načina mi je drago da su me smatrali neprivlačnom kada sam bila dijete – postoji i lijepa strana ružnoće. Razvila sam oštar smisao za humor, dobru obranu od istine. Mislila sam više o tome koliko dobri i loši ljudi mogu biti. Počela sam pisati. Otkrila sam feminizam.

Nema ničega lošeg u prihvaćanju ružnoće. U redu je osjećati se gorim – ne osjećamo se ružnima ili da smo manje vrijedni zato što imamo neku manjak u našem samopouzdanju, automatski se tako osjećamo zato što smo sistemski učene da u to vjerujemo. Zato što društvo ovisi o tome. Samopouzdanje neće to promijeniti – mijenjanje kulture hoće.

Kao odrasla osoba, mogu se vratiti u prošlost i znati da, poput mnogo djece, samo mi je trebalo vremena da odrastem i dobijem svoje lice. Gledam kako sam trebala izgledati. Ali još važnije, znam da gnjev i akcija mogu biti više ispunjujući nego biti prekrasna.

Ljudi koji promoviraju samopouzdanje u djevojaka u svom srcu žele najbolje. Samoljublje i samonjega su definitivno vrijedni ciljevi, ali ne sami po sebi. Zato što ono što nas čini prekrasnima i da se osjećamo bolje nije uvijek na duge staze i najbolje za nas ili druge. Život ne bi trebao biti ‘osjećaj se bolje’ kampanja.

Ovo je sjeban svijet za odrasti u njemu, pogotovo djevojkama. I svi želimo dati mladim ženama alate za uspjeh. Hajdemo onda naučiti djevojke da prežive kulturu mržnja žena sa šakom, ne osmijehom.

Prevela i prilagodila Klara Weygand

Transnacionalne feminističke mreže

Posted on by sdadmin

Znanstvenica, doktorica sociologije, feministkinja i aktivistica, Valentine Moghadam, istražila je kako globalizacija utječe na žene, prije svega na one u zemljama u razvoju, odnosno njihovo suočavanje s neoliberalnim kapitalizmom. S druge strane ona promatra žene na srednjem istoku i kako na njih utječe patrijarhalni fundamentalizam. U konačnici dolazi do zaključka da su neoliberalni kapitalizam, kao i patrijarhalni fundamentalizam velike prijetnje ravnopravnosti i osnaživanju žena. Stoga se žene povezuju u transnacionalne mreže kako bi razmijenile svoje ideje, podijelile informacije i zajedno se solidarizirale.

 

Začetak transnacionalnog feminizma

Transnacionalni feminizam pojavljuje se krajem 70-ih i početkom 80-ih godina uzrokovan promjenama u globalnom gospodarstvu, padom socijalne države, porastom islamskog fundamentalizma i rastom stanovništva, odnosno rastom obrazovanijih i zaposlenih žena u zemljama u razvoju.

Sve do sredine 80-ih godina međunarodni feminizam bio je podijeljen između istoka i zapada. Sporovi su se vodili oko toga što predstavljaju prioritetna feministička pitanja. Ovi sporovi očitovali su se na prvim dvjema UN-ovim konferencijama o ženama (Mexico City 1975. i Kopenhagen 1980.).

Za liberalne feministkinje glavna pitanja bila su seksualna prava, reproduktivne slobode i jednakost pred zakonom.

Za mnoge feministkinje iz Trećeg svijeta, kao i za socijalističke feministkinje, prioriteti su bili društveno-ekonomski i politički: kako zaustaviti glad, siromaštvo, neonacionalne dominacije i sve ono što nepovoljno utječe na ženska prava i dobrobit.

Istovremeno, kapitalizam je bio u tijeku globalnog prestrukturiranja, a uskoro će se u svijetu žene početi suočavati s novim ekonomskim, političkim i ideološkim izazovima.

Kao odgovor na te izazove, a napose nakon treće UN konferencije o ženama održane u Nairobiju 1985. godine, međunarodni ženski pokret poprima karakter transnacionalnog te se feministkinje solidariziraju i počinju stvarati mreže.

 

Neoliberalni kapitalizam, država i uspon islamskog fundamentalizma

Globalno restrukturiranje započelo je reganizmom u SAD-u i tačerizmom u Velikoj Britaniji, te mjerama štednje u zemljama u razvoju. Nastavilo se tijekom 90-ih u obliku tranzicije iz komunizma u kapitalizam u bivšem SSSR-u i istočnoj Europi.

Jedna od posljedica od post-komunističke tranzicije do neoliberalnog kapitalizma je feminizacija siromaštva. U međuvremenu, međunarodna i ina druga istraživanja, uključujući studije od stane onih koji istražuju područje žena u razvoju (WID) ili žene i razvoj (WAD) pokazala su da je sve veći udio na svijetu žena koje su registrirane kao jeftina radna snaga. Rečeno kapitalističkim rječnikom dolazi do nove međunarodne podjele rada.

UN-ova istraživanja pokazala su da su 70-ih godina žene počele dobivati veći udio u mnogim radnim mjestima, ali nakon raspada komunizma i razdoblja tranzicije bilježi se konstantan rast nezaposlenosti, pad društvene moći, porast privremenog rada, rada sa skraćenim radnim vremenom, rada od kuće, kao i smanjenje socijalnih davanja i subvencija.

Tijekom 80-ih žene su se uključivale u sustav zaposlenih kako bi povećale dobit. U isto vrijeme, one su i dalje ostale odgovorne za kućanstva i brigu o djeci. Osim toga, one su i nadalje ostale na lošijim pozicijama, s manjom plaćom.

Ekonomist Guy Standing  nazvao je taj fenomen “feminizacija rada”. Tvrdio je da povećanje globalizacijske proizvodnje i poštivanje fleksibilnog oblika rada zadržava ili povećava konkurentnost, kao i promjenu strukture radnog mjesta u industrijskog proizvodnji. Taj sustav, tvrdi Standing, pogoduje feminizaciji zaposlenja jer povećava broj žena na radnim mjestima, ali i pogoršava radne uvjete, radne standarde i dohotke.

No, dolaskom ere globalizacije i upravljanja od strane stranih investitora, ekonomsko blagostanje žena postaje sve neizvjesnije.

Kao odgovor na novu globalnu gospodarsku politiku raste broj transnacionalnih feminističkih mreža koje nude alternative ženama za novo doba (DAWN, WIDE, WEDO)[1].

Paralelno s procesom tranzicije u postkomunističkim zemljama dolazi do uspona islamskog fundamentalizma u muslimanskim zemljama i Hindu komunalizma u Indiji kojima su ugrožena prava žena i ljudska prava. Ovi pokreti bazirani su na tradicijskim normama, uključujući i patrijarhalne zakone i tradicionalne obiteljske uloge žena. Traže se veća poštivanja religijskih običaja i kontrola nad ženama, navodno kako bi zaštitili narod ili kulturu od stranih utjecaja.

Islamski fundamentalizam pojavio se 70-ih godina na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, širio se tijekom 80-ih i 90-ih, a eskalirao je nedavnim sukobima, od kojih neki još uvijek traju. Ovi sukobi odražavaju mnoge proturječnosti. To su uglavnom sukobi između tradicionalnih i modernih normi, odnosa i institucija.

Pojavom fundamentalističkih pokreta u islamskim zemljama počinju se stvarati i feminističke organizacije i mreže, pa je tako poznata i transnacionalna mreža anti-fundamentalističkih feministkinja koja se zove Žene koje žive pod muslimanskim zakonima (Women Living Under Muslim Laws – WLUML). Osnovana je 1984. godine. Islamistice koje žive u egzilu (uglavnom u SAD-u i Velikoj Britaniji) povezane su s WLUML-om.

Putem transnacionalnih mreža žene upoznaju nove računalne tehnologije, dijele informacije, razmjenjuju ideje, šire solidarnost i proširuju svoje organizacije. 

Neoliberalni kapitalizam i vjerski fundamentalizam velike su prijetnje ravnopravnosti i osnaživanju žena. To je i rečeno na međunarodnom sastanku u Rio de Janeiru održanom u ožujku 1997. godine. Tada su tržišna ekonomija i vjerski fundamentalizam obilježeni kao dvije najveće prijetnje postizanju ženskog zdravlja, sigurnosti i prava.

U novom tisućljeću, globalni feministički program inzistira da se ženska ljudska prava i socijalna prava zaposlenih žena integriraju u državne politike, trgovinske sporazume te programe i politike međunarodnih organizacija.

Transnacionalne feminističke mreže kritiziraju multinacionalne korporacije poput Svjetske banke, MMF, WTO i političko stajalište vlade SAD-a. Ženske grupe udružuju se u široke koalicije kojima je glavni cilj borba za ljudska prava te osporavanje korporativnog kapitalizma i globalne nejednakosti.

Osim toga, transnacionalne feministkinje upozoravaju da novi zakoni o međunarodnim trgovinskim sporazumima idu na štetu žena, te da se često žene poduzetnice i vlasnice malih tvrtki stavlja u nepovoljan položaj, kao i to da neoliberalna politika i neoliberalna ekonomska teorija stvaraju predrasude o ženama.

 

Nasljeđe socijalizma

Socijalizam je u nasljeđe ostavio Međunarodni dan žena, ali nije doživio značajno mobiliziranje.

No, nova gospodarska i politička stvarnost zahtijevaju bolje i jače organiziranje feministkinja iz bivših socijalističkih odnosno komunističkih zemalja.

Naglasak bi svakako trebao biti na proširenju građanskih, političkih i socio-ekonomskih prava za žene.

Ti zahtjevi su kompatibilni s ostalim zahtjevima globalnog pokreta za prava žena, prije svega pravo na pristojan posao, radna prava i demokratsko upravljanje koje podupire gospodarski rast i razvoj.

Zanimljivo je napomenuti da su danas u 21. stoljeću zahtjevi žena poput zahtjeva sufražetkinja s početka 20. stoljeća. No, danas je feminizam ipak utjecajniji i stoga je veća vjerojatnost da se feministkinje izbore za veća prava žena.

 

O VALENTINE MOGHADAM

Valentine Moghadam rođena je 1952. u Teheranu. Nakon završene srednje škole, uz potporu roditelja odlazi na studij političkih znanosti u Ontario. Nakon diplome iz političkih znanosti odlazi na magisterij (1983.), a potom i doktorat (1986.) sociologije na American University u Washingtonu.

Od siječnja 2007. na poziciji je direktorice ženskih studija na Sveučilištu Purdue (Indiana, SAD) gdje ujedno predaje i sociologiju.

Napisala je četiri knjige o ženama i feminizmu. Posljednja, iz 2005. godine je: Globalizirane žene: Transnacionalne feminističke mreže. Nijedna njena knjiga nije prevedena na hrvatski.

IZVORI:

http://www.theatlantic.com/magazine/archive/1992/03/jihad-vs-mcworld/3882/

http://www.palgrave-journals.com/fr/journal/v7/n1/pdf/fr19816a.pdf

http://www.feministezine.com/feminist/modern/International-to-Transnational-Feminism.html


[1] DAWN – Development Altenatives with Women for New Era

  WIDE – Women in Development Europe

  WEDO – Women’s Enviroment and Development Organization

Počelo suđenje antiputinovskim pankericama

Posted on by sdadmin

Početkom prošlog tjedna napokon je počelo suđenje aktivističkom kolektivu Pussy Riot za “huliganizam iz vjerske mržnje ili neprijateljstva”. Tolokonikova, jedna od uhićenih žena, istaknula je kako je njihov cilj bio iskazati nezadovoljstvo pozivom poglavara Ruske pravoslavne crkve da se glasa za Putina, čija je politika autoritarna i antifeministička. “U pjesmi “Djevice Marijo, otjeraj Putina” htjele smo pokazati reakciju mnogih Rusa na poziv patrijarha da se glasa za Vladimira Putina na predsjedničkim izborima 4. ožujka 2012. godine. Perfomans u crkvi Krista Spasitelja nije bio motiviran vjerskom mržnjom. U Crkvi nismo izrekli nijednu uvredljivu riječ na njen račun, na račun vjernika ili Boga”, kazala je.
Tolokonikova je izrazila žaljenje ako je njihov nastup nekoga uvrijedio, nazivajući ga “etičkom pogreškom”. Ona, kao i ostale dvije zatvorenice, izjavljuju da nisu krive za huliganizam iz vjerske mržnje. Obrani je dano malo vremena da prouči optužnicu s više od 2800 stranica. Ona je radi toga tražila odgodu suđenja na mjesec dana, ali ovoga puta suđenje nije odgođeno. Odvjetnik Pussy Riota, Mark Feygin, dostavio je sudu popis od 34 svjedoka koje bi htio pozvati da svjedoče, a među njima su i Kiril i Putin. Sud je i to odbio. Jedna od odvjetnica Pussy Riota, Violetta Volkova, kazala je i da su njezine klijentice bile probuđene u pet sati ujutro i satima držane u malenoj prostoriji bez doručka prije nego što su izvedene pred sud. “Suđenje traje 11 sati na dan i našim klijenticama se ne dopušta da dovoljno jedu i spavaju.”
 
Uhićenje žena iz Pussy Riota podijelilo je Rusku pravoslavnu crkvu i općenito rusku javnost. Neki njihovu akciju nazivaju blasfemičnom smatrajući da Pussy Riot zaslužuje zatvorsku kaznu, dok se drugi žale da ih se tretira kao da su počinile teroristički napad. Iz drugih pak krajeva svijeta stiže uglavnom bezrezervna podrška Pussy Riotu. Aktivisti za ljudska prava traže oslobođenje žena iz Pussy Riota, organiziraju prosvjede, nose balaklave kao znak protesta, štrajkaju glađu, sakupljaju donacije i pozivaju na potpisivanje peticije. Mnogi poznati umjetnici šalju pisma podrške, nose u javnosti majice s natpisom “Free Pussy Riot”, a neki u znak prosvjeda odbijaju održavati koncerte u Moskvi.

Daljnji slijed događanja možete na pratiti na FreePussyRiot.org i facebook-stranici pokreta Free Pussy Riot Now! (Putin, fear no art.), a pisma podrške možete slati na mail-adresu pussysolidarity@gmail.com.

 

O PUSSY RIOT

Ideja o stvaranju te ruske grupe javila se još u proljeće 2011. godine, kada su članice grupe Voina počele proučavati djelovanje američkog ženskog riot grrrl pokreta. Pussy Riot temelji se na etici punka i političkom, feminističkom aktivizmu. Sastoji se od 10-ak članova (izvođači, snimatelji itd.) koji naizmjenično sudjeluju u performansima, skrivajući svoj identitet od javnosti. Od početka je Pussy Riot izvodio pjesme feminističkog i antiputinovskog sadržaja na javnim mjestima u Rusiji. Putinov režim članovi nazivaju “seksističkim”, zalažući se za prava žena i gay populacije te kritizirajući ograničavanja slobode izražavanja u Rusiji. Na naslovnice ruskih novina dolaze nakon performansa na vrhu bazilike na Crvenom trgu gdje izvode stihove upućene Putinu: “Revolt In Russia, Putin Got Scared”. Akcija je završila uhićenjem i puštanjem nakon plaćanja kazne.

Globalnu medijsku pažnju dobivaju nakon prosvjednog čina u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi koji su snimile i stavile na YouTube. Snimku je pogledao poglavar Crkve patrijarh Kiril i navodno kontaktirao samog Putina i policijski vrh. Dva tjedna kasnije tri su članice benda prepoznate na snimci, uhićene i sada im prijeti kazna od sedam godina zatvora! Optužene su za huliganizam, iako ruski zakon propisuje da je za takvu optužbu potrebno učiniti materijalnu štetu ili nekome ugroziti zdravlje, što članice Pussy Riota nisu učinile. Nadežda Tolokonikova (22), Marija Aljokina (24) i Jekaterina Samucevič (29) na početku su štrajkale glađu, a kasnije su se žalile na nehumano postupanje i uvjete u zatvoru u kojem ih ne mogu posjetiti niti članovi obitelji (Tolokonikova i Aljokina imaju i djecu). Odbijena im je mogućnost plaćanja jamčevine, suđenje je u više navrata odgađano, a u lipnju im je određen pritvor do siječnja 2013. godine.

Stereotipi o lezbijkama

Posted on by sdadmin

Kako da budem ponosna kad ni mainstream kultura ni LGBT zajednica nisu sposobni (a još manje spremni!) pomiriti moju seksualnu orijentaciju s duljinom moje kose? Što mogu kada se moj ženstveni izgled ne uklapa u zapadnjačku viziju lezbijke? Duga plava kosa, haljine i potpetice u izravnoj su opreci s obrijanim glavama, motorističkim čizmama i radnim odijelima koji čine općeprihvaćeni stereotip. Da, riječ je o zastarjelom stereotipu, no te ne znači da takvi mitovi i dalje nisu aktualni. Dobro znam da jesu, jer vidim zbunjenost i nevjericu na licima ljudi kad otkriju da imam – djevojku! Najviše me ljuti to što takve reakcije nisu ograničene samo na konzervativce ili starije osobe. Ni obrazovani/e kolege/ice, prijatelji/ce, poznanici/ce koji svoju toleranciju i progresivan način razmišljanja daju na sva zvona, nisu imuni na jel-ti-to-mene-zajebavaš izraz lica. Poanta? Ako si gay, drž´ se pravila! Prestani nas zbunjivati svojim ženstvenim odijevanjem! Moramo znati na ćemu smo – zašto si, dovraga, tako neobzirna? Osobno smatram da je takav način razmišljanja produkt sveprisutnih poruka mainstream medija koji diktiraju kako bismo trebali/e izgledati i razmišljati. Nedavni članak objavljen u časopisu Diva analizira marketinški trend korištenja lezbijskih scena u reklamnima kampanjama za odjeću, cipele i druge proizvode. Ono što me zapanjilo jest činjenica da se u tekstu uopće ne spominje ogroman utjecaj koji te kampanje imaju na javno mišljenje (izravno) i našu svakodnevicu (neizravno). Da, definitivno napredujemo – u protivnom, ovakvih članaka i za njih vezanih diskusija ne bi niti bilo. No, kako kaže profesorica medija i komunikacije sa Sveučilišta u Cardiffu Jenny Kitzinger, “vidljivost ne bi trebala biti sama sebi svrhom”.

{slika}

To što ne izgledam kao “tipična” lezbijka ima i dobre i loše strane. Za razliku od mnogih mojih prijateljica, nikada nisam bila izložena eksplicitnim verbalnim napadima, niti me ljudi zamjenjuju za muškarca. S druge strane, pretpostavka da sam heteroseksualna utemeljena isključivo na mom fizičkom izgledu potkopava moj cjelokupni identitet. I ja i moja djevojka izgledamo straight; kad hodamo ulicom držeći se za ruke komentara i dovikivanja ne manjka. Za razliku od mojih muškobanjastih (butch) prijateljica koje se redovito nalaze na meti ružnih i zlobnih komentara, moja djevojka i ja uglavnom izazivamo prave provale oduševljenja među muškim prolaznicima. Ideja da se naši javni izljevi nježnosti (da ne spominjem aktivnosti koje prakticiramo unutar četiri zida) svodi na muške masturbatorske fantazije, te da su kao takvi podložni sveprodirućem i opresivnom muškom pogledu neopisivo me frustrira i ljuti. Lezbijske scene postale su zaštitni znak pornografije za muškarce, krase velik broj naslovnica muških časopisa; adolescentice im često pribjegavaju kako bi pažnju momaka odvratile od njihovih X-box uređaja. Zbog tih i takvih frivolnosti, moju vezu s drugom djevojkom, ozbiljnu vezu punu ljubavi, neprestano se degradira na razinu pukog “eksperimentiranja” ili performansa čiji je cilj tek privući pozornost. Povici, navijanje i hvatanje za genitalije kojima se redovito popraćuju čak i najnevinije geste nježnosti svode našu vezu na javni spektakl. Pa što onda? Trebala bih očvrsnuti i srediti se! Na kraju krajeva, punokrvnog muškarca pogled na dvije djevojke koje se ljube ne može ostaviti ravnodušnim, zar ne? No da, pretpostavljam da u tome ime istine, no ponekad maštam o tome kako bi bilo da moja djevojka i ja možemo hodati po ulici bez ´glazbene podloge´ zvižduka i neukusnih komentara.

{slika}

Da su prikazi žena i djevojaka u mainstream medijima ograničeni dobro je poznata stvar. S time na umu, čini se iluzornim očekivati da malobrojni prikazi lezbijki odražavaju pravo stanje stvari. Zapadnjačka je kultura (pre)zasićena iskrivljenim i nerealnim prikazima žena i ženstvenosti. Za alternativne životne stilove, ideologije, mišljenja i izgled gotovo da i nema mjesta. Frivolni prikazi lezbijki i žena općenito možda su oku ugodni, no istovremeno koče naš razvoj i napredak. Prikazi lezbijki u mainstream medijima u najmanju su ruku ograničeni, u najgorem slučaju štetni i opasni. Neozbiljnost i frivolnost karakteristične za prikaze ženstvenih (femme) lezbijki itekako su uvredljive i štetne. Pogled na obližnji kiosk trenutačno otkriva da su prizori ljepotica koje izmjenjuju nježnosti itekako primamljivi mnogim muškarcima (a i ženama). Nažalost, protagonistice takvih prizora utjelovljuju tradicionalne ideale ženstvenosti kakve propagiraju mediji: vitke plavuše golemih grudi (tjelesni tip prilično rijedak u stvarnom životu). Pa što? Iskrivljena slika žena i pripadnika/ca manjina – kao da je to nešto novo! Istina, no to ne znači da takve stvari trebamo uzimati zdravo za gotovo, pogotovo kada izravno osjećamo njihove negativne posljedice. Ljudi koji nisu dovoljno upoznati s pojedinim skupinama ili pojedincima često stvaraju zaključke i stavove upravo na temelju takvih pogrešnih prikaza. Ne kažem da časopise treba zabraniti – iako sumnjam da bilo koji časopis koji žene svodi na seksualne objekte i objavljuje tekstove poput “50 načina kako prevariti curu i izvući se” naročito pridonosi borbi za ženska prava. Umjesto da cenzuriramo i zabranjujemo, trebali bismo ponuditi alternativu: prikazi žena kojima životni cilj nije skidanje i/ili služenje muškarcima. Svaka je žena (i svaki muškarac!) posebna, kompleksna, fascinantna na samo sebi svojstven način. Čemu onda svakodnevna parada predvidljivih, jednodimenzionalnih slika? Žene se marginalizira, objektivizira i diskriminira od kad je svijeta i vijeka. Vrijeme je da stanemo na kraj frivolnostima; vrijeme je da se uozbiljimo i preuzmemo jebenu odgovornost!

** Neke od najraširenijih i najukorjenjenijih stereotipa o lezbijkama popisale su curke s web portala jezebel.com: http://jezebel.com/5205953/pssst-the-girls-guide-to-lesbian-cliches–stereotypes

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

{slika}

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org