Intelektualna prostitucija

Do kraja srpnja posjetitelji Maribora koji ove godine zajedno s portugalskim Guimaresom nosi titulu europske prijestolnice kulture mogli su koristiti usluge “intelektualnih prostitutki”, a riječ je o uličnom performansu kojim autori upozoravaju na problem nezaposlenosti među mladima.

U Poštanskoj ulici koja je za te potrebe proglašena ulicom “crvenih svjetiljki” svake subote i nedjelje od 21 sat do ponoći usluge “intelektualne prostitucije” nudilo je pet mladih žena i jedan muškarac, svi sa završenom visokoškolskom naobrazbom, a neki i sa magistarskim i doktorskim titulama.

“Intelektualna opskrba” klijenata obavljala se u nekoliko umjetnički prerađenih kabina kojima su se skijaši nekoć vozili na mariborsko Pohorje, a cijena je bila 15 eura za razgovor na slovenskom i 30 za razgovor na njemačkom ili nekom drugom od europskih jezika.

Autor performansa Zoran Srdič Janežič izjavio je da je ideju dobio iz jednog filma Woodyja Allena u kojemu se filmski lik tuži da njegov odnos sa ženom ne funkcionira kako treba jer s njom ne može razgovarati o poeziji T.S Elliota i Ezre Pounda, pa su mu potrebni kratkotrajni vanbračni odnosi s kakvom intelektualkom koje je spreman platiti.

“Tražio sam ideju koja bi bila i dovoljno društveno kritična”, izjavio je autor za televizijsku postaju POP-TV, pojašnjavajući početak svoje suradnje s projektom Maribor – europska prijestolnica kulture, kojim upozorava na rastuću nezaposlenost među mladima u vrijeme krize, osobito za one koji su završili humanističke ili društvene studije.

“Diplomirala sam na studiju kulture i filozofije i magistrica sam znanosti, a ne mogu dobiti posao, pa ovaj mjesec moram raditi na poslovima čišćenja povrća u jednoj prehrambenoj tvrtci”, rekla je za POP-TV Miša Gams, jedna od “intelektualnih prostitutki”.

S njima se osim o filozofiji moglo razgovarati o njemačkoj literaturi, filmskoj kritici, psihoanalizi i drugim područjima za koje smatraju da su zbog ekonomske krize društveno degradirana, kao i položaj mladih i njihova znanja općenito.

Treba li izvršnoj direktorici Yahoo-a feminizam?

Imenovanje Marisse Mayer izvršnom direktoricom Yahoo-a izazvalo je rasprave u poslovnom svijetu i svijetu tehnologije,  a njezine izjave o feminizmu i činjenica da je imenovana na rukovodeću poziciju u velikoj korporaciji u drugom stanju pokrenule su rasprave u feminističkim krugovima.  Marissa Mayer bila je jedna od 20 prvih zaposlenika Googla i prva žena inženjer u Googlu. Tijekom 13 godina provedenih u toj tvrtki zaslužna je za čitav niz Googlovih projekata i promijenila je nekoliko radnih mjesta da bi iz Googla otišla s važne rukovodeće pozicije. 37-godišnju Marissu Mayer mnogi poslovni časopisi iz godine u godinu stavljaju na liste najuspješnijih žena korporativne Amerike.

Dok poslovni svijet raspravlja hoće li Mayer uspjeti izvući Yahoo iz višegodišnjih problema i lošeg poslovanja, feministice je razljutila svojim površnim i negativnim stavom prema feminizmu. U prošlotjednom intervjuu Mayer je izjavila:

Ne mislim da bih se mogla nazvati feministicom. Definitivno vjerujem u jednaka prava žena i muškaraca i mislim da su žene jednako sposobne kao muškarci, ako ne i sposobnije u nekim područjima, ali nemam potrebu da budem militantna i želju za provokacijom koja ide uz feminizam. Mislim da je to loše i da je feminizam na mnogo načina postao negativan pojam. U svijetu postoje izvrsne mogućnosti za žene i mislim da više dobra može proizaći iz pozitivne nego iz negativne energije.”

Iz njezine izjave očigledno je da se Mayer priklanja najjednostavnijem negativnom stereotipu o feminizmu kao pokretu militantnih razljućenih žena koji ženama više odmaže nego pomaže. Mayer ne vidi potrebu za feminizmom jer ona vidi poslovni svijet kao prostor u kojem se svima nude jednake mogućnosti i cijeni se samo znanje, rad i sposobnost i u takvom svijetu put napredovanja do najviših rukovodećih pozicija za sve je jednak, bez obzira na spol. Ipak, na samo 13 % najviših rukovodećih pozicija u američkim kompanijama sjede žene. Taj postotak zabrinjava Sheryl Sandberg, ženu koja se uz Mayer nalazi na listama nauspješnijih poslovnih žena koja je kao i Mayer svoju karijeru započela u Googlu, a danas je jedina žena u nadzornom odboru Facebooka.

Sandberg posljednjih godina intenzivno govori o nejednakostima između žena i muškaraca u korporativnom svijetu, težim preprekama koje žene prolaze kako bi napredovale te neprilagođenosti i nefleksibilnosti kompanija prema majkama. Sandberg ističe kompleksnost problema koji dovodi do obeshrabrujućeg postotka žena na rukovodećim pozicijama koji se nije promijenio od 2002. godine, a početak problema vidi u obrazovnom sustavu koji ne potiče iste sposobnosti i osobine kod dječaka i djevojčica i ne priprema žene da zauzmu najviše položaje u poslovnom svijetu. Za Sandberg najveći je problem zbog koje žene ne napreduju do vrha to što tvrtke ne omogućuvaju lakše usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života. Od žena koje imaju djecu traži se isti broj prekovremenih sati, isti broj poslovnih putovanja i ako ne mogu držati korak s muškim kolegama ispadaju iz igre. Zbog toga se Sandberg zalaže za fleksibilno radno vrijeme, ističe kako broj sati provedenih u uredu ne znači nužno i efikasnost i govori o potrebi većeg sudjelovanja muškaraca u odgoju djece.

Samo tri sata nakon što je vijest o njezinom imenovanju izvršnom direktoricom Yahoo-a objavljena u medijima, Mayer je na Twitteru obznanila da je u sedmom mjesecu trudnoće.  Ovakva su imenovanja žena u drugom stanju rijetkost u poslovnom svijetu, a prema riječima Marisse Mayer, čelnici Yahooa  znali su za njezinu trudnoću i nisu pokazali zabrinutost. Na pitanja kako će uspjeti voditi veliku kompaniju poput Yahooa i brinuti se o novorođenom djetetu, Mayer odgovara kako će na porodiljnom dopustu biti samo nekoliko tjedana. Iako Odboru ne smeta njezina trudnoća, mnogi su pokazali potrebu da komentiraju njezinu situaciju, a ti bi komentari mogli pokazati Mayer da nam je feminizam itekako potreban i da je pred nama još dug put do potpune ravnopravnosti.

Neki komentari smatraju ovaj potez neodgovornim prema dioničarima Yahooa i uspoređuju situaciju u kojoj se nalazi tvrtka sa situacijom u Appleu prije nekoliko godina kada se radilo o bolesti Stevea Jobsa.  Osim neprimjerenih tekstova u kojima se o trudnoći govori u istom konteksu kao i o teškoj bolesti, velik dio primjedbi na Yahooov odabir Mayer ne odnosi se toliko na trudnoću koliko na činjenicu da je Mayer trudna u “poznim” godinama pa se tekstovi referiraju na  statistike o komplikacijama rodilja koje se bliže četrdesetoj.

Uzimanje vrlo kratkog porodiljnog dopusta uznemirilo je ženske udruge koje se bore za duže porodiljne dopuste jer smatraju da će Mayer svojim postupkom izvršiti pritisak na druge radnice Yahooa, a većina žena ne želi i ne može u prvim mjesecima života djeteta biti jednako produktivna na radnom mjestu pogotovo ako nema financijskih sredstava kao Mayer i ako nemaju mogućnost da same određuju svoje radno vrijeme.

Drugi pak smatraju da je situacija u kojoj se Mayer nalazi jasno pokazuje način na koji žene mogu napredovati u poslovnom svijetu, samo ako mogu biti superžene, oporaviti se od porođaja za tri tjedna, žrtvovati vrijeme s djetetom da bi usješno obavljale posao. Iako Mayer feminizmu ne pridaje nikakvu važnost i ne vidi da bez feminizma ne bi imala priliku za ovakvu karijeru, njezin nam slučaj pokazuje da na napredovanje žena u karijeri utječu i odluke vezane za privatni život koje muškarci ne moraju donositi. Kada se i te odluke donesu, kao što je Marissa Mayer odlučila preuzeti zahtjevan zadatak upravljanja posrnulom kompanijom u visokoj trudnoći i uzeti samo nekoliko tjedana porodiljnog dopusta, žene se i dalje susreću s osuđivanjem i nerazumijevanjem.

Tinejdžerice protiv fotošopiranja

Prva mala revolucija događa se u Americi, a sve zaslugom dvije tinejdžerice koje su odlučile stati na kraj fotošopiranim slikama u modnoj bibliji za mlade Teen Vogueu.
Carina Cruz i Emma Stydahar Vogueu su dostavile peticiju sa 28 tisuća potpisa protiv fotošopiranih slika u časopisu. “Fotošopirane slike imaju loš utjecaj na mlade djevojke. Želimo različitost djevojaka i tipova tijela u Vogueu” rekla je Emma Stydahar.
Grupica od 10 djevojaka organizirala je i modnu reviju ispred poznate zgrade Conde Nasta, izdavača Voguea, gdje su prošetale s natpisima poput “Sve su djevojke prekrasne” i “Budimo onakve kakve jesmo.” Inače djevojke imaju puno podršku svojih roditelja, “Prekrasno je ovo što rade. Konstanto su bombardirane fotošopiranim slikama koje su preseksualizirane, te im stvaraju probleme sa samopouzdanjem” rekla je majka Emme Stydahar.

Teen Vogue je u priopćenju javnosti naveo kako pokušavaju nametnuti pozitivno mišljenje o svakom tijelu, te da angažiraju samo zdrave modele, ali i djevojke koje nisu modeli koje minimalno fotošopiraju.

Carina Cruz, Emma Stydahar i njihove priajteljice ističu da to nije dovoljno jer nameću tip tijela koji je prihvaljiv modnoj industriji a koji većina djevojaka u pubertetu nema.
Smatraju da djevojke postaju opsjednute svojim tijelima jer ne izgledaju kao s naslovnice, te postaju okidač za probleme poput bulimije, anoreksije, depresije i manjak samopouzdanja.

Mlade revolucionarke, bile su i dio poznate kampanje protiv Seventeen magazina u svibnju gdje su dostavile peticiju sa 15 tisuća potpisa u kojoj zahtijevaju jedan nefotošopirani editorijal mjesečno. Urednici su morali popustiti pod pritiskom i pristati na zahtjeve, te će samo Photoshopom popravljati bubuljice i ispucalu kosu, a slike prije i poslije obrade postavljati na Tumblr časopisa.

Sve djevojke, aktivistice, članice su Sparksummita, pokreta koji se bori protvi seksualizacije djevojaka i žena u medijima. Sve mlade djevojke maksimalno su se potrudile skupiti potpise što preko interneta i raznih platformi, ali i ručno od kuće do kuće.

Inicijativa je naišla na odobravanje javnosti, te su uskoro od male skupine, postale pravi pokret koji već od mladih dana slavi raznolikost i prihvaćanje.

Prevela i prilagodila Lucija Živković

Seksualne radnice u Indiji

Kada je istraživački program koji se provodi u više zemalja, Pathways of Women’s Empowerment, 2006. godine započeo potragu za inspirativnim primjerima osnaživanja žena, malo tko je mogao i zamisliti da će nas to dovesti do zajednice pružateljica seksualnih usluga u gradu koji se nalazi u srcu indijske savezne države Maharashtra.

Priče o osnaživanju koje sam čula kada sam posjetila sjedište organizacije VAMP u gradu Sangli (VAMP, Veshya Anyay Mukti Parishad – zajednica pružateljica seksualnih usluga koje se bore protiv nepravde), ne samo da su sažele neke od najvažnijih lekcija koje smo naučili tijekom provođenja ovog programa o tome što djelotvorno podržava osnaživanje žena, već su te priče bile i među impresivnijima.

“Da sam se udala, ja bih do sada bila HIV pozitivna.”, kaže jedna odlučna zagovornica VAMP-a, Shabana, upućujući na činjenicu da su udate žene daleko osjetljivije negoli je ona kao pružateljica seksualnih usluga jer nisu u mogućnosti inzistirati na kondomima kod svojih muževa kao što to ona može s klijentima. A cijelo joj se lice ozari kada opisuje život koji vodi: slobode koje uživa, izbor klijenata, te autonomiju i osnaženje koje ima. “Slobodna sam kao ptica”, kaže.

Prečesto se pretpostavlja da oslabljivanje vodi žene prema pružanju seksualnih usluga – kao posljednje utočište, kao krajnji korak prije bijede, jer su prisiljene a ne jer su to same izabrale. Međutim, pružateljice seksualnih usluga koje sam upoznala u gradu Sangli pojasnile su da ovaj posao nisu odabrale iz očaja. One svoj posao zovu dhanda, značajan posao.

Neke od njih su se udale pa opet vratile pružanju seksualnih usluga te žale one žene koje se nose s neimaštinom i nedostatkom slobode koju brak donosi. Poneke su se okušale i u drugim poslovima – napornim, izrabljivačkim i loše plaćenim – što se poklapa s otkrićima prvog istraživanja provedenog u Indiji o seksualnim radnicima/ama. Za ove žene pružanje seksualnih usluga je posao o kojem pričaju s ponosom, unatoč stigmi. Kako kažu, problem izazivaju društveni stavovi prema njima, nepoštivanje ljudskih prava, nasilje i stigma koje doživljavaju.

Misija organizacije VAMP je promijeniti društvo. Umjesto da se ophode prema pružateljicama seksualnih usluga kao prema žrtvama, VAMP mobiliziranjem ovih radnica – kako bi poboljšale svoje radne uvjete, zahtijevale prava i priznanje – jasno demonstrira snagu zajedništva kao moć za osnaživanje žena. I postižu rezultate.

Osnovana 1997. godine, organizacija VAMP danas broji više od 5.000 članica. Na tjednim se sastancima hvataju u koštac sa širokim rasponom problema s kojima se suočavaju. U gusto naseljenim uličicama red-light četvrti u gradu Sangli i drugim gradovima regije zagovaranje za ljudska prava ovih radnica i po njihovo zdravlje, sigurno obavljanje posla svakodnevni je zadatak organizacije VAMP.

Bave se i prevencijom HIV-a kako kod onih koji seks prodaju tako i kod onih koji ga kupuju. Znači, tu se radi ne samo o pružateljicama seksualnih usluga nego i kućanicama koje se tajno bave tim poslom, zatim o muškarcima koji imaju seksualne odnose s drugim muškarcima, o vozačima kamiona koji Indijom putuju uzduž i poprijeko, kao i o klijentima i ljubavnicima/cama seksualnih radnika/ca. VAMP radi s doktorima, policijom i lokalnim vlastima na suzbijanju stigme i nasilja nudeći potporu i skrb ljudima oboljelih od HIV-a i siročadi, te se bore za to da se prema radnicama i njihovim obiteljima odnosi s poštovanjem.

VAMP je postala svijetli primjer snage organizacije jer je ne samo lokalno priznata po borbenom uzvratu članica prema nasilju i zlostavljanju kojem su pružateljice seksualnih usluga svakodnevno izložene, već i internacionalno zbog postignuća na području sprječavanja oboljelih od HIV-a i traffickinga. Članice VAMP-a ne žele da ih “spašavaju” strane organizacije, one žele da ih se poštuje kao ljudska bića. Ako ih se doživljava kao “žene koje se prostituiraju” znači da ih se ne tretira u potpunosti humano, nego i nesposobnima da odrede vlastitu sudbinu ili da zajedničkim snagama traže pravdu. Upravo je ovakav stav razlog što se nasilje koje ove žene doživljavaju neprekidno ponavlja.

Vrijeme je da se ta toksična magla žaljenja, odvratnosti i moralne sramote, koja se vrti oko figure pružateljice seksualnih usluga, zamijeni spremnošću da ostavimo predrasude po strani te da slušamo i učimo od žena kao što su Shabana i njene kolegice. Oni/e koji se za to odluče ostati će iznenađeni.

 Prevela i prilagodila Veronika Matijačić

Najmlađa gradonačelnica na svijetu

Preuzevši mjesto gradonačelnika grada Allara, petnaestogodišnja Bashaer Othman postala je najmlađom osobom na svijetu koja trenutno obavlja takvu funkciju. Položaj gradonačelnice povjeren joj je u sklopu inicijative koja podupire osnaživanje mladih u donošenju ključnih odluka unutar palestinskih područja.

Allar je grad koji se nalazi na sjeverozapadu palestinske Zapadne obale. Bashaer Othman bit će gradonačelnica tijekom mandata koji traje dva mjeseca. Othman je zadužena za sva pitanja koja se odnose na općinu Allar, a koja uključuju nadzor zaposlenika i potpisivanje svih službenih dokumenata, osim onih financijskih.

Njezin rad nadzire prethodno izabran gradonačelnik Sufian Shadid, koji je izrazio oduševljenje uvođenjem mlade žene u gradske poslove. Smatra kako je to korak naprijed u podršci mladima. Shadid je uvjeren kako ima puno boljih načina kojima se mladima može ukazati na važnost njihove uloge u palestinskom društvu, osim financijske. Upravo je angažiranjem Othmanove to i potvrđeno, jer se tim činom uklanjaju prepreke mladim ljudima koji se žele okušati u administrativnim poslovima.

Othman je ozbiljno pristupila svom poslu, iskreno se nadajući da je dorasla takvom izazovu. Izjavila je kako želi proći kroz takvo iskustvo kako bi olakšala drugim mladima da se, također, u njemu okušaju te da tako mogu biti spremni za pokretanje državne institucije u budućnosti.

Pussy Riot: punkerice protiv Putina

Dva puna dana obilazim Moskvu i razgovaram s ljudima o Pussy Riotu; zanima me što misle o članicama punk-rock skupine koje su u veljači pjevale u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja, o njihovom uhićenju i utamničenju, o sedmogodišnjoj zatvorskoj kazni koja im prijeti, te o političkoj pozadini cijele priče. Nadežda Tolokonikova (22), Marija Aljokina (24) i Jekaterina Samučević (29), poznatije kao Nadja, Maša i Katja, u zatvoru ne smiju posjetiti čak ni članovi najuže obitelji. Osim spomenute trojke, na performansu u katedrali sudjelovale su još dvije djevojke koje su još uvijek na slobodi. I one i ostale članica Pussy Riota (same neodređeno kažu tek da ih ima “više od deset”) skrivaju se, što nimalo ne čudi s obzirom na opasnost koja im trenutno prijeti. Suđenje Nadji, Maši i Katji moglo bi biti ključno za buduću političku karijeru Vladimira Putina. Štoviše, mogao bi to biti ključan trenutak u određivanju budućnosti same Rusije. Dok promatram sudionike/ce anti-vladinih demonstracija koji izvikuju ime Pussy Riota, čini mi se da shvaćam o čemu se ovdje radi: umjetnost protiv politike, civilno društvo protiv crkve i države, ili, kako jedan od snimatelja kaže, “punkerice protiv Putina”. Jasna stvar. No tri sata kasnije spuštam se u podrum u industrijskom umjetničkom objektu gdje uviđam apsurdnost situacije. Tamo su, naime, članice Pussy Riota, u svojim haljinama jarkih boja i tajicama, prekriženih nogu sjede na podu male, osvijetljene sobe za probe. Moje sugovornice, dakako, nisu uhićene članice Pussy Riota, no, kako se ubrzo ispostavlja, to i nije pretjerano važno. Čitava ideja u pozadini njihovog pokreta jest ta da one nisu pojedinke već ideja. Ruska i svjetska javnost ne mogu se dovoljno načuditi: ruska je vlada uhitila ideju i odlučila je sudski goniti dosad neviđenom osvetoljubivošću. Ideju koju predstavljaju tri mlade, obrazovane djevojke iz srednje klase.  

{slika}

Ne samo da su najcool revolucionarke koje ćete ikada imati prilike upoznati, članice Pussy Riota također su vrlo drage, pametne, duhovite, osjetljive, neustrašive u borbi za svoja uvjerenja. Nikome dosada nije pošlo za rukom u tolikoj mjeri razotkriti pokvarenost i korumpiranost Putinovog režima, niti jedan političar/ka, novinar/ka, član/ica opozicije, javna osoba, nije podigla toliko prašine poput Pussy Riota. Ono što najviše zapanjuje, čak više od činjenice da same sebe nazivaju feministicama u zemlji u kojoj ženska prava gotovo da i ne postoje, jest činjenice da su sve to postigle kroz umjetnost. Kako se osjećaju zbog toga? “Nalazimo se u jedinstvenoj situaciji, i to nas pomalo i plaši. Velika je to odgovornost – ono što radimo ne radimo samo zbog sebe, već zbog društva u cjelini, kaže jedna od djevojaka koja sebe naziva Squirrel (Vjeverica). Njihov čekić u borbi protiv moćne Rusije njihove su odore žarkih boja, njihovo skakanje, duhoviti stihovi i glasno pjevanje, njihov genijalan, duhovit, ubojit naziv. Djevojke nose odjeću žarkih primarnih boja i maske na licima. Anonimost je, naime, važan dio njihove umjetničke vizije. Daju si nadimke koje s vremena na vrijeme zamjenjuju: sa mnom su dvadesetdvogodišnja Sparrow (Vrabac), tridesettrogodišnja Balaclava i dvadesetogodišnja Squirrel. “Svatko može biti dio Pussy Riota…želimo pokazati ljudima za što je sve čovjek zapravo sposoban”, kaže Sparrow. “Otkrivamo brutalnu i okrutnu stranu vlade”, dodaje Squirrel. “Mi ne kršimo zakon – otkada je protuzakonito pjevati i reći što misliš?” Sramežljivoj Sparrow jezik se razvezuje tek kada stavi masku na lice: “S maskom se osjećam mnogo moćnije, poput superjunakinje. Doista se osjećam hrabro, kao da mogu učiniti sve i doista nešto promijeniti”. Balaclava se ne slaže: “Mi nismo superjunakinje – mi smo obične žene koje žele da se sve žene u Rusiji osjećaju slobodno i moćno poput nas.” Znaju li njihovi roditelji za njihov angažman u Pussy Riotu? “Ne!”, viče Squirrel. “Tata bi me ubio!”

{slika}

                                Siječanjski nastup Pussy Riota na Crvenom trgu

Ruski vođe oduvijek su bili svjesni snage vizualnih prikaza moći, srpa i čekića, nuklearnih bojnih glava, mišičavih mladića ogoljenih prsa… a odnedavno i pet mladih djevojaka u haljinama i maskama žarkih boja koje skaču i pjevaju u simboličkom srcu Rusije, na moskovskom Crvenom trgu. Upravo ih je ova “akcija” u siječnju (njihova četvrta ili peta) dovela u središte svjetske pozornosti. S akcijama su započele u trenutku kad je Medvedeva u predsjedničkoj fotelji zamijenio Putin, a ljudi su shvatili da se Rusija polako (ali sigurno!) pretvara u diktaturu. Guardianova dopisnica u Moskvi, Miriam Elder, u to ih je vrijeme intervjuirala. “Bile su vrlo odlučne. U to su vrijeme svi bili vrlo ljuti, no one su doista imale jasne ciljeve i namjere. Vrlo su obrazovane, citirale su sve od Simone de Beauvoir do Ramonesa. Njihova akcija nije bila šala ili trik za privlačenje pozornosti, te su cure doista imale nešto za reći.” Koncert koji su održale na Crvenom trgu za vrijeme masovnih demonstracija prošle zime bio je briljantan, vizualno zadivljujuć i vrlo drzak. No također je izložio djevojke velikoj opasnosti. Nakon nastupa u katedrali Krista Spasitelja tri su žene uhićene i mogle bi narednih sedam godina provesti u zatvoru. Jesu li bile svjesne opasnosti kojoj se izlažu, pitam Miriam Elder. “Mislim da ne. Jedno od posljednjih pitanja u intervjuu odnosilo se na to boje li se da će završiti na policiji, poput stotina drugih prosvjednika. Jedna od njih mi je rekla: ´Ne.. Uostalom, policajci su obzirniji sa ženama, a dok se vozite u policijskom kombiju možete upoznati zanimljive ljude´. Sada mi se čini da je njihovo uhićenje bilo samo pitanje vremena.” Kako to misli? “Ono što rade nije samo performans. One čitavu stvar podižu na sasvim drugu razinu.” Nadjin suprug Pjotr Verzilov svojevrsni je glasnogovornik skupine. Priča mi o jutru kada su on i Nadja uhićeni. “Prema nama je trčalo oko 25 do 30 naoružanih ljudi u odjelima. Oborili su nas na tlo. Na sebi su imali skupa odijela – nikada nisam vidio tako dobro odjevene agente. Prebacili su nas u skupi automobil i odveli nas u policijsku postaju gdje smo razdvojeni. Stiglo je osam inspektora koji su me ispitivali oko pet sati.” Pjotr je oslobođen, Nadja nije. Mnogi vjeruju da je Verzilova spasilo njegovo dvojno rusko-kanadsko državljanstvo: njegovo uhićenje lako bi moglo dovesti do međunarodnih trzavica koje Vlada želi izbjeći. “Pitam se samo gdje je tu granica? Jednom kad počneš privoditi nedužne ljude (policija je došla u crkvu Krista Spasitelja netom nakon izvedbe Pussy Riota i utvrdila da nije počinjen nikakav zločin), više nitko nije siguran.” 

{slika}

´Zločin´ koji spominje Verzilov dogodio se 21. veljače i trajao točno 51 sekundu. Pet članica Pussy Riota (plus filmska ekipa, razni/e istomišljenici/e, nekoliko novinara/ki) ušlo je u moskovsku katedralu Krista Spasitelja, preskočilo zlatnu ogradu, stalo na stepenice propovjedaonice (mjesto rezervirano za muškarce) i izvelo početne taktove punk pjesme. Vjerski intonirana pjesma brzo prelazi u nešto nalik na Sex Pistolse, dok djevojke kleče, skaču, križaju se. Nakon nekoliko sekundi zaštitari ih odvlače iz crkve. Nije teško zaključiti da je vjernike/ce ovaj nastup šokirao i uvrijedio – čak i ako niste vjernik/ca, ovakav manjak poštovanja prema hramu božjem djeluje prilično uznemirujuće. Djevojke je ispred katedrale dočekala policija, no ubrzo su ih pustili, prisjeća se Verzilov. “Tek nakon što je snimka izvedbe osvanula na YouTubeu pod nazivom ´Virgin Mary Chuck Out Putin´ (Djevice Marijo, otjeraj Putina) sve je krenulo po zlu. Snimku je pogledao poglavar Crkve patrijarh Kiril i navodno kontaktirao samog Putina i policijski vrh. Tek tada su momci u plavom zaključili da je u crkvi zapravo počinjen zločin.” Poglavar Ruske pravoslavne crkve patrijarh Kiril nastup je opisao kao bogohulan napad na crkvu. “Sam đavao nas je ismijao”, zgranut je patrijarh Kiril. “Bog osuđuje njihov čin. Uvjeren sam da će za svoje grijehe biti kažnjene u idućem životu”, smatra glasnogovornik crkve Vsevolod Chaplin. Djevojke su optužene za huliganstvo i uhićene dva tjedna kasnije. Jedan od njihovih odvjetnika, Nikolai Polozov, uvjeren je da je u čitavu stvar umješan politički vrh. Sudski proces uživo će se prenositi na Internetu. Polozov drži kako je riječ o potezu kojime se želi stvoriti privid transparentnosti, no koji će zapravo imati sasvim suprotan učinak, budući da pristup u sudnicu ima svega nekolicina novinara. 

{slika}

                                 Pussy Riot u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja

Pussy Riot ne krije da im cilj bio upravo šokirati i uvrijediti. “Već je odabir katedrale Krista Spasitelja vrlo simboličan čin”, objašnjava Verzilov. “Katedrala je postala važno sredstvo demonstriranja političke moći, dok istovremeno slovi kao najsvetije mjesto u Rusiji. Osim toga izuzetno je komercijalizirana: ispred se nalazi masivna garaža, a sale za bankete možete iznajmiti za $10.000 po danu. Najgore od svega je to što se Ruska crkva pretvorila u sredstvo političke propagande. Uoči predsjedničkih izbora, patrijarh Kiril izjavio je kako su demonstracije ´ne-kršćanske´. Nakon Putinove pobjede, zadovoljno je primijetio da je novog predsjednika na čelno mjesto u državi postavio ´sam Bog´.” Mnogi dijele Verzilovljevu zabrinutost. Andrej Jerofejev, jedan od najcjenjenijih ruskih kuratora moderne umjetnosti koji je 2010. godine optužen (i osuđen) zbog širenja vjerske i etničke mržnje svojom izložbom “Zabranjena umjetnost”, situaciju u rodnoj Rusiji uspoređuje s onom u Iranu i Saudijskoj Arabiji. U trenutnoj situaciji vidi začetke kršćanskog fundamentalizma. “Oni žele kontrolirati kulturu, žele kontrolirati sve. Ljudi poštuju crkvu, borili su se protiv komunizma, protiv progona svećenika. Ovo suđenje samo pokazuje da je crkva nedodirljiva.” Kazna koja prijeti optuženicama šokirala je većinu stanovnika/ca Rusije, čak i one duboko religiozne koje je nastup u katedrali povrijedio. Malo je optuženih koji na suđenje čekaju iza rešetaka, još manje onih koji su optuženi za ne-nasilne zločine, a još k tomu imaju i malu djecu. Šetam oko Katedrale i zaustavljam nekoliko sredovječnih žena – sve smatraju da su djevojke postupile ružno i bez poštovanja, pa ih svakako treba kazniti. No i najtvrdokornije među njima tresu glavom s neodobravanjem kad spomenem sedmogodišnju zatvorsku kaznu.

{slika}

Ranije toga dana sjedim u kafiću i čekam Pjotra Verzilova. On ne dolazi. Zovem, šaljem poruke. Sa sobom uvijek ima dva mobitela jer je u neprestanom kontaktu s TV postajama, novinarskim kućama, organizatorima kampanja. Dan prije mi je otkrio da pokušavaju nagovoriti Stinga da odjene Pussy Riot majicu na svom moskovskom koncertu. Skupine Franz Ferdinand i Red Hot Chili Peppers već su im iskazale javnu podršku, a sada nastoje angažirati Madonnu koja u Moskvi nastupa idući mjesec. Bojim se da se Verzilovu nešto dogodilo. Nažalost, u pravu sam. Za sat vremena stiže SMS: “Carole! Uhićen sam jutros u 08:30 i doveden pred istražni odbor. Oduzeli su mi telefon i osobne dokumente.” Kad se napokon srećemo, vodim ga da nešto pojede. Kažem mu da izgleda umorno. “Pa, ipak su me ispitivali četiri sata…” Što su ga pitali? “Kada sam se sastajao s predstavnicima stranih vlada, takve stvari.” Oni to doista vjeruju? “Možda, a možda i ne. U svakom slučaju, daju sve od sebe da u to uvjere rusku javnost.” Zanima ga što su mi rekli moji/e sugovornici/e. Što mi je rekla jedna od najutjecajnijih kritičarki umjetnosti Ekaterina Degot? “Kaže da je ono što radite nevjerojatno. Da ćete promijeniti rusku povijesti. Da nema nikakve sumnje u to da je ono što radite umjetnost”, kažem. A Artemij Troicki, vodeći rock kritičar? “Da bi tri djevojke mogle slomiti tiranina.”

{slika}

                                 Frontman Red Hot Chili Peppersa Anthony Kiedis

Ono što su Pussy Riot postigle doista je nevjerojatno. Dovele su feminizam u jednu od naj-macho zemalja na svijetu. Razotkrile su pokvarenost Putinovog režima i slabosti ruske države. Teško mi je to pomiriti sa slikom djevojaka koje sam upoznala, s njihovim koštunjavim ramenima, sitnim zglobovima, naoružanima jedino hrabrošću i pameću. Riječ ´apsurdno´ danas se doima pomalo izlizanom, no ona ipak najbolje opisuje ono što se trenutno događa u Rusiji. “Zamislite, Putin nas se boji”, kaže Squirrel. “Boji se nas, djevojaka. Diktator Putin zapravo se boji ljudi.” Jedno je sigurno – Putin strahuje od mladih, pozitivnih, optimističnih djevojaka koje se ne boje reći što misle, a sebe nazivaju – Pussy Riot.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić


{slika}