UPSET – teatar i stigme

UPSET teatar organizira znanstveno istraživanje i dramske radionice na temu teatra i stigme, te poziva zainteresirane da se od 15. travnja do 18. svibnja prijave za sudjelovanje.

UPSET teatar jest interdisciplinarno akcijsko istraživanje koje cilja, pomoću kombinacije znanstvenog istraživanja i dramskih radionica, ne samo steći uvid u stanje predrasuda i diskriminacije, već i ponuditi znanstveno utemeljena rješenja svim akterima ovog društvenog problema – bili oni diskriminirane osobe, nediskriminirane ili pak dio zainteresirane javnosti, tj. publike.

Projekt će rezultirati kazališnim performansom – koji će, pod stručnim vodstvom, zajednički osmisliti diskriminirane i nediskriminirane osobe, te ga zatim izvesti publici u dvorani TNT – kao glasnikom ideja inkluzije, prihvaćanja, međusobnog poštovanja i suživota.

Znanstveni pristup se bazira na sociološkim i antropološkim pristupima Petera Bergera, Thomasa Luckmana, Ervinga Goffmana te Victora Turnera dok će se radom u radionicama steći glumačko i dramsko znanje prema pristupima Augusta Boala, Marca Lulyja, Michaela Chekhova i dr.

Projekt će se odviti u koracima:
15.4. – 15.5. – Preliminarno istraživanje zaprimanje prijava: istraživanje elektroničkom anketom o predrasudnim stavovima i diskriminacijskim praksama.
18.5. – 26.5. – Intervju s odabranim sudionicima radionica.
27.5. – Uvodna tribina i predstavljanje projekta.
28.5. – 3.6. – Dramsko-istraživačke radionice posvećene jednom od tipova stigmatizacije:
– Fizičke stigme: osobe stigmatizirane prema fizičkom invaliditetu
– Karakterne stigme: osobe stigmatizirane prema životnom stilu ili karakternim razlikama
– Plemenske stigme: osobe stigmatizirane zbog rasne, etničke ili religijske pripadnosti
8.6. – Kazališni performans – prezentiranje rada javnosti rad kroz zasebne performanse.
20.6. – Završna tribina otvorena za javnost.

Sudjelovati može 12 sudionika po radionici. Prijaviti se mogu sve osobe 15 godina i starije, bilo da su sami diskriminirani ili ih zanima gluma, kazalište ili rad s marginaliziranim osobama. Sudionici radionica će, uz pristup široj javnosti kroz performans, dobiti glumačka i dramska znanja te mogućnost jačanja samosvijesti i samopouzdanja. Svaku radionicu voditi će stručni tim sastavljen od sociologa, psihologa, dramskih djelatnika te glumaca. Radionice su zamišljene kao mjesto interakcije diskriminiranih i nediskriminiranih osoba.

Podrobnije informacije o teorijskom pristupu projekta možete pročitati u znanstvenom radu:
Stigma – teatar kao mjesto prevladavanja stigmatizacije

Više informacija o samom radu tijekom radionica i odgovore za sva ostala dodatna pitanja u vezi projekta možete dobiti na ivan.hromatko@gmail.com

Autor i voditelj projekta: Ivan Hromatko, doktorand sociologije
Organizator projekta: Veselko Leutar, dipl.soc.
Voditelji radionica: Goran Vrbanić, akademski glumac i Ivan Vidak Lala, dramaturg
Psiholog: MA psih. Dijana Frančešević, MA psih. Tomislav Miljak
Tehnička podrška: Haris Berbić

(Pre)kratke hlačice Prve dame kao tema u medijima

U organizaciji Hrvatskog sociološkog društva – podružnice Zadar i Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, u petak, 4. 5. 2012. godine Betty H. Winfield, profesor emerita  s Missouri School of Journalism (SAD) održala je predavanje pod nazivom “Women, Politics and the American Mass Media with Case Studies of Hillary Clinton, Nancy Pelosi and Michelle Obama”.

 

Profesorica Winfield je govorila kako mediji vide i predstavljaju žene u američkoj politici. Unatoč popularnom mitu o Sjedinjenim Američkim Državama kao zemlji u kojoj može uspjeti svatko ako se dovoljno trudi (land of opportunity for self-made men) brojke o zastupljenosti žena na visokorangiranim političkim mjestima govore suprotno. Sjedinjene Američke Države nikada nisu imale predsjednicu, a trenutno imaju 6 od 50 guvernerki, 17 od 100 senatorica i 90 od 535 zastupnica u parlamentu. Kako je B. Winfield pokazala, sve su one izvrgnute medijskom reproduciranju tradicionalnih rodnih stereotipa i uloga.

 

Budući da mediji favoriziraju muškarce, a žene najčešće prikazuju kroz negativne rodne okvire, čak i one žene koje se odvaže kandidirati na razne lokalne, državne ili savezne političke pozicije ukoliko jednom izgube, teško se odlučuju na ponovnu kandidaturu. Naime, tijekom kampanja mediji ih kontinuirano izlažu pitanjima o njihovom izgledu, o obiteljima te o uspješnosti usklađivanja obiteljskog i političkog života, zatim propituju njihovu sposobnost da se bave “ozbiljnim” pitanjima ujedno ih smatrajući sposobnima za bavljenje samo rodno obilježenim temama. Ukratko, mediji žene čitaju kroz uobičajene društveno definirane rodne okvire.

 

Tako je profesorica Winfield na nizu primjera pokazala kako su mediji uporno nazivali Nancy Pelosi (prva žena predsjednica Zastupničkog doma Kongresa) ružnom te se izrugivali njenim navodnim plastičnim operacijama. Neovisno o temi koja bi bila u fokusu izvještavanja ili rasprave, obraćali su joj se s “Botox” Pelosi. Sličnom tretmanu je bila izložena i Hillary Clinton. Atipična “prva dama”, kao supruga predsjednika Clintona nije se ograničila na protokolarne zadaće, nego je aktivno nadograđivala svoju karijeru baveći se reformom zdravstvenog sustava. Medijski je napadana zbog svoje ambicioznosti i tzv. “želje za moći”. Sustavno je ismijavana spekulacijama da mora da je lezbijka ako je u braku s Billom, zatim komentarima o promijenjenoj frizuri, te medijskom konsternacijom oko pokazivanja emocija (je li u jednom intervjuu zaplakala ili ne). Zbog takvog prikazivanja, Hillary Clinton stalno mora dokazivati da je dovoljno ozbiljna i pouzdana da se uopće bavi politikom, a posebice da se bavi nacionalnom razinom. U legitimaciji takve vlastite pozicije, čak ona sama poseže za prikazivanjem sebe kao dobre supruge, majke i kćerke. Uspješnost u tim ulogama joj omogućava bavljenje “ozbiljnim” temama.

 

Michelle Obama klasična je prva dama, pratiteljica Predsjednika s protokolarnom ulogom. Tradicionalna uloga koju je ona preuzela socijalno je prihvatljivijija i manje problematična od uloge politički aktivne žene koju je promovirala H. Clinton. Model i uzor koji ona predstavlja samo je nastavak povratnog udarca na položaj žena u društvu o kojemu je još početkom devedesetih počela govoriti Susan Faludi. No, čak ni sociokultnurno dominantni i izdržljivi model supruge koja se bavi vrtlarenjem i zabrinuta je oko pretilosti nacije, nije pošteđen nepovoljnih medijskih interpretacija. Modni stil i izgled Michelle Obama je predmet trajnog interesa. Čini se kao da joj mediji ne mogu oprostiti što je na obiteljskom godišnjem odmoru obukla “obične” (pre)kratke hlačice.

 

Profesorica B. Winfield zaključila je svoje predavanje pitanjem jesu li novi mediji, a pogotovo oni u vlasništvu žena manje podložni uvriježenim medijskim prikazivanjima političarki. Ova istraživačka dilema diskusijski je zaintrigirala uglavnom studentsku publiku na daljnja promišljanja o prikazivanju lokalnih hrvatskih političarki.

Brutalna manifestacija patrijarhata

Sudjelovanje žena u proturatnim akcijama i podrška mirovnim aktivizmu kritički je dio moderne povijesti, a opet ranjivost žena, kad su u pitanju sve vrste nasilja u konfliktnim situacijama, možda je najbrutalnija manifestacija patrijarhata u novije vrijeme. Potrebno je istražiti ambivalentna područja ženskog aktivizma za mir i ljudska prava, ističe Sunila Abeysekera, feministica i borkinja za ljudska prava sa Šri Lanke.

{slika}

Militarizam, nasilje i konflikt bile su glavne teme  AWID Foruma 2012  održanog u Istanbulu, na kojemu je sudjelovalo 2000 žena iz svih dijelova svijeta kako bi raspravljale o procesu   Transformacije  ekonomske moći za poboljšanje prava žena i pravdu.

Veze između militarizma, militarizacije, nasilja i sukoba istraživale su feminisitičke znanstvenice i znanstvenici, kao i drugi uključeni u proučavanje konflikta iz različitih perspektiva. Tijekom proteklih desetljeća, ženski pokreti diljem svijeta, posebno žena koje žive i rade u konfliktnim situacijama ili koje rade sa ženama pogođenima sukobom, posvetili su značajno vrijeme i energiju ne bi li razotkrili vezu između, primjerice, nasilja nad ženama u obitelji, zajednici ili društvu i nasilja nad ženama u situacijama konflikta. Njihova kritika militarizma ne uključuje samo ekonomiju rata i velike profite svjetskih vojno-industrijskih kompleksa već i geopolitiku ratova. Razne ženske grupe istražile su kako troškovi oružja i vojske čine glavni dio nacionalnih budžeta i pokreću globalnu ekonomiju; njihov rad također naglašava jasnu povezanost između konflikata i nastojanja multinacionalnih interesa da zadobiju pristup i kontrolu nad izvlačenjem profita iz prirodnih resursa poput zemlje, šuma, nafte, vode i rijetkih metala. Proces militarizacije, normaliziranje uloge vojnog u civilnom životu i u upravljanju, također je postalo predmetom istraživanja kroz feminističku leću.

Uključenost žena u antiratne aktivnosti i podržavanje mirovnog aktivizma diljem svijeta kritički je dio suvremene povijesti. Još od “Ženske međunarodne lige za mir i slobodu” osnovane 1915. godine u Haagu na kongresu preko 1000 žena iz Europe i Sjeverne Amerike, pa sve do organizacije “Žene u crnom” čije se djelovanje proteže još od prvih nenasilnih prosvjeda za mir u Palestini 1988. godine pa sve do bivše Jugoslavije 1990-ih, kao i na drugim lokacijama u svijetu, ženski je mirovni aktivizam pomogao privući svjetsku pozornost na nepravde i zločine uvjetovane ratovima i konfliktima, kao i na posebnosti iskustava žena u konfliktnim situacijama.

Mnoge ženske udruge i druge asocijacije koje djeluju protiv rata, kao i mreže zagovaratelja ženskih ljudskih prava, i dalje se pozivaju na pozitivnu simboličku ulogu majki i supruga, prvenstveno kako bi se same zaštitile od nasilnih reakcija. Madres de la Plaza de Mayo iz Argentine, Meira Paibis u Manipuru, Indija; Mothers Front u sjevernoj i južnoj Šri Lanci i Nuestra Hijas de Regreso a Casa u Chihuahui, Meksiko, samo su neki primjeri. Međutim, u posljednje vrijeme, napadi na jednu od liderica grupe u Mexicu, primjerice pokazuju da za autoritarne režime kao i ne-državne aktere uključene u sukobe poštovanje majčinstva više nije ograničavajući faktor.

Uključenost žena u nastavak globalnog dijaloga o učincima konflikata na žene dovela je i do stvaranja konceptualnog okvira pomoću kojega će se analizirati kontekst, uzroci i posljedice konflikta na žene, promatrajući pritom i njihovo stradalništvo i njihovo djelovanje u konfliktnim situacijama. Portret izmještene žene koja se bori za održanje svoje obitelji stoji uz ikonsku sliku žene koja nosi pištolj u jednoj, a dijete u drugoj ruci. Istovremeno, žene su uključene u kontinuirano zagovaranje i lobiranje protiv ratova, i protiv militarizacije, dovode žene svijeta na ulice i na društvene mreže kako bi podigle svoj glas protiv kontinuirane upotrebe nasilja od strane država kao i ne-državnih aktera za slamanje demokratskog neslaganja i protivljenja autoritarnoj vladavini.

Pojava snažnih mreža feministkinja koje se bore protiv rata i militarizacije u različitim dijelovima svijeta omogućila je nastajanje nekoliko inicijativa usmjerenih na stvaranje međunarodnog okvira za odgovornost i pravdu u kontekstu rata i sukoba.

2000. godine koalicija žena diljem svijeta odigrala je aktivnu ulogu u stvaranju UN-ove Rezolucije Vijeća Sigurnosti 1325 koja je postala temeljni okvir za osiguranje potpunog i ravnopravnog sudjelovanja žena u problemima koji se tiču mira i sigurnosti. Ovaj je angažman doveo do formulacije okvira ” žene, mir, sigurnost” kao sredstva osiguranja implementacije Rezolucije 1325. Od 2000. UN je donio nekoliko drugih Rezolucija – 1820, 1888, 1889, 1960 – koje prvenstveno odnose na situaciju seksualnog nasilja nad ženama u konfliktnim situacijama.

Radna grupa nevladinih organizacija o Ženama, Miru i Sigurnosti široki je savez koji nastavlja nadgledanje implementacije Rezolucije Vijeća sigurnosti koja se odnosi na žene pogođene sukobom. 2009. godine, kao odgovor na zahtjeve ženskih grupa širom svijeta, Odbor koji nadgleda UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) započeo je proces definiranja Općih preporuka za žene pogođene sukobom, u suradnji sa grupama civilnog društva koje se bave tim pitanjem.

Mnogo konceptualnog rada oko pitanja žena i konflikata oslanja se na analizu ustrajnosti patrijarhalnih normi i okvira diljem svijeta, u svim kulturama i društvima, koje pogoršavaju učinak konflikta na žene i tako oblikuju formu i prirodu samog konflikta.

 

Identitet i konflikt

Postoji konsenzus oko činjenice da je pojava politike utemeljene na identitetu odigrala ključnu ulogu u oblikovanju konflikata u mnogim dijelovima svijeta. Korištenje specifičnih identiteta – bez obzira jesu li oni utemeljeni na spolu, religiji, geografskoj lokaciji, etnicitetu, jeziku ili nečijoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu i izražavanju – za organiziranje i mobilizaciju oko pitanja jednakosti i pravde, historijska je metoda pomoću koje su mnoge grupe i zajednice, marginalizirane od mainstreama demokratskih praksi, dovele u pitanje vlastitu marginalizaciju.

Ovisno o histroijskim okolnostima, otpor je bio kako nasilne tako i nenasilne prirode. Feministički diskurs o intersekcionalnosti i višestrukim identitetima napredovao je u ovom kontekstu identitetske politike, i bio je kritičan u definiranju kompleksnijeg i sofisticiranijeg razumijevanja uloge identiteta u životu čovjeka.

Iz ženske perspektive, u većini su slučajeva političke formacije utemeljene na identitetu usađene u patrijarhatu i često reduciraju žene na njihovu reproduktivnu ulogu (sociološki i biološki) te nameću ograničenja mobilnosti žena i njihovoj slobodi izražavanja, mišljenja i izbora, posebno onih koji se odnose na brak i djecu. Uloga žena u radikalnim militantnim organizacijama često je ograničena patrijarhalnim normama kao i uloga žena u “običnim” zajednicama.

Korištenje seksualnog nasilja, uključujući prisilnu trudnoću i prisilni pobačaj, kao oružja u ratu postalo je najvidljivije tijekom konflikata u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi 90- ih godina, kao i na primjeru napada na Indonezijke kineskog porijekla 1997. ili napada na muslimanke u Gujaratu, u Indiji, 2002. godine.

Mnogi primjeri diljem svijeta također pokazuju kako nasilje utemeljeno na rodu i nasilje protiv žena, uključujući nasilje u obitelji, eskalira prije, za vrijeme i poslije ratova. Ovome treba dodati da su, u kontekstu u kojem paravojne grupe i organizirani kriminal kontroliraju teritorij i zajednice, ubojstva žena, posebno žena koje se zalažu za ljudska prava, postala uobičajenom pojavom, primjerice u zemljama poput Meksika ili Filipina. Iskustva žena u konfliktnim situacijama, gdje barem jedna od sukobljenih strana izražava ekstremni i fundamentalistički oblik religijskog uvjerenja i prakse, najčešće su iskustva brutalnosti i patrijahalne kontrole. Ranjivost žena u konfliktnim situacijama na nasilje svih oblika možda je najbrutalnija manifestacija patrijarhata u suvremeno doba.

U novije vrijeme, uporaba anti-terorističkih zakona od strane država na način koji potkopava građanska i politička prava koja se nastoje zaštititi ne samo međunarodnim pravom već i u većini nacionalnih Ustava, dovela je do žestoke represije nad prosvjedima protiv autoritarne vladavine i osporavanja prava manjina, bez obzira događa li se to u Bjelorusiji, Tibetu, Iranu ili Egiptu.

U mnogima od ovih situacija, žene koje igraju vodeću ulogu u javnom životu, kao medijske osobe, političarke, zagovarateljice ljudskih prava, suočavaju se s nizom napada i zloporaba, ograničenjima slobode, još jednom razotkrivajući partijahalnu prirodu nacionalne države i državi sličnih entiteta koji sve više postaju zajednički globalni fenomen.  

Feminističke rasprave o problemima koji se odnose na žene, mir i sigurnost u posljednje su se vrijeme usredotočile na razmatranje načina na koji konflikti, pokrenuti kako bi se “emancipirala” ili “oslobodila” zajednica, postaju jednako brutalni i represivni u svojoj taktici i ponašanju u sukobu, kao i države protiv kojih se bore. Ovo je dovelo do ponekad žustre debate između feministkinja i mainstream organizacija za ljudska prava, na primjer oko argumentacije onoga što može sačinjavati “pravedan” rat ili obrambeni “džihad”, i koji se ustupci mogu učiniti spram militantnih grupa koje koriste terorističku taktiku, pa i protiv žena, kada dođe do amnestije dogovorene kao dijela formalnog mirovnog procesa.

To nas opet dovodi do implementacije Rezolucije Vijeća Sigurnosti 1325. Premještanje fokusa od vizije žena kao aktivnih agenata koji u mainstream političkim procesima imaju jednaku ulogu, utvrđenu Rezolucijom 1325, do konceptualizacije žena prvenstveno kao žrtava seksualnog nasilja u konfliktu, kako je njihova uloga artikulirana u Rezolucijama 1888 i 1889, možda je pokazatelj feminističkih gubitaka u prvoj dekadi 21. stoljeća.

U svjetlu ovih izazova, diskusija predviđena za AWID forum istaknuti će pitanja o područjima ambivalencije u ženskom aktivizmu za mir i ljudska prava, inzistirajući i na internoj refleksiji i na eksternoj konsolidaciji. Upućujući na specifične izazove s kojima se se suočili zagovaratelji ženskih ljudskih prava u suvremenom svijetu, kao i na određivanje strateških intervencija smišljenih od strane samih zagovaratelja ženskih ljudskih prava, također će biti kritički dio programa rada.  

Među pitanjima koja nas zabrinjavaju biti će: smanjivanje ekonomske moći žena; učinak rezanja budžetskih sredstava vlada, multilateralnih institucija, kao i privatnih filantropskih fundacija na organizacije žena; neuspjeh inicijativa za tranzicijsku pravdu da se adekvatno bave rodno specifičnim pitanjima, uključujući i ona o ekonomskim i političkim nejednakostima usađenima u procese poslijeratne obnove i povratka; te inherentno maskulinih i patrijahalnih paradigmi koje u mnogim slučajevima oblikuju suvremeni proces izgradnje mira.

Razvijanjem višestrane vizije “mira” i “sigurnosti” koja će obuhvatiti sva postojeća ljudska prava za sve ljude i omogućiti ostvarivanje društvenih i ekonomskih prava žena, i svih marginaliziranih i subaletrnih grupa i zajednica bit će, nadamo se, cilj za koji će AWID Forum postaviti snažne temelje.

 

prevela Barbara Ukas

Dejtanje – jel’ se to jede?

Kao uvertiru ovoj pripovijetci o tijeku svijesti, dobro bi bilo pročitati genijalan članak na Jezebel.com.

Ukratko:  radi se o “dejtanju” (prema vlastitom urbanom rječniku koji je možebitno u nastanku, radi se o potencijalnom, nuklearnih proporcija, intimnom druženju dvije osobe, koje su relativnom žestinom zainteresirane jedna za drugu. Uz prstohvat drame, naravno. Što bi danas bez drame?).

Što žene žele, što su spremne dati i na koji način. I muškarci, naravno, što možemo očekivati s njihove strane.

Od kada sam odlučila pisati o temi, propitujem ljude oko sebe što misle o problemu – naravno, ljude koji su single. Svojim izborom. Svi od reda zgodni, inteligentni, s onom “iskrom” o kojoj uvijek govorim da je ljudi trebaju imati.  

Odgovor je:  jer se tako osjećam. Osjećam se ugodno s činjenicom da sam sam/a. U ovom trenutku, u mom životu ne fali “polovica”.

Koliko je u ljudskoj prirodi biti sam? Koliko smo sredili vlastitu prirodu radi ega? I radi li se o egu uopće? Ne mogu izbjeći dojam da su ljudi ranije puno lakše pristajali na nekakve kompromise. Je li riječ o onome što se zove emancipacija i mlade žene možda ne žele “progutati” sve što im se nudi? Koliko se razumijem u nekakve odnose, za isti je potrebno minimalno dvoje. S obzirom da sam se koncentrirala na heteroseksualne relacije molila bih da se suzdržite od homo-idejnih didaskalija. Ovaj put nije o tome riječ. O tome pojma nemam.

Zar ne bi bilo prirodno ganjati reprodukciju i kao muškarac “prosipati”najbolje od sebe po različitim dvorištima i u drugom slučaju, tražiti “onog” koji bi osigurao najbolje gene i optimalne razvojne uvjete za potomke? Gdje je puklo? Zašto stvari više ne funkcioniraju kako bi trebale?

Možda je pitanje – jesu li ikada. To jest, koliko je bilo vremena za promišljanje o cost/benefit analizama.

Uglavnom, vratimo se na dejtanje. Da, nisam vještica. Ne mislim da je stvar u muškarcima. Niti u ženama. Stvar je u toj nekoj samodostatnosti. Što isto nije nužno loša stvar, ali je u nekom većem omjeru mladih single ljudi jednostavno neodrživa. 

Npr. ako ste u tridesetima i vrlo aktivni u “akciji spašavanja duše od single-bivstva”, pitanje je što možete očekivati. U tim godinama, ljudi su ili toliko naučeni sami na sebe i zadovoljni su s time s čime raspolažu (što je naravno u okvirima nekakvog samoostvarenja i neizrečeni  je nastavak odgovora zašto je netko single), traže nemoguće (isforsiranih 90-60-90 + mozak, npr.), nisu sigurni u svoje određenje ili su jednostavno falili u prošlosti i sada čekaju drugi vlak, kojeg nema, jer se udao/oženio s 20 i misli da mu to odgovara (dok prava ljubav čeka četrdesetu da shvati da život ne funkcionira prema Disneyevim filmovima).

Pitala sam tu izoliranu (toliko izolirani, da su gotovo mainstream, jel’) vrstu ljudi koji su solo i ponose se time, što je za očekivati u procesu.

“Slušaj. Sve ono što si znala. Što je bilo aktualno, više nije. Pravila? Pravilo je da pravila nema.”

 Potvrđeno iz više izvora. Potvrđeno od oba spola.

Kako dalje? Hvali more, drž’ se kraja. Samo hrabro, korak po korak. Bez nukleusa. Bez zaletavanja. Kako su ono rekli? Nema pravila. Sretno.

Kada riječi zabole

Riječ “jeziv/creepy” ima dugu povijest. Dickens je prvi upotrijebio taj izraz u modernom smislu 1849. godine, no njegovo korištenje u značenju odvratne ili zastrašujuće osobe ima tradiciju kraću od sto godina. (Zanimljiva je činjenica da uporaba tog pojma kao imenice datira iz 17. stoljeća, kada je značio nečujnog lopova.)

Clarisse Thorn istaknula je da uporaba te riječi “demonizira muškarce koji su iskreni u vezi svojih seksualnih potreba”, dok Amanda Marcotte argumentira da je izraz “jeziv” “koristan, univerzalno razumljiv termin za skup ponašanja koja apsolutno predstavljaju problem”. Na Projektu dobrih muškaraca (Good Men Project) Lu Fong istaknula je da, iako za nju “težina te riječi nikad nije bila veća od težine bilo koje druge uvrede koju bi znala dobaciti muškarcima”, prihvatila je činjenicu da je za muškarce mnogo bolnija. Jeziv je “najgora usputna uvreda koja se dobaci muškarcu”, tvrdi Jeremy Paul Gordon.

Jedan od razloga zašto muškarci preziru riječ “jeziv” toliko mnogo više od bilo koje druge uvrede jest činjenica da ona nije ukorijenjena u mizoginiji. Jeremy Paul Gordon na specifičan je način usporedio taj pojam s pojmovima “pičkica”, “kreten” i “šupčina”. Prve dvije riječi, kad su upućene muškarcu, vrijeđaju ga jer ga uspoređuju ili sa ženskim spolnim organom ili sa spravom koja služi za njeno čišćenje (izraz “douchebag”, na hrvatski najčešće prevođen kao “kreten”, u doslovnom prijevodu označava pumpicu za intimnu higijenu); njihova pogrdna snaga proizlazi iz načina na koji feminiziraju muškarca kojeg se naziva nekim od tih imena.

“Šupčina”, kako je istaknuo povjesničar Rictor Norton, ima korijene u ponižavajućem izrazu za muškarce koji su dopuštali da se na njima izvrši analni spolni odnos. Muškarac u kojega se penetrira ponaša se poput žene i etiketira ga se kao ženskastog – sudbina koje se mali Amerikanci zbog odgoja boje više od ičega na svijetu. (To je razlog zbog kojeg, dakako, izrazi poput “kujo” ili “pičkice” kad ih muškarci koriste jedni za druge mnogo češće vode do nasilnih sukoba nego riječi kao što je “kuronja”. Malo je vjerojatno da će muškarce razjariti referenca na dijelove vlastite anatomije, za razliku od ženine.)

Ako je strah od ženskosti ono što uvredama za muškarce daje moć, zašto je “jeziv” gora uvreda od “pičkice”? Odgovor: jeziv je jedina uvreda koja netom nakon što je izgovorena usredotočuje ženinu percepciju. Nazvati muškarca “pičkicom” znači komentirati kakvim se njegovo ponašanje čini; nazvati ga “jezivim” znači izraziti kako se zbog njega žene osjećaju. Ako muškarac želi opovrgnuti da je “pičkica” sve što treba učiniti jest ponašati se s dovoljnom dozom frajerskog šepurenja ili hrabrosti kako bi uvreda postala očigledno neprikladna. No pokušaj opovrgavanja “jezivosti” uključuje pokušaj odgovaranja žene od instinktivnog odgovora na potencijalnu prijetnju, što je mnogo teže. Većina muškaraca priznaje (ili naposljetku nauči) da što se više trude zanijekati svoju jezivost, to jezivije djeluju.

U srcu “kampanje protiv srama zbog jezivosti” koju provode MRA (Men’s Rights Activists) stoji zajednički napor u obeshrabrivanju žena da se oslanjaju na svoje instinkte kako bi se zaštitile od povrede. Na stranu s etimologijom izraza, prozvati frajera “šupčinom” način je da ga se etiketira kao kretena. Mnogo ljudi moguće je smatrati kretenima bez predatorskih konotacija. S druge strane nazivanje muškarca “jezivim” etiketira ga kao potencijalnu prijetnju; “jezivac” možda nije neposredno nasilan, ali gotovo uvijek postoji osjećaj da on predstavlja konzistentno nepoštivanje ženinog fizičkog ili psihološkog prostora. To je razlog zbog kojeg je, kako je Wakeman napisala, “prokleto opasna ideja izvrnuti ženinu otvorenu, iskrenu komunikaciju o njenim granicama/očekivanjima u ‘sram zbog jezivosti’ koji viktimizira muškarce.”

Iako je uporaba riječi povremeno možda nepoštena (na primjer, pri opisu uistinu učtivog pokušaja uspostavljanja komunikacije fizički neatraktivnog muškarca), “jeziv” ima bitnu funkciju. Ni jedna druga riječ ne opisuje bolje muškarčevo prekoračenje ženinih granica; ni jedan drugi izraz ne prisiljava muškarca da razmisli o tome kako se zbog njegova ponašanja osjećaju drugi ljudi. Muškarac može pobiti optužbe da je slab pokazujući se jakim (često na glupave načine). Ali jedini način na koji može odbaciti naboj jezivosti jest temeljito mijenjanje ponašanja kako bi iskreno poštovao žene.

Ovo je, dakako, razlog zbog kojeg neki muškarci toliko mrze tu riječ: ona ih prisiljava da pažljivo promisle o tome kako se zbog njihovog poštovanja žene osjećaju. Nije ni čudo što se toliki uključuju u kampanju protiv “srama zbog jezivosti”‘. Naposljetku, što prije pojam postane društveno neprihvatljiv, to će prije svi oni moći prestati razmišljati o ženinim granicama.

Prevela i prilagodila Ana Stipković

Seks kao vanjskopolitička varijabla

Na posljednjoj naslovnici uglednog američkog vanjskopolitičkog magazina Foreign Policy , diskretno, na desnoj margini stoji otisnuto “Sex Issue“, a sredinu naslovnice krasi pitanje: “Zašto nas mrze? Rat protiv žena na Bliskom istoku”. Naslovnice visokotiražnih mjesečnika često ukrasi magična riječ “seks”, teško da u povijesti Cosmopolitana postoji zapravo i jedna bez nje, no ovaj broj Foreign Policyja posvećen je istraživanju o tome kako i zašto seks – u svim različitim značenjima te riječi – oblikuje svjetsku politiku. Mi, naravno, moramo riječ “seks” čitati i razumjeti prvenstveno kao spol i rod.

Kako uvodničar ovog broja navodi, spol prečesto izostaje u jednadžbi vanjske politike. O njemu političari i novinari razgovaraju jedni s drugima, ali o njemu ne govore svojoj publici. To rezultira time da su žene još uvijek podzastupljene u mirovnim pregovorima i parlamentima, time da su seksualno zlostavljanje i iskorištavanje još uvijek institucionalizirani i legitimni u mnogim dijelovima svijeta, kao i činjenicom da američka politika, namjeravano ili ne, osnažuje zlostavljače, produžujući agoniju i marginalizaciju polovice čovječanstva. Ženska su tijela bojišta, osporavane površine na kojima se odvijaju politički procesi. Iako to svjetska politika uglavnom ignorira, posljednji broj Foreign Policyja odlučio se ovom temom pozabaviti.

{slika}

Komentator/ica američkog feminističkog časopisa Bust primjećuje da je ova naizgled plemenita namjera razgovora o ženama i njihovoj ulozi u međunarodnoj politici zasjenjena već naslovnicom magazina koja prikazuje iznimno seksualiziranu ženu s crnim nikabom kroz koji zavodljivo gleda i poziva čitatelja da je spasi. Prema njoj, naslovnica stereotipizira ulogu žene u islamskom svijetu, pozivajući na djelovanje bijelog spasitelja.

Članak najavljen na naslovnici iz pera američko-egipatske kolumnistice Mone Eltahawy “Why Do They Hate Us? The real war on women is in the Middle East” (Zašto nas mrze? Stvarni rat protiv žena na Bliskom istoku) portretira arapske žene kao potlačene žrtve. U njemu autorica vapi da arapski muškarci trebaju prihvatiti kako su žene” više od naših marama i naših himena. Slušajte nas koje se borimo. Pojačajte glasove regije i gurnite mržnji prst u oko. Nekad je biti islamistom bila najranjivija politička meta u Egiptu i Tunisu. Prihvatite da sada tu metu preuzima žena. Kao što je oduvijek i bilo.” Upravo ovaj članak je izazvao mnoštvo kritika i osuda. I to žena, arapskog podrijetla.

Novinarka Mona Eltahawy, koju je egipatska policija uhitila u studenom 2011. slomivši joj pri tom lijevu ruku i desnu šaku, a u pritvoru je seksualno zlostavljala, u svom članku tvrdi da je za katastrofalan položaj žena u arapskom svijetu kriva mržnja muškaraca prema njima. Gore spomenuti/a komentator/ica časopisa Bust kritizira da se radi o prepojednostavljenom objašnjenju kompliciranog problema. Naime, prema njemu ili njoj, Eltahawy iznosi doduše činjenične podatke o zločinima počinjenim nad ženama u arapskim zemljama, ali ignorira dublje korijene rodne nejednakosti koji izviru iz kolonijalnog i post-kolonijalnog vremena. Eltahawy se, navodi komentator, previše fokusira na mržnju arapskih muškaraca prema arapskim ženama, ne uzimajući u obzir socioekonomske i političke uzroke rodne nejednakosti u arapskim zemljama.

{slika}

Marokansko-američka spisateljica Samia Errazzouki kritizirala je isti članak odgovorom “Dear Mona Eltahawy, You Do Not Represent ‘Us’” (Draga Mona Eltahawy, nas ne predstavljaš), ustvrdivši da monolitno predstavljanje žena iz regije, ilustrirano naglašeno seksualiziranim fotografijama u crno obojanog nagog tijela, ništa ne čini na poboljšanju položaja žena u bilo kojem društvu. Ne slažem se s ovom kritikom, jer mi se čini da je uredništvo Foreign Policyja najprije korištenjem senzualiziranih fotografija svrnulo pozornost čitatelja na nedovoljno osviještene probleme žena u arapskom svijetu, upregnuvši njihove nagone, ali i stereotipan doživljaj arapskih žena u zapadnoj kulturi.

{slika}

Melanne Verveer, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država za globalna ženska pitanja, u jednom od članaka ovog broja “Seriously, Guys: Why Women Are a Foreign Policy Issue” (Dajte dečki: zašto su žene tema Foreign Policyja) govori o svom iskustvu suradnje afganistanskih aktivistica koje su je zamolile da ih ne doživljava kao žrtve, već kao žene liderice, budući se one same takvim osjećaju. Veleposlanica Verveer izlaže povijest recentne promjene u američkoj vanjskoj politici, koja je tek za Clintonova mandata, počela pridavati veću pozornost ženskim pitanjima, koja su do tada bila tek na marginama američke vanjske politike, zasjenjena “strateškijim” pitanjima rata, mira i ekonomske stabilnosti. Veleposlanica zagovara ono što se već odavno zna, da bi nadilaženje neravnopravnosti muškaraca i žena u poslovnom svijetu bio snažan poticaj globalnom rastu te da promicanje unaprijeđenja statusa žena u arapskim zemljama mora biti američki vanjskopolitički zahtjev prema vođama tih država.

{slika}

Analitičar iz Zaklade Carnegie Karim Sadjadpour u članku “The Aytollah Under the Bedsheets” (Ajatolah ispod plahti) tvrdi da sva politika u Islamskoj Republici Iranu nije seksualizirana, ali sav seks jest politiziran. Autor primjećuje da je prosječna dob u arapskim zemljama 22 godine, u Iranu 27, dok je u zapadnoj Europi blizu 40 godina. Mladenačkoj demografiji Bliskog istoka gode internet i satelitske televizije prožeti pornografijom. U isto vrijeme, zabranjeno je prikazivanje nepokrivenih žena na državnoj televiziji i u kinima. Kako se razvija zdrava seksualnost u takvom proturječju tabua i službene politike? Pristup iranskog režima seksu, baš kao i filozofiji upravljanja državom, zaključuje Sadjadpour, koristi se svrsishodno, ponekad kao sredstvo suzbijanja, ponekad pobune, a ponekad poticanja. Stoga on zagovara da američka politika inzistira na promjeni ponašanja Irana (prema ženama, seksualnim slobodama, općenito liberalnijim društvenim vrijednostima), a ne na promjeni iranskog režima. Promjena režima ionako će doći kao posljedica promijenjenih vrijednosti.

{slika}

U istom broju FP-a moguće je pronaći sjajno grafički prikazane rezultate istraživanja o Položaju žena u politici. Anketirali su vrhunske svjetske političarke, predsjednice i potpredsjednice, državne tajnice i parlamentarke, koje su podijelile svoja iskustva seksizma u politici i izrazile svoja mišljenja o tome koji je najboljih način uključivanja više žena u politiku.