sdadmin

Prestanite zastrašivati novinarke i novinare!

Posted on by sdadmin

I Europska federacija novinara (EFJ), najveće novinarsko udruženje u Europi, izrazilo je zabrinutost zbog nedavnih događaja na HRT-u. Pismo koje su uputili o predsjedniku Hrvatskoga sabora, Odboru za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora, predsjedniku Vlade, ministrici kulture i predsjedniku Uprave HRT-a, na stranicama H-Altera preneseno je u cijelosti:

Europska federacija novinara (EFJ), najveće novinarsko udruženje u Europi, izražava zabrinutost zbog nedavnih događaja na HTV-u.

Obaviješteni smo da se nekim novinarima na HTV-u prijeti otkazom zbog kritičkih osvrta na uređivačku politiku HTV-a i na općenitu situaciju u toj medijskoj kući, uključujući i sumnje u korupciju.

Jedna od njih je Elizabeta Gojan, vrlo poznata urednica HTV-a i vanjskopolitička novinarka, koja je istovremeno i predsjednica Ogranka HND-a, našeg člana, pri HTV-u. Elizabeta Gojan dobila je već dvije opomene pred otkaz zbog svojih istupa u javnosti o situaciji na HTV-u. U njima je iznijela svoje mišljenje da je HTV-ov program prazan te je Upravu i Uredništvo HTV-a optužila da iz programa uklanja istaknute novinare, najbolje profesionalce. Izrazila je i sumnju u moguću korupciju jer su neke emisije silno preplaćene.

Otkazom se prijeti i Maji Sever, još jednoj novinarki, članici Izvršnog odbora Ogranka HND-a pri HTV-u. Ona je također dobila dvije opomene pred otkaz jer je odbila u svoju emisiju uvrstiti prilog o lokalnom privatnom vinarskom festivalu smatrajući da nije od javnog interesa.

Lela Knežević, još jedna urednica Hrvatske uživo, također je dobila dvije opomene pred otkaz.

{slika}

Ove novinarke upozoravaju na stvarne probleme na HTV-u premda Državno odvjetništvo još uvijek nije dovršilo istragu o mogućoj korupciji na HTV-u.

Smatramo da ove prijetnje predstavljaju opasno šikaniranje, što je pak prijetnja neovisnosti HTV-a i radu novinara koji govore o toj situaciji, koja je od iznimne važnosti za sve građane Hrvatske. Budući da je Ministarstvo kulture najavilo promjene Zakona o HRT-u koje bi mogle rezultirati novom Upravom u Uredništvom, bojimo se da su ove prijetnje ustvari osveta motivirana željom da se ušutka kritika postojećeg vodstva HTV-a, što je neprihvatljivo.

EFJ brani snažno i neovisno novinarstvo. Izražavamo podršku HND-u, našem članu, koji je digao svoj glas protiv ovih zabrinjavajućih prijetnji.

Stoga tražimo da prestane zastrašivanje kolega i da se poštuje njihova uređivačka neovisnost. Smatramo da treba spriječiti otkaze tim priznatim profesionalcima.

Zahvaljujemo na pažnji,

Arne Koenig, predsjednik EFJ-a

{slika}


Sve/i se znojimo!

Posted on by sdadmin

Sve više žena učlanjuje se u teretane i sportske klubove ne bi li ´istesale´ figuru i privukle muške poglede. No znojenje i mirisi koji neminovno nastaju uslijed fizičke aktivnosti i nisu baš…pa…ženstveni!

Moje uspomene na satove tjelesnog odgoja u školi uglavnom se svode na hladnjikave svlačionice, izgužvane ispričnice u kojima moja mama moli trenera da me poštedi vježbanja, te posljedično sjedenje na klupi dok ostale cure igraju odbojku. Kao tinejdžerka panično sam izbjegavala tjelesni – moje tijelo se razvijalo i bujalo bez da se prethodno konzultiralo sa mnom, a posljedice spomenutog razvoja i bujanja nisam bila voljna izložiti kritičnim pogledima kolegica iz razreda. A tu su i problemi s mjesečnicom: ljetni satovi tjelesnog podrazumijevali su brčkanje u bazenu.

Onih dana u mjesecu na raspolaganju ste imale jednu od navedenih opcija: a) podići ruku i javno priznati da imate mjesečnicu, b) koristiti tampone (što nekima od nas i nije primamljiva pomisao), ili c) žaliti se na osip ili bradavice (moj osobni odabir). I tako, pomisao na razodijevanje pred kolegicama, đipanje po školskom igralištu i (ajme!) znojenje, nije me odveć privlačila. Nakon svakog treninga svlačionicu bi ispunio miris deodoranata. Štoviše, koristile smo ih u tolikoj mjeri da su ih školske vlasti pokušale zabraniti u strahu od napadaja astme. Limenke Charlie Red-a i White Musk-a, u ono vrijeme najpopularnijih deodoranata, kolale su među djevojkama poput jointa na tulumu; sve smo živjele u paničnom strahu od neugodnih mirisa. Sjećam se vlastitog očaja kad sam doznala da je moja takozvana “najbolja prijateljica” naokolo pričala da mi smrdi ispod pazuha. Nije bilo veće sramote od optužbe da ste izvor neugodnih mirisa!

Čini se da se odonda malo toga promijenilo – nedavno provedena studija Udruge za ženski sport i fitness (Women´s Sports and Fitness Foundation) pokazuje da sve više djevojaka izbjegava satove tjelesnog odgoja, a njih čak 48% znojenje opisuje kao “neženstveno“. Školarke nisu jedine koje zaziru od prolijevanja znoja: i odrasle ga žene izbjegavaju kad god mogu. Uđite u bilo koju teretanu i vidjet ćete mnogo žena; no isto tako ćete vidjeti da su mnoge od njih razvile posebne, ´oprezne´ načine vježbanja koji im omogućavaju da se ne oznoje (i ne pokvare šminku!).

Problem je u tome što se ženama (i djevojkama) poručuje da su tjelovježba i sport nešto što će im pomoći da izgledaju bolje, izgube suvišne kilograme i privuku muškarce. Naslovnica časopisa “Women´s Fitness” (Fitness za žene) poziva nas da “postanemo vitke i sexy“. Tjelovježba i sport se ne prikazuju kao nešto što je ugodno, zabavno i korisno samo po sebi, već nešto što moramo otrpjeti ukoliko želimo sagorjeti masnoće ili suziti bedra. S jedne strane, na sva usta hvalimo pozitivne učinke koje tjelovježba ima po fizički izgled, a onda smo šokirani kad mlade djevojke okreću očima čim se sjete da će ih izlet u teretanu ostaviti znojne, crvene u licu i – neženstvene.

Sacha Goldbergerger nedavno je izradio seriju paralelnih fotografija koje pokazuju osobe nakon žustrog jogginga, te dotjerane za večernji izlazak . Riječ je o fotografijama koje nude mnogo realističniju sliku od naslovnica fitness časopisa – trkači i trkačice zadovoljno pokazuju svoj znojn, ponosni na vlastiti trud i naporan rad. Sudionice studije Udruge za ženski sport i fitness žale se i na nedostatak sportskih uzora za djevojke: njih čak 43% smatra da svijet sporta djevojkama ne nudi pozitivne identifikacijske modele. To (nažalost!) i ne čudi imamo li na umu da niti jedna žena (znojna ili ne) nije ušla u prošlogodišnji uži izbor za BBC-jevu Sportsku ličnost godine.

Uspješne sportašice vjerojatno su već navikle da se njihova ženstvenost redovito dovodi u pitanje: Serenu Williams nerijetko opisuju kao “muškobanjastu“, dok se u razgovorima o maratonki Pauli Radcliffe češće spominje njen odlazak na WC usred maratona negoli njeni sportski uspjesi. Važnu ulogu u percepciji sporta među djevojkama imaju i njihove majke: 37% djevojaka izjavilo je da ih je na bavljenje sportom potaknula činjenica da se njihove (po)majke bave sportom. Sjećam se kako sam bila ponosna na svoju majku kad je istrčala Seabank maraton od Skegnessa do Bostona. Dvadeset godina kasnije uloge su obrnute: ja trčim svoj četvrti maraton, a ona me bodri.

U školi sam mrzila sport, no u kasnim dvadesetima razvila sam ljubav prema trčanju. Nakon što mi je ujak iznenada preminuo od zatajenja srca, učlanila sam se u teretanu. Od svih sprava koje sam isprobala svidjela mi se jedino traka za trčanje – ako ništa drugo, čini se kao nešto što bi mi doista moglo dobro doći u životu (mogla bih se naći u situaciji da moram trčati prema nekome ili od nekoga). Nakon što sam razvila dovoljno kondicije da istrčim pet kilometara, napustila sam teretanu i počela jurcati po ulicama. Polica iznad kamina u kući mojih roditelja puna je fotografija: na jednoj od njih sam ja, nakon istrčanog prvog maratona. Lice mi je suzno, znojno i balavo, ali sjaji od ponosa. Pretpostavljam da bi većina ljudi moj izgled na fotografiji opisala kao izuzetno neženstven, ali ja mislim da izgledam genijalno!

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Volite li objedovati same?

Posted on by sdadmin

Nedavno lansirana web stranica pomaže ženama pronaći društvo za ručak ili večeru. No ne bi li bilo bolje prestati stigmatizirati žene koje objeduju same?

Početkom tjedna CNN je emitirao prilog o novoj društvenoj mreži dopadljivog naziva Invite for a Bite (doslovno: Pozovi na zalogaj). Ideja je pomoći ženama da pronađu partnerice za ručkove ili večere, kako bi izbjegle sramotu i usamljenost koju neminovno donosi solo odlazak u restoran. Jedini problem je u tome što neke od nas zbilja nemaju ništa protiv solo ručkova ili večera! Za mene osobno to je jedna od najvećih životnih radosti (konkurira joj jedino solo odlazak u kino) – oboružam se knjigom ili novinama, u najgorem slučaju prisluškujem razgovor za susjednim stolom, i jednostavno uživam.

Shvaćam da je osnivačica društvene mreže Cressida Howard djelovala iz plemenitih pobuda: nakon što je na BBC-evoj radio stanici čula prilog o putnicama koje mrze objedovati same, Howard je čvrsto odlučila pronaći način da omogući ženama da jedu u društvu ma gdje se nalazile. Cijela stvar je potpuno besplatna i, a ako je vjerovati BBC-u,  itekako potrebna. No s druge strane, možda bi bilo bolje i korisnije da prestanemo stigmatizirati žene koje preferiraju samoću. Jedna od žena intervjuiranih za CNN-ov prilog izjavila je kako na poslovnim putovanjima radije preskače obroke nego objeduje sama; druga tvrdi kako je uvjerena da kad se pojavi sama u restoranu ili kafiću ostali posjetitelji za nju misle ili da je došla “upecati muškarca” ili da je “tužna, usamljena usidjelica”.

Sigurna sam da će te žene s oduševljenjem pozdraviti Invite for a Bite (skrać. IFAB), no osobno bih pokazala daleko više entuzijazma za web stranicu koja se suprotstavlja seksističkim stereotipima negoli onu koja sugerira da žene jednostavno ne bi trebale objedovati same. To mi doista djeluje kao korak unazad, ponovno oživljavanje prastarih uvjerenja kako nije dolično da se žena u javnosti pojavljuje bez pratnje. Možda žene nisu u stanju komunicirati s konobarima ako nemaju nekoga da im čuva leđa? Nadalje, projekt je izuzetno heteronormativan: žene se povezuje isključivo s drugim ženama. Pretpostavlja se kako bi spajanje osoba suprotnog spola lako moglo pretvoriti IFAB u još jednu dating stranicu (možda da obavijestimo Howard da neke ljude privlače osobe istog spola??).

Ono što je za introvertiranu osobu poput mene najgore od svega, jest promoviranje ideje da je sve bolje nego samoća – čak i društvo potpunog stranca (ili više njih). Da se razumijemo, nemam ništa protiv upoznavanja novih ljudi ili sklapanja prijateljstava, no tzv. ´neobavezno´ čavrljanje može biti pravo mučenje.

Iako se IFAB diči time da su ručkovi i večere koje organizira nalik na “zabave na kojima svi žele razgovarati s vama”, to ne znači da nećete naletjeti na nekoga kome komunikacija i nije jača strana. A ako ste se ikada ´uživo´ susreli s nekime s kime ste prethodno komunicirali isključivo preko Interneta te otkrili kako dotična  osoba i nije onakva kakvom ste ju zamišljali, onda znate koliko je teško spojiti ljude uz pomoć računala. Provoditi vrijeme s osobom s kojom imate malo ili ništa zajedničkog može biti mnogo gore od samoće.

U prošlotjednom članku za New York Times psihologinja Sherry Turkle ustvrdila je kako neprestano provjeravanje elektroničkih poruka, Twittera i Facebooka samo produbljuje našu usamljenost. Rekla bih kako ni korištenje usluga web stranice koja dogovara ručkove nije daleko od toga. Je li pomisao na solo preživanje salate doista toliko zastrašujuća da biste radije pristali na bilo čije društvo? Čini se kako urednicu lista New York Observer Elizabeth Spiers ne muče takvi strahovi: “Možda zvuči čudno, ali ja doista uživam u solo odlascima u restorane i kafiće (po mogućnosti u društvu dobre knjige). Pretpostavljam da još uvijek nisam razvila svijest o tome da se zapravo radi o strašnoj društvenoj stigmi”. Nisam ni ja.. A bome niti ne želim!

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Dobra stara vremena?!

Posted on by sdadmin

Nedavno provedeno istraživanje pokazuje da velik broj mladih majki želi ostati kod kuće u ulozi domaćice s punim radnim vremenom. Jedna od njih, spisateljica Kate Kerrigan, tu želju objašnjava na sljedeći način: “Ostati kod kuće i peći kolače pravi je luksuz. Više se ne borimo za pravo na rad, već za pravo na pletenje”. Pletenje, koje se često navodi kao simbol radikalnog feminizma, istovremeno je i oblik opuštanja, hobi poput heklanja, već spomenutog pečenja kolača ili članstva u nekoj ženskoj grupi. “Maštamo o povratku u poslijeratna vremena kada se život doimao ljepšim i jednostavnijim“, kaže jedna tridesetogodišnjakinja.

Mnoge njene vršnjakinje dijele ovakve nostalgične fantazije o periodu prije ženskog pokreta, kada se od žena nije očekivalo da podjednako blistaju i u ulozi majke i kućanice, i u onoj poslovne žene. Mogu shvatiti zašto suvremenoj ženi koju materijalne potrebe prisiljavaju na iscrpljujuće poslove s dugim radnim vremenom boravak kod kuće djeluje privlačno. No vremenski odmak je rezultirao lažnom idealizacijom razdoblja 50.-ih i 60.-ih godina prošloga stoljeća. Moje vlastite uspomene na to razdoblje potpuno su drugačije.

Život udate žene u ono je vrijeme bio jednostavniji na isti način na koji je život zatvorenika jednostavan – drugi donose odluke umjesto tebe. Vrlo malo žena i još manje udatih žena imale su karijere. Na svaku zaposlenu majku koja danas sanja o davanju otkaza tada je postojala “supruga u zatvoreništvu” koja se bezgranično dosađivala unutar svoja četiri zida. Ja sam bila jedna od njih.

Udala sam se 1959. godine, svega tjedan dana nakon što sam diplomirala na Sveučilištu Cambrigde. Bila mi je 21 godina, što se u ono vrijeme nije smatralo pretjerano mladim. Rodila sam četvero djece: dva dječaka i dvije djevojčice. Ma koliko obožavala svoju djecu, uloge majke i kućanice s punim radnim vremenom jednostavno me nisu usrećivale niti ispunjavale. Znala sam da bih trebala biti sretna – na kraju krajeva, imala sam sve ono za što se djevojkama u to vrijeme govorilo da bi trebale željeti. Umjesto toga, mučila me čitava paleta negativnih osjećaja, od dosade, preko frustracije, do srama (pa imam sve što mogu poželjeti – zašto, dovraga, nisam sretna?!). A onda mi je u ruke došle knjiga Betty Friedan The Feminine Mystique – otkrila sam da nisam sama. Moja vlastita situacija savršeno se uklapala u njezin opis “problema koji nema ime“. No, kako sam doznala čitajući knjigu, mnogo je žena koje su se u tome mogle prepoznati.

Vremenski skok unaprijed: moja kći pazi na svoje dvoje djece, kuha, čisti, kao što sam i ja nekada činila. Lavinia je provela nekoliko godina nastojeći uskladiti obiteljske i poslovne obaveze, no naposljetku je odlučila odreći se karijere i postati kućanicom s punim radnim vremenom. Ima tu sreću da si tako nešto može priuštiti. Nažalost, problem s majčinstvom je u tome da što god napraviš, ne valja! Ja sam osjećala grižnju savjesti što me uloga majke ne ispunjava u potpunosti, dok Laviniju muči to što u njoj previše uživa. “Znam da bi ti voljela da iskoristim sve one prilike za koje je tvoja generacija ostala uskraćena. Osjećam kao da sam te razočarala”, priznaje. Ja, međutim, nisam razočarana. Uvijek joj preostaje mogućnost povratka na posao kad djeca poodrastu. Mogućnost počinjanja ispočetka jedna je najdragocjenijih stvari koje nam je donio ženski pokret. Upravo u tome leži i najveća razlika između moje i Lavinijine pozicije: ona zna da zamjena poslovnih obaveza kućanskim nije vječna. No moju kćer muče druge stvari: “Društvo kao da ne pridaje previše važnosti majkama i kućanicama – naprotiv! Zato se maštanje o prošlim, jednostavnijim vremenima poput 50.-ih ili 60.-ih čini tako privlačnim”.

Jednostavnija vremena? Ne bih rekla. Osim ako pod pojmom ´jednostavnije´ mislite ´s manje mogućnosti izbora´. Sama briga oko djece i kuće bila je daleko teža nego danas: nismo imale perilice suđa, sušilice, supermarkete ili perilice rublja. Morale smo iskuhavati ručnike i dječje pelene (u prosjeku deset pelena dnevno). Što se kuhanja tiče, mislim da nam čak ni najzagriženije pobornice pečenja kolača ne zavide na ribanju i struganju masti s odrezaka, sjeckanju kostiju ili ispiranju blata s glavica kupusa. Sve se promijenilo s pojavom supermarketa – odjednom je bilo moguće kupiti narezane i očišćene namirnice. Kad sam se ja udavala, sa svakim sam objedom kretala od nule.

Lavinijina generacija kućanskim poslovima pristupa na isti način na koji pristupa karijerama – osmišljavaju strategije, razvijaju ciljeve i zatim traže najbolje recepte kako bi osmišljeno provele u djelo. Mnoge od njih i dalje osjećaju kao da bi zapravo trebale biti u uredima – evo što o tome kaže Lavinija: “Uvijek mi je neugodno kad me netko pita čime se bavim. Obično kažem ´Ništa´, ili ´Održavam dvoje djece na životu´. U oba slučaja osjećam se inferiorno”. Kao udata žena, sve do sredine 70.-ih ja sam doista i bila inferiorna. Bez obzira na to koliko liberalan bio vaš suprug (a moj je doista bio i ostao liberalan), žene su po definiciji bile podređene. Nismo mogle zatražiti zajam od banke, a suprugov potpis bio je potreban čak i na obrascu kojim pristajete na carski rez. Ideja o zaposlenim majka s plaćenim porodiljnim dopustom bila je sasvim nezamisliva. Dječji doplatak isplaćivao se ženama, no mnoge moje poznanice morale su taj novac predati svojim muževima. Ženi koja bi se odvažila napustiti supruga prijetili su bijeda i siromaštvo. Situaciju su vrlo efektno sažele sufražetkinje: “Muž i žena jedno su biće, a to biće je muž“. Još uvijek čuvam izblijedjeli novinski članak iz 60.-ih prepun savjeta kako dočekati supruga kad se vrati kući s posla. “Pustite ga da priča – upamtite, ono što on želi reći važnije je od onoga što vi imate za reći”, ili “Upamtite, on je gospodar kuće.. Nemate pravo proturječiti mu”, neki su od ´bisera´ koji su mi se urezali u pamćenje.

Sve ovo dio je nedavne prošlosti koja je još uvijek živa u mom sjećanju, no nekako se doima kao strana zemlja. Lavinija pamti samo razdoblje nakon ženskog pokreta; ne shvaća kako smo uopće mogle tako dugo trpjeti. “Zašto se niste pobunile ranije?” Tek je poslijeratna baby-boom generacija prepoznala diskriminaciju koju smo mi uzimale zdravo za gotovo i odlučila joj se suprotstaviti. Početkom godine, britanska udruga posvećena borbi za ravnopravnost spolova Fawcett Society održala je prve demonstracije u posljednjih 150 godina. Oboružane kućanskim rekvizitima iz 50.-ih godina (gumenim rukavicama, maramama, kućanskim ogrtačima) prosvjednice su izašle na ulice brojnih britanskih gradova. Ideja je bila poručiti zakonodavcima kako će Vladini rezovi neminovno unazaditi borbu za ženska prava te nas (barem po pitanju ravnopravnosti) vratiti u pedesete . Bio je to pravodoban i potreban podsjetnik na to da ženska prava ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Uvjeti u kojima sam ja odrastala možda se čine kao daleka prošlost, no povratak na staro je, nažalost, moguć u svakom trenutku. Nitko tko je iskusio život prije ženskog pokreta ne priželjkuje povratak u doba kada su žene bile tretirane kao građani drugog reda. Ono što želim svojoj kćeri, i što ona želi vlastitim djevojčicama, su odlučnost, sloboda i pravo na izbor koji su meni u mladosti bili uskraćeni. 50.-ih i 60.-ih godina prošloga stoljeća život nije bio niti ljepši niti jednostavniji. To nipošto nisu bila dobra stara vremena.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Arhiva feminističkih performansa predstavljena u Zagrebu

Posted on by sdadmin

Na putu međunarodnog projekta arhiva performansa re.act.feminism našla se Galerija Miroslav Kraljević u Šubićevoj 29 u Zagrebu, u kojoj je u subotu 5. svibnja otvorena izložba/prezentacija koja sadrži preko 200 radova umjetnica iz cijeloga svijeta. Re.Act.Feminism #2 je rastući, privremeni i živi arhiv performansa koji putujući kroz gradove Europe predstavlja, aktualizira i nadopunjuje feminističke, rodno-kritičke i queer performativne radove umjetnica i umjetničkih kolektiva od 60-ih godina do danas kroz fotografsku, tekstualnu i video dokumentaciju. Glavni organizator ovog projekta je berlinska organizacija za istrazivanje eksperimentalnih i rodno-kritičkih kulturnih praksi cross links e.V., dok je organizator programa i prezentacije projekta u Zagrebu kao i  jedan od sedam partnera projekta Galerija MK.

Trenutačno, stalno-rastući arhiv fokusiran je na umjetnice iz istočne i zapadne Europe, mediteranskog kruga i Bliskog istoka, SAD-a te južne Amerike. Među zastupljenim umjetnicama su Carolee Schneemann, Marina Abramović, Valie Export, Yoko Ono, Gina Pane, Ulrike Rosenbach, Yvonne Rainer, Orlan i Katarzyna Kozyra. Poseban naglasak je na lokalnim izvođačkim umjetnostima svake od zemalja partnera koje sudjeluju u ovom projektu, te će arhiv koji za sada predstavlja dvije hrvatske umjetnice performansa, Sanju Iveković (Make Up – Make Down 1976, Instrukcije br. 1 1976) i Sandru Sterle (Mučnina 2008), biti nadopunjen brojnim novim imenima. Treba spomenuti i druge umjetnice regije Tanju Ostojić, Milicu Tomić, Maju Bajević, Vericu Kovacevsku, Katalin Ladik … Sadržaj arhiva dostupan je na stranici http://reactfeminism.org, a nakon prezentacije u Zagrebu bit će obogaćen novim radovima s fokusom na umjetnice/ke iz regije.

Prezentaciju arhiva u Zagrebu prate i diskurzivni i edukacijski programi koji se usredotočuju na lokalno stanje istraživanja (povijesti) performansa. Dvije radionice, pod vodstvom Suzane Marjanić, organizirane su 04. i 11.05. od 17-20 sati, pod naslovom “Zoo scena i eat art” te “Performativna glazba”.  U sklopu programa u re.act.feminism2 u Zagrebu  18. svibnja u 17.30 h održat će se i diskusija na temu “Historizacija, ponovna izvedba i arhiviranje performansa (kustoska, istraživačka i umjetnička perspektiva)” na kojoj će, među ostalim, sudjelovati Sandra Sterle i  Kontejner, Bettina Knaup, Sanja Iveković, Jelena Petrović, Iva Kovač i Elvis Krstulović.

Radionice, diskusije, kao i prijedlozi publike, bit će baza za razmatranje uključivanja novih radova u arhiv re.act.feminism, potičući na taj način suradnički proces kuriranja i konceptualizacije arhiva, glavnih kustosica i selektorica Bettine Knaup i Beatrice E. Stammer. Do koje su mjere suvremeni kustoski projekti oblikovani feminističkim, rodnim ili queer teorijama, odnosno koji su teorijski i prezentacijski alati kojima se služe, jedno je od pitanja kojim se bavi izložba u Zagrebu. Iako arhiv predstavlja žene – umjetnice performansa, zanimljiva su daljnja kretanja koncepta ovog putujućeg arhiva u nastajanju. Postoje li i muški feministički umjetnici performansa i treba li ih uključiti? Stoga, ovo je i poziv svim zainteresiranim za izvedbene umjetnosti, feminističku, rodnu i queer teoriju na aktivno uključivanje i korištenje arhiva kao edukacijskog i istraživačkog materijala tijekom njegove prezentacije u Zagrebu do 26. svibnja 2012.

Prljavi dnevnici koji nisu baš tako prljavi

Posted on by sdadmin

U svijetu feminističke pornografije, žene dolaze u svim oblicima, veličinama i s raznoraznim seksualnim orijentacijama. Glumice rijetko kada imaju velike grudi i uske strukove, nisu izbrijane i izgledaju više kao prosječne žene nego kao porno zvijezde. Najvažnije je što u feminističkoj pornografiji – one uživaju u seksu. Kada bi takav pristup promicala i mainstream pornografija, vjerujem da bi pristup seksualnosti, posebice mladih ljudi (koji kroz porniće najčešće sječu prva iskustva) bio zdraviji, i po žene i po muškarce.

Der Porno kommt erst

U sklopu feminističkog bloka Subversive festivala u kinu Tuškanac 6. svibnja 2012. prikazan je omnibus film s naslovom “Prljavi dnevnici“. Čini ga dvanaest kratkih filmova koje su režirale europske redateljice nudeći svoje “prijedloge za ponovno promišljanje pornografije”. Namjera im je bila ponuditi nekomercijalnu pornografiju na zasadama feminističkih ideala. Neki od filmića su estetski privlačniji, neki su više ili manje zanimljivi, ali svima im je zajedničko da seksualnosti pristupaju na ženski način, dakle ne tretiraju ženske likove isključivo kao objekt čije je zadovoljstvo u seksualnom činu marginalno, kako to uglavnom čini mainstream pornografija.

Ovaj filmski projekt izazvao je poprilično proturječja s obzirom da je financiran novcem iz švedskog proračuna, što govori da su i naoko liberalne zemlje još poprilično zakopčane kad se o seksualno društveno prihvatljivoj temi radi.  Mene pak veseli činjenica da u toku dnevnih sati u srcu Zagrebu mogu gledati dokumentarni film koji se zapravo bavi ljudskom seksualnošću. Jer seksualnost zapravo ne bi trebala imati rodni pridjev.

Zanemaren značaj pornografije u seksualnoj socijalizaciji

Na “Prljave dnevnike” otišla sam jer me već duže vrijeme kopka spoznaja da je pornografija često prvi i zasigurno najčešći izvor seksualne socijalizacije mladih, a da je to još uvijek znanstveno poprilično  neistraženo područje. Tabu iz privatnog života očito opstaje i u znanosti. Roditelji bi doduše trebali biti agenti primarne seksualne socijalizacije svoje djece, barem ne gadeći im njihove spolne organe te iskreno i otvoreno, dječjim glavama razumljivim jezikom, pričajući o tome kako djeca nastaju i kako se rađaju. U našem, još pretežno tradicionalnom društvu, ne čini mi se da je to uobičajena roditeljska odgojna praksa.

U doba sveprisutnog interneta, inicijacija u seksualnu zrelost mladih događa se upravo putem pornografskih sadržaja kojih je internet prepun. U hrvatskoj školi, koja dosljedno šuti o spolnosti i spolnom odgoju, ta obrazovna institucija tvrdoglavo propušta preuzeti ulogu agenta sekundarne seksualne socijalizacije i biti najvažnije sredstvo podrške psihoseksualnog razvoja mladih. Ne čudi stoga da se o važnosti i posljedicama općeprisutne seksualne socijalizacije mladih pornografijom u našoj znanstvenoj literaturi (još) ne piše. 

Naime, pretragom portala Hrvatske znanstvene bibliografije pronalazim tek nekoliko referenci znanstvenih radova koji su istražili utjecaj i posljedice konzumacije pornića. Na primjer, istraživanje Štulhofera (a koga drugog, kad se o sociologiji seksualnosti radi?) te Landripeta i Buško na temu “Pornografija, seksualna socijalizacija i seksualno zadovoljstvo mladih” iz 2007. godine kada je internetskim istraživanjem ispitano 1900 mladića i djevojaka u dobi od 18 do 25 godina. I sami autori priznaju da, sveprisutnoj pornografije unatoč, o njezinim utjecajima na seksualno zadovoljstvo mladih ne znamo gotovo ništa. Autori studije ispitivali su posredne efekte pornografije na seksualno zadovoljstvo mladih, dokazavši kako konzumacija pornografije nema značajan utjecaj na njihovo seksualno zadovoljstvo. Istraživanje je pak otkrilo značajne spolne razlike u konzumaciji pornografije i stavovima o pornografiji. Nadalje, dokazali su da su negativni utjecaji konzumacije pornografije primarno prisutni kod mladih muškaraca, a “iskazuju se kroz seksualno zasićenje, nerealistična očekivanja i deficit intimnosti”. Konačno, studija sugerira da konzumacija pornografije utječe na seksualnu socijalizaciju te može imati i pozitivan, edukacijski, efekt u oba spola.

Još su 2003. godine, Štulhofer, Matković, Mrakovčić, Elias, Little i Diehl Elias objavili članak o istraživanju provedenom na korisnicima “seksualno eksplicitnog sadržaja” u Kaliforniji. Ispalo je da je empirijsko testiranje pobilo neke duboko uvriježene predodžbe o konzumentima “seksualno eksplicitnih sadržaja”. Naime, pokazalo se da (čak i dugotrajno) gledanje pornića nije nužno svojstveno samo društvenom marginaliziranim skupinama. Osim toga, suprotno uvriježenim hipotezama u sociologiji seksualnosti, da su porno-ljubitelji skloniji mizoginiji, nasilju i češće siluju, ispalo je da dužina i intenzitet konzumacije pornića ne povećavaju sklonost seksističkim stavovima, a niti sklonost agresivnom seksualnom ponašanju. Naime,  Štulhofer, Matković i Elias, tražeći vezu između  pornografije i seksualnog zadovoljstva, utvrdili su da je rast broja konzumenata pornografije inicirao destigmatizaciju takvog oblika, hmmmm, svakidašnje zabave? Danas se konzumacija pornića “sve rjeđe smatra devijantnom ili pokazateljem određenih osobnih problema”. Jedan/na autor/ica zaključuje da je upravo društveno-prihvaćen zaključak o tome da pornografija nije društveno opasna uzrokovao izostanak istraživačkih interesa za ovu temu.

Kad bi pornografija bila feministička –mladići  bi poštovali djevojčine želje, a djevojke bi voljele svoje tijelo

I što sad, kad se iz istraživanja, a ne samo zdravog razuma i društvene prakse, može zaključiti da su ljudi koji gledaju pornografske sadržaje zapravo –normalni?  Na primjer, možemo javno raspravljati o tome.  Diskutirati na primjer bi li sustavna izloženost određenoj vrsti porno materijala zapravo mogla pozitivno i odgojno služiti u razvoju zrele seksualnosti mladih. Naime, iako je većina pornografije napravljena za muškarce, ne znači da je to jedini i jedino isplativi diskurs u kojem pornografija treba postojati.

Feministička pornografija  je upravo žanr filmova o seksu namijenjenih ljudima koji se gnušaju mainstream porno industrije, a počela se razvijati u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Karakterizira ju to što akteri u takvim filmovima dolaze u mnogo više različitih oblika, veličina, seksualnih orijentacija, dobi, rasa u odnosu na mainstream pornografske filmovima, a posebnost je i to što izvođači uživaju u seksualnom ponašanju kojeg za potrebe snimanja izvode. Dok u mainstream pornu izvođači nemaju pravo glasa u stvaranju scenarija, redatelji/ce i producenti/ce feminističkih pornića pitaju često svoje glumce da predlože što bi željeli činiti na setu.

Feministička pornografska nagrada (Feminist Porn Awards), već se sedmu godinu za redom dodjeljuje u Torontu. Utemeljila ju je Carlyle Jansen, vlasnica lokalne trgovine igračaka za odrasle Good for Her koja je uspjela (bar na sjevernoameričkom kontinentu) okupiti redatelje/ce koji u svojim porno filmovima zastupaju feminističku “dogmu”.

Feministička kritika pornografije napada ju tvrdeći da konzumacija eksplicitnih sadržaja konzumente puni negativnim emocijama prema ženama i inspirira ih na seksualno nasilje. Analiza rodnih stereotipa u medijima u Srbiji (a nemam razloga sumnjati da bi istovjetni rezultati bili i kod nas) Ivane Kronje zaključuje da mizogini pornografski sadržaji potvrđuju ideološke vrijednosti i rodne identitete autoritarnog patrijarhata. 

Nije li tako, još uvijek, i u pornićima?  Kada bi više pornografije bilo u skladu s feminističkim doživljajem svijeta uvjerena sam da bi ljepše bilo i muškarcima i ženama. I u virtualnom i u realnom svijetu seksa.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org