sdadmin

Policajac o nasilju nad homoseksualcima: “Znamo kako je Hitler riješio taj problem”

Posted on by sdadmin

Nakon teksta o homofobnom fizičkom i verbalnom napadu na šest djevojaka u Splitu te nekorektnom postupanju policije u tom slučaju, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić pokrenula je antidiskriminacijski postupak i uputila žurni upit o tom događaju Ravnateljstvu policije.Napadnute djevojke obratile su se pravnom timu Iskoraka i Kontre , koji će prijaviti policajce koji su se ponijeli neprofesionalno i protuzakonito, kaže Sanja Jurasiz udruge Kontra i postupanje policije ocjenjuje sramotnim.

Podsjetimo, šest je djevojaka napala skupina muškaraca, zbog toga što su pretpostavili da su lezbijke, na plaži Bačvice u nedjelju u 4.30 sati. Tukli su ih, a jednu od njih su i cipelarili dok je bila na podu te im vikali: “Lezbače, svi ste vi bolesni, sve vas treba ubiti”. Pozvale su policajce, ali dvojica koji su došli na mjesto događaja nisu priveli napadača koji jedini nije pobjegao. Štoviše, policajac ga je oslovio prezimenom, a napadač je pred policijom prijetio djevojkama: “Tukli smo vas prošle godine na Prideu, tući ćemo vas opet”. Policajac je bacio na pod djevojku koja je prigovorila zašto to dopuštaju. Otišle su u postaju kako bi prijavile napad, ali tamo su ih omalovažavali i nisu ozbiljno shvaćali navode da je riječ o zločinu iz mržnje, a jednoj je djevojci koja se žalila na ponašanje na očevidu policajac rekao da će joj “opaliti trisku”.Nasilje motivirano homofobijom nije rijetko u Splitu, ali se ne prijavljuje. Jedan od razlog za to je baš ponašanje policije prema žrtvama.

Matea Popov iz Zagreb Pridea je u sklopu Centra za LGBT ravnopravnost sudjelovala u edukaciji policijskih službenika o suzbijanju nasilja protiv LGBT osoba i kaže da je načelno zadovoljna suradnjom s policijom, iako se upravo u Splitu tijekom edukacije dogodilo da je jedan od policajaca iz Odsjeka za terorizam i ekstremna nasilja komentirao: “Znamo kako je taj problem riješio Hitler“.

Zašto u ‘zemlji slobodnih’ žene rađaju u lancima ?

Posted on by sdadmin

     Sjedinjene Američke Države smatraju se visoko razvijenom predstavničkom demokracijom i zemljom u kojoj se poštuju elementarna  ljudska prava pa zato iznenađuje činjenica da su upravo u SAD- u trudne  zatvorenice prisiljene rađati okovane lancima  i sa lisicama na rukama. Čini se da zakoni o ljudskim pravima ne vrijede za svakoga člana i članicu američkog društva podjednako.

    Američka tinejdžerka Cora Flether 2007. godine  optužena je za sitnu krađu.  No, nakon što se nije pojavila na ročištu pritvorena je u zatvor u Cook County-ju  u američkoj državi Illinois. U tom trenutku imala je 17 godina. Ta priča ne djeluje  neobično na prvi pogled, no zanimljiva je činjenica da je  Cora u trenutku uhićenja bila u osmom mjesecu trudnoće! Dakle, poslana je u zatvor nekoliko tjedana prije očekivanog poroda.

    Tijekom pregleda u zatvoru, koji je uslijedio prije poroda, utvrđeno je kako bebi srce ne kuca pravilno, pa su Coru poslali u Okružnu bolnicu. Tijekom hospitalizacije, Cora tvrdi da su joj obje ruke i noge bile zavezane za krevet. Odvezali su joj jednu nogu i jednu ruku tek kada su joj počeli trudovi, a to se dogodilo tri dana nakon dolaska u bolnicu. Nakon poroda Cora nije dobila najvažniju satisfakciju koja bi vrijedila svih tih proživljenih muka; beba je, nažalost, rođena mrtva.

   Fletcher je bila jedna od 80 zatvorenica koje su zajednički tužile Cook County zbog sličnih trauma koje su proživjele u bolnici tijekom porođaja, a to se odnosi prvenstveno na vezivanje za krevet prije, za vrijeme ili nakon poroda. Tek prije dva tjedna sud u Illinoisu je donio presudu u korist tužiteljica, te im je isplaćeno svakoj u prosjeku između 5.000 i 45.000 dolara za pretrpljene traume. Šerif okruga Cook County je rekao kako je odobrio vezivanje zatvorenica pri porodu radi sigurnosti od bijega što se protivi zakonu države Illinois koja je donijela zakon protiv vezivanja zatvorenica pri porodu još 1999. godine. Frank Bilecki, glasnogovornik nadležnog ministarstva izjavio je kako je politika Cook Countyja jedna od najprogresivnijih u državi. Stvarno ‘ohrabrujuća’ poruka ženama od strane državnog vrha.

      Praksa prisiljavanja trudnica da pri porođaju ili nakon njega  budu vezane lancima na trbuhu, dok su im ruke i noge vezane lisicama za krevet je još samo jedna od značajki po kojima se SAD neslavno ističe među demokratskim zemljama, a paradoks je u tome što se upravo ta zemlja diči dugom tradicijom poštivanja i zaštite prava žena. Naime, ova praksa ne postoji u nijednoj drugoj državi koja se smatra civiliziranom demokracijom.

     Praksa vezivanja žena pri porodu višestruko je osuđena; prvo od strane odbora protiv mučenja pri Ujedinjenim Narodima, a zatim su je osudili Američka udruga liječnika i Američko udruženje ginekologa. Unatoč osudama i kritikama, samo 16 od 50 američkih saveznih država ima nekakvo zakonsko ograničenje prakse vezivanja žena pri porodu. Neke države poput Illinoisa koje su donijele zakon protiv vezivanja žena na porodu,  u praksi ga ne poštuju.

      Ne postoje informacije o točnom broju trudnica koje su bili podvrgnute ovom degradirajućem, tretmanu  iz razloga što zaposlenici u zatvorima nisu obvezni držati evidenciju o broju trudnica i porođaja u zatvoru. Ova činjenica sama govori za sebe. Trudnim ženama u zatvoru ne pridaje se nikakva važnost, a vjerojatno nemaju ni potrebne uvjete za svoje osjetljivo stanje. SAD ima najveći broj ženskih zatvorenika na svijetu i taj broj se dvostruko povećava u odnosu na mušku populaciju.

     Zahvaljujući presudi donesenoj u korist zlostavljanih trudnica koja je popraćena ovacijama od strane odvjetnika za ljudska prava te kritikama američke liječničke struke i Ujedinjenih naroda nadajmo se da je ovoj nehumanoj praksi odzvonilo. Dakle i američka zakonodavna vlast je potvrdila  kako je vezivanje trudnih zatvorenica prije, za vrijeme i nakon poroda nezakonito i protuustavno. Cook County je isplatio velik iznos  zatvorenicama za svoju nepopularnu praksu – čak 4.1 milijun dolara. Diljem SAD- a grupe lobiraju za uvođenje  zakona protiv vezivanja žena zatvorenica pri porodu i cilj je da u dogledno vrijeme svih 50 država donese zakon koji potvrđuje prava žena  i zaštitu njihovih prava u zatvoru.

Prevela i prilagodila: Barbara Ukas

Povorka ponosa zavila Zagreb u tisuću duginih boja

Posted on by sdadmin

“Ništa mi ne nedostaje, ali mojoj majci i njenoj partnerici nije lako zbog nepostojanja zakonskih okvira koji se tiču LGBT obitelji. Svoj djeci koja žive u takvim obiteljima poručujem da se nemaju razloga skrivati jer ljubav nije ništa sramotno”, poručila je šesnaestogodišnja Mia koja je na Povorku ponosa Zagreb Pridea održanu pod sloganom Imamo obitelj! Tisućljetni hrvatski san došla u društvu svoje dvije majke, prenosi H-alter.

{slika}

Jedanaestu godinu za redom Povorka ponosa Zagreb Pridea prošetala se ulicama glavnog grada. Ovogodišnji Pride održan je pod sloganom “Imamo obitelj! Tisućljetni hrvatski san” čime se željelo ukazati na postojanje LGBT obitelji u Hrvatskoj koje zbog uskih zakonskih okvira još uvijek nemaju pravo na pojedine imovinsko-pravne odnose, pravo na uzdržavanje i zajednički život te pravo za skrbništvo nad djecom nebiološkog roditelja. Nimalo lako stanje po LGBT obitelji uskoro bi trebao poboljšati zakon koji bi se reguliralo takve zajednice, a koji će se uskoro naći u proceduri izrade. Donedavna ministrica Mirela Holy, koja se povorci pridružila na Trgu žrtava fašizma, izjavila kako smatra da bi nadolazeći zakon trebao jednako vrijediti za istospolne i raznospolne parove.

{slika}

“Postoji određeni broj raznospolnih parova koji ne žele stupiti u brak. Svačije pravo treba poštivati pa bi mogućnost izbora tim zakonom trebala biti pružena svima”, rekla je Holy u razgovoru za H-Alter.

{slika}

Povorku koju je ove godine prema procjenama organizatora okupila oko 4.000 sudionika i sudionica, uz pratnju velikog broja policije prošetala se od Trga žrtava fašizma preko Trga bana Jelačića do već tradicionalnog okupljališta Zrinjevca gdje su pročitana imena homofoba i homo frenda godine – Željka Keruma i Borisa Dežulovića. Sa Zrinjevca se uz članove Organizacijskog odbora Zagreb Pridea, članove Trans Aid Hrvatske i pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić okupljenima prigodno obratio i Branimir Lukić iz Foruma dugine obitelji.

“Privilegiju imanja obitelji ne smiju imati samo neki. Stoga je svaka povorka ponosa za nas ujedno i obiteljski praznik”, poručio je Lukić.

{slika}

A današnjem LGBT prazniku prisustvovali su Danijel, Matijaž i njihova trogodišnja kćer Ana. Ovaj slovenski gej par dijete je dobio zahvaljujući surogat majci koja je uoči poroda živjela u Kaliforniji.

“Kada se Ana rodila, sve pravne poslove riješili smo u Kaliforniji budući da ta federalna država ima izuzetno liberalne zakone. Obojica smo u Anin list upisani kao njezini roditelji, a po dolasku u Sloveniju matični ured je naš slučaj prebacio na sud. No, srećom, sud je odobrio postojeće dokumente tako da Ana i službeno ima dva roditelja”, objašnjava Danijel. Na pitanje kako se osjećao nakon nedavnog slovenskog referenduma o zakonu kojim bi se uredile već postojeće LGBT zajednice, a koji je naposljetku glasom naroda odbačen,  Danijel kaže da je bio jako razočaran jer je vjerovao da će referendum ipak proći.

“Nastavite upozoravati da i vi postojite u ovom društvu, budite hrabri i tražite svoja prava”, poručio je Danijel hrvatskim LGBT roditeljima.

{slika}

Jedna od onih koja svoja prava ne mogu ostvariti u Hrvatskoj je Ivana koja nakon osmogodišnje lezbijske veze želi dijete sa svojom djevojkom. No, zbog izmjena Zakona o umjetnoj oplodnji, Ivana na oplodnju odlazi izvan zemlje.

“Osjećam se ograničeno i kao da uvijek moram nalaziti načine da živim kako bih htjela. Živimo u nesigurnoj situaciji i zbog zakonskih ograničenja na naše će dijete više imati pravo moji roditelji nego li moja partnerica”, kaže Ivana.

{slika}

U takvoj situaciji nalazi se i zagrebački lezbijski par koji ima šesnaestogodišnju kćer.

“Meni ništa ne nedostaje, ali mojoj majci i njenoj partnerici nije lako. Kada moja biološka majka primjerice odlazi iz zemlje, u slučaju da se nešto dogodi moramo zvati staru baku jer mamina partnerica ne polaže nikakva prava na moj život”, objasnila je u razgovoru za H-Alter Mia. Ova srednjoškolka dijete je koje je nakon razvoda braka započela život s majkom i njenom partnericom.

{slika}

“Reakcije školskih kolega bile su odlične i nikada nisam imala neugodnosti. A svoj djeci koja žive u LGBT obiteljima poručujem da se nemaju razloga skrivati jer ljubav nije ništa sramotno. Ako su vam prijatelji pravi, to će ostati i nakon te spoznaje“, zaključila je Mia.

Zaboravite na stakleni strop – što je s dužinom suknje?

Posted on by sdadmin

    Nedavni članak prepun modnih savjeta za sezonske radnice u odvjetničkim uredima i društvima potiče mlade dame da prilikom odijevanja odaberu sljedeće: a) suknje – jer se sviđaju muškarcima, b) šminku – jer im pomaže da izgledaju zdravije i kompetentnije, c) potpetice – jer u njima djeluju moćnije. Znam, znam, zvuči jezivo! Međutim, s druge strane, možda bi zanemarivanje ovakvih savjeta moglo imati podjednako jezive posljedice. Naime, članak intrigantnog naziva ‘Poruka sezonskim radnicama: Molim vas, ne odijevajte se kao žrtve visoke mode!*‘ nastao je na temelju intervjua s Annom Akbari, sociologinjom i profesoricom medija, kulture i komunikacija na Sveučilištu u New Yorku. Savjeti su prvenstveno namijenjeni ženama budući da je njima, smatra Akbari, mnogo teže odabrati odjeću prikladnu za radno okruženje.

        Muškarcima u pravilu ne treba mnogo da izgledaju elegantno i dotjerano – dovoljno je da nabace sako i kravatu. Žene, pak, moraju misliti i na frizuru, šminku, visinu potpetica, grudnjak, sadržaj  torbice i naravno, silna nepisana pravila ponašanja na radnom mjestu.

    Treba biti pošten i reći da u članku ima mnogo istine. No, je li moguće biti brutalno iskren bez perpetuiranja seksističkih stereotipa? U slučaju Anne Akbari, odgovor je – ne! Naša profesorica možda i  nariče nad dvostrukim standardima, ali to ju nipošto ne sprečava da šakom i kapom dijeli savjete koje zaista ne bismo očekivali od jedne profesorice s Manhattana u godini Gospodnjoj 2012. Bacimo pogled na neke od bisera:

        “Kad je riječ o poslovnom izgledu, sako u kombinaciji sa suknjom mnogo je bolji odabir od sakoa i hlača. U uredima gdje dominiraju muškarci, suknje i haljine itekako su dobro došle! Suknja ili haljina također bi trebala biti prvi izbor za razgovor za posao – potencijalnim poslodavcima (u najvećem broju slučajeva radi se o muškarcima) zacijelo će se više svidjeti nego hlače.

Ako se već odlučite za hlače, svakako se pobrinite da gore nosite nešto ženstveno (poput bluze bez ovratnika). Košulje s ovratnicima su sasvim prihvatljive u kombinaciji s lepršavim suknjama, no želite li naglasiti svoje ženske čari, razmislite o dodavanju remena.

Istraživanja pokazuju da žene koje se šminkaju djeluju mnogo sposobnije. Maskara i sjajilo za usne kozmetički su minimum (a ni dašak rumenila na obrazima neće škoditi).

Što je s ravnim cipelama? Izbjegavajte ih pod svaku cijenu – ne popravljaju držanje, niti pridonose cjelokupnom dojmu, da ne spominjem da je vjerojatno riječ o najmanje osnažujućoj obući uopće.”

         Prva reakcija na ovakve ´savjete´ vjerojatno je bijes i frustracija – trebale bismo nositi suknje jer se sviđaju muškarcima? Našminkana žena u visokim petama djeluje kompetentnije? Rumeni obraščići su prioritet na intervjuu za posao?! Nažalost, zaposlenice u odvjetničkim uredima i društvima s kojima smo razgovarali priznaju da su ovi i slični stereotipi sastavni dio njihove radne svakodnevice. Štoviše,  žena koja se ne odijeva u skladu s očekivanjima lako bi mogla ostati bez posla!    

To ipak ne opravdava niti profesoricu Akbari, niti web stranicu Above the Law koja je objavila njene zastarjele nazore. Najmanje što su mogli učiniti jest priznati kako je svijet u kojem se od žena očekuje da izgledaju ‘moćno’ i ‘ženstveno’ od 0 do 24, dok se muškarac treba samo obrijati i pojaviti, poprilično sjeban. A i beskonačno ponavljanje termina ´moćno´ i ´ženstveno´ djeluje pomalo sumnjivo, tim više što su nam naše sugovornice rekle kako im je cilj prvenstveno djelovati profesionalno, sofisticirano, njegovano i kompetentno. Zamolile smo ih za modne savjete koji (po mogućnosti) ne zvuče kao da su prepisani sa stranica Cosmpolitana.

“Na jednom razgovoru za posao, moja sugovornica je primijetila da mi moja raspuštena kosa odvlači pažnju od samog razgovora, pa mi je predložila da drugi put svežem konjski rep”, rekla nam je jedna od djevojaka. Druga je istaknula kako bi sako uvijek trebao biti zakopčan, te da pete nisu obavezne ali mogu biti od koristi – “pogotovo ako ste niskog rasta, s petama ipak izgledate malo odraslije”.

Što je sa šminkom, zapitah se. Dobila sam odgovor kako svatko od nas izgleda bolje kad si da malo truda. “U tome nema ništa seksističkog”, dobila sam obrazloženje.

A sporne suknje? Jedna kalifornijska odvjetnica Akbaričine savjete nazvala je ‘smiješnim’ – što se nje tiče, suknje nipošto nisu obavezne, iako bi ih većina ljudi opisala kao igranje na sigurno. Diplomantica prava s Manhattana kaže se najugodnije osjeća u hlačama, no savjetovali su joj da na intervjue za posao oblači suknje.
“Suknje navodno djeluju više profesionalno i odašilju bolje vibracije”, kaže ona.
Bolje vibracije? Zbilja? Možda. Iako je riječ o truloj i podloj igri (ne zaboravimo da cijela stvar uglavnom i jest igra, i to trula i podla igra, pogotovo kada ste ´friški´ u poslovnom svijetu), čini se da nema previše smisla igrati buntovnika bez razloga i nastojati srušiti sistem iznutra ako uopće nemate pristup tom istom sistemu. Dočepajte se posla. Budite uspješni na tom poslu. A onda se možete početi obrušavati na duboko ukorijenjene stereotipe i dvostruke standarde (naravno, ako želite).

{slika}

Blog posvećen modi i životnom stilu Corporette također se pozabavio problemom suknje**. “Znamo, oh, znamo: feminizam, jednakost, mizoginija, i tomu slično. Ne kažemo da sve to skupa nije cool, no živimo u ludom svijetu u kojem je najbolje prikloniti se najkonzervativnijem modnom odabiru. Kad je riječ o intervjuu za posao, to je kombinacija ženski sako i suknja”, napisali su.

Jedna od čitateljica članka s time se slaže: “Na sve svoje razgovore za posao oblačila sam hlače i to nije umanjilo moje šanse. Naprotiv, 11 od 12 poslodavaca ponudilo mi je posao. Danas sam ja ta koja vodi intervjue i mogu vam reći da uopće ne zamjećujem što kandidati/kinje imaju na sebi”, stoji u njenom komentaru. Autori bloga brane svoje stajalište:

        “No da, sigurno je da nikome tko je rođen nakon 1950.-e hlače neće zasmetati. No, što ako je osoba koja vodi razgovor rođena prije 1950.-e? Kad smo već kod hlača, evo jedne anegdote koju smo čuli od prijatelja: jedan slijepi sudac tražio je od svojih asistenata da ga upozore na odvjetnice nose hlače. Vi kako hoćete, ali mi se i dalje kunemo u suknje!“

Dobrodošli u stvarnost! Da, sudac iz priče je seksist i pol, no priča jasno ilustrira kako stvari doista stoje. Dvostruki standardi još uvijek su živi i zdravi – sve što možemo jest pomoći ženama da se s njima nose. Umjesto da potičemo žene da oblače suknje i šminkaju se kako bi se više svidjele muškim kolegama, hajdemo radije razgovarati o tome kako da tim istim kolegama pokažemo koliko smo doista kompetentne i inteligentne. Ako to uključuje odricanje od ravnih cipela – prigrlite visoke pete. Ali učinite to zbog sebe i svoje karijere, a ne zato jer želite da vas neki mamlaz u staklenom uredu primijeti. Privlačenje pozornosti prepustite svom životopisu i dojmu koji ćete ostaviti na interviewu za posao.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

        

* Članak u cijelosti čitajte na web stranici Above the Law: http://abovethelaw.com/2012/06/summer-associates-please-dont-dress-like-fashion-victims/
** Članak posvećen temi odijevanja za interview za posao dostupan na web stranici Corporette:
http://corporette.com/2008/08/11/reader-mailbag-part-i-what-to-wear-on-interviews-generally/

Pusti tekmu, jesi vidio ti one sise?

Posted on by sdadmin

Ja jako volim nogomet i ovaj sam Euro dugo iščekivala. Tekme gledam uz zeleni čaj i u suknji najčešće. Psujem kad promašuju zicere, čak i zakreštim ponekad. Rekoh već, željno sam iščekivala ovaj Euro. Razočarah se, ljudi moji. Nije stvar nogometa, bilo je lijepih tekmi i sjajnih iznenađenja, sigurna sam da će ih biti i još. Nešto drugo me razočaralo. Pratim sve vijesti vezane uz prvenstvo, a posljednjih je dana dominirala jedna ‘vijest’. Ta je vijest privlačila pažnju svih, od kolega s faksa, bakica u tramvaju do svekolike Facebook ekipe. Vidite, u dalekom nam Poznanu, uz miris znoja i pive i navijačke poklike, dvije su žene napravile nešto nečuveno. Napravile su nešto što je prekršilo sveto medijsko pravilo ‘svake vijesti tri dana dosta’, a izazvalo je lavinu komentara kakvu ni Sanader nije znao pokrenuti. Te dvije žene, dame i gospodo, pokazale su sise. Usred bijela dana, više puta. I još su im sise opipali i hrvatski i irski navijači. Uz sve to, doznalo se da su dotične zaposlenice državnih firmi, rade u tamo nekim poglavarstvima, ministarstvima, nose košulje, kuhaju kave, prevrću po papirima. Kako im je samo palo na pamet da se u svoje slobodno vrijeme , na odmoru, kilometrima daleko od mile im zemlje, malo opuste, popiju koju i uvale sisu nekom u usta? Nečuveno, kažem vam. Trebaju dobiti otkaz, kažem vam, i to odmah, jer to svakako znači da ne obavljaju dobro svoj posao.

Reći ću vam što to znači. Pokušat ću izložiti čitavu srž ove hajke na sise. Za početak, ove dvije žene ne uklapaju se u prototip moderne seksi koke, ne odgovaraju slikama  kakve inače viđamo po časopisima, na naslovnicama. Struk im nije uzak i sise već malo flertaju s gravitacijom. Jer da nije tako, bile bi nove Larisse Riquelme. Mediji bi o njima izvještavali kao o ‘ljepoticama koje su Poljacima pokazale čari Hrvatske‘, o ‘hrvatskim adutima s tribine‘, a umjesto disciplinskih kazni i otkaza, nakon prvenstva dobile bi ponude za Survivor i snimanje za Klik. Na njihove slike drkicu bi bacali muškarci (i poneke žene), a za njihovim oblinama patile bi žene (i poneki muškarac) čvrsto odlučujući kako od sutra kreću na dijetu. Ali, naše protagonistice nisu 90-60-90, stoga, nemaju pravo pokazivati sise. One izgledaju kao većina ‘prosječnih’ žena njihovih godina i zato ova priča ima sasvim drugi razvoj.  Komentari  na forumima, portalima i Facebooku u fokus stavljaju pitanje moralnosti, ističe se kako dotične treba biti sram, a mnogi se pitaju imaju li te žene obitelji ili, bože sačuvaj, djecu.

Pokraj njih na nedavnoj je fotki osvanuo i obnažen muškarac. Svi komentari vezani uz njega, odnose se na njegov ‘mali kurac’, a postoje i ‘smiješne’ varijacije (‘Hrvati pokazali što nemaju i sl.’). Nitko ne govori o njegovoj nemoralnosti, nitko se nije zapitao za dobrobit njegove obitelji, nitko nije ni spomenuo kako bi on trebao biti kažnjen jer je svoj njokić nesputano razluftao na svježem zraku. A zašto bi se i čudili, ionako kurčeve viđamo svakoga dana i svugdje, jerbo dečki pišaju po našem gradu koliko god i psi. Oni to mogu. Žene pak imaju drugu misiju. One su majke kraljice, kako je to otpjevano u velikom hitu. Tko je vidio da mama skine gaće i piša uz zid zgrade ili stablo u parku? Nema toga.

Tu dolazimo do još jedne bitne opservacije, koju ovaj medijski događaj samo potvrđuje. Hrvati pate od Edipovog kompleksa. Ludo zaljubljeni u sliku (svete) majke. Dame i gospodo, to je samo slika. Naše dvije protagonistice možda su svojom ‘prosječnošću’ podsjetile (podsvjesno ili ne) mnoge na njihove drage majke, a majke, pobogu, nikada ne pokazuju sise. Osim kada su vas dojile. Ali to se ne broji. Također, majke se nikada ne jebu. Osim kada ste vi začeti. Ali to je bilo jednom i sasvim slučajno. Sigurno je trajalo dvije minute i bilo je najnevinije i najčišće na svijetu. Gotovo pa bezgrješno. Majke su mile i pokorne, majke uvijek slušaju, miluju svoju djecu, najfinije kuhaju, peru vašu finu odjeću na ruke, peglaju i čiste dok gledaju seriju.
Znate, majke su sve to i još mnogo više. Prosječne žene, ‘majčinski’ građene (dakle, one koje većina forum muškaraca ne želi jebati kad ih vide, a žene ne uzdišu za njihovim tijelima) mogu pokazivati sise, piti pivu, gledati nogomet, spavati s više muškaraca, na različitim mjestima. I to ne umanjuje njihovu ulogu u društvu. I sve što rade zbog toga nije manje bitno. Sve to možda su radile i vaše majke. I nisu zbog toga manje divne i manje uzorite. Shvatite, kult svete majke stoji na krivim temeljima. I sva su začeća, dame i gospodo, bezgrješna.

Posljednji aspekt ove medijske ludosti je pitanje javnosti naših protagonistica. Naime, one nisu javne osobe koje kontinuirano sudjeluju u javnom životu, javne osobe koje svojim porukama dotiču tisuće ljudi, koje su uzor mnogima svojim djelovanjem, i koje, samim time, imaju posebnu vrstu odgovornosti. One su obične građanke koje rade običan posao, i javnost za njih nikada ne bi doznala da nije senzacionalističkih medija i površnog, bogobojaznog , kvazimoralnog naroda.

Ako već povlačimo pitanje odgovornosti javnih osoba, podsjetimo se nekih drugih, primjerenijih slučajeva. To što Zdravko Mamić kida košulje i svlači se po pijankama, nikada u medijima nije obrađeno na ovaj način. Nitko mu nikada nije prijetio otkazom (zbog takvih ekshibicija). To što je Čačić ubio ženu te i dalje automobilom piči kao sumanut, te nam redovno propovijeda iz Vlade, nitko ne dovodi u pitanje. Na odgovornost se ne poziva ni Horvatinčić, koji nakon ljetnih ‘ubio-sam-dvoje-Talijana’  avantura i dalje mirno ispija kave na Cvjetnom. Nitko nije postao fotku na kojoj sjedi na suvozačkom mjestu u policijskom automobilu pri uhićenju, ni približno onoliko koliko su se postale krapinske bradavice s Eura u Poljskoj. Valjda prizor nije bio jednako šokantan.

Kako smo se tako pogubili u vrijednostima i kriterijima? Ludo volimo svoje majke, a ponašanjem prema ženama oskvrnjujemo svu tu ljubav. I muškarci i žene.  Krive su nam stvari svetinja, krivim ljudima dižemo vješala. Dame i gospodo, molim cirkuse da napuste grad. Ja samo želim uživati u nogometu.

Pride je prošao mirno, no je li demokracija postala dostojanstvena?

Posted on by sdadmin

Nakon prošlogodišnjeg nasilja i ispada mržnje, ovogodišnji je splitski Pride postao prvorazredno sigurnosno, ali i političko i demokratsko pitanje, oko kojeg se je razvila vehementna javna rasprava koja je na trenutak s naslovnica potisnula čak i nogometni Euro.

Ne bih se složila da je tu primarno riječ o “kulturnim ratovima, sintagmi koja političke probleme gura u prostor kulture, tradicije i mentaliteta, kako je to konstatirao opinion-maker Jutarnjeg lista, Davor Butković. Riječ je o par excellence političkoj raspravi o temeljnim vrednotama demokracije, kakve Hrvatskoj notorno nedostaju još od vremena utemeljenja države, kad su bespogovorno zatirana prava jedne druge manjine. Da, naravno, agresivno su napadnuta i prava većine da živi u zajednici kakvu je odabrala, ali o tome se ionako stalno govori, uglavnom bez ozbiljnijeg uključivanja manjina.

Ugrožena prava jedne druge, ovog trenutka nepopularne manjina, prizvala su tu odgođenu i potisnutu raspravu iz kolektivne nesvijesti i izbacila ravno u “dnevni boravak” (splitsku rivu). Zbog toga ova rasprava nadilazi važnost statusa seksualnih manjina i simptomatična je za opću debatu o stanju demokracije u Hrvatskoj i hrvatskom demokratskom “mentalitetu”. 

U toj raspravi iskristaliziralo se nekoliko tipova diskursa koji zaslužuju mnogo ozbiljniju pažnju nego što će to biti moguće u ovom pregledu. Razmotrimo barem one koji su se u javnosti nametnuli kao dominantni.

Tek su rijetki javni dužnosnici i druge javne osobe koje se oglašavaju ime uvrijeđene moralne većine otvoreno iskazivali  mržnju i netoleranciju kakvu je u Saboru pokazao zastupnik HDSSB-a Zoran Vinković. Svoj vehementni govor “čovjeka iz naroda”, uvaženi je zastupnik, usput, obilježio  solidnom količinom  neznanja. On, naime, vjeruje da je “peder” lijepa hrvatska riječ, koju u Saboru ne želi zamijeniti tuđicom “gay”. (Možda bi mu neko trebao objasniti da isti korijen s pederom dijeli i riječ pedagogija, čije izbacivanje iz saborskih rasprava, nadamo se, neće zahtijevati.)

Djelatni vladajući, predsjednik države, Josipović i Vlade, Milanović, uglavnom su pozivali na toleranciju i pri tome koristili argumente ustavnog prava na okupljanje i izražavanje stavova i mišljenja – ako se sve odvija u skladu sa zakonima. Izbjegli su, dakako, naglasiti i pravo LGBTQ zajednice na artikulaciju i izražavanje kolektivnog identiteta. “Ne moramo dijeliti iste svjetonazore, ako vam se ne sviđa, okrenite glavu”, poručio je iz tog konteksta premijer.

Slično je govorila i ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, osim što je energičnije zagovarala klasična mjesta liberalne demokracije – slobode, prava i, dakako, europske vrednote; nije pozivala na okretanje glave, već na aktivno sudjelovanje i solidarnost. I neki humanistički intelektualci, poput splitske psihologinje Mirjane Nazor,  zagovarali su toleranciju po modelu jednaki, ali odvojeni. Nazor je, dan uoči Pridea, sa stranica Slobodne Dalmacije, Splićanima poručila – ne moramo ih voljeti, ali nemojmo vrijeđati… budimo razumni i realni… da bi,  slično kao i premijer,  onima kojima se ova manjina ne sviđa sugerirala da okrenu glavu i  gledaju u nekom drugom smjeru.

Predstavnici Katoličke crkve zadržali su svoj stav odbojnosti, ukazivanja na zlo i moralnu dekadenciju,  no ovoga su puta, barem oni koji su se oglasili javno (urednik Glasa Koncila, don Ivan Miklenić i dubrovački biskup, mons. Mate Uzinić)  govor otvorene netolerancije zamijenili su pozivom na kršćansko čovjekoljublje, snošljivost  i tihi, nenasilni, prijezir i izolaciju onih koje inače smatraju zabludjelima i neprirodnima – i katolicima predložili šetnju Mosorom ili Marijanom.  Uzinić je čak spomenuo i potrebu uvažavanja drugih i drugačijih, što je u javnosti odjeknulo kao priličan odmak od uobičajenog žargona katoličkog klera. 

S diskursom tolerancije kao društvenog stava, koliko god se na izgled činio progresivnim i politički je pragmatičan i opravdan kad treba spriječiti nasilje, problem je u tome što on tolerira kamufliranu netoleranciju i potencijalno  vodi u aparthejd (jednaki ali odvojeni, ili nejednaki ali zabludjeli). Osobito kad je riječ o manjini koja je takoreći do jučer bila zakonski nezaštićena i diskriminirana, a u društvenim praksama još je uvijek izolirana, ekskomunicirana, nerijetko podvrgnuta zlostavljanju, pa i najokrutnijim oblicima nasilja i iživljavanja od strane “normalne” većine.

I splitski gradonačelnik Željko Kerum apelirao je na “nenasilno” javno iskazivanje prijezira i aktivno pokazivanje homoseksualcima da nisu dobrodošli u njegov grad, tako što će Splićani u to vrijeme izbjegavati i Pride i rivu.  je, u najmanju ruku čudno ponašanje jednog gradonačelnika u čiji opis radnog mjesta spada i briga o ekonomskom prosperitetu grada.  A i pederi su – kao što je to govorio jedna splitski transparent – radnici, ali i potrošači.

Prikriveni ili ublaženi diskurs mržnje i isključivanja, obilno su, međutim,  nadoknadili neki medijski djelatnici. Navesti ću samo dva ekstremna primjera. Ivan Ugrin, kolumnist Slobodne Dalmacije, doduše u kontekstu redovite rubrike suprotstavljenih mišljenja, grmio je da je na djelu očigledna “poganska revolucija” koju propagiraju gospodari kaosa, želeći u neredu stvarati novi svjetski poredak, u čemu ih zdušno pomažu uglavnom lijeve političke snage i ostrašćena piskarala. Zaista, pogolem zalogaj za jedan mali karneval različitosti!

Portal Dnevno.hr objavio je tekst svog redovitog suradnika, Marka Juriča: “Gay Pride ‘Marš na Split‘”   kojeg bi se, na prvi pogled,  također moglo svrstati u diskurs prava, ali s tipičnom demonstracijom potpunog nerazumijevanja temeljnog smisla filozofije i sustava funkcioniranja prava.

Autor, naime, u splitskom Prideu vidi “dobro organizirani pokušaj puča i svrgavanja…većinskih svjetonazora”, lamentira nad ugroženim pravima većine, a u nastavku opravdava i u stvari otvoreno prijeti otvorenim nasiljem po analogiji s onim iz 1991., kad je glavna obilježje lokalnog mentaliteta, splitski dišpet, po Juriču, doveo do toga da razjarena masa (navodna većina), ispred Banovine, svojeručno zadavila mladog Makedonca, ročnika JNA. Tekst je, to treba otvoreno reći, simptomatičan proizvod fašistoidnog uma koji u ime navodno ugrožene većine, neke izmišljene tradicije i nacionalnih svetinja, iz pozicije iskonstruirane ugroženosti poziva na preventivno nasilje. Takav je i drugi tekst dotičnog portala o splitskom Pridu, “Okupacija u 26 slika” na čije teorije zavjere više ne vrijedi trošiti riječi, nadmašili su i SANU iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

Sličnu  su retoriku, uz pomoć zamjene teza, primijenile i neke ad hoc stvorene građanske i studentske inicijative i “stožeri za obranu rive”. Pozivajući se na većinska prava i demokraciju kao vladavinu većine, demonizirali su Pride i seksualne manjine. Iako je pomak iz žargona otvorene netolerancije i kulturalnog šovinizma sam po sebi zanimljiv, jer pokazuje da ga više nije moguće zaobići, čak i kad se pokušava utjecati na iracionalnu podlogu straha od različitosti ( a i pomak od sedam milja počinje s malim pomacima), ovdje je zloupotreba nekih pojmova evidentna do prozirnost. Temeljni koncept demokratske jednakosti supstituiran snažnim moralističkim stavom i  tradicionalnim, u pravilu patrijarhalnim i nacionalističkim vrednotama podmeće se kao demokratsko većinsko pravo.

Splitski gradski zastupnik Luka Podrug (HČSP) odluku ministra policije da odobri prvobitnu rutu kretanja Pridea, doveo je u sukob s demokratskim pravom većinskog Splita da samoupravlja svojim gradom, što je, treba priznati, vrlo lukav obrat, kao i najava jednog od članova tih inicijativa da će pružati miran, gandijevski otpor. Sve su to, više-manje, eklatantni primjeri aproprijacije diskursa prava i postupaka onih kojima se ta prava negiraju.  Nenasilje, kao što znamo, homoseksualne zajednice zagovaraju kao jedno od temeljnih načela u svojoj borbi.

Osim što nigdje nisu objasnili kako su  njihova prava ugrožena time što jedna manjina zahtijeva ista prava koja oni već imaju, pa je dakle riječ o širenju prostora prava, a ne o njegovom ugrožavanju, u diskursu homofobnih inicijativa zapravo uopće nije riječ  niti o pravima, niti o brizi za demokraciju koju su reducirali na neupitnu vladavinu većine (ili vladavinu etnički definiranog naroda). Moderna demokratska teorija već najmanje dvjestotinjak godina demokraciju kao vladavinu većine nadogradila je mehanizmima zaštite temeljnih prava i sloboda pojedinaca i posebnim pravima manjina koje većina tendira diskriminirati i isključivati.

Zato su manjine s pravom glasne kad zahtijevaju, ne samo zaštitu od diskriminacije, slobodu od nasilja i jednakost pred zakonom, već i priznavanje njihovih (dobrovoljnih, kao uostalom i kod heteroseksualaca) obiteljskih veza i odnosa, kao i pravo na javno izražavanja svog seksualnog i rodnog izbora,  osobnih  i kolektivnih identiteta. Pri tom, artikulaciju identiteta ne treba brkati s etničkim i nacionalističkim identitetskim politikama kakve  su devedesetih godina obilježile smjer povijesti na prostorima bivše Jugoslavije.

A upravo su to, u HRT-ovom talk showu angažiranih intelektualaca Peti dan uradili voditeljica emisije, Ankica Čakardić i Srećko Horvat, sveprisutni glasnogovornik nove, radikalne hrvatske ljevice kad su LGBTQ populaciji, (usput i feminizmu) uoči splitskog Pridea, predbacili zaokupljenost kulturno- identitetskim pitanjima i izostanak klasne borbe (?!), odnosno nešto preciznije, strukturno-klasne dimenzije diskriminacije te populacije (pretpostavljam, mislilo se na njihovu materijalnu egzistenciju). Usprkos činjenici da gay aktivizam, kao i queer teorija vrlo često govore i o profesionalnoj i ekonomskoj diskriminaciji populacije, Horvat je njihove argumente ilustrirao anegdotalnim dokazom da će se gayevi najprije identificira kroz svoju seksualnu orijentaciju, a tek onda kao pisci ili pripadnici profesije?!

Nije baš jasno kakve veze profesija pisac i slične imaju s egzistencijalnim položajem radničke klase, ali osobno nikada nisam srela, ni gay ni heteroseksualnu osobu koje bi se najprije predstavljale svojom seksualnom orijentacijom. Eventualno to, neverbalno, kroz neosviješteno rodno izražavanje, čine prosječni, bijeli, heteroseksualni muškarci srednje klase, čiji se spolni identitet i njegovo rodno izražavanje (maskulinost) ionako smatra normom u odnosu na koju se mjere svi drugi rodni i spolni identitet, dok oni sami ostaju slijepi za probleme drugih i drugačijih.

Na sličan način Nino Raspudić – koji je u dotičnoj emisiji forsirao tezu o nametnutosti,  uvezenosti i sponzoriranosti splitskog Pridea, ponajprije iz zagrebačke “metropole”, a generalno od globalnog ekonomskog liberalizma – ustvrdio je da niti u organizaciji (Domine se ne računaju, jer su feministička organizacija, a takve Raspudićev tip intelektualnog diskursa ionako ne priznaje), niti na samom Prideu ne sudjeluju “autentični” splitski gayevi.  Valjda iz istog onog splitskog dišpeta, kojeg u tekstu s portala Dalje.hr spominje Marko Jurič, a koji (dišpet) Raspudić nazire i u prošlogodišnjem nasilju, kao reakciji na imperijalizam sa strane. 

Ovdje bi empirijski test bio dobrodošao, kad već intelektualne ekstrapolacije vode u pogrešne zaključe. Kao prvo, u splitskom gay Prideu itekako su sudjelovali i lokalni gajevi i lezbijke (osobno poznajem neke), a da se sazna zašto od aproksimativno dvadesetak tisuća pripadnika te populacije ogromna većina ne dolazi, dovoljno bi bilo porazgovarati s jednom splitskom lezbijkom. Zbog straha. I to ne samo straha od fizičkog nasilja, nego i straha od obitelji, susjeda, radne sredine i općenito prepoznavanja nakon kojeg slijedi stigma da si, ako već ne peder onda barem sponzoruša financijskog kapitala.      

Nova ljevica u javni diskurs i središte teorijske i političke pažnje nastoji vratiti materijalnu osnovu ekonomske i društvene reprodukcije i radništvo kao klasu i nositelja promjene nepravednog liberalno-kapitalističkog svjetskog poretka. No usputni pokušaji da se u ime klase – kojoj je i samoj potrebna svijest o sebi, to jest svojevrstan identitet da bi mogla postati povijesni subjekt, ali to je već jedna druga tema –   obezvrijede akteri svake druge progresivne politike i potencijalni nositelji promjene društvene zbilje, pogotovo kad je riječ o diskriminiranim manjinama čija svakodnevna politička borba nameće i potrebu izgradnje kolektivnog identiteta, završavaju u banalnom ahistorijskom etiketiranju i patroniziranju, što je u spomenutoj emisiji uočila i Nadežda Čačinović. Ili, još apsurdnije, nametanjem nekog drugog, u ovom slučaju klasnog identiteta  kao politički korektnog. 

Osobne slobode i spolno samo-određenje ne mogu biti supstituirani nikakvim višim ciljevima. Pripadnici  diskriminiranih manjina, pa tako ni gejevi i lezbijke, nemaju obavezu priključiti se radikalnim inicijativama za rušenje globalnog ekonomsko-političkog poretka da bi imali pravo zahtijevati prava koja u danom poretku ostali ljudi već imaju. Spolnost kao snažno obilježje svačije osobnosti i važna identitetska komponenta treba biti priznata i kad je riječ o kreiranju javnih politika i kad je riječ o participaciji  u odlučivanju o prirodi političke zajednice u kojoj želimo živjeti. Lokalno i globalno. Tako su (nekako) razmišljali i Rosa Luxemburg i Wilhlem Reich.

Petstotinjak pripadnika i pripadnica LGBTQ populacije i njihovih podržavatelja konačno su i rekla bih prethodnoj javnoj raspravi unatoč, nakon svega ipak “mirno” simbolički zaposjeli javni prostor koji po svim postulatima liberalne demokracije pripada i njima. Prošetali su rivom i izrazili svoja potraživanja prava koja su inače već upisana i u Ustav i u zakone Republike Hrvatske. Iako svi sudionici i svjedoci povorke svjedoče o odličnoj atmosferi i zadovoljstvu što je konačno i onim građanima koji ih vole dana prilika da to pokažu, dogodilo se je to, nažalost, tek pod pokroviteljstvom  900 pripadnika raznih rodova policije,  pozornika,  specijalaca, interventnih i undercover policajaca. Slučajni turisti iz raznih krajeva svijeta na novinarska pitanja kako to izgleda kod njih, opisivali su gay parade u svojim zemljama kao vesele događaje općeg ponosa i slavlja što je još jedna skupina njihovih sugrađana osvojila univerzalna ljudska prava.

Neposredno nakon Pridea, predstavnici organizatora, splitske Domine, i zagrebačke grupe Kontra i Iskorak, koje zaslužuju svako priznanje za hrabrost, upornost  i izvrsnu organizaciju, davali su gotovo euforične izjave o tome kako je splitska demonstracija ponosa u potpunosti uspjela. Hvalili su represivne organe i ponešto zaoštravali dijalog s predstavnicima političke elite, koji su se na splitskom Prideu također pojavili s neuobičajeno jakom reprezentacijom. Netko je izračunao da je Prideu nazočila četvrtina Vlade RH. Sanja Juras iz Kontre, nazvala ih je, međutim, licemjerima, jer nisu htjeli nastupiti i u službenom programu, ali to već spada u klasičnu dinamiku povuci-potegni odnosa između organizacija civilnog društva i vlasti.

Zadovoljstvo policijom i izvršnom vlašću  u ovoj je prilici potpuno opravdano, a pohvale zaslužene, jer bez njihove zaštite nitko ne može ostvariti svoja prava u sukobu s antagoniziranom većinom kad se ponaša kao razularena masa i reagira iracionalno. Najmanje to mogu seksualne i rodne manjine koje zbog prirode svoje različitosti  kod samoproglašene “normalne” većine izazivaju paniku i visceralne reakcije – one iz želuca i iz “muda”.  Zaštita od nasilja,  jednakost, ravnopravnost i garanciju ostvarivanja svih prava koje podrazumijeva izvorni koncept demokratskog građanstva, ono je što od prosvijećene, pravedne i pravne države i očekujemo.

No, svojevrsno zadovoljstvo i trijumf moralne većine proglasio je i splitski gradonačelnik Kerum, a mogli bi to i oni predstavnici klera koji su pozivali na demonstraciju odbojnosti i prijezira drugim, navodno nenasilnim, sredstvima – ignoriranjem i izolacijom. Splitska riva, koja inače u to doba dana vrvi posjetiteljima i prolaznicima, ostala je poluprazna, a potencijalni nasilnici, zapravo svi koje je policija kao takve identificirala, policijskim su barijerama zadržani na sigurnoj udaljenosti. Pravo lice ovakve, silom nametnute tolerancije izrazio je doajen hrvatske književnosti i protesta, Predrag Matvejević kad je rekao: “Ne osjećam se ugodno zbog toga što nas je policija okružila sa svih strana, te nam je na taj način oduzeto pravo prosvjedovanja, odnosno pravo na rizik, koje je temelj svake borbe na pravo. Sve je vrlo lukavo i spretno izvedeno. Neće nas nitko gađati kamenjem, ali mi smo ti koji smo opkoljeni.” I opet jednom getoizirani.

Pouka glasi da toliko zazivana tolerancije može biti tek minimalni zahtjeva, a ne poželjno  stanje odnosa u društvu . Stvarna jednakost i društvena ravnopravnost zahtijevaju mnogo više od zakonske zaštite od diskriminacije  i policijske zaštite od nasilja. Jedna je djevojka na Prajdu nosila transparent  s natpisom “Moj se život tiče i tebe”, a prave demokratske i ljudske poruke čule su se na riječkom defileu podrške splitskom Pride i sveukupnoj LGBTQ populaciji: Mi svoje manjine volimo,  prihvaćamo i odobravamo njihove izbore.

Suvremena lingvistika i psihologija od nedavno se bave jednom disciplinom koja interakciju psiholoških, socijalnih i lingvističkih fenomena koji uključuju i javni govor pokušava razumjeti kroz novi pristup. Riječ je o diskurzivnoj psihologiji. Iako se, u terapijske svrhe, za sada primjenjuje samo u bliskim zajednicama i osobnim odnosima, terapiju diskursom trebalo bi proširiti i na javne rasprave i vrednovanje njihovog učinak, jer javni govor i javne rasprave utječe i na oblikovanje vrijednosnih stavova i na prirodu neke zajednice i načine na kojoj će se u njoj participirati i odlučivati.

Odnosno, da parafraziram stih iz jedne pjesme beogradskog pjesnika Slobodana Blagojevića koja je “opjevala” statusu seksualnih manjina još davnih osamdesetih: Uostalom, Balkanu je (čitaj: današnjoj Hrvatskoj) umjesto opštenarodne obrane (čitaj: sigurnosne prevencije) potrebna općenarodna psihoanaliza. Koja bi dovela i do promjene javnog diskursa. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org