Časopis Zaposlena izabrao Ženu godine

Generalna direktorica tvrtke za savjetovanje i poslovanje nekretninama Vedrana Likan proglašena je Ženom godine 2012. na završnoj svečanosti ovogodišnjeg izbora za Ženu godine, 2.srpnja, u zagrebačkom hotelu Regent Esplanade.

“Ova nagrada i titula nije samo moja. Možda moje ime stoji u tom kontekstu ispred nje, ali moj uspjeh i napredovanje u karijeri je zaista zasluga svih ljudi s kojima radim i koji me okružuju. …Ova nagrada mene inspirira da pokrenemo mlade žene.”, istaknula je.

Osim što je direktorica tvrtke Colliers International Hrvatska, Vedrana Likan je i potpredsjednica Američke gospodarske komore u Hrvatskoj te predsjednica Savjeta za zelenu gradnju. Inicirala je i organiziranje Foruma za zelenu energiju te pokretanje Hrvatskog odbora za ljudski kapital. Proteklih se godina bavila organiziranjem i vođenjem volonterskih i socijalno odgovornih programa u segmentu održivog razvoja, zelene ekonomije i edukacije. Isto tako, bavila se problemima žrtava rata te društveno zanemarenih grupa.

Na izboru za Ženu godine 2012. u organizaciji časopisa Zaposlena i pod pokroviteljstvom Ureda za ravnopravnost spolova sudjelovalo je osam kandidatkinja. Tako da su uz Vedranu Likan bile nominirane i: aktivistkinja i suradnica u CESI te urednica portala Libela Tajana Broz, PR stručnjakinja Manuela Šola, glumica Judita Franković, magistrica znanosti i poduzetnica Martina Bračić, televizijska voditeljica Danijela Trbović, modna kreatorica Aleksandra Dojčinović te direktorica vodeće hrvatske trgovine za prijenosna računala i dodatnu opremu Gordana Puhelek.

Ove žene su u prošloj godini, svaka na svoj način, djelovanjem unutar svojih profesija zapravo promovirale pravo žena na jednake šanse. One su, također, uspješne u svome poslu, a njihov rad prepoznaju ne samo bliski suradnici nego i šira javnost.

Projekt Žena godine časopisa Zaposlena ima za cilj javno predstavljanje žena koje su, po mišljenju časopisa, obilježile proteklu godinu.

Ljetna škola – Sociologija spola i kultura roda

Udruga studenata sociologije “Anomija” s Hrvatskih studija, drugu godinu zaredom organizira ljetnu sociološku školu, ove godine pod nazivom Sociologija spola i kultura roda. Ljetna škola će se izvoditi na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj u Zagrebu (24.-28.09.) i na recikliranom imanju Vukomerić (29.-30.09.). Zahvaljujući podršci Grada Zagreba i Studentskog zbora ovogodišnja škola je besplatna. Teme koje će biti zastupljene su rod i spol, seksualna edukacija, seksualni delikti, prostitucija, pornografija te seksualnost i mediji. Program  je tematski podijeljen po danima te će svaku temu predstaviti neki od najvećih hrvatskih znanstvenika na ovom području. 

Prijave počinju 3. srpnja te će trajati do 17. srpnja 2012. Broj sudionika na imanju Vukomerić je ograničen, stoga se mole svi zainteresirani da se što ranije prijave.

Dodatne informacije

Lea Relac, voditeljica projekta

www.anomija.hr

sociologijaspolaikulturaroda@gmail.com

www.facebook.com/ljetnasocioloskaskola

Neplodnost u dvadesetoj

Olivii Tullo bilo je 28 godina kada su ona i suprug odlučili zasnovati obitelj. Kupili su kuću, nabavili psića – jednostavno, bili su spremni.

“Pokušavali smo, i tako je prošlo nekoliko mjeseci. Imala sam neki osjećaj. Jednostavno sam  znala da nešto nije u redu“, kazala je.

Ginekolog joj je preporučio specijalistu reproduktivne medicine, koji je naposljetku preporučio operaciju za nešto što je klasificirao kao endometriozu. Nakon operacije, oni su i dalje pokušavali i radili testove, te otkrili da ima prijevremeno zatajenje jajnika.

“Moji jajnici su se gasili. A imam samo 29 godina, rekla je.

Godine su jedan od glavnih faktora koji mogu potencirati mogućnost neplodnosti, koja obuhvaća otprilike 10% žena između 15 i 44 godine. Do 40-te, mogućnost za začeće pada sa 90% na 67%, sa 45 godina, ona ima samo 15% šanse da će ostati u drugom stanju.

No, Centar za kontrolu i prevenciju oboljenja procjenjuje da se je 2002. (najrecentnija godina za koju postoje pouzdani statistički podaci) 11% udanih žena ispod 29 suočilo s neplodnošću.  U toj dobnoj skupini neplodnost se definira kao godina dana pokušavanja i neuspijevanja ostvarenja začeća.

“Zapravo ste na vrhuncu plodnosti do 31 ili 32”, rekao je dr. Pasquale Patrizio, direktor Yale Centra za plodnost. “Većina zdravih mladih žena u dvadesetim godinama s pravom mogu očekivati da će zanijeti bez problema” rekao je. Što je veliki šok onima koje zapravo ne mogu.

“Nikada nisam mislila da će naše 20-te biti tako prožete i opterećene s ovim tretmanima”, rekla je Mary Roberts, sada 27, koja nastoji zatrudnjeti gotovo četiri godine.

“Nitko ne izgovara zavjete ‘u zdravlju i bolesti’ razmišljajući o tome kako će ih testirati odmah nakon”, dodala je.

Roberts je trenutno u veoma ranom stadiju drugog pokušaja in vitro oplodnje. Prvi pokušaj je bio uspješan, no došlo je do spontanog pobačaja u četvrtom tjednu trudnoće. Rečeno joj je da je autoimuni poremećaj korijen njezinih problema s plodnošću.

“Izluđuje me. Kada se to dogodilo? Kako se to dogodilo? Nemam odgovore. Jedino znam da je neplodnost simptom”, rekla je Roberts.

Postoje mnoge dijagnoze koje se nude ženama kao što je Mary Roberts: smanjeni broj jajnih stanica, poremećaj ovulacije, upala zdjelice, endometrioza (kada  tkivo koje se nalazi unutar maternice raste izvan i blokira spajanje jajne stanice i spermija). Sindrom policističnih jajnika je najčešći uzrok neplodnosti kod žena, koji rezultira hormonalnim disbalansom koji ometaju redovnu ovulaciju.

“Često u skupini koja obuhvaća tako mlade žene česti faktor bude neprohodnost jajovoda, kao da su jajovodi kompletno začepljeni”, govori dr. George Attia, direktor Centra za reprodukciju i plodnost pri Sveučilištu u Miamiu, Miller školi medicine. “Drugi uzrok može biti smanjenost broja spermija kod partnera, ili loša pokretljivost”. (Prema Nacionalnoj zakladi koja se bori protiv neplodnosti, u trećini slučajeva radi se o muškom faktoru koji onemogućava začeće)

Neke studije su fokusirane na vanjske utjecaje (pesticidi, teški metali) i specifična ponašanja (korištenje alkohola i pušenje) na broj muških spolnih stanica, uglavnom radi toga što su to varijable koje je lakše zabilježiti i pratiti.

Iako neke žene budu obilježene kao neplodne bez jasnog razloga koji stoji iza toga, jedna svjetla točka za žene koje se suočavaju s neplodnošću u 20-tim godinama svog života je ta da imaju puno veće šanse dobiti odgovor na ono razarajuće pitanje: “Zašto?”

“S mlađim pacijentima, češće postoji razlog nego jednostavno neobjašnjena neplodnost” rekla je dr. James Grifo, upraviteljica New York University Fertility Center.

No njihove mogućnosti za liječenje su otprilike jednake kao i one koje su na raspolaganju ženama koje više nisu u svojim dvadesetima.

Ženama se često propisuju lijekovi kako bi se potaknula ovulacija, ili iskušavaju potpomognutu oplodnju ili in vitro oplodnju. Medicinski potpomognuta oplodnja je vidno jeftinija. Ipak, neke mlade žene se odlučuju za skuplju varijantu.

Određeni broj MPO-stručnjaka tvrdi da nisu nikada čuli za slučaj da je mladoj ženi odbijen zahtjev za IVF (in vitro oplodnja) ili odbijena naknada radi njihovih godina, kao što je to u slučaj sa 24-godišnjom ženom u U.K. koja kaže da joj je odbijena naknada troškova za postupak sve dok ne navrši 30. No, ipak kažu da je veća vjerojatnost da će biti konzervativniji kada se radi o mladim ženama.

“Postoji mogućnost da smo manje agresivni” govori dr. Attia. To uključuje trošenje više vremena na rad na gubitku težine, ukoliko smatraju da pretilost ometa ovulaciju, rekao ili-ili razvlače svaki tretman malo dulje no što je potrebno.

Iako, ponekad se zna dogoditi da mlade godine pacijentice rade protiv nje.

“Prvi liječnik kome smo se obratili nam je rekao: ‘Vratite se za godinu dana’ i ispratio nas iz ureda bez da je učinio i jedan jedini test”, rekla je Roberts. U tom trenutku, ona i njezin suprug su pokušavali već gotovo taj isti period

“Mnogo mi je ljudi reklo, ‘Pa, zapravo si sretna, jer si tako mlada'”, govori Katie Schaber, 27, koja nastoji zatrudnjeti od svoje 23.

“To me uzrujava, jer na kraju krajeva, nije funkcioniralo. Bila sam mlada i svejedno se nije dogodilo”, mastavila je.

Nakon četiri potpomognute oplodnje i kontinuiranih cisti te drugih zdravstvenih problema, ona i njezin suprug prestali su s tretmanima i prijavili se za posvajanje. Schaber piše blog o svom iskustvu i govori o tome kako Internet, za žene koje traže utjehu i razumijevanje, Internet može biti ključni izvor u vrijeme kada se toliko njihovih prijatelja “gnijezdi” i ima djecu.

Izolacija je bila stvaran problem za Tullo, koja govori kako je izgubila kontakt sa mnogo svojih prijatelja koji se jednostavno nisu mogli poistovjetiti s njezinim iskustvom. Ona i suprug sada imaju posvojenu djevojčicu staru 2,5 mjeseca. Prestali s MPO kada je ona prošlu jesen imala spontani pobačaj jednojajčanih blizanaca.

Tullo želi vidjeti više iskrene, točne informacije za mlade žene kako bi im pomogle da donose pametne odluke vezane uz planiranje obitelji. No to ne možeš forsirati. Žene moraju čekati dok ne budu spremne.

Naposlijetku, i najbolji planovi se mogu izjaloviti.          

“Neplodnost u bilo kojoj dobi je teška, no posebno sam osjetljiva na one koji se suočavaju s njome u 20-tima. To je prava neplodnost, kada te tvoje tijelo iznevjeri u dobi kada je normalno da možeš zatrudnjeti”, zaključila je Tullo.


Prevela Marinella Matejčić

Peru širi naknadu za žrtve civilnog rata i na žrtve seksualnog nasilja

Svjedočanstva seksualnog nasilja počinjenog tijekom krvavog unutarnjeg sukoba u Peruu mračno je štivo za čitanje.

“Kada je prvi muškarac završio, drugi ju je nastavio zlostavljati na isti način”, riječi su tinejdžerke koja je svjedočila silovanju sestre 1989. godine, na vrhuncu najgoreg političkog nasilja.

“Nakon toga dali su joj par kolačića”, nastavlja svoje svjedočanstvo tinejdžerka. “Rekli su joj da ne smije o tome pričati svojoj obitelji, inače će se vratiti i ona će nestati.” 

Peruanska Komisija za istinu i pomirenje procjenjuje da je 69 000 ljudi, većinom civili, poginula ili nestala tijekom konflikta između 1980. i 2000. godine u sukobu vladinih snaga i naoružanih pobunjenika. 

Komisija je posvetila veliko poglavlje svojeg završnog izvješća isključivo seksualnom nasilju, koje je dio širih oblika kršenja ljudskih prava počinjenih tijekom konflikta. Uz silovanje, tu su i seksualno ropstvo, prisilne veze, prisilna prostitucija i prisilni abortusi, kao drugi oblici seksualnog nasilja. 

Kada je peruanska Vlada 2007. godine počela tražiti odštetu za sve žrtve unutarnjeg konflikta, postalo je jasno da, kada je riječ o seksualnom nasilju, samo osobe koje su doživjele silovanje imaju pravo na istu. 

Godinu dana ranije u kongresu je prošao zakon kojim se iz vladinog registra žrtava seksualnog nasilja isključuju svi drugi oblici nasilja. Primjerice, žene koje su pobunjenici Sandero Luminoso, komunističke stranke u Peruu, natjerali na abortus, ili muškarci čije su genitalije vladine snage spržile strujom, nisu imali pravo na odštetu.

Šest godina kasnije ovaj propust napokon je ispravljen. Krajem prošlog mjeseca, u kongresu je prošao zakon koji mijenja dva članka u nacionalnom planu za odštetu iz 2006. godine, te proširuje pravo na naknadu na osobe koje su preživjele seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilan abortus i otmicu.

“Za nas, ovo je jedna vrsta progresa,” izjavila je Jessenia Casani, sociologinja u Demusu, peruanskoj ženskoj organizaciji koja još od 2004. godine lobira za promjenu zakona o naknadi štete, “jer ovim činom priznaje se da su ovi oblici seksualnog nasilja postojali te da žene, koje su u većini, mogu dobiti svoje pravo na naknadu”. 

Demus sada želi da se prisilna sterilizacija i prisilna trudnoća također uključe u oblike seksualnog nasilja koje prepoznaje zakon o naknadi štete. 

Promjene, za koje se očekuje da budu uskoro upisane u zakon od strane predsjednika Ollanta Humala, dodati će oko 780 osoba – oko 500 žena i 280 muškaraca koji su preživjeli druge oblike seksualnog nasilja – na listu od 2 242 žrtve silovanja (99 posto osoba na toj listi su žene) koje već imaju pravo na nadoknadu. 

Žrtve imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, uključujući pravo na psihološku pomoć, kao i pravo na obrazovanje s obzirom na to da je dio njih zbog pretrpljenog nasilja odustao od školovanja.

Također, mogu imati i pravo na novčanu naknadu od najmanje 10 000 peruanskih solesa (2 410 dolara), te se Casani nada da će ove mjere potaknuti veći broj osoba da ispričaju o zlostavljanjima koja su im se dogodila. “Problem je u tome što mnoge žene žive u tišini iz straha da se počinitelji ne vrate”, kaže Casani, “ili iz srama koje im nameće naše mačo društvo kriveći njih za zlostavljanja koja su proživjele”.

Aktivistica za ženska prava vjeruje da zakon nije samo korak u pravom smjeru ka priznavanju različitih oblika zlostavljanja koje su pretrpjele žrtve seksualnog nasilja. Ona također podržava zakonodavstvo kao alat koji može pridonijeti borbi protiv rodne nejednakosti koja je još uvijek endemska u Peruu. “Zakon donosi vidljivost nečemu što je jako dugo bilo državno skriveno i tiho u našemu društvu i od strane peruanske Vlade”, izjavila je. “Također nam omogućava borbu protiv mačo razmišljanja i ponašanja koje i dalje gleda na kontrolu i zlostavljanje ženskih tijela kao na tolerirajući čin”.

Casani vjeruje da vladine dobre namjere s ovim zakonom moraju biti potpomognute odgovarajućom akcijom kako bi se požurila implementacija programa za nadoknadu štete koji već odavno kasni. Od kraja konflikta koji je trajao dva desetljeća prošlo je već 12 godina i mnoge žrtve su umrle čekajući nadoknadu. Aktivisti/ce vjeruju da Vlada sada mora pokazati vodstvo i djelovati brzo, a mnoge žrtve vjeruju da bi simbolička gesta mogla biti dobar početak za to. Žele javnu ispriku i neku vrstu garancije da se zlostavljanja koja su žrtve preživjele ne smiju ponoviti.

 

Prevela i prilagodila Tanja Ivošević

Od siromaštva i nasilja do financijske i emocionalne stabilnosti

Za veće društvene promjene po pitanju obiteljskog nasilja nisu dovoljne samo udruge i pojedinci/ke sa Zavoda za zapošljavanje i Centara za socijalnu skrb, već je potrebna i vizija države te funkcioniranje institucija na posve drugačiji način. Za to su potrebne, između ostalog, strukturne reforme obrazovanja kao i potpuno drugačiji način pristupa tržištu rada, istaknula je u svom izlaganju Sanja Crnković Pozaić.

Naime, u Zagrebu je, 29. lipnja, održan okrugli stol povodom završetka projekta Utiranje puta od siromaštva i nasilja ka financijskoj i emocionalnoj stabilnosti. Cilj projekta bio je uključivanje dugotrajno nezaposlenih žena žrtava obiteljskog nasilja na tržište rada, a koje su, ujedno, i korisnice socijalne pomoći. Tako da je u Kninu u ovom projektu, u godinu i pol dana, sudjelovalo 16 korisnica od kojih se devet zaposlilo što na neodređeno što na određeno vrijeme. Dok je, samo u ovoj godini, na zagrebačkom Zavodu bilo prijavljeno 17 žena od kojih se 13 zaposlilo.

“Ono što smo mi uspjele je da nekoliko žena definitivno izvučemo iz kruga nasilja i da se one sada osjećaju kao nove i drugačije osobe i spremne za nove izazove.”, naglasila je Sanja Sarnavka.

Na okruglom stolu održanom u Kući ljudskih prava sudjelovale su predsjednica udruge B.a.B.e. Sanja Sarnavka, veleposlanica Kraljevine Nizozemske u RH Stella Ronner-Grubačić, stručnjakinja za tržište rada Sanja Crnković Pozaić, predsjednica udruge ZvoniMir Knin Zvjezdana Bajić te dvije korisnice projekta.

Projekt je provodila udruga B.a.B.e. u suradnji s partnerskim organizacijama civilnoga društva Delfin iz Pakraca i ZvoniMir iz Knina te Općinom Gračac i uz podršku Grada Vukovara. I dok je veći dio projekta financiran u okviru programa IPA IV. – Uspostavljanje podrške u društvenoj integraciji i zapošljavanju marginaliziranih skupina Europske unije, ipak su za njegovu finalizaciju nužna bila sredstva dobivena od Kraljevine Nizozemske i Instituta otvoreno društvo.

“U nizozemskom veleposlanstvu smo smatrali da je veličina ovog projekta u tome što okuplja široku grupu dionika u društvu, i usmjerava ih, na neki način, na poboljšanje položaja ove grupe žena; a pogotovo je bitna uska suradnja sa Zavodom za zapošljavanje.”, izjavila je veleposlanica.

Naime, Zavod za zapošljavanje usko surađuje s Centrima za socijalnu skrb i s udrugama te u svakoj područnoj službi u Hrvatskoj ima po jednu osobu zaduženu za prihvat žena žrtava obiteljskog nasilja, što je rezultat ovog 18-mjesečnog projekta. Zagreb i Šibenik prvi su u Hrvatskoj uveli savjetnike/ce specijalizirane za žene žrtve obiteljskog nasilja u svojim područnim službama Zavoda.

I nakon završetka ovog projekta teži se povećanju zapošljivosti žena žrtava nasilja stvaranjem i/ili učvršćivanjem partnerstava i dugoročno održive koordinacije pružatelja socijalnih usluga, jedinica lokalne samouprave te poslovnog i civilnog sektora.

Od antifašističkih borkinja do neznanih junakinja

Projekt pod nazivom “Uloga žena od Drugog svjetskog rata do poslijeratne socijalističke Jugoslavije: od antifašističkih borkinja do neznanih junakinja” novinarki Barbare Matejčić (Hrvatska) i Bojane Barlovac (Srbija) odabran je među dvadesetak projekata iz cijele Europe na natječaju programa Geschichtswerkstatt Europa njemačke Zaklade “Erinnerung, Verantwortung und Zukunft” ( “Sjećanje, odgovornost i budućnost”)

Odabrani projekt bavi se ulogom partizanki u Narodnooslobodilačkoj borbi te načinom na koji je aktivna uloga žena u ratu utjecala na proces njihove emancipacije u neposrednom poslijeratnom periodu (1945.-1950.).

 U Drugom svjetskom ratu partizanskim jedinicama se priključilo čak 100.000 žena, od čega ih je četvrtina poginula ili umrla, a ranjeno ih je 40.000. Neke su u rat išle za svojom braćom i muževima, neke motivirane željom za obranom zemlje i rušenjem režima, a neke upravo zbog težnje za emancipacijom, a većini im je rat pomogao u jačanju samosvijesti i odbacivanju podčinjenog položaja. No uloga žena i u ratu i poslije njega bila je mahom definirana onako kao su to htjeli njihovi muški suborci i partijski moćnici. Partizanski pokret u Jugoslaviji, kao najmasovnija revolucionarna vojska u istočnoj Europi, zalagao se za poboljšanje političkog, ekonomskog i društvenog položaja žena, ali ravnopravnost spolova, kao i organiziranje žena mimo kontrole i diktata partijskog vrha, ni u poslijeratnoj Jugoslaviji nije bila dosegnuta mada je službena partijska historiografija smatrala da je u Jugoslaviji “riješeno žensko pitanje”. 

S obzirom da se projekt, uz političku i društvenu emancipaciju i afirmaciju žena, fokusira i na privatnu sferu – na “front doma” – temeljna građa, uz arhivsku, bit će sjećanje akterica povijesnih događaja i emancipacijskih procesa. Stoga će novinarke metodom usmene povijesti rekonstruirati živote partizanki, u prvom redu onih koje poslije rata nisu postale dijelom partijske društvene elite.

Geschichtswerkstatt Europa je program Zaklade “Erinnerung, Verantwortung und Zukunft” (EVZ), namijenjen međunarodnim projektima koji adresiraju pitanja kulture sjećanja u Europi. Zakladu je osnovala njemačka Vlada 2000. godine, primarno kako bi se isplatila novčana odšteta prisilnoj radnoj snazi u nacističkoj Njemačkoj, u što je uloženo 5.2 milijarde eura. Program se provodi u suradnji s njemačkim Institutom za primijenjenu povijest.