U subotu je održana 12. konvencija Socijaldemokratske partije Hrvatske. Nakon što je na direktnim stranačkim izborima u svibnju Zoran Milanović dobio novi mandat predsjednika stranke, na Konvenciji su se birali potpredsjednici/e, članovi i članice Predsjedništva te Glavnog odbora. Među 17 članova i članica Predsjedništva izabrane su samo tri žene: Milanka Opačić – ministrica socijalne politike i mladih te potpredsjednica Vlade RH, Biljana Borzan – saborska zastupnica i Marina Lovrić Merzel – županica Sisačko-moslavačke županije. Milanka Opačić je ujedno u drugom krugu izbora izabrana i za jednu od četiri potpredsjednika/ca stranke. Mirela Holy, ministrica zaštite okoliša i prirode zahvaljujući regionalnom principu izbora nije izabrana za članicu Predsjedništva iako je osvojila ukupno 814 glasova te zauzela 17. mjesto od 34 kandidata/kanidatkinja. Isto se desilo i Ranku Ostojiću, ministru unutarnjih poslova i Tihomiru Jakovini, ministru poljoprivrede koji usprkos prolazu u 17 kandidata/kinja s najvećim brojem glasova, nisu zbog regionalne podjele osigurali svoje mjesto u Predsjedništvu. U Predsjedništvo su umjesto njih izabrani kandidati/kinje s manje glasova Mihael Zmajlović (gradonačelnik Jastrebarskog, predsjednik SDP-a Zagrebačke županije i saborski zastupnik) i Marina Lovrić Merzel kao predstavnici regije koja obuhvaća središnju Hrvatsku te Vedran Babić (široj javnosti zasigurno najmanje poznat član predsjedništva, a radi se arhitektu iz Daruvara koji trenutno obnaša dužnost saborskog zastupnika i predsjednika bjelovarsko-bilogorskog SDP-a) iz regije koja obuhvaća sjevernu Hrvatsku.
sdadmin
Turkinje prosvjeduju protiv zabrane pobačaja
“MOJE tijelo, moj izbor”, pisalo je na transparentima koji su u nedjelju preplavili jedan od glavnih trgova u Istanbulu. Na ulice je izašlo više od 3000 žena u dobi od 20 do 60 godina, koje su prosvjedovale protiv zakona o zabrani pobačaja.
Teoretski, zakon bi samo “ograničio” Turkinjama mogućnost da pobace, ali kritičari ovog zakona uvjereni su da je krajnji cilj turske vlade potpuna zabrana pobačaja. Turski premijer Recep Erdogan javno je pobačaj nazvao ubojstvom. Njegova vlada izradila je nacrt zakona prema kojem bi pobačaj bio legalan samo tijekom prva četiri tjedna trudnoće.
Prema sadašnjem turskom zakonu, pobačaj je moguće legalno provesti u prvih deset tjedana trudnoće. Fasun Sirkeci, londonski ginekolog, za AP kaže da većina žena u prvih mjesec dana uopće ne znaju da su trudne.
“Kažu da je to njihovo tijelo pa i izbor mora biti njihov. Ali nitko nema pravo ubiti fetus koji se nalazi u tijelu”, odgovorio je kontroverzni Erdogan.
Pilotkinja izbacila seksista iz aviona
Stereotipi kao što su “žene za volanom ne znaju voziti” dobili su svoju inačicu i u zraku. Iako se mali broj žena odlučuje postati pilotkinjama (njih 6.6 posto), one ipak postoje. Neumjesni komentar jednog muškog putnika za vrijeme početka leta, “Netko me trebao unaprijed obavijestiti da je pilot žena. Ne želim letjeti ako žena pilotira.”, doveo je do ostvarenja njegove želje. Naime, pilotkinja ga je izbacila iz aviona, a putnik je pod policijskom kontrolom izveden. Na stranu odluke brazilske pilotkinje stala je i njezina kompanija s komentarom da neće dozvoljavati da se omalovažava njihove zaposlenice.
Trend nezadovoljstva muških putnika sa ženama za volanom, izrazio je i američki sportski novinar Joe Cowley koji je na Twitteru objavio svoje komentare za vrijeme leta. Njegov korisnički račun izbrisan je nakon tog incidenta.
Kao pozitivna strana takvih komentara pokazao se aktivizam u zaustavljanju seksističkih komentara i burne negativne reakcije na njih.
Prevela i prilagodila Marija Sabolić
Kriza pogoduje kršenju radničkih prava
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić danas je Hrvatskom saboru podnijela izvješće o radu za 2011. godinu.
Prema njenom izvješću najviše pritužbi odnosilo se na spolnu diskriminaciju (76,6 posto), dok se 42,5 posto pritužbi odnosilo na spolno uznemiravanje u području zapošljavanja i radnih odnosa.
Zašto je tome tako?
Uznemiravanja na radnom mjestu
Što se tiče uznemiravanja na radnom mjestu, a prema nedavno provedenom istraživanju, u kojem su sudjelovale ženske sindikalne organizacije u suradnji s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova navodi se da je tijekom prošle godine 37,5 posto žena na svom radnom mjestu iskusilo seksualno uznemiravanje, 36,6 posto je takvom ponašanju svjedočilo, dok ih je 11 posto bilo izloženo težim oblicima seksualnog uznemiravanja i ucjenjivanja.
Ovako velikim postocima seksualnog uznemiravanja velikim djelom doprinosi kriza i općenito loša gospodarska situacija, jer su žene u 90 posto slučajeva zaposlene na određeno vrijeme i na nesigurnom radnom mjestu, a velik ih broj radi i na crno pa su izložene ucjenama poslodavaca i kolega.
Ono što posebno zabrinjava su podaci da 10 posto zaposlenica tijekom karijere dobije ponudu za promaknuće “ako seksualno surađuje s nadređenim”.
Prema članku 4. Zakona o radu, pod uznemiravanjem smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja diskriminacije koja ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Spolno uznemiravanje je pak svako verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika, koje uzrokuje strah ili neprijateljsko ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
U sudskom postupku zaštite dostojanstva radnika (uznemiravanje i spolno uznemiravanje) prema članku 30. Zakona o radu, teret dokazivanja je isključivo na strani poslodavca. To znači da tužitelj (osoba) u tužbi treba navesti (tvrdnju) da je prema njemu na radu počinjeno uznemiravanja ili spolno uznemiravanja, a tuženi (poslodavac) mora dokazati da nije počinio uznemiravanja. Ukoliko ne bi poslodavac uspio u tome, sud bi morao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i utvrditi da je tužitelj bio uznemiravan na radu.
Prema istom zakonu (čl. 130.) poslodavac mora imenovati povjerenika za zaštitu i dostojanstvo radnika, a što mnogi još nisu učinili.
Naime, poslodavac je dužan štiti zaposlenike od uznemiravanja. Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika uređuju se kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.
Ukoliko poslodavac nije imenovao osobu koja će rješavati pitanja uznemiravanja to predstavlja težak prekršaj za koji je predviđena kazna od 31.000 do 60.000 kuna za poduzeća, i od 4.000 do 6.000 kuna za direktora.
Rad na određeno vrijeme
Iako su danas žene obrazovaniji spol, s magisterijima i doktoratima, tek mali broj žena je na upravljačkim pozicijama. Žene prednjače u statistikama nezaposlenosti. Kada su pak zaposlene, njihove plaće su i 20 posto niže nego plaće muških kolega. Osim toga, danas 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme.
Problem Hrvatske je što se o ovakvim podacima vrlo malo zna iz razloga što se istraživanja ne provode sustavno.
Rad na određeno vrijeme nikako ne može stimulirati žene i to iz sljedećih razloga:
-
teško da će se žena odlučiti ostati trudna ukoliko radi na određeno vrijeme
-
rad na određeno vrijeme zasniva se na tri godine
-
niti jednom zaposleniku na određeno vrijeme banka neće dati kredit
-
zaposlenici na određeno vrijeme nemaju siguran život
-
šanse za dobiti posao na neodređeno vrijeme su slabe
-
veća im je izloženost siromaštvu
Ovakva diskriminacija je često multiplicirana: žene koje rade na određeno još su k tome i mlade i u svojoj fertilnoj dobi, dakle, višestruko diskriminirane i kažnjene.
Uz to, dodajmo da temeljem Zakona o radu poslodavac ima obvezu prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme osigurati iste uvjete kao i zaposlenicima na neodređeno vrijeme, a to između ostalog to znači i omogućiti im usavršavanje i obrazovanje. No, to u praksi nije tako.
Obzirom da živimo u vrijeme krize i loše gospodarske situacije teško je pronaći novi posao, pa zato radnice često ostaju na istom radnom mjestu i godinama trpe kršenje prava, s nadom da će se problemi ipak nekako riješiti.
Na kraju da zaključimo: iako postoji zakonska regulativa koja propisuje ravnopravnost u plaćama, ravnopravnost na radnom mjestu, kao i kažnjavanje diskriminacije, ona se bezobzirno krši, pa čak i od strane onih koji su je propisali.
Nažalost, loša gospodarska situacija samo dodatno produbljuje probleme napredovanja žena. Obzirom da nemaju dovoljno novca kako bi platile peglanje rublja ili pospremanja kuće ili njegu starijeg člana obitelji, ili kako ne postoje vrtići koji rade popodnevnu smjenu, žene su prisiljene voditi brigu o kućanstvu, o odgoju djece i starim i nemoćnim roditeljima. To automatski dovodi do toga da nemaju jednake mogućnosti usavršavanja, prekovremenog ostajanja na poslu niti odlaska na službeno putovanje. Samim time zakinute su u mogućnosti napredovanja i dobivanja povišice.
Stoga, žene su prisiljene raditi i čuvati svoj posao, pa čak i kada su uvjeti nepovoljni ili kada su diskriminirane. Dok god se to ne promjeni, žene će u 90 posto slučajeva potpisivati ugovore na određeno vrijeme i biti u strahu od ucjena da se oni neće produljivati i zbog toga će pristajati na sve zahtjeve poslodavaca.
Solidarnost ne smije imati granica
U svrhu poticanja suradnje i solidarnosti različitih društvenih skupina u radu na društvenoj promjeni, na tribini Novi prostori za suradnju – građanska solidarnost raspravljalo se o položaju i pravima radnika/ca u Hrvatskoj. U organizaciji Mirovnih studija na tribini su, 30. svibnja u Zagrebu, sudjelovali Jelena Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, Jagoda Milidrag Šmid iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Hrvoje Jurić iz Akademske solidarnosti i Srđan Dvornik sa Instituta za ekonomsku demokraciju.
“Solidarnost ne smije imati granica. Ako mislimo da nešto važi za mene, za moje bližnje, dakle, ako mislimo da je nešto dobro za njih kao ljude onda to mora biti dobro za sve ljude. …Ono gdje je najteža kušnja za stav solidarnosti je kada niti imate sa nekima zajednički interes, niti pripadate skupa sa njima u bilo kakvu grupaciju, čak se niti ne slažete – a mislite da svi moraju imati nekakva prava, da nitko ne smije biti izložen ugrožavanju, sramoćenju, diskriminiranju.”, istaknuo je Srđan Dvornik.
Pojasnilo se da je uzrok društvene nesolidarnosti u posljednjih dvadesetak godina kod nas, između ostalog, i izgradnja nacije što je dovelo do premještanja klasne linije solidarnosti na linije solidarnosti po nacionalnom identitetu. To stavlja socijalnu jednakost po strani jer kada nacionalna paradigma zauzme središnje mjesto u društvu onda se potpuno obezvrjeđuje rad, odnosno, odbacuje se bilo kakvo kolektivno djelovanje. Isto tako, drugi veliki uzrok društvene nesolidarnosti u Hrvatskoj je i prelazak sa socijalističkog na kapitalistički sustav, dakle privatizacija društvenog vlasništva u kojoj je došlo do premještanja odnosa moći gdje radnik/ca više ni nominalno ne igra središnju ulogu.
“Sindikalni angažman danas nije pitanje samo radnog mjesta, posla, radnih uvjeta i plaća. … Sindikati, kao, još uvijek, najorganiziraniji dio civilnog društva, zapravo trebaju biti angažiraniji kao kontrolori javnih politika, kao suodgovorni za oblikovanje javnih politika, kao korektori javnih politika. Dakle, trebaju izaći izvan tvorničkog kruga.”, naglasila je Jagoda Milidrag Šmid.
Istaknulo se da je demokracija ovom tipu kapitalizma, globalno gledajući, potpuno suvišna i da danas mi širimo totalitarizam kojeg ne prepoznajemo – meki totalitarizam. Naime, u velikim multinacionalnim kompanijama vrijede pravila igre koja se svode na kompeticiju – djelovanje na račun onog drugog. Isto tako dolazi i do podređivanja osobnih i obiteljskih odnosa i potreba te ljudskog integriteta poslovnim interesima firme. Međutim, ovo ne bi smjelo biti samo individualno pitanje pojedinca, pojedinac se mora moći osloniti na neku mrežu solidarnosti – društvene solidarnosti. Konkurentno gospodarstvo i fleksibilizacija tržišta rada, smatra Jagoda Milidrag Šmid, samo su novi nazivi za stari pojam izrabljivanja, destrukciju i dehumanizaciju kako ljudske okoline tako i svakog čovjeka.
“Moć kapitala je u odnosu na moć radnika postala tolika da je potrebna apsolutno svaka pomoć da se zadrže bilo koja radna mjesta, i uopće, da se zadrži postojanje tvornice.”, rekla je Jelena Miloš.
Pozitivni primjer građanske solidarnosti u nas je tvornica umjetnih gnojiva iz Kutine, Petrokemija. Naime, 1998. godine protiv privatizacije ove tvornice radnicima/cama se pridružio cijeli grad i šire – svi su prepoznali važnost rada. Također je pozitivna i suradnja studenata/tica sa radnicima/cama i seljacima/nkama od prije tri godine.
“Trebali bismo se boriti protiv korumpiranosti od strane sistema koji vas permanentno ucjenjuje i gura vas na stranu. A što je kompeticija veća to ste manje spremni da riskirate izlažući se ovoj ili onoj borbi, pogotovo borbi koja se ne tiče izravno vaših interesa nego tamo nekih radnika, tamo nekih seljaka, pa čak i tamo nekih studenata.”, zaključio je Hrvoje Jurić.
Međutim, bez obzira na medijsku suradnju i pozitivnu promjenu svijesti u društvu radnicima/cama još uvijek nedostaje adekvatna pravna i ekonomska politička pomoć.
Hidžab me oslobodio društvenih očekivanja za žene
Nošenje hidžaba ne mora nužno značiti posvećenost vjeri. Za mene je to politički, feministički i čin osnaženja.
Kada pomislite na hidžab pritom vjerojatno ne mislite ni na što politički ili nezavisno ili snažno. Feminističko? Definitivno ne – feminizam je puno bolje poznat po paljenju grudnjaka i “marširanju drolja” [1] nego po maramama za glavu.
Postoji mnogo nerazumijevanja o tome kako žene shvaćaju svoj hidžab. Neke, naravno, odlučuju nositi maramu za glavu iz vjerskih uvjerenja, druge zbog kulturnih ili pak modnih razloga.
Ali u društvu koje vrijednost žene povezuje s njezinim seksualnim čarima, neke žene ih nose isključivo kao feminističku izjavu utvrđujući alternativni način ženskog osnaživanja. Njihov motiv je politika, a ne religija. Sama sam jedna od tih žena.
Hidžab nije nešto što sam namjerno odlučila nositi. Na tu temu slučajno sam naletjela u ranim dvadesetim godinama za vrijeme preddiplomskog studija, čitajući feminističku literaturu i istražujući priče o životima žena u seksualnoj industriji.
Od reklama parfema i odjeće do dječjih lutaka i finala X Factora, ne morate duboko kopati kako biste uvidjeli da je kombinacija žene-seks svugdje. Mnoge od nas osjećaju se poput pijuna u društvenoj igri ljepote – osigurati sjaj mojoj kosi i na mom licu te pokušati dostići (nepostojeći) savršeni oblik tijela.
Nesvjesno, pokušavala sam izbjegavati takve zahtjeve – noseći šešir kako bih sakrila lošu frizuru, sunčane naočale kako bih sakrila nedostatak šminke, široku odjeću kako bih sakrila obrise svojeg tijela. Bio je to beskrajan i mukotrpan proces kako bih zadovoljila sve ostale.
Naravno da hidžab nije jedini način kako da izrazim svoje osjećaje i frustracije, ali znajući da naša interpretacija liberalne kulture prigrljuje, ako ne i potiče, otkrivanje, odlučila sam odreći se onoga što društvo od mene očekuje i pokriti se.
Tu odluku nisam donijela preko noći. Trebalo mi je nekoliko mjeseci promišljanja o razlozima za i protiv – hoće li se način ponašanja prema meni promijeniti? Hoće li mi biti vruće u marami za glavu? Je li moguće u potpunosti zaobići nošenje crne odjeće?
Rijetko sam razgovarala o odluci s drugima – željela sam da to bude samo moja odluka. Kao i mnoge žene, najveća prepreka bila je diskriminacija s kojom ću se možda susreti. Stvari poput traženja posla, druženja i osude drugih baziranih na predrasudama o muslimankama (zato jer ću sad izgledati kao one) i prije nego što dobiju priliku upoznati se sa mnom.
No, ne samo s predrasudama ne-muslimana, već i sa simplificiranim pretpostavkama muslimana koji misle da je zakrivena žena svetija žena.
Prvi dan kad sam izašla van s hidžabom, duboko sam udahnula i odlučila da će moj stav biti: “Nije me briga o tome što ti misliš.” Reakcije su bile podijeljene. Jedan prijatelj se našalio da sam službeno postala fundamentalistkinja. Dalja rodbina pozdravljala me s izrazom “mašalah”, možda jer su pomislili da sam sada pobožnija. Neki, na moje iznenađenje (i sreću) nisu ni okom trepnuli. Bila sam zahvalna, jer, naposljetku, čvrsto vjerujem da ženska odjeća ne smije biti presudna u tome kako će se drugi prema njoj odnositi, osuđivati je ili poštivati.
Ne vjerujem da je kosa sama po sebi toliko važna, jer ne radi se o tome da je hidžab zaštita od muške požude. Riječ je o meni koja govorim svijetu da moja ženstvenost nije dostupna javnoj konzumaciji. Preuzimam kontrolu nad njom i ne želim biti dio sistema koji umanjuje i ponižava žene. Iza te fasade ja sam osoba – i ta osoba je ona po kojoj želim da me drugi prepoznaju.
Nošenje hidžaba osvijestilo me o tome. Iako moj način izražavanja zvuči islamistički i moja iskustva nose sa sobom duhovnu dimenziju, ne postoji teološki monopol na žensko osnaživanje. Stvarno vjerujem da ne-muslimanka može to isto učiniti ako to odluči. Moji razlozi bili su isključivo politički, a moja iskustva ljudska.
Rezultat je bio osvježavajući. U svijetu koji je toliko različit i sklon promjenama kao što je naš, hidžab znači mnoštvo stvari mnogim ženama koje ga odluče nositi. Govorim to kao žena koja slučajno pripada islamskoj vjeroispovijesti, i za mene hidžab je politički, feministički i moćan. Ova dimenzija je veoma važna za mnoge žene koje ga odluče nositi; šteta je da nailazi na tako malo razumijevanja.
Prevela Marija Sabolić
[1] Protestni marš žena u Kanadi 2011.g. protiv izjave policajca Michaela Sanguinettija da žene ne bi bile silovane, ako se ne bi oblačile poput drolja, koji je zadobio svjetske razmjere.
