Gay profesor dobio pravnu bitku, prva presuda za diskriminaciju

Varaždinski Općinski sud utvrdio je da je Dario Krešić, asistent na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike, bio diskriminiran na radnom mjestu jer je gay. Sud je, naime, usvojio dio tužbenog zahtjeva, pa je, prema presudi donesenoj u četvrtak, Fakultetu organizacije i informatike zabranjeno poduzimanje bilo kakvih radnji koje bi spriječile njegovo napredovanje. Krešić je svoj fakultet zbog diskriminacije tužio 2010. godine, tvrdeći da ne može napredovati u znanstvenom zvanju zato što je gay te da ga na fakultetu šikaniraju zbog njegove seksualne orijentacije.

Tužba protiv FOI-ja bila je prva tužba takvoga tipa u Hrvatskoj. Umješači u sporu bili su udruge Kontra i Iskorak, kojima se Krešić prvi put obratio još 2009. godine, jer su mu kolege i nadređeni dobacivali šale na račun njegove seksualne orijentacije. Nakon dopisa koji je njihov odvjetnik uputio upravi fakulteta, vodeći ljudi pismeno su se ispričali zbog uznemiravanja, nakon čega je Krešić očekivao normalizaciju odnosa na fakultetu, međutim dogodilo se suprotno – Krešić je sustavno sprečavan u napredovanju na radnom mjestu, a odnosi s kolegama dodatno su se pogoršali

Udruge Kontra i Iskorak te sam Krešić o svemu će se oglasiti tek u ponedjeljak na konferenciji za medije. 

Dekan Fakulteta Vjeran Strahonja, pak, kaže da je tužbeni zahtjev imao više točaka te da su odbijene sve koje se odnose na diskriminaciju, dok se dio tužbe koji je usvojen odnosi na administrativne propuste.

Daj, jebote, spavaj!

Trenuci prije spavanja obično se prikazuju u vrlo idiličnom svjetlu: nasmijano djetešce zašuškano u krevetcu očarano sluša priču ili pjesmu koju mu čita / priča / pjeva nasmijani roditelj. Nakon što izlet u svijet mašte dođe kraju, roditelj utiskuje poljubac na djetetov rumeni obraščić, na što klinac / klinka beziznimno reagira padanjem u dubok, miran san do jutra. Zvuči lijepo? Bome da! Zvuči realno? Ni u ludilu! Ako ste roditelj, ili ste možda bili u prilici stavljati mlađeg bracu ili seku, rođakinju, nećaka, klince od prijatelja ili susjeda na spavanje, onda znate da je spavanje vječno poprište bitke na relaciji djeca – odrasli. Umorni od posla, sve što želite je strovaliti se na krevet i usnuti snom pravednika, a vaša dika i ponos ko´ za inat odjednom otkrije da mu se, eto, baš i ne spava. Pa je žedan, pa je gladan, pa hoće pjesmicu, pa hoće priču (po mogućnosti onu istu koja vam već debelo izlazi na uši, i to jedno milijun puta za redom ako nije problem), pa mu treba promijeniti pelenu, pa ga je strah… Dok duboko dišete i brojite do sto kroz glavu vam prolaze ranije opisane idilične slike – zašto vama to ne polazi za rukom? Umjesto blaženog djeteta opčaranog vašim vokalnim i pripovjedačkim (pomalo i dramskim) sposobnostima, vas baš zapadne hiperaktivno čudovište čije vriskove čuju i oni u susjednom kvartu. Ako vas to tješi, postoji barem još jedan roditelj kojem je tiha patnja zvana uspavljivanje djeteta itekako poznata. Riječ je o Adamu Mansbachu, autoru megapopularne slikovnice dopadljivog naziva Go the Fuck to Sleep (po naški: Daj, jebote, spavaj).

Ako je vjerovati sažetku na koricama knjige, riječ je o “osvježavajuće iskrenom” štivu namijenjenom roditeljima “koji žive u stvarnom svijetu, u kojemu dremuckavi mačići i slatke uspavanke rijetko kada šalju dijete u zemlju snova”. Oponašajući stil i formu klasičnih uspavanki, Mansbach dobro poznati žanr začinjava frustracijama (nerijetko izraženim u vidu psovki) i očajem roditelja koji samo želi da njegovo dijete napokon jebeno zaspi. Stihovi (popraćeni ilustracijama Ricarda Cortésa) prate cjelovečernji ritual, od čitanja priča i pronalaženja omiljene igračke za spavanje, do natjeravanja po kući i preklinjanja. Autor, i sam roditelj dvogodišnje djevojčice, objašnjava da ga je na pisanje knjige potaknuo tabu koji okružuje negativne strane roditeljstva. Roditeljima općenito nije dozvoljeno da se žale ili prigovaraju: “Nikada nismo potpuno iskreni, jer ne želimo da nas se okarakterizira kao loše roditelje”.

Umjesto da se zaplićemo u opise, analize i interpretacije, možda je ipak najbolje da pustimo stihove da govore za sebe:

                        I know you´re not thirsty. That´s bullshit. Stop lying.

                        Lie the fuck down, my darling, and sleep.

                        (…)

                        The flowers doze low in the meadows

                        And high on the mountains so steep.

                        My life is a failure, I´m a terrible parent.

                        Stop fucking with me, please, and sleep.

                        The giant pangolins of Madagascar are snoozing

                        As I lie here and openly weep.

                        Sure, fine, whatever, I´ll bring you some milk.

                        Who the fuck cares? You´re not going to sleep.

                        (…)

                        We´re finally watching our movie.

                        Popcorn´s in the microwave. Beep.

                        Oh shit. Goddam it. You´ve got to be kidding.

                        Come on, go the fuck back to sleep.

                       

Ovu urnebesnu slikovnicu zacijelo nećete čitati svome djetetu, no možda vam barem malo olakša svakonoćnu borbu za zdrav san (vaš i djetetov). Ima nešto utješno u spoznaji da u svom očaju nismo sami…

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Nevidljiva djevojka, ili odrastanje djevojaka u suvremenom svijetu

Skupina profesorica sa švedskog sveučilišta u Umei, Gun-Marie Frånberg, Camilla Hällgren i Elza Dunkels prošle su godine pokrenule međunarodni multidisciplinarni projekt nazvan Invisible Girl (Nevidljiva djevojka). Ključna pitanja kojima se pozabavilo 40 istraživača/ica i umjetnika/ca iz 15 zemalja, koliko ih se uključilo u projekt, vezana su uz spol i rod, kulturu mladih, učenje i odrastanje u suvremenom svijetu. “Što znači postati djevojkom u suvremenim društvima? Kako možemo opisati i analizirati suvremenu djevojku? Postoje li alternativni načini na koje nevidljivu djevojku možemo učiniti vidljivom?” pitaju se voditeljice projekta. Naziv projekta aluzija je na roman američkog autora Ralpha Ellisona Nevidljivi čovjek (The Invisible Man, 1952.), čiji je afro-američki protagonist nevidljiv u očima bijelaca. Na sličan način, smatraju začetnice projekta, i suvremena djevojka postaje nevidljivom usred stereotipa i raznih oblika diskriminacije prisutnih na svim razinama društva. Podnaslov projekta, Ceci n’est pas une fille (Ovo nije djevojka), izravna je referenca na još jedan izvor inspiracije za projekt, Magritteovu sliku Ceci n´est pas une pipe (Ovo nije lula, 1929.). Kao što i umjetnik nazivom slike želi upozoriti na to da njegovo djelo nije lula već prikaz lule, tako se i autorski trio pita odražavaju li suvremeni prikazi djevojaka njihove stvarne svjetonazore i načine razmišljanja, ili je, pak, riječ tek o prikazima istih.

Projekt je iznjedrio velik broj umjetničkih radova, kao i zbornik 32 tematsko i metodološki raznolika eseja. Razvrstani u četiri tematska bloka (Pregovaranje o identitetu, Tjelesnost, Prekinuto djevojaštvo, te Rod i suvremeni mediji), eseji obrađuju razne probleme i društvene fenomene, od rasizma i majki tinejdžerki, do blogova, videoigara i časopisa za mlade. Spomenimo i to da tri eseja potpisuju domaće autorice! U eseju “Good Girl, Bad Girl: Adolescent Friendships and Construction of the Identity” (Dobra djevojka, loša djevojka: adolescentska prijateljstva i konstrukcija identiteta) Barbara Pleić Tomić proučava obrasce ponašanja i dinamiku odnosa u prijateljstvima među adolescenticama, prvenstveno odnosima s najboljim prijateljicama. Kao polaznu točku za vlastit tekst (“Suck, Squeeze, Bang, Blow“)*, Dina Rončević koristi osobno iskustvo pohađanja obrazovnog programa za automehaničara/ku. Kontekst automehaničarske radionice kao tradicionalno muškog prostora potaknuo ju je, tvrdi Rončević, na propitkivanje vlastitog rodnog (pa i društvenog) identiteta. Moja malenkost se pak odlučila podvrgnuti dva relativno novija uratka iz Disneyeve tvornice snova, Princezu i žapca (The Princess and the Frog, 2009.) i Jako zapetljanu priču (Tangled, 2010.) rodnoj analizi. Objavljivanje zbornika popraćeno je konferencijom održanom 07. lipnja na umjetničkom kampusu u švedskom gradu Umei. Konferencija je okupila brojne novinare, znatiželjnike i naravno, same sudionike/ce projekta koji su bili u prilici osobno predstaviti svoje radove. Boje Lijepe naše na skupu je branila Dina Rončević.

O uspjehu i odjeku projekta svjedoči i činjenica da su entuzijastične organizatorice i idejne začetnice već najavile i svojevrstan nastavak – Invisible Boy (Nevidljivi dečko), projekt koji će se (pogađate!) baviti odnosom suvremenog društva i dječaka/mladića/muškarca, problemima i očekivanjima s kojima se susreću pri odrastanju, identifikacijskim modelima koji im se pružaju i sl.

Zbornik radova dostupan (za ciglih 0,00 kuna!) za čitanje, downloadanje, citiranje, proučavanje na: https://iml.edusci.umu.se/invisiblegirl/files/2012/06/Invisible_Girl_web.pdf .

Navali narode!!!

 

* Igra riječima u nazivu: pojmovi suck (sisati, usisati), squeeze (stisnuti, tlačiti, gnječiti), bang (lupati, treskati) i blow (puhati, napuhnuti, raspirivati) u žargonu označavaju četiri takta četverotaktnog motora, no također se odnose na seksualne radnje.

Seksizam? Not buying it.

Nekad su me uzrujavale seksističke reklame. Uzrujavalo me kad bi tvornica mesnih prerađevina unajmila poznatog umjetnika da im oslika seriju džambo plakata s motivima gigantskih falusa u obličju slavonskog kulena, pod čijim teretom posrće golišava djevojčica u narodnoj nošnji. Djevojčica koju, kako je onomad vrištala ta Gavrilovićeva reklama, neki vole na stolu, a neki u društvu. Uzrujavalo me što je Dimitrije Popović pristao napraviti te erotizirane pedofilsko-rustikalne slike kojima se naša najpoznatija klaonica htjela – valjda – dodvoriti primitivnim balkanskim mužjacima. Koji je vole na stolu. Uzrujavalo me i to što su mnogi mutavo branili taj neukus govoreći da je ta kobasičetina među dojkama okej, zato jer je to umjetnost, zato jer je to napravio Dimitrije Popović. Okej su nekima bile i one reklame za automobilske gume, one s golom ženom pokraj čijeg je tijela, razvučenog u špagu, pisalo da prianja uz svaku podlogu.

Mnoge uzrujava i novi paket seksističkih reklama koje su obilježile ovu (nogometnu) sezonu: punionica najlošijeg piva u Hrvatskoj platila je najlošijem marketinškom timu u Hrvatskoj da smisli nešto što će im spasiti prodaju. Nešto što će se svidjeti primitivnim balkanskim mužjacima. A marketinški tim zatim je dao sve od sebe i smislio ovo: “Pije mala, bluza na njoj tanka, što bi dao da sam joj ja slamka” i “Mala moja, dobro bi mi sjela, čim te uzmem, orosiš se cijela”, pa “Kad sam kući zabijem u trenu, al’ slađe je na tuđem terenu”, “Mala moja, prirodno se nosi, nikad svoju livadu ne kosi”, “Mojoj snaši bolji sam neg’ Messi, svako večer hat-trick mi se desi”. Nekad bi me to uzrujavalo, taj vulgarni, neduhoviti neukus.

Danas me takve seksističke reklame preplavljuju radošću. Kunem se. Kad sam vidjela onu za paštetu, u kojoj marketinški gurui nude muškim kupcima da ženu izbace iz jednadžbe za užitak, i u njoj, toj jednadžbi ostave samo sebe i nogomet jer “bez nepotrebnog užitak je savršen”, osjetila sam nešto između sažaljenja i naslađivanja. S jedne strane, došlo mi je milo tih ljudi koje vlastita kreativnost nije uspjela odvesti dalje od otužno bljedunjave seksističke “šale”, a s druge sam se zločesto poveselila bojkotu tog paštetnog brenda za koji ni na trenutak nisam posumnjala da će uslijediti.

I uslijedio je: na facebook stranicama Argeta paštete nižu se nepokolebljive “odjavnice” ljudi koji su zbog ove reklame odlučili prestati kupovati njihove proizvode. Tih se odrješitih i jednostavnih objava nakupilo toliko da je Argeta istupila s pomirljivim, gotovo molećivim priopćenjem u kojemu se kune u to da nije namjerno izvrijeđala svoje kupce.

Što se promijenilo od Gavrilovićevih falusoidnih kobasa do današnjih “odvažnih” provokacija kojima proizvođači pokušavaju privući pažnju i novac potrošača? Skoro ništa: seksizam je i dalje jednako nemaštovit i igra na iste izlizane obrasce: žena kuha, žena pere, muškarac kupi automobil / automobilsku gumu / kulen / miris / – i uz to dobije ženu gratis.

– Kad bi oglašivači bili sankcionirani za seksističke reklame ili kad javna televizija ne bi prikazivala seksističke reklame, ili kad bi kupci odbijali kupovati tako reklamirane proizvode, možda bi se stvari pomaknule s mrtve točke… Seksizmi se u reklamama perpetuiraju godinama, bez obzira na kritike ženskih grupa, kaže Rada Borić iz Centra za ženske studije.

No nešto se ipak jest promijenilo: svijest potrošača koji napokon reagiraju, bune se, odbijaju biti gurani u ladice koje im nameće profita gladna reklamna industrija. Svaki otužni pokušaj zgrtanja novca tobože provokativnim i tobože dovitljivim svođenjem žena i muškaraca na stereotipne rodne uloge, nova su vježba za jačanje svijesti potrošača. I sve više ljudi sudjeluje u toj vježbi. Pitanje seksističkih reklama je pitanje odnosa industrije prema kupcima, a kupci počinju shvaćati da je taj odnos dvosmjeran, i da oni mogu u najmanju ruku uložiti prigovor na postavljena pravila.

“Not buying it”, tako se zove golema kampanja koju u SAD-u provodi potrošački svjesna, informatički napredna omladina, sita seksizma u reklamnoj industriji, a koja je dosad nagnala čitav niz oglašivača da povuku svoje etički upitne reklame i kupcima se ispričaju za uvredu. Dvoznačna fraza dobro pokriva oba pola pobune: ona znači i “ne pušim to” i “ne kupujem to“. Nekoliko austrijskih gradova udruženo se bori protiv seksističkih reklama, i to kroz stručno tijelo koje ih sankcionira te web stranicu na kojoj građani mogu prijavljivati one koje im smetaju. Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e. pozvala je građane da izravnim obraćanjem onom proizvođaču piva izraze nezadovoljstvo reklamama s neukusnim bećarcima.

Omogućene društvenim mrežama koje nude učinkovitu edukaciju iz potrošačkog odgoja, ova kampanja osnaživanja potrošača širi se snagom požara, regrutirajući kupce da se seksizmu odupru – dobrim starim pisanjem pisama.

Ovako glasi jedno od njih, javno upućeno Argeti: “Iskrene čestitke marketinškom timu koji je osmislio tako “duhovitu” i “zabavnu” kampanju, kod mene je reklama polučila učinak – primijetila sam ju, promislila i zaključila da, ako križate vi mene – križam i ja vas. Nećete od mog bojkota istrpiti neku veliku štetu, istina, ali ne zaboravite – većinu kupovine za potrebe kućanstva u Hrvatskoj i dalje obavljaju – žene.”

Pisma, kakva moćna stvar. (I to ne samo u onom nostalgičnom smislu u kojemu ih kao lajtmotiv albuma “The Suburbs” navode Arcade Fire.) Aktivističkom kampanjom masovnog slanja pisama bugarskom ministarstvu zdravstva, istraživačka novinarka Yana Buhrer Tavanier koja je razotkrila šokantno zanemarivanje pacijenata u zatvorenim odjelima mentalnih institucija uspjela je natjerati vlasti da se pobrinu za taj golemi problem. Korisnici twittera u SAD-u “srušili” su niz etički problematičnih reklama. Povučena je, kao direktni rezultat dopisne pobune, i Argetina kampanja. Kritična masa to može.

B.a.b.e. su na isti način zahtijevale i postigle da njemački proizvođač automobila VW povuče hrvatsku reklamu u kojoj se sugeriralo da se akcija “staro za novo” odnosi i na zamjenu ‘stare’ supruge.

– Pokazali smo što se može i sad je na ljudima koji daju novac da pokažu da ih se ne može maltretirati, kaže Sarnavka.

Nisu samo žene meta prozračnog podcjenjivačkog humora kojim ih reklame svode na seksualne objekte i stručnjakinje za uklanjanje tvrdokornih mrlja. Muški likovi su u reklamama domaćih marketinških kreativaca u većini slučajeva čisti kreteni; proždrljivi lijenčine s pivskim trbusima i daljinskim u ruci čije ambicije prestaju s roštiljem u vrtu, ako već ne na kauču ispred utakmice vrijedne živciranja. “Na terenu”, primitivni balkanski mužjak koji je ciljana publika ovakvih reklama (prema čijem su modelu i osmišljeni muški likovi koji pjevaju bećarac boci orošene pive) vrsta je koja izumire. Hvala bogu. S trbušastim kretenom malo tko se poistovjećuje. Ustvari, muškarci su prvi koji su reagirali na seksizam Argetine nove kampanje s jednadžbama za užitak; reagirao je i Nenad Veličković odličnim tekstom “Kolateralna pašteta” kojim se pita: “ako je normalno da ljudi koji prave Argetu više ne razlikuju žene i meduze, kako da im čovjek povjeruje da razlikuju paštetu i govno?”

Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje je ono koje su ponudili kupci iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine: “Not buying it.”

S faksa na posao? Samo na filmu!

Sa stopom nezaposlenosti među friško diplomiranima od 25%, čovjek bi očekivao da TV kuće i neizbježni Hollywood daju sve od sebe da osmisle nove sadržaje s kojima bi se vrli/e pripadnici/ce “jebi ga” generacije mogli/e poistovjetiti. Na kraju krajeva, 3 milijuna mladih Britanki i Britanaca još uvijek žive na roditeljskoj grbači, a većina ima taman toliko sitniša za TV pretplatu. Usprkos tomu većina novijih filmskih naslova i televizijskih programa vješto izbjegava svaku referencu na postojeću (prejadnu!) situaciju. Ne tako davnih dana kada je neumorno nerealna serija Sex i grad žarila i palila malim ekranima još ste se mogli nadati da ćete se s diplomom u džepu dočepati basnoslovne karijere koja uključuje ispijanje koktela u društvu transseksualnih osoba na krovu vaše glamurozne gajbe. Žao mi je što vam kvarim veselje dok izmišljate poslove i vještine kojima biste popunili praznine u životopisu, no taj san je službeno gotov. No ni to ne umanjuje entuzijazam neumorne industrije zabave koja je odlučila pod svaku cijenu godine nakon diplome oslikati kao najbolje u životu svake djevojke (moš´ mislit!). Daklem, slijede tri stvari koje nezaposlene diplomantice rade na filmu i TV-u, ali nipošto i u stvarnom svijetu:

 

1. Žare i pale po redakcijama uglednih modnih časopisa (kao Anne Heche u filmu Vrag nosi Pradu)

Svi znaju da bez milijun godina neplaćenih praksi i stažiranja pravom poslu nećete niti primirisati. Devedeset posto studenata/ica ne prima nikakvu financijsku naknadu za svoj rad, a čini se da ih slična sudbina očekuje i nakon diplome. Spremne ste raditi od 0 do 24 za 0 kuna? E pa, stanite u red, ima nas još! Posla je sve manje, konkurencija je nemilosrdna. Ma što vam Hollywood govorio, šanse da ušetate u redakciju glamuroznog časopisa mašući člancima objavljenima u studentskim novinama i dobijete fenomenalno plaćen posao ravne su nuli (ako ne i manje od nule).

 

2. Čilaju i partijaju

Ovdje mislim prvenstveno na reality show “Made in Chelsea” (skrać. MIC) koji vam nudi sve samo ne sliku stvarnosti. Dok sudionice MIC-a provode dane osmišljavajući ekstravagantne zabave pod maskama, vi ste okupirane rovanjem po prastarim torbama i torbicama u potrazi za sitnišem. Svi u MIC-u savršeno su dotjerani; vi, pak, besramno kradete zubnu pastu od cimera, a guzicu brišete najjeftinijim WC papirom (po nježnosti podsjeća na šmirgl papir). Što reći – kad vam tjedni budžet iznosi stotinjak kuna, kozmetički proizvodi postaju pravi luksuz. Srećom pa je Ribar i dalje dostupan po prijateljskim cijenama.

 

3. Opsesivno razmišljaju o vjenčanjima (kao Katherine Heigl u filmu Zauvijek djeveruša, nikad nevjesta)

Sirota Katherine Heigl. Sve što cura želi jest udati se, a od Gospodina Pravog ni traga ni glasa. I tako se ona tješi čitanjem najava vjenčanja u nedjeljnim novinama, dok ste vi udubljene u stranice s oglasima, pitajući se računa li se vrećica od čaja na tostu kao legitiman obrok. Prošle je godine prosječna dob stupanja u brak za žene dosegla tridesetku. To zapravo i ne čudi – ipak su dvadesete “posne godine”. Nemate para za izlaske, a bogme niti za poštene dating stranice (dajte ljudi, nek´ netko napravi dating stranicu za nezaposlene!). Umjesto toga, osuđene ste na niz kratkih i nezadovoljavajućih avanturica s frajerima koji su podjednako zbunjeni i izgubljeni, koji vas neće grliti i maziti nakon sexa, niti vam spraviti doručak. Dobra vijest je ta da bi brak s nekim od tih tipova bio podjednako primamljiv kao terapija elektrošokovima (iako bi potonja bila ipak nešto uzbudljivija).

 

Sada kada smo utvrdili što sve mlade nezaposlene diplomantice NE rade, osvrnimo se na ono što zacijelo rade (ili će raditi u bliskoj budućnosti):

 

1. Strahuju od spolno prenosivih bolesti

Ljudi moji, klamidija napada svaku desetu osobu. Ako ste zašle u dvadesete i pomalo šarate naokolo – žao mi je, ali brže-bolje doktoru! Osigurajte si zabavnu pratnju i sve će biti OK. Nakon toga napunite džepove spermicidnom kremom i šarajte i dalje.

 

2. Vraćaju se starcima

Došlo je vrijeme za povratak u gnijezdo. Jedini problem je taj što je vaša stara soba u međuvremenu pretvorena u kućnu teretanu, ili su je kolonizirala mlađa braća i sestre. Nema vam druge, ćorite u veš mašini. Peru vas egzistencijalne krize, imate osjećaj da je život ono što se događa drugima. I da, ništa od sexa dok vam starci pušu za vrat. Slaba utjeha u vidu tri poštena obroka dnevno.

 

3. Otkrivaju čari zajedničkog života

Ako ne živite sa starcima, sigurno dijelite stan s cimerima/cama. Vjerojatno ste očekivale otkačene i simpatične face nalik onima iz serije Prijatelji, no vas su ko´ za vraga zapale spodobe koje bez pitanja i bez pardona žderu vašu majonezu, organiziraju cjelonoćne reggae tulume, redovito kasne s plaćanjem stanarine i ostavljaju vam pasivno-agresivne poruke kad skuže da koristite njihov skupi sapunčić. Dobra strana: možete upotrijebiti njihov žilet da si obrijete noge, a kad ste tužni jer nemate posao, možete računati da će vas opskrbiti tekućom utjehom. Ako je vaš cimer podjednako jadan i usamljen kao i vi, vjerojatno će pozdraviti vaš prijedlog da se međusobno tješite. Tako je krenulo sa mnom i mojim dečkom. Živa istina.

 

Srećom pa se svi slažu da su tridesete milijun puta bolje od dvadesetih (sa ili bez recesije). Malo sam se raspitivala po Twitteru, i ispada da se niti jedna starija žena ne bi ni za živu glavu vratila u dvadesete. Blogerica i urednica Jessica Bateman ovako komentira situaciju: “Rane dvadesete su užasno razdoblje: nemaš prebite pare, nalaziš se na samom dnu poslovnog prehrambenog lanca, a samopouzdanje ti je ravno nuli”. No kod većine žena samopouzdanje se u tridesetima radikalno popravlja. Novinarka lista “The Times” Hannah Summers upozorava na jednu lošu stranu tridesetih – svi te zapitkuju kada ćeš napokon roditi. Jedva čekam.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Konačna verzija Zakona o MPO upućena u Sabor

VLADA je u Sabor uputila konačnu verziju Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. Resorni ministar Rajko Ostojić naglasio je da Zakon omogućava optimalno liječenje i svima omogućava mogućnost izbora.

Ženina dobna granica za umjetnu oplodnju, ako tako procijeni liječnik, može se pomaknuti i na više od 42 godine. “Ovo je duboko human zakon kojim se želi pomoći ljudima”, poručio je premijer Milanović.
“I da širi prostor šanse, a da to ne radi ni na čiji uštrb i ni na čiju štetu. To je naša svijest o zakonu. Ako on nekoga vrijeđa, nama je duboku žao, ali ovo je naš program i ovo je orijentacijski i vrijednosno dio programa koji smo najavili i koji provodimo. Programa za koji smo dobili povjerenje bez želje da bilo koga ponizimo i unizimo, da bilo koju vrijednost, ljudsku, društvenu, biblijsku ako hoćete stavimo u drugi ili treći plan”, rekao je Milanović.

Ovaj zakon bi mogao izazvati mnogo bure u javnosti, a kao najveći kritičar se pokazala Katolička crkva koja je i prije javno kritizirala neke njegove odredbe. Na udaru bi se moglo naći članak koji kaže da pravo na potpomognutu oplodnju ima i punoljetna žena “koja ne živi u braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, čije je dosadašnje liječenje neplodnosti ostalo bezuspješno ili bezizgledno te koja je s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobna za roditeljsku skrb o djetetu”.

Žene će samo morati dati svoj pristanak na medicinski potpomognutu oplodnju te proći psihološko ili psihoterapijsko savjetovanje. U konačnom prijedlogu zakona stoji da se može oploditi maksimalno 12 jajnih stanica, a u ženu se smiju unijeti najviše dva zametka odjednom, dok se preostali zamrzavaju na pet godina nakon čega se uz pristanak mogu darovati.