LGBT PRAVA = LJUDSKA PRAVA

Klub Alpbach Hrvatska u četvrtak 31. svibnja u 19 sati u prostorijama udruge Kreator (Varšavska 5a/ 1. Kat) organizira raspravu na temu “LGBT PRAVA = LJUDSKA PRAVA“.

Riječ je petoj po redu raspravi iz novopokrenutog ciklusa Small Talks u okviru kojeg članovi kluba i njihovi gosti u opuštenoj atmosferi uz šalicu kave ili čaja imaju priliku za raspravu s najistaknutijim hrvatskim i inozemnim stručnjacima iz različitih područja znanosti, prakse i umjetnosti o aktualnim temama koje pokreću Hrvatsku, Europu, ali i cijeli svijet.

Cilj Small Talks-a je jednostavan – na drugačiji, opušten način demistificirati teme koje su trenutno aktualne i tiču se sviju nas. Ovog puta će naše gošće kritički analizirati stanje prava LGBT osoba u Hrvatskoj, njihovo kršenje, zakonske okvire i borbu za jednakost i ravnopravnost.

Sugovornice petog Small Talka su mr. sc. Suzana KUNAC, feministička aktivistkinja, nezavisna konzultantica i vanjska suradnica Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te Natalija LABAVIĆ, dipl. iur, odvjetnica i pravna asistentica u timu obrane pred Međunarodnim kaznenim sudom za područje bivše Jugoslavije u Den Haagu i pravna zastupnica Udruženja Zagreb Pride koja je ujedno i koautorica “Priručnika za suzbijanje diskriminacije i zločina iz mržnje protiv LGBT osoba za odvjetnike, državna odvjetništva i pravobraniteljstva” te “Priručnika za policijske službenike za suzbijanje nasilja protiv LGBT osoba”.

Ulaz je besplatan i otvoren za sve, pa ukoliko ste zainteresirani za temu i oduvijek ste željeli popiti kavicu u društvu hrvatskih stručnjakinja za LGBT-prava ne planirajte ništa drugo u četvrtak navečer.

Jesam li dovoljno mama?

Jesam li dovoljno mama?

Pitanje “Jeste li dovoljno mama?” postavljeno je na nedavnoj naslovnici magazina Time. Koji je, slučajno ili ne, svjetlost iz tiskarskog mraka ugledao uoči Majčina dana. Iako u podnaslovu stoji “Zašto povezujuće roditeljstvo čini neke majke radikalnima – i kako je Dr. Bill Sears postao njihov guru”, naslov, uz sliku mlade, zgodne majke, koja doji već poodraslog dječačića, sugerira da postoje mame koje su to dovoljno i one koje to nisu. Meni se čini da su najbolje mame –zadovoljne mame. Sobom, svojim poslom, mužem ukoliko ga imaju, životom, slobodnim vremenom, svojim snovima, i, naravno, svojom djecom.

Serija članaka u Time-u govori zapravo o povezujućem roditeljstvu, predstavljajući ga kao pomodarstvo ili trend kojem su podlegle brojne suvremene mame. Dr. William Sears je predstavljen kao liječnik koji je ponovno osmislio majčinstvo . U priči o njemu saznajemo da su on, kao i njegova supruga, odrastali u disfunkcionalnim obiteljima te su stoga odlučili osmisliti filozofiju roditeljstva i pedijatrijskog pristupa koji je revolucionaran i koji će od malih ljudi napraviti emotivno i psihički zdrave odrasle jedinke. Naime, povezujuće roditeljstvo “stvara čvrstu vezu roditelja s djetetom, roditelje mudrijim, suosjećajnijim i boljim, te pomaže djetetu da izraste u sigurnu, suosjećajnu i smirenu osobu te da takve odnose stvara i s drugim ljudima”.

Što je zapravo izmislio Dr. Sears?

I sama sam jednoć kupila knjigu “Povezujuće roditeljstvo” , i ne mogu se ne složiti s onim što u njoj piše. Tzv odgojni alati koje povezujuće roditeljstvo promovira su zbližavanje roditelja s djetetom pri rođenju, inzistiranje na dojenju i nošenje djeteta, spavanje blizu djeteta, vjerovanje djetetovom plaču, uspostavljanje ravnoteža i granica i zdrava doza skepse prema svim zagovornicima (ranog) discipliniranja djece. No, činjenica je da sam odgajala svoje dijete povezujuće dobrih godinu dana prije nego mi je knjiga uletila u ruke, i da sam to činila: intuitivno. Pokretala me ljubav za malo biće. Vjerujem da je taj zaštitnički odnos usađen evolucijski, jer kako bi inače ljudska mladunčad, koja u odnosu na druge vrste treba natprosječno dugu brigu za postizanje samostalnosti, opstala? U povezujućem roditeljstvu nema ničega dodatnog od onoga što zdravoj odrasloj osobi konstantno šapće Majka Priroda: nemoj pustiti dijete da plače, zagrli ga, nosi ga, ljubi ga, uživaj u njemu. Doji ležećki ako to smanjuje rasturajuću bol u leđima, bebica će znati kako dojiti i tako. Spavaj s bebom pored sebe ako ti je tako lakše i time ušićariš kojih sat ili dva dodatnog sna. Ili nemoj, ako te je strah da ćeš ga/ju prignječiti. Osim toga, cijelo vrijeme se pitaš kako to da ja upravo tebi prvo trudnoća, pa onda podizanje novorođenčeta i dojenčeta tako fizički naporno, a cijelo društvo oko tebe bruji kako si upravo sada u blaženom stanju i da MORAŠ u svemu tome uživati. Jer, ako ne uživaš, ako ti se ne da ustati iz kreveta i okupati, ako nemaš kad očistiti kuću, ako ne uživaš baš u svakoj sekundi u činjenici bivanja majkom – to zasigurno znači da nisi dovoljno dobra. Majka. O tome, sjećam se dobro, Dr. Sears, u svojoj knjizi ne govori. Osim toga, u jednom trenutku nemoćne bebice postaju mala bića svjesna svoje moći i sve izraženije volje. I dogodi se odgojna razdjelnica gdje, ukoliko želiš odgojiti društveno prilagođeno i altruistično biće, moraš početi govoriti “ne”, pustiti ga ili ju, da isplače svoj bijes, budući mu/joj nisi dao da gurne vilicu u šteker dok gricka kabel od televizora. Ta faza u odgoju zove se postavljanje granica . Onda dolazi odgađanje želje. Sve sam to pokupila iz raznorazne odgojne literature, savjeta, dobronamjernih i nepotrebnih. No, iako je u bazi mog odgoja i dalje ljubav, oh pardon, to se zove povezujuće roditeljstvo, svog sam sina prestala dojiti negdje oko njegova devetog mjeseca života. Jer sam morala ići raditi po tjedan dana u stranu zemlju. Na posao koji čak nije ni bio to, jer nisam imala pravo na porodiljini, ali nisam ni bila vraćena na svoje predtrudničko radno mjesto. Kad mu je izbio prvi zub – bila sam u Briselu. Žao mi je što nisam bila s njime, ali netko je trebao zaraditi za pelene, kašice i račune. Potom sam tražila radno mjesto u Zagrebu i radila od kuće. Ljubavi za sinka doduše nije nedostajalo, moga sna doduše jest. I kad sam napokon dobila posao, a moj sin počeo ići u vrtić, vozila sam ga svaki dan vlakom iz Dugog Sela u Zagreb, i doživljavala dva puta dnevno horor stepenica Glavnog kolodvora i izostanak ljudske susretljivosti suputnika koji se, niti jedna jedini put, nisu sami ponudili pomoći spustiti i popeti kolica puna djeteta. Iako su se na mom poslu i u životu događale i lijep i ružne stvari, imam osjećaj da mom samohranom djetetu ništa nije nedostajalo. Igračaka za razvoj kognitivnih sposobnosti koje smo zajedno koristili ima(o) je u izobilju, slikovnica i knjiga, koje i čitamo, a ne samo slažemo na police, ima dovoljno za odjel neke male dječje biblioteke. No, zbog stalnog osjećaja krivnje kojeg imam kao majka (jesam li mu dala dovoljno vremena, jesam li mu se dovoljno posvetila, mrzi li on moj posao, mrzim li ja to što moram raditi kod kuće i dok je on budan, imam li pravo opće otvarati facebook dok je moje dijete malo i treba mu dati još neki emotivni i intelektualni input zbog kojeg će biti pametniji, sposobniji, konkurentniji na tržištu rada jednog budućeg dana) pitam se dakle – zašto nema knjige i odgojne filozofije za – zadovoljne roditelje?

Jer, dobar roditelj je – zadovoljan roditelj!

Začudo, i naše su se dnevne novine raspisale o produženom dojenju čineći to (neiznenađujuće) površno. Jedini novinarski interes bio je ustanoviti da li je normalno dojiti dijete nakon određene dobi. Pa su anketirali zagovornice i protivnice “produženog” dojenja. Pih, šta se nekoga tiče koliko dugo žena želi dojiti svoje dijete? Što se mene tiče, može i u osnovnoj školi, ako to njoj i djetetu ne stvara napor, a stvara međusobni užitak. Ipak, čini mi se da mnoge od majki, koje imaju dječicu usta punih zuba i koja su ostavila pelene, koriste sisu kao utjehu. Jednostavnije, higijenskije i brže je djetetu gurnuti sisu u usta nego ga tješiti jer mu se spava, jer je palo i poderalo koljena, jer traži pažnji i mažnju. Ali, nitko, po meni, nema pravo osuđivati ni to, kao ni uvjerenje da djetetu takvo dojenje šteti. Ta, šteti li sika jednom ili dvaput dnevno više od četiri sata crtića ili emotivnog zanemarivanja? Naše društvo, sklono preziru i osudi svega što nije “normalno”: dakle što ne pripada svakodnevnici većine i nije konvencionalno prihvatljivo. Radije će se zgražati nad sisom u ustima voljenog i zbrinutog četverogodišnjaka nego nad bosonogim romskim dječačićem. Na ovu drugu sliku smo, naime, već navikli. Ni u ovom stvari Ameri nisu bolji od nas, jer neki njihovi veliki lanci supermarketa (Walmart na primjer) odbili su prodavati Time zbog opscene naslovnice (što je opsceno u prikazu majke doji svoje dijete, pa bio on i četverogodišnjak)?!

Jedna od članaka u istom broju Time-a koji se ne fiksira na dojenje i odgoj nego roditeljstvo stavlja u kontekst suvremenog društva zaključuje da feministički pokret zapravo pomaže afirmaciji predanog majčinstva. Time-ova urednica Belinda Luscombe tvrdi da je porast majčinskog duha u današnjici zapravo rezultat poboljšanja položaja i osnaženja žena u društvu. Prema njoj, feminizam i majčinstvo predugo su imali odnos dviju zavađenih sestara, u kojem su žene bile primorane birati između nezavisnosti, obrazovanja i samo-ostvarenja s jedne strane, ili pak njegovati sliku žrtve i služiteljice u djecocentričnoj obitelji. Što je žena više feministica, prema takvom poimanju, manja je njena želja za majčinstvom.

Ironično je da je upravo suprotno istinito. Jer društveno i ekonomsko osnaženje žena nije zatrlo njihovu želju za majčinstvom, već ih je osnažilo kao roditeljice: žene danas lakše traže i nalaze informacije i primjere dobrih odgojnih praksi, udružuju se s drugim majkama, bore se za promicanje svojih uvjerenja o npr. najboljim načinima prehrane djece, tehnikama discipliniranja i uspavljivanja. U srcu feminističke revolucije je uvjerenje da žene mogu učiniti sve što žele. No, kako bi to i ostvarile, žene su morale pobijediti predrasude i muškaraca i drugih žena. Tako danas direktorica firme s jajnicima nije čudo(vište) nego (gotovo) uobičajena praksa. Feministički je pokret naime ženama omogućio bolje obrazovne mogućnosti, što se odrazilo na kvalitetu svih njihovih poslova, pa tako i posla podizanje djece i roditeljstva. Uostalom, roditeljstvo zahtjeva od žene sve ono što traži i karijera ili penjanje na korporativnoj ljestvici: davati najviše od sebe, raditi prekovremeno, osmišljavati strategije, motivirati. U roditeljstvu doduše nema staklenog stropa, ali ni regresa ili godišnjeg bonusa.

Belinda Luscombe primjećuje da mame koje se furaju na filozofiju roditeljstva Dr. Williama Searsa su najčešće žene koje su nešto starije i solidno obrazovane i vjerojatno su već izborile financijsku neovisnost, samoostvarenje i slobodu razno-raznih životnih izbora. Takve su majke svjesne da roditeljstvo ograničava njihove životne izbore, ali birajući biti roditeljicama, one se svjesno žrtvuju da bi tako ulagale u razvoj novog ljudskog bića. Hmmm, u američkom liberalno-kapitalističkom ideološkom okruženju izgleda nije neprimjereno shvaćati roditeljstvo shvatiti kao ulaganje u dionice?!

Nisam 60%-dobra roditeljica, nego težim biti 100% zadovoljna žena

Ono što meni iznimno bode oči u seriji članaka u Time-u je rodna fiksiranost isključio na majke, podjela na one koje su dovoljno dobre i dovoljno zle. Već sam propust (ili namjerno radikalan slikovni prikaz) na naslovnici – koja prikazuje ženskog roditelja i pita je li samo jedna roditelj dovoljno roditelj – govori u prilog činjenici da i, u iz naše perspektive liberalnoj, naprednoj, rodno-jednakoj Americi, “teret” roditeljstva uglavnom leži na majkama. Jer, za njih je Dr. Sears ponovno osmislio majčinstvo. Za njih su napravljeni kvizovi iz u kojem će iz deset jednostavnih pitanja saznati u kojem dijelu roditeljskog spektra se nalaze i tako si potvrditi jesu li opće dovoljno dobre. Njih ćemo još jednom učiniti nesigurnima, tako da propitujući uspješnost svog majčinskog poziva kupe još jednu knjigu Dr. Searsa (možda onu koju tek treba napisati pod naslovom “Kako dojiti svog brucoša bez srama u javnosti i time dokazati da ste uspješno isfurale povezujuće roditeljstvo do punoljetnosti?”)?

Prema kvizu iz Time-a, a koji se temelji na postavkama povezujućeg roditeljstva, ispada da sam manje od 2/3 dobra roditeljica. Stoga bi valjda mnogo toga ja još trebala pročitati, kupiti, propitati, konzultirati o odgoju djeteta i roditeljstvu? Ipak, odbijam u takve rezultate vjerovati i smatrati ih relevantnima. Dok imam o čemu razmišljati, dok mogu pisati, dokle god imam posao i uspijevam stvoriti vrijeme za susrete i druženje s ljudima koje volim, znam da hranim sebe energijom i ljubavlju od kojih će profitirati i moj sin. Još da mi je ne osjećati se ni najmanje krivom kad uživam u onim djelićima životnog scenarija u kojima ne sudjeluje i moje dijete! Iako sam svjesna da mi je taj nepotrebni osjećaj krivnje nametnulo društvo i odgoj, bilo bi dobro da mi to ponekad ponovi i neki Dr. Sears za mame. Njemu bi vjerovala.

Stvaranje biološke potklase: Siromaštvo kao realnost HIV pozitivnih žena

Halabuka oko epidemije AIDS-a u SAD-u stišala se i u medijima i u umovima mnogih Amerikanaca. Mnogi, međutim, ne znaju da nam prijeti prava kriza ljudskih prava. Da, “imamo znanstvene metode da spriječimo epidemiju” kazati će glasno na Internacionalnoj konferenciji o AIDS-u predviđenoj za lipanj 2012. u Washingtonu. Da, poboljšali smo lijekove za ljude koji žive sa virusom HIV-a i otkrili tehnologije kojima drastično smanjujemo mogućnost prijenosa virusa. Ali ostaju nepriznati izazovi i propusti u dostupnosti te znanosti onima kojima to najviše treba – onima koji prolaze kroz višestruko nasilje i prije što je u njihov život došao virus HIV-a.

HIV je samo simptom velikih egzistencijalnih nejednakosti, pogotovo za djevojke i žene. Čak 25% od ukupnog broja zaraženih u SAD-u su žene. U pojedinim područjima, na južnom i sjeveroistočnom dijelu zemlje broj je još veći. Žene drugih rasa, Afroamerikanke i Latinoamerikanke čine preko 80% žena zaraženih virusom HIV-a. Odgovori na epidemiju u SAD-u ne korespondiraju sa ovim brojkama: programi upućeni HIV pozitivnim ženama slabo su ili nikako financirani, žene se ne potiče da sudjeluju u vođenju programa, i zanemaruju se rodno specifična istraživanja. Željela bih ponuditi malo više točnijih podataka u svrhu oslikavanja epidemije HIV-a među ženama. Međutim, učinak virusa HIV-a na transrodne osobe i queer osobe koje se određuju kao žene nepoznat je i redovito prešućivan. Usprkos ovim nedostacima, ovaj članak se odnosi na trendove koji pogađaju sve žene. AIDS prolazi poznatim putevima spolne nejednakosti, gdje se rodno utemeljeno nasilje, ono interpersonalno i ono koje država sankcionira, kršenje seksualnih i reproduktivnih prava i siromaštvo kao realnost, presijecaju.

Za mnoge žene koje žive s AIDS-om ova dijagnoza znači osudu na cijeloživotno siromaštvo. Prema anketi HIV Cost and Services Utilization Survey (anketa o troškovima i liječenja AIDS-a) 64% žena koje žive s HIV-om, a koje su su primale liječničku pomoć, imalo je primanja ispod 10 000 $ godišnje, naspram 41% muškaraca u istoj situaciji. Tako je bilo 1996. U međuvremenu je ekonomija potonula, započela je republikanska kampanja za smanjivanje ženskih prava (neformalno nazvana War on Woman) i država je počela rezati potporu programima kao što su “Women, Infants and Children Programme” – državni nutricionistički program, socijalno osiguranje, bonove za hranu itd. Strahujem od ažuriranih podataka.

Žene koje žive s HIV-om praktički se potiče da ostanu siromašne i obole. Primjerice, da bi vam bila dostupna medicinska pomoć i ostali programi potpore kao Medicaid ili AIDS Drug Assistance Programe (program koji potpomaže pacijente s niskim prihoda u kupovini lijekova) morate se uklapati u određene kriterije vezane uz zdravstveno stanje i veličinu prihoda. Medicaid na primjer zahtijeva od oboljelih trajni status invalida i prihode ispod 2 000 $, te ih nadzire kako bi bili sigurni da su ostali bolesni i siromašni. Za žene koje pokušaju probiti stakleni strop i raditi uz zadržavanje socijalnih beneficija, posljedice zarađivanja “previše” novaca ili pokušaja ozdravljenja su strašne.

HIV pozitivne žene vrijedan su faktor ekonomskog rasta. HIV pozitivne žene također posjeduju znanje i stručnost koje mogu iskoristiti za promjenu tretmana bolesnih – kao žene koje žive sa virusom HIV-a više su od volontera i simboličkih glasova u HIV pokretu.

One žene koje su iskusile kako je to živjeti bez doma, koje prolaze kroz seksualno i/ili intimno nasilje od strane partnera, promatranje tijela kroz rodni identitet, uznemirenost u zajednicama pod većom policijskom prismotrom, kriminalizaciju zbog boje kože, izbor partnera/ice i imigracijski status, iste su one žene koje su nesrazmjerno pogođene AIDS-om. AIDS se ne može odvojiti od pokreta za reproduktivnu jednakost, od radničkog pokreta ili bilo kojeg drugog pokreta. Naši se pokreti moraju integrirati! Moramo verbalizirati naše zagovaranje integracije! I za sve živote i tijela žena moraju se položiti računi!

Kao kolektivni glas zagovornika i saveznika možemo prozvati odgovorne za donošenje odluka oko implementacije postojećih zakona poput Affordable Care Act (zakon o dostupnosti liječenja), možemo potaknuti daljnje promjene prakse i promjeniti stav prema HIV-u u vlastitim zajednicama. Možemo ovo promjeniti. Možemo zauzdati epidemiju!

prevela i prilagodila Ida Jagar

HIV u Hrvatskoj

Prema podatcima Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi službeni slučajevi zaraze virusom HIV-a u Hrvatskoj, do 2011. registrirano je ukupno 943 osobe sa dijagnozom infekcije virusom HIV-a, od kojih se kod 349 razvio AIDS. Od tih 943 registriranih u zabilježenom razdoblju, 179 osoba je umrlo. Učestalost razvoja AIDS-a kreće se u vrijednostima manjim od 4 na milijun stanovnika, a incidencija HIV infekcije 10 do 14 na milijun stanovnika i s obzirom na gore navede brojke učestalost AIDS-a smatra se niskom u Republici Hrvatskoj (zahvaljujući dostupnoj terapiji), ali broj slučajeva infekcijom virusom HIV-a je u porastu.

Četiri petine slučajeva zaraze HIV-om ili obolijevanja od AIDS-a u Hrvatskoj čine muškarci, a najveći broj infekcija registrira se u dobi od 25 do 49 godina. 52.3.% prijenosa događa se putem homoseksualnih spolnih odnosa, 33,8% heteroseksualnim spolnim odnosom, a 7% dijeljenjem pribora za intravenozno korištenje droga. Svi podaci prikupljaju se godišnjim zbrojem anonimnih podataka. Prema Programu mjera zdravstvene zaštite, Hrvatskom nacionalnom programu za prevenciju HIV/AIDS-a i posebnim programima obavezno je kontinuirano vodjenje programa praćenja, liječenja i suzbijanja infekcije virusom HIV-a. U Hrvatskoj, prema Službi za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, djeluje 10 centara za anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje.

Međutim, dok zdravstvene ustanove i udruge poput Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa djeluju na osvješćivanju medicinskih i zdravstvenih aspekata bolesti, društvena stigma još uvijek ostaje. AIDS jest društveno prezrena bolest uz koju se vežu mnoge zablude, od načina prijenosa zaraze do stigmatizacije oboljelih kao promiskuitetnih/homoseksualnih osoba. Strah od gubitka prijatelja, stigmatizacije i čak gubitka posla realan je za sve zaražene virusom HIV-a.

Žene, kao populacija koja je u Hrvatskoj najmanje zahvaćena HIV-om su, u svijetu su u posljednjih 20 godina postale najugroženija populacija u kojoj se HIV najbrže širi. Međutim, na području Hrvatske, osim tribine održane 2007. godine u organizaciji udruge Let i udruge CESI, ne postoje ni programi ni centri potpore za žene zaražene virusom HIV-a. Najranjiviju skupinu, u sklopu tribine, sudionici su definirali na sljedeći načine: problem dominantne uloge muškarca u odlučivanju po pitanju čimbenika reproduktivnog zdravlja kod žena – kada treba imati spolne odnose, treba li planirati obitelj, imati više partnera i sl., zatim biološka podložnost žena spolno prenosivim bolestima i HIV-u, društveno kulturni pritisci koji uzrokuju da su žene na gubitku u odnosu na muškarce kada je u pitanju faktor reproduktivnog zdravlja te na koncu nejednaka mogućnost obrazovanja, zapošljavanja, i stvaranja prihoda. Mnoge žene ovise o muškarcima kada je u pitanju njihova ekonomska dobrobit što također smanjuje njihovu moć prilikom donošenja odluka vezanih za faktor reproduktivnog zdravlja i tiče se planiranja porodice, korištenja kondoma, prava da odbiju spolni odnos, itd.

Zbog svih tih razloga povezivanje ženskih udruga i poticanje istraživanja pozicije žena zaraženih HIV-om nužno je, kako za dizanje javne svijesti tako i za stvaranje mreže potpore ženama koje spadaju u rizičnu skupinu.

Premda piše iz drugačije socio-kulturne pozicije Sonia Rastogi prenosi bitnu poruku i Hrvaticama – solidarnost i edukacija mogu i moraju promjeniti neznanje, predrasude i strah “hrvatskog” stava prema HIV-u.

Ida Jagar

Od Gričke vještice do branda

Deniver Vukelić održao je prvo predavanje o Mariji Jurić Zagorki nazvano ‘Grička vještica – priča za sva vremena‘ u njenom memorijalnom stanu na Dolcu. Riječ je o ciklusu predavanja koja će se održavati svaki treći četvrtak na već spomenutoj lokaciji.

Marija Jurić Zagorka prva je profesionalna novinarka na ovim prostorima i najčitanija hrvatska književnica. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima i isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Ona je prva koja piše na hrvatskom jeziku.

Nakon što je Deniver svima objasnio zašto je ona počela pisati i kako je birala teme, tko ju je poticao i što zapravo predstavljaju one vremenske ne podudarnosti, zaključili smo da joj je to sve bila velika zabava te da je pisala romane uzimajući likove ‘izvana’ i stavljajući ih u svoje vrijeme i mjesto. 

Njezin je rad utjecao na oblikovanje hrvatskog kulturnog identiteta na razini popularne književnosti, a i vrlo vjerojatno velikom broju čitatelja usadio želju za boljim poznavanjem zanimljive hrvatske povijesti. Same kritičke rasprave Zagorkina vremena vezane uz vjerodostojnost izvora za njezine povijesne romane kulturni su fenomen za sebe, slika jednog doba, svojevrsni Zeitgeist, koji pokazuje razvoj slobodnijih ideja prema pravima žena kao književnika i novinara.

Velike novosti dolaze za sve njene obožavatelje i obožavateljice, kao što je već bilo i očekivano i iz naslova predavanja, Zagorka postaje brand i nova točka u turizmu Hrvatske. Knjige su ponovno štampane s mekim uvezom i novim ilustracijama kako bi ih približili mlađoj populaciji, otvoriti će Zagorkin muzej s detaljima iz njenog života, ali isto tako i knjiga pa će se moći naći i sprave za mučenje. Prokopati će i pročistiti ‘davno izgubljene’ zagrebačke tunele i postaviti ih kao stanice cjelokupnog toura po Zagrebu i za kraj pretpremijerno saznajemo da početkom sljedeće godine počinju snimati i flim Grička vještica u tri nastavka, u kojima će biti pričano na svim europskim jezicima.

No, novi sadržaj turističkog života u hrvatskoj metropoli počinje ipak na malo neobičan način. Naime, kako bi se zainteresirao što veći broj i mlađih i starijih osoba za Zagorku, ova priča kreće se razvijati od zabavnog televizijskog showa Hrvatska traži Neru i Sinišu. Na ovaj oblik promocije se odlučilo jer se smatralo kako se treba više potaknuti i angažirati mlađu publiku, s čim bi se osobno složila jer u dvije gotovo pune sobe na Dolcu, uz mene, bile su još samo tri mlađe osobe. Kako bismo ispravile nepravdu, te pokazale kako i ljude mlađe od 35 godina života interesira Marija Jurić Zagorka, unesite u svoje planere datum 8. lipnja i 19 sati jer tada će se održati iduće predavanje ovoj veličanstvenoj ženi.

Više pronađite OVDJE !

Imamo obitelj! Tisućljetni hrvatski san.

U Zagrebu će se 16. lipnja 11. put za redom održati društvena i politička manifestacija Zagreb Pride. Glavni dio (“Pride Week”) ovogodišnjeg Pridea održat će se od 8. do 16. lipnja, a Povorka ponosa počet će okupljanjem u 14.00h na Trgu žrtava fašizma te će proći će središnjim zagrebačkim ulicama i završiti javnim skupom i koncertom u parku Zrinjevac.

Tema Zagreb Pridea 2012. su LGBTIQ obitelji, a slogan je “Imamo obitelj! Tisućljetni hrvatski san”. Proglas ovogodišnjeg Pride-a donosimo u cjelosti.

 

PROGLAS

Imamo obitelj!

Tisućljetni hrvatski san

Mi smo lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksualne i kvir majke, očevi, djeca, rođaci, tetke, strine, ujaci, stričevi, samkinje i samci, udovice i udovci. Sretni/e i tužni/e, voljeni/e i nevoljeni/e, siromašni/e i privilegirani/e, rađamo se, školujemo, živimo i radimo, plaćamo poreze i doprinose bez ikakvih olakšica, biramo na izborima ili ih se pak gnušamo, veselimo se i plačemo, rastajemo se i sastajemo, volimo i ne volimo, živimo i postojimo otkad je svijeta i čovjeka.

Nazivaju nas istospolnim zajednicama, istospolcima, registriranim životnim partnerstvima, homoseksualcima i lezbačama, kurvama i pederima, promiskuitetnim nakazama, otpadnicima i ološem ili pak samo lažnim problemom ovoga društva. Marginaliziraju nas i isključuju iz društva.

No, mi smo zajednica koja ne isključuje nikoga. Mi, koji/e koračamo u Povorci ponosa Zagreb Pridea zajednica smo koja traži puna građanska prava za sve: lezbijke, gejeve, biseksualne, transrodne, transeksualne osobe i heteroseksualne, strejt prijateljice i prijatelje. Mi smo ti koji svojim životima, svojim identitetima i iskustvima, svojim potrebama za jednakopravnošću ne mašemo mačem superiornosti, ne dociramo s visoka i ne tumačimo drugima kako da uređuju vlastite živote. Jedanaesti put u Zagrebu zauzimamo ulice svoga grada da bismo ponovno potvrdili svoju svetu misiju: mi smo na strani pravde , ne egoizma!

Ne trebamo učitelje, sveučilišne profesorice, estradne zvijezde, populističke političare i licemjerne ministrice, premijere i predsjednike, popove i vračeve, fundamentaliste i fanatike, talibanske komentatore i pučke tribune, psihijatrice i doktore da nas uče što to obitelj jest! Jer mi znamo što je obitelj! Mi jesmo obitelj. Mi nismo nastali/e slučajno: i sami/e potječemo iz obitelji, nismo začeti po duhu svetom, nisu nas donijele rode.

Oni/e sretniji/e među nama odrasli su u obiteljima punima ljubavi, poštovanja, razumijevanja i podrške. Druge od nas, rođene u svetoj obitelji, blagoslovljenoj od svećenika i priznatoj od države i društva, tukli su, mrzili, silovali, istjeravali iz domova i diskriminirali. Obitelji nisu one koje tjeraju gej dječaka psihijatru, psihologu ili svećeniku-egzorcistu; obitelji nisu te koje transeksualne djevojke prisiljavaju uzimati testosterone; nisu obitelji te koje inzistiraju da se lezbijke udaju za muškarca, nije obitelj ona koja transeksualnim dječacima negira pravo na odlučivanje o njihovim tijelima; nisu obitelji te koje su zadojene slijepom mržnjom i odbacivanjem vlastite djece! Da bi se nešto nazvalo obitelji nije dovoljno imati samo dvije osobe različitog spola i njihovo biološko potomstvo. Obitelj je ona u kojoj se ženu ne mlati, u kojoj sin nije zlostavljan, čija djeca nisu ponižavana i zanemarivana.

Ljubav je ta koja okuplja i osmišljava obitelj. Obitelj je ona u kojoj se voli, poštuje i prihvaća! Mi smo ta obitelj! Istospolne, raznospolne, homoseksualne i heteroseksualne… sve su te zajednice obitelji! Nismo drukčiji ni mi LGBTIQ roditelji/ce, niti su drukčija naša djeca! Djeca koja postoje i koja žive u Hrvatskoj. Neka najesen kreću u školu, druga je uskoro završavaju, a treća će se tek roditi. Djeca koja su nastala našom odlukom, odlukom nas roditelja. To su djeca koja su voljena nevezano uz način na koji su došla na svijet: planiranjem, mogućnostima koje nudi suvremena medicina, usvajanjem ili su rođena u nekim drugim, prijašnjim obiteljima koje smo pokušali/e graditi.

Mi koji/e smo dio velike LGBTIQ obitelji odbijamo biti nevidljivi/e, odbijamo biti neravnopravni/e, odbijamo slušati poruke da naše obitelji ne postoje.

Nikada se nećemo zadovoljiti milostinjom, mrvicama i licemjernim kompromisima vladajućih i bigota. Ne zadovoljavaju nas njihove poruke da će nam velikodušno priznati samo neka prava. Mi želimo i tražimo sva prava, zahtijevamo jednakopravnost!

Mi koji/e koračamo u Povorci ponosa sad kažemo – dosta! Dosta vulgarnim uvredama poput onih koje gledamo na televiziji, čitamo u novinama i slušamo na radiju. Kažemo dosta sofisticiranim uvredama političara/ki.

Naša vizija je prihvaćanje, naša želja je jednakopravnost, naša potreba je solidarnost. Ovo su vrijednosti na kojima bi trebale počivati sve obitelji – životne zajednice i partnerstva izgrađena na ljubavi, a ne na mržnji. Mi ćemo izboriti svoje pravo da uređujemo svoje živote kako želimo. Kao punopravni i ravnopravni subjekti društva u kojem osobna sloboda jednog pojedinca/ke prestaje tamo gdje počinje sloboda drugog/e.

Izgrađivat ćemo svoje obitelji, odgajati i školovati svoju djecu, podržavati se u znaku ljubavi i solidarnosti, imati veliku, ponosnu i samosvjesnu LGBTIQ zajednicu, društveno odgovornu i utjecajnu.

I zato poručujemo svima, drage prijateljice i dragi prijatelji – u ovoj borbi za pravdu bit će povrijeđeni mnogi/e od nas, a mnogi/e već jesu. Krv lezbi, pedera, bipsića/ki i trandži te svih nas prezrenih proljeva se po čitavom svijetu. Istovremeno bauk pederluka kruži čitavom Hrvatskom; danas Zagreb i Split, sutra Osijek, Rijeka, Zadar… Nikad ništa više neće biti isto. Nikakva religijska, stranačka ili takozvana obiteljska tradicija ne može zaustaviti promjenu. Zato što svijet uvijek ide naprijed – stalna na tom svijetu samo mijena jest!

I postat ćemo građani/ke, i bit ćemo ljudi – punopravni/e i jednaki/e. Jer naše vrijeme je došlo, a velik je posao pred nama. Naša će ljubav pobijediti svaku mržnju!

Nezaposlene majke tužnije i depresivnije od zaposlenih

Nezaposlenim majkama s malom djecom češće je dijagnosticirana depresija negoli zaposlenim majkama, te češće osjećaju tugu ili ljutnju, pokazalo je nedavno istraživanje provedeno u Sjedinjenim Američkim Državama. Jednako tako nezaposlene majke u manjoj mjeri doživljavaju pozitivne emocije poput smijeha, sreće, radosti pri čemu to do izražaja posebno dolazi kod majki iz obitelji sa niskim primanjima. Istraživanje je također pokazalo da većina majki ostaje kod kuće iz ekonomskih razloga a ne stoga što to žele, te osjećaju, s jedne strane pritisak manjka novca a s druge zahtjeve majčinstva. Onim majkama koje žele raditi jedna od prepreka je i cijena skrbi za djecu što se može riješiti niskim cijenama i različitim subvencijama od strane države.

Da nije sve u novcu govori podatak da su, u odnosu na zaposlene, u gorem emocionalnom stanju čak i one majke kojima posao ne treba – što ukazuje i na druge razloge povišene tuge, ljutnje i depresije.

Zaposlene žene sa djecom i one bez djece jednakog su emocionalnog zdravlja.

Za potrebe ovog istraživanja, od siječnja do travnja ove godine anketirano je preko 60,000 Amerikanki između 18 i 64 godine starosti. U kategoriju majki uzete su one sa djecom mlađom od 18 godina.

Rezultate istraživanja pogledajte ovdje.