Krvoločna borba za muškarca svojih snova

Na samom početku, moram se ograditi od mogućih pretpostavki koje bi neki mogli navesti uzrokom ovoga teksta. Ne, ja nisam seksualno nezadovoljena osoba i ovih nekoliko rečenica nije posljedica mojeg nestimuliranog ili nedovoljno dobro stimuliranog klitorisa. Također, ne pripadam niti jednoj radikalnoj antimužjačkoj struji, nisam frustrirana svojim ljubavnim životom, poslovnim pothvatima, nisu me odgajale lezbijke (što bi neki, a nikako ja, mogli smatrati uzročnikom trovanja uma jedne mlade osobe). Također, nisam nikada imala potres mozga niti išta slično što bi neke moglo navesti na zaključak da su se lončići u mojoj glavi pomiješali. Psihički sam zdrava i stabilna osoba koja redovito ide na sistematske preglede i uspješno sam položila psihotestove za vozačku dozvolu. Osim toga, nikada mi nije rađena lobotomija.

Sad kad smo apsolvirali te važne činjenice, koje mogu potkrijepiti medicinskim kartonom, možemo mirno nastaviti ovaj monolog znajući da sam vas, ako ne uvjerila, a onda barem pokušala uvjeriti kako članak nije potaknut fizičkim nezadovoljstvom, političkim motivima, sabotiranju izvanzemaljaca ili čime već. Naime, potaknut je isključivo mojom fascinacijom perfidne manipulacije kojoj smo (jadne) mi žene svaki dan izložene. Teme ženskih časopisa koje promoviraju ljepotu naših ušnih resica, podlaktica, nadlaktica, nadguzica, podguzica, trepavica, kožice oko noktiju, određuju optimalan promjer naših dlačica kako bismo pronašle najbolji mogući način da ih uklonimo specijaliziranim aparatima uz čiju kupnju dobivamo gratis set noževa za guljenje jabuka, što se preporučuje kao jedini obrok u danu. Ah, takve teme odavno su svima nama poznate. Nije da nas čine sretnima, nije da za to imamo volje, novaca, vremena, ali opet, one su tu i što ćemo, jadne mi, nego svratit do prvog kioska i počastit se dnevnom dozom ‘oduzmi mi samopouzdanje za 19,99 kn’ . I budimo iskrene, nije da možemo okriviti jadne muškarce za to. Jer, oni nam to nisu nametnuli. Znamo onu: “Žene ne žele biti lijepe radi muškaraca, već radi drugih žena”. Pa, to je djelomično istina. Želimo biti ljepše od drugih žena kako naš muškarac ne bi završio u njenoj postelji. I eto rješenja – okriviti žene jer se međusobno natječu isto je kao okriviti pse koji se bore u ringu. Svatko postaje dovoljno krvoločan kada ga se postavi u ring s protivnikom. Psi se bore za život, a mi žene – za ideal. Da, da, za mužića koji nam kuha čaj dok smo u PMS-u, za svekrvu koja nas s ponosom predstavlja svojim prijateljicama, za odlazak u prodavaonicu namještaja sa svojim partnerom kako bismo kupile kožnu garnituru na kojoj ćemo s odabranikom našeg života voditi ljubav satima i željeti da se vrijeme zaustavi. Za ruže koje ćemo do kraja života dobivati na rođendan, za dječicu kojoj ćemo se diviti dok ih naš suprug uspavljuje, za odlazak na ljetovanje i kućicu u cvijeću, za vječnu ljubav, za zlatnog psića, za odanost, za obitelj, za brak… I onda dođe dugonoga plavuša i ideal je u opasnosti. I tada nastupaju svete ode radosti i dobronamjerni savjeti ženama – moraš ga zadržati tako da koristiš parfem s cvjetnim notama, ali pazi da se ne osjeti luk koji si u suzama gulila kako bi mu spremila najmilije jelo (ta svaka valjda zna da je jedan od puteva do njegove sperme kojom će nas oploditi i podariti djetešce dobar obrok!). Također, nemoj ostavljat dlake po jastucima, ali imaj uvijek dugu raspuštenu kosu jer nema muškarca koji to ne voli. Nemoj biti dugo odsutna, ali svaki dan idi frizeru, pedikeru, maseru. Budi kraj njega, ali daj mu prostora. Nemoj se praviti pametna, ali čitaj o najdražem mu sportu i podsjeti ga kad mu je utakmica. Nemoj ovo, daj ovo…. A  Bože moj, nije to ni tako strašno, je l’ tako? Nemoj te zaboraviti, u igri je zlatni peso i cvijeće i vječna ljubav. Za sve što vrijedi, čovjek se treba potruditi. Žena i dvostruko. I tako mi prionemo na izučavanje želja i prohtjeva naših muškaraca kako dotični ne bi omastio brk tuđim mesekom. Red teretane, red solarija, red novih krpica i eto nas, lijepih i čilih, u ringu s krvoločnim psima, ovaj, drugim ženama.

I da je tu priči kraj, sve bi bilo relativno pošteno. Neka bolji pobijedi, uvijek je vrijedilo. To koje se kvalitete ispituju, traže, kako se “robu” vrednuje, to je na muškarcima da odrede. Ali, postoje neke žene s kojima snage u ringu nema smisla odmjeravati. The Žene. Žene, majke, kraljice, naše drage udavače kojima udaja nije želja, nije hobi. Udaja je profesija. U tu profesiju i školovanje nisu puno truda uložile samo te djevojke, pa one imaju cijeli pripremni stožer koji stoji iza njih i mašu svadbenim zvonima privlačeći tim zvukom sve one kojima je Mlada, The Žena, možda promakla. Osvrću na nju pozornost, a ona se nevino osmjehuje i mijesi kruh u dva ujutro kako dragi ne bi ostao gladan. Lijepo izgleda i puno šuti. Obrazovana je, ali ne traži mnogo. Pokazuje noge subotom, skrušeno moli nedjeljom. I uživa u svemu:  dok čisti –  pjevuši, dok kuha- zavodi, dok vodi ljubav – glasno stenje, odmah nakon ejakulacije – dohvaća cigaretu, pali je i stavlja u usta svog partnera. To se podrazumijeva, ne treba joj se ni reći.

The Žene. Protiv takvih ne ide. Mrzimo ih, zavidimo im, smatramo ih nižim bićima, podcjenjujemo, vrijeđamo. I sve se mi trudimo biti kao one. Mi ih tako jako preziremo, muškarci ih tako jako vole. Oko njih se vrti cijeli svijet.

Ali, toga je uvijek bilo i uvijek će biti. Ne pronađemo li neki svoj put, zbilja, izlaza nam nema. A ni dolaska do gore spomenutog ‘ideala’. Kako će koja do njega doći, izbor je svake žene. Može ostati u ringu i boriti se, može odustati od borbe i sjediti u gledalištu ili može osvijestiti činjenicu da muškarca svojih snova neće naći u dvorani u kojoj se održavaju borbe kuja iliti pasa. Može izaći iz dvorane i nadati se da je tamo negdje vani čovjek kojemu je istina važnija od pretvaranja, a realnost draža od naslovnica.

Međutim, pravi problem još nismo dotakli. To je onaj mali smiješak na rubu usnice kod žena, a grohotni smijeh kod muškaraca, kada se pročita natpis tipa: “Samo neka kuha i šuti”, ili  “Tamo lijevo, tamo ti je kuhinja”.  “Mi muškarci smo jednostavni, volimo da jedemo i da je****”, stoljećima se govorilo, iako smatram da su takve uzrečice uvreda i samim muškarcima.

Kako krasno, je l’ da? Opće prihvatljivo, zanimljivo, simpatično nadasve. Jednom je netko tako nešto rekao, drugi put je netko ponovio, a između ta dva puta, nitko se na to nije ni oglasio. I odjednom, eto stava koji vrijeđa svakoga. Žene, jer se na svakodnevnoj bazi izruguje njenoj osobnosti te je se smatra lišenom svakog smisla za humor ukoliko se na te urnebesne komentare ne nasmije, a muškarce zato jer ih se generalizira te se stvara privid da su mužajaci uglavnom primitivni seksisti koji ne znaju ništa o rodnoj ravnopravnosti.

A je li zbilja većina takva? Koliko smo mi žene zaslužne za stanje kakvo je danas? Koliko smo odgovorne što prihvaćanjem, odobravanjem (makar i prešutnim) te sudjelovanjem u ‘borbama’ potičemo društveni stav kojeg se zbilja može smatrati društvenim i kolektivnim – a to je da žena ima određenu valjanost i sukladno s njom cijenu. Zna kuhat – 20 bodova, govori 4 strana jezika – 3 boda, nosi izazovno donje rublje – 15 bodova, dobro odgaja djecu – 5 bodova.

Karikirano ili ne, vidim ovo gdje god da se okrenem. Sve je više polja u kojima moramo briljirati da nas se uopće pusti u ring kako bismo odmjerile snage s ostalima, a sve manje vremena da se bavimo onime čine bi se svaka od nas trebala baviti – sobom.

I ne, ne samo sobom. Ali svakako, prvo sobom. U suštini, nitko nam ne pokloni  taj časopis s nebuloznim temama, mi ga sebi same kupimo. Jer mislimo da je to način, jer su nam tako rekli, jer ne znamo kako drugačije. Problem je u tome, što nam nitko ne kaže da drugog načina ima. Nekoga očito silno zabavlja što nastojimo dosegnuti to savršenstvo ljepote i vještina kako bismo bile što konkurentnije na tržištu udavača i to, a vrijedi za većinu žena, ne kako bismo ispunile društvenu normu, već kako bismo ispunile vlastitu normu, takozvani ‘ideal’.

Nekoga zabavljaju naša očajavanja, žensko neprijateljstvo, nisko samopouzdanje, još niže zadovoljstvo. I znate što, nemamo koga da krivimo. Začarani krug ponude i potražnje ne može prekinuti nitko osim nas samih. Pogledati se u ogledalo svako jutro i reći sebi da si sposobna, a ne lijepa. Cilj ti treba biti zadovoljiti sebe, a ne druge – to je ono što smo putem do ‘uspjeha’ zaboravile. Jer živjeti kraj muškarca svojih snova malo znači ako je žena njegovih snova ona od 26 godina, 50 kilograma i duge kose. Jer vi niste, a ako i jeste, neće zauvijek biti takva. I nije normalno da budemo sve takve. Šarenilo genetskih komadića učinilo je ovaj svijetlim ludim mjestom. Ima nas na milijarde različitih uzoraka, boja, mentaliteta, osjećanja.  I u toj vrevi ljudskih duša, bitno je pronaći onu koja zna da niste savršeni. Koja itekako zna da ni ona sama nije savršena. I da će se onaj kauč s početka priče s vremenom izlizati, djeca odrasti, grudi opustiti, erekcija rijetko događati. I da je to prekrasno. Sjediti pokraj nekoga tko zna vaše mane i tvrdoglavosti i koliko volite Balzaka i koji umjetnički komad će vas razveseliti, i koji sapun vam najljepše miriše i koliko ste ovdje, za njega, kao i on za vas.

Oprostit ćete mi na ovom romantičnom kraju, i ja sam samo jedna od onih koja traži srodnu dušu. Ali nekako, odustala sam od ringa. Od te borbe u kojoj se gubi identitet, u kojoj vlada vječno neprijateljstvo, u kojoj moram vrijeđati druge, a ponajviše sebe, kako bih zadobila pažnju nekoga kome ću biti sve na svijetu , sve do sljedeće izazivačice.

Drage moje, prestanite se brinuti oko toga postoji li savršenija žena od vas. Jer postoji. I pitanje je vremena kada će je vaš muškarac upoznati. Ona je ljepša i školovanija i sposobnija i joggira u štiklama. I tu je, radi u banci preko puta vaše zgrade, predaje vašem djetetu ili liječi vašu svekrvu. I vaš odabranik viđa na stotine takvih, svaki dan. Njegov je izbor hoće li ostati ili otići. Jer za ljubav uvijek treba dvoje, a ode li on, ova je propala, na vašu sreću.  Vaš ideal u njegovim je rukama. Ali vaša samosvijest, samo je u vašima. Znati da ste vi, savršeno nesavršeni i da takve nema na cijeloj planeti, ma kako loše, dobre ili samo čovječne bile – to je neprocjenjivo. Onaj koji će htjeti upravo takvu je tu negdje oko vas. Ili nije. Sreća ne mora biti isključivo u dvoje. Radujmo se životu i mahnimo jedna drugoj bijelom zastavicom, u oba slučaja.

Le Zbor predstavio ‘Hrvatske budnice’ u Tvornici

U prepunoj je dvorani Malog pogona Tvornice kulture sinoć održana promocija prvog albuma Le Zbora. Nakon više od šest godina rada ‘Hrvatske budnice’, kakav naslov nosi, konačno je ugledao svjetlo dana zahvaljujući naporima članica zbora posljednjih mjeseci koje su kulminirale interesantnim nastupima prošlog tjedna (pogledajte fotke OVDJE) i sinoćnjim eventom u Tvornici.

Djevojke iz LeZbora pojavile su se u daleko brojnijem izdanju nego što smo ih navikli vidjeti u gostujućim aranžmanima te otpjevale sve svoje najveće i najpoznatije hitove.

Više na Queer.hr!

Samozapošljavanje među imigrantkinjama u Švedskoj!

Od 2004. godine, kako bi prevladali/e poteškoće pronalaženja posla, samozapošljavanje je u Švedskoj poraslo za 15 posto.

Osobito je popularno među ženama koje nisu rođene u zemlji, kod kojih je, prema podacima Švedskog zavoda za statistiku (Statistiska centralbyrån), taj oblik zapošljavanja, u istom vremenskom periodu, porastao za čak 47 posto.

Jedan od glavnih razloga tog trenda je nemogućnost verificiranja i korištenja diploma koje su imigrantkinje stekle u svojim matičnim zemljama, zbog čega su osuđene na nisko plaćene poslove.

To je slučaj i s dvije diplome Yulie Semenove, koja je napustila svoj posao sobarice u hotelu kako bi osnovala firmu putem koje pruža turistička vodstva ljudima iz Rusije. Iako je sada puno zadovoljnija, samozapošljavanje nije bez svojih mana.

Samozaposlene/i trećinu svojeg prihoda moraju dati državi u obliku poreza i socijalnih doprinosa, a ne mogu računati na plaćeno bolovanje i godišnji, niti imaju osiguranu mirovinu.

Svejedno, bez obzira na nesigurnosti koju taj oblik zaposlenja podrazumijeva, trend je prisutan, s 208,057 ljudi u Švedskoj registriranih kao samozaposleni.

Više pročitajte na Vox Feminae!

Slučaj Timošenko: Hoće li diktatura poraziti demokraciju?

Bivša premijerka, Julija Timošenko okončala je štrajk glađu koji je započela zbog batina koje su joj zadali čuvari u ukrajinskom zatvoru u Harkivu, gdje služi sedmogodišnju kaznu za prekoračenje ovlasti. Zbog sumnje da je politički proces spram nje osobna osveta  predsjednika Viktora Janukovića, Ukrajini prijeti međunarodna izolacija.

Nešto je trulo u Ukrajini!

Politička borba između Viktora Janukovića, bivšeg predsjednika Viktora Juščenka i Julije Timošenko traje nešto više od desetljeća. U tom su razdoblju Ukrajinu obilježili korupcija, trovanja, demonstracije te borba istoka i zapada. Zemlja je s vremenom postala “tampon zona” u kojoj se za prevlast bore zapad zemlje orijentiran prema Europi i zapadnim vrijednostima, te istok na čijem teritoriju živi 8 milijuna ruskog stanovništva koje je orijentirano prema matičnoj državi. 

Julija Timošenko i Viktor Juščenko 2004. godine započeli su Narančastu revoluciju. Bio je to naziv za politički pakt koji su sklopili s ciljem da na izborima poraze proruskog kandidata Janukovića. Iako je drugi krug izbora obilježilo lažiranje glasova te trovanje Juščenka, dvojac je potaknuo stanovništvo da izađe na ulice i izborio je treći izborni krug. Na njemu su pobjedu odnijeli narančasti i činilo se kako zemlja kreće k ostvarenju demokratskih vrijednosti. Stalne nesuglasice između premijerke Timošenko i predsjednika Juščenka trajale su sve do izbora 2010. godine. Narančasti su poraženi, Viktor Januković se vraća na političku scenu, te počinje nepovoljno razdoblje za Juliju Timošenko i ostale članove bivše vlade.

Iako su međunarodni promatrači ustvrdili da su izbori provedeni regularno, Timošenko i njeni istomišljenici punili su medije diljem svijeta s najavom žalbe i optužbama da je Januković lažirao rezultate. U konačnici, žalba je povučena uz obrazloženje da je ukrajinski sud korumpiran i da se na njemu ne mogu ostvariti prava. Januković nije dugo čekao na protuudar. Čim je stupio na čelo države, obustavio je proces pristupanja Ukrajine NATO savezu te je sklopio dogovor s Rusijom u kojem je omogućio ruskoj floti ostanak u bazama na Krimu još trideset godina. Također, najavio je reviziju rada vlade za vrijeme Julije Timošenko. Špekulacije o mogućim optužbama protiv bivše premijerke dolazile su sa svih strana.  Od utaje poreza do prelijevanja novaca iz fonda za okoliš u mirovinski fond. Kulminacija se zbila u travnju 2011. kada je Julija Timošenko optužena za sklapanje nepovoljnog dogovora s Rusijom 2009. godine o nabavi plina pri čemu je oštetila Ukrajinu za 186 milijuna dolara. 

Politički montiran proces ili prekoračenje ovlasti?

Od samoga početka suđenja Julija Timošenko i njeni simpatizeri naglašavali su kako se radi o montiranom procesu i osobnoj osveti predsjednika Janukovića s ciljem neutralizacije oporbe. Tom su stavu bile sklone i međunarodne organizacije, te države Europske Unije koje su izrazile zabrinutost da Ukrajina ne slijedi EU vrijednosti kao što je neovisno pravosuđe, već je ono selektivno. Unatoč pritiscima sa svih strana Timošenko je osuđena na 7 godina zatvora. Tu su sudsku odluku popratile demonstracije nekoliko tisuća ljudi diljem Kijeva. Čak je Vladimir Putin, s kojim je Timošenko dogovorila isporuku plina 2009. godine, izjavio kako mu ‘nije jasno zbog čega je Timošenko osuđena’.

Osuda je bila samo početak problema za ukrajinsku Ivanu Orleansku, kako su Timošenko prozvali mediji za vrijeme ‘Narančaste revolucije’. Njeno zdravstveno stanje se bitno pogoršalo, te pati od jakih bolova u leđima. Zbog straha da je ne inficiraju, što je imajući na navodni pokušaj atentata na nju 2002. godine (prometna nesreća) opravdano, odbila je liječenje u Ukrajini uz riječi : “Neću povjeriti svoj život i zdravlje ovoj Vladi”.

{slika}

Hoće li Timošenko završiti kao Ivana Orleanska?

U noći 20. travnja zatvorski su čuvari navodno pretukli bivšu premijerku. Prema riječima njene kćeri, usred noći ušli su u zatvorsku ćeliju, omotali Timošenko plahtom i prisilno je pokušali odvesti u bolnicu. Bivša je premijerka mislila da se radi o zadnjim sekundama njenoga života te se žestoko opirala što je rezultiralo uporabom sile i udarcima u trbuh.  Kada je došla svijesti Timošenko je u znak protesta spram ponašanja čuvara započela štrajk glađu. Vijest o tome kako je pretučena šokirala je svijet, a ukrajinska ju je Vlada demantirala. Ubrzo se na YouTubeu našla snimka u kojem se navodno Timošenko nalazi u klinču s odvjetnikom Serhijem Vlašenkom, te snimke u kojima ona u odsustvu odvjetnika veselo šeće zatvorskim hodnicima. Uradci su loši, pa se sa sigurnošću ne može ustvrditi da se radi o Timošenko, ali ni opovrgnuti.

Posjet njemačkih liječnika Juliji Timošenko pojačao je zabrinutost liječnika za njeno zdravstveno stanje. Također, na tvrdnje ministra zdravstva da Timošenko primjereno liječenje može dobiti u Ukrajini, reagirali su skeptično. Unatoč tome ministar, kao i predsjednik Januković, odbacio je mogućnost njenog odlaska na liječenje izvan zemlje tvrdeći kako njeno stanje nije toliko loše te bi to bio nepotreban trošak za državu. Uz to nitko ne garantira da će se Timošenko vratiti u Ukrajinu ukoliko je puste iz zemlje, dodao je ministar. Zbog štete po zdravlje i gubitka desetak kilograma Julija je bila primorana 9. svibnja prekinuti štrajk i potražiti pomoć u bolnici. Također, ročište o žalbi na presudu odgođeno je za kraj lipnja zbog njenog zdravstvenog stanja. Odvjetnici smatraju da sud oteže kako Julija ne bi podnijela žalbu Europskom sudu za ljudska prava, što je moguće tek kada se iscrpe sva pravna rješenja u zemlji.   

Umjesto približavanja Europi – Ukrajina se nalazi u sve većoj izolaciji

Politički progon Julije Timošenko i kršenje njenih ljudskih prava rezultirali su zamrzavanjem ugovora o slobodnoj trgovini između Ukrajine i Europe, bojkotom sastanka čelnika zemalja srednje i istočne Europe koji je bio predviđen 11. i 12. svibnja, te najavom mnogih političara da će bojkotirati ukrajinski dio Europskog prvenstva u nogometu koje počinje idući mjesec. Razočarano ponašanjem čuvara i ukrajinskog pravosuđa spram Timošenko čak 13 od 20 čelnika odbilo je nazočiti sastanku na Jalti. Poljska koja je uz Ukrajinu domaćin ovogodišnjeg EURA osudila je bojkot te vrši pritisak na Janukovića da popusti  kako obje zemlje ne bi izgubile veliku svotu novca koji su uložile u projekt.

Julija Timošenko –   od tajkunice preko “narančaste” princeze do zatvorenice

Poslovni i politički put Julije Timošenko obilježili su usponi i padovi, no na kraju bi zahvaljujući inteligenciji, ljepoti i sposobnostima uvijek našla način da se vrati na tron. Hoćemo li i ovoga puta gledati jednak scenarij, teško je prognozirati. Zapadni svijet i mediji uvjereni su da je njena presuda i zatvaranje pet članova bivše vlade politički proces kojim se Januković nastoji riješiti protivnika, te onemogućiti Timošenko da sudjeluje na nadolazećim izborima za parlament i predsjednika. Dok je ona u zatvoru njegovo je mjesto sigurno. Viktor Juščenko mu ne predstavlja opasnost jer je izgubio potporu građana o čemu svjedoči svega pet posto osvojenih glasova 2010. godine. Također, u suđenju bivšoj premijerki bio je jedan od ključnih svjedoka optužbe te zaradio etiketu izdajnika.

Julija Timošenko žestoko se borila protiv korupcije i u tome je bila uspješna. Mnogi smatraju da je razlog tome što je jako dobro poznavala njen lanac i način funkcioniranja. Nitko tko je izabrao politiku kao životni put nije bezgrješan, no scenarij koji promatramo u Ukrajini tužan je za stoljeće u kojem živimo i za vrijednosti i prava koja promiče Europa. Sudski postupak spram Timošenko i sve što je nakon njega uslijedilo podsjeća na autoritarnu vladavinu protiv koje se borimo više od tri desetljeća. Međunarodna podrška koju uživa zasigurno je veliki motiv za Timošenko da ustraje u svojim nakanama, no za pravu borbu i ostvarenje njenoga cilja trebati će mnogo više. Posebno ako uzmemo u obzir da joj se bliži novo suđenje u kojem je optužena za utaju poreza 90-ih godina kada je bila na čelu tvrtke Ukrajinski ujedinjeni energetski sustavi te joj prijeti novih 12 godina zatvora. Također, špekulira se da će se podići i treća optužnica – po kojoj je navodno sudjelovala u naručenom ubojstvu Jehvena Šerbana, bogatog magnata 1996. godine.

Sudbina Julije Timošenko nalazi se u rukama Viktora Janukovića, a sudbina Ukrajine krojiti će se prema interesima Rusije i Zapada.  Hoće li Timošenko biti samo još jedna žrtva interesa velesila ili pak simbol pobjede zapadnih vrijednosti i borbe za ljudska prava, ostaje nam vidjeti.

Samo tri žene u novom rukovodstvu HDZ-a

Izbori u HDZ-u su završili i ne samo da je Tomislav Karamarko postao predsjednikom, već su prošli i svi njegovi kandidati za potpredsjednike/cu te 8 od 10 kandidata za članove/ice Predsjedništva. Račune su Karamarku pomrsili Drago Prgomet koji je postao njegovim zamjenikom iako je on osobno podržao Antu Sanadera te članovi/ce Predsjedništva Josip Križanić i Ana Lovrin koji su prošli, a nisu bili na njegovoj službenoj listi kandidata (što nužno ne znači da nisu podržavali njegovu kandidaturu). Ostaje još nekoliko osoba koje po funkciji ulaze u Predsjedništvo stranke: predsjednica Mladeži HDZ-a Martina Banić, predsjednica HDZ-ovih žena Katarina Fuček, međunarodni tajnik Davor Stier, predsjednik Kluba utemeljitelja HDZ-a Đuro Perica, glavni tajnik kojeg bira Središnji odbor. predsjednik GO HDZ Zagreb Ante Zvonimir Golem te predsjednica Kluba zastupnika/ca HDZ-a Jadranka Kosor. Od svih njih samo je Davor Stier podržao Karamarka pa se vjerojatno mogu očekivati skori izbori i unutar Mladeži koju je do sada vodila Kosoričina desna ruka Martina Banić i organizacije žena koje je vodila Katarina Fuček koja je pak podržala Darka Milinovića za predsjednika stranke. Jadranka Kosor sigurno neće ostati predsjednica HDZ-ovog Kluba zastupnika, a pitanje je hoće li ostati i potpredsjednica Sabora. Obzirom na sastav Kluba zastupnika/ca HDZ-a biti će zanimljivo pratiti dinamiku pobjednika i poraženih.

 

Većinu novog rukovodstva čine lokalni dužnosnici i od njih 18 samo ih je 5 ujedno i u Saboru što do sada nije bio slučaj. Također valja primijetiti da su u uže rukovodstvo izabrane samo tri žene, Dubravka Šuica kao potpredsjednica stranke te Josipa Rimac i Ana Lovrin kao članice Predsjedništva. Time je udio žena u rukovodstvu HDZ-a mizernih 16% među izabranim članovima.

Svega dvoje članova/ica Predsjedništva su u svojim 30-tim godinama, uz Josipu Rimac, tu je i Oleg Butković.

 

Donosimo kratki pregled biografija novoizabranog HDZ-ovog rukovodstva.

 

Predsjednik

Tomislav Karamarko (1959.) rođen je u Zadru, živi u Zagrebu. O Karamarku se znaju biografske crtice – vodio je Mesićevu kampanju 2000.-e, bio je šef tajnih službi i ministar unutarnjih poslova. Njegova javno izrečena politička stajališta uglavnom se tiču odnosa prema drugom svjetskom ratu (o čemu između ostalog izjavljuje da smatra uvredom kada ga se nazove antifašistom te je poznat po istragama o zločinima partizanske vojske tijekom i nakon rata), Crkvi, Tuđmanu i Srbima (izjavio je da je koalicija s SDSS-om bila ponižavajuća). Što misli o ekonomiji, ekologiji, turizmu, obrazovanju, kulturi ili bilo kojem drugom području života nije poznato, a ono što o tim temama piše na njegovoj web stranici mogao je složiti svaki prosječni osnovnoškolac u Hrvatskoj.

 

Zamjenik

Drago Prgomet (1965.), djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, živi u Zagrebu. Liječnik je u KBC Rebro, a bio je zastupnik u Hrvatskom saboru 2003-2006. U izborima za predsjednika HDZ-a podržao je Milana Kujundžića.

 

Potpredsjednici/a

Dražen Bošnjaković (1961.), rođen u Vukovaru, živi u Ivanić Gradu, a po struci je pravnik. Dugogodišnji je saborski zastupnik, a bio je ministar pravosuđa u Kosoričinoj Vladi. Bio je Karamarkov kandidat za potpredsjednika stranke.

 

Marijan Coner je po struci pravnik. Predsjednik je Županijskog odbora HDZ-a Bjelovarsko-bilogorske županije. Bio je Župan Bjelovarsko-bilogorske županije od 1997. do 2000. godine kada je smijenjen zbog financijskih nepravilnosti u poslovanju županije. Osnivač je Ljekarne Coner i predsjednik upravnog vijeća. Član je uprave Coner d.o.o. Poduzeće Coner d.o.o. osnovano je krajem 2001. godine za gospodarsku djelatnost pružanja usluga kozmetičkog salona u Bjelovaru. Bio je Karamarkov kandidat za potpredsjednika stranke.

 

Božo Galić (1952.) iz Vinkovaca, završio je Geodetski fakultet. U drugom je mandatu župan Vukovarsko-srijemske županije te predsjednik Hrvatske zajednice županija. Bio je Karamarkov kandidat za potpredsjednika stranke.

 

Damir Jelić (1972.) iz Karlovca profesor je kroatistike te je prije politike radio kao profesor u karlovačkoj gimnaziji. U drugom je mandatu gradonačelnik Karlovca i predsjednik karlovačkog HDZ-a. Prema medijskim natpisima u sukobu je s Mladeži HDZ-a u Karlovcu. Jutarnji list navodi da je Jelić u svojoj biografiji objasnio zašto je otišao u politiku “Dulje sam vrijeme razmišljao o potrebi jačeg aktiviranja u zajednici, osjetio sam da mogu dati mnogo više. Taj imperativ služenja zajednici, ljudima, dodatno je ojačan mojim katoličkim duhom”, napisao je Jelić. Vjera mu je jako važna. Znaju to njegovi suradnici koje je početkom 2010. godine odveo na trodnevni team building u hercegovački samostan te u posjet Marijanskom svetištu u Međugorju. Bio je Karamarkov kandidat za potpredsjednika stranke.

 

Božidar Kalmeta (1958.) iz Zadra po struci je agronom. Slovi kao jedna od sivih eminencija HDZ-a te vladar zadarskog kraja i 9. izborne jedinice. U stranci na državnoj razini uvijek je bio pri vrhu, nikada na samom vrhu. U sukobu Pašalić-Sanader podržao je Pašalića, ali je bio jedan od onih koji su se naknadno uspješno transferirali na Sanaderovu stranu. Mnoge su se afere vezale uz njegovo ime, ali nikada mu ništa nije i službeno dokazano. U Vladi je bio od 2003. do 2011. godine kao ministar mora, prometa i infrastrukture. Prije toga bio je saborski zastupnik i gradonačelnik Zadra. Bio je Karamarkov kandidat za potpredsjednika stranke.

 

Dubravka Šuica (1957.) iz Dubrovnika, diplomirala je engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je gradonačelnica Dubrovnika od 2001. do 2009. godine. 2005. godine izabrana je za Gradonačelnicu godine u Hrvatskoj, a 2006. izabrana je među TOP 10 gradonačelnika/ca svijeta. U više mandata bila je saborska zastupnica. U samom je vrhu HDZ-a već desetljeće, a prate je i mnoge afere. Bila je Karamarkova kandidatkinja za potpredsjednicu stranke.

 

 

Članovi/ce Predsjedništva

Oleg Butković (1979.) iz Novog Vinodolskog. Već je drugi mandat gradonačelnik Novog Vinodolskog i novopečeni je predsjednik HDZ-a Primorsko-goranske županije. Na posljednjim je lokalnim izborima za gradonačelnika dobio 72,5% glasova, no prate ga i određene afere te USKOKova istraga. Podržao je Karamarka za predsjednika HDZ-a.

 

Pero Čosić (1959.) iz Slavonskog Broda po struci je inženjer građevinarstva. Novopečeni je predsjednik je HDZ-a Brodsko-posavske županije. Podržao je Karamarka za predsjednika HDZ-a.

 

Darko Horvat iz Donje Dubrave u Međimurju. Novopečeni je predsjednik Međimurskog HDZ-a. Bivši je ravnatelj Uprave za energetiku te bivši ravnatelj Uprave za obrt, malo i srednje poduzetništvo u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva. Podržao je Karamarka za predsjednika HDZ-a.

 

Josip Križanić iz Jalžabeta u Varaždinskoj županiji. Načelnik je općine Jalžabet.

 

Gordan Jandroković (1967.) odrastao u Bjelovaru, živi u Zagrebu, a diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti i Fakultetu građevinskih znanosti. Višegodišnji saborski zastupnik, bivši je ministar vanjskih poslova. Poznat je po uspješnom prebacivanju iz tabora Ive Sanadera u tabor Jadranke Kosor iz kojeg je prešao u tabor Tomislava Karamarka. Poznat je po gafu sa pressice kada nije znao reći koja će se poglavlja pregovora s EU zatvoriti. Podržao je Karamarka za predsjednika HDZ-a.

 

Franjo Lucić (1958.) iz Pleternice, ima srednju stručnu spremu – završio je ekonomsku školu. Gradonačelnik je Pleternice od 2001. godine te saborski zastupnik od 2007. godine. Predsjednik je HDZ-a Požeško-slavonske županije. Uz njega se veže skandal kada je skrivio tešku prometnu nesreću vračajući se s rođendanskog slavlja, a prilikom čega nije proveden propisni alkotest. Prije dvije godine mediji su pisali o samoubojstvu branitelja koji se ubio nakon što je dobio otkaz iz poduzeća Tofrado u Lucićevom vlasništvu. Vezano uz poduzeće Tofrado, 2009. godine otkriveno je i da postoji višemilijunski dug tog poduzeća spram Hrvatskih šuma. Podržao je Karamarka za predsjednika HDZ-a.

 

Josipa Rimac (1980.) iz Knina, diplomirana je ekonomistica. Najmlađa je članica Predsjedništva. Gradonačelnica je Knina od 2005. godine, te predsjednica HDZ-a Knin. Podržala je Karamarka za predsjednika HDZ-a, nasuprot stavu županijskog HDZ-a koji je podržao Jadranku Kosor.

 

Željko Turk (1962.) iz Zaprešića po struci je ekonomist. U drugom je mandatu gradonačelnik Zaprešića te je bio saborski zastupnik. Predsjednik je zaprešićanskog HDZ-a od 2000.-e godine. Podržao je Karamarka za predsjednika HDZ-a.

 

Antun Vidaković (1954.) iz Novske diplomirani je inženjer geodezije. Dugogodišnji je gradonačelnik Novske te novi predsjednik sisačko-moslavačkog HDZ-a. Podržao je Karamarka za predsjednika HDZ-a.

 

Ana Lovrin (1953.) iz Zadra, po struci je pravnica. Bila je gradonačelnica Zadra od 2003. do 2006. godine kao Kalmetina nasljednica, te ministrica pravosuđa od 2006. do 2008. godine. Saborska je zastupnica u trećem mandatu. Zadarski HDZ podržao je Karamarka no ona nije bila na njegovoj listi za članicu Predsjedništva.

Objavljena studija o stravičnim progonima gejeva i lezbijki u Iranu

Iran uporno ugnjetava LGBT populaciju, koja je izložena strašnim kaznama, maltretiranju i riziku od samoubojstva. Zaključak je to prvog cjelovitog izvješća o iranskoj LGBT zajednici, koja živi pod stalnom represijom društva i države.

Neki od njih su progonjeni, neki su bili prisiljeni napustiti zemlju, a neki su čak osuđeni na smrt.

Studiju je napravila neprofitna britanska organizacija Small Media, nakon što su obavljeni razgovori sa stotinama iranskih lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba.

“Vođe Islamske Republike Iran u potpunosti su svjesne da ispod nabora fundamentalizma, iako tajna, ipak postoji LGBT zajednica. Ali, figurativno rečeno, iranska vlada čini sve kako bi tu zajednicu pomela pod gusto tkani perzijski tepih“, navodi se u izvješću.

Još 2007. godine u govoru na njujorškom sveučilištu Columbia, iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad kazao je da u njegovoj zemlji nema gejeva kao u Americi: “Mi u Iranu nemamo taj fenomen. Ne znam tko vam je rekao da ga imamo.”

Homoseksualnost je kažnjiva smrću prema fatvama (izjavama koje u islamu imaju težinu zakona) koje je izdala većina vjerskih vođa u Iranu. Muškarac za kojeg se posumnja da je imao pasivnu ulogu u seksualnom odnosu s drugim muškarcem može biti osuđen na smrtnu kaznu, a onaj za kojeg se utvrdi da mu je uloga bila aktivna dobit će 100 udaraca bičem. Bičevanje je kazna i za žene koje su bile u lezbijskom odnosu (mosahegheh). Međutim, ako žena četiri puta ima spolni odnos s drugom ženom, može biti kažnjena smrću.

Stravična vijest stigla je u rujnu prošle godine iz Ahvaza, glavnoga grada provincije Khuzestan. Trojica muškaraca pogubljeni su nakon što su proglašena krivima za optužbe vezane uz homoseksualnost. Prošloga tjedna u dvije druge provincije, prema nepotvrđenim izvješćima, četvorica muškaraca osuđena su na smrt. Iranski psiholozi i psihijatri homoseksualnost i dalje vide kao mentalnu bolest i za nju propisuju lijekove.

Gejevi ne mogu služiti vojsku, jer ih se smatra psihički bolesnima. Nakon te dijagnoze, ne mogu se ni zaposliti.