sdadmin, Author at Libela - Page 1370 of 1806

Prvi put u Indiji: Djevojka poništila ugovoreni brak

Posted on May 1, 2012 by sdadmin

Indijka Laxmi Sargara (18) prošli je tjedan pomaknula granice za sve djevojke u Indiji u pravnom i moralnom aspektu ugovorenih brakova. Brak ugovoren prije sedamnaest godina pravno je poništen zahvaljujući hrabrosti jedne djevojke koja je odlučila zatražiti pomoć u socijalnim službama pod cijenu obiteljske sramote i odricanja. Laxmi je bila stara samo godinu dana kada je obećana Rakeshu, tada starom tri godine. No, tek prije nekoliko dana saznala je za dogovoreni brak koji se trebao ostvariti 24. travnja kada bi se preselila u muževu kuću.

Običaj siromašnih obitelji da se uzdaju u ovakav tip dogovora česta je, posebno u ruralnim dijelovima. Kroz obećane brakove regulira se financijska stabilnost i zbrinjava se djevojke za koje se roditelji ne mogu dugoročno brinuti. Ovakav dogovor odgovara obiteljima, ali ne i djeci koja su prisiljena vjenčati se. Djevojke su otrgnute iz svojih domova, najčešće u tinejdžerskim godinama i odlaze živjeti u muževu obitelj. Od njih se očekuje poslušnost prema mužu i prema njegovima. Ako djevojka nije poslušna, muž i njegova obitelj smiju joj poslušnost ‘usaditi’ batinama.

Kako se približavao datum njenog konačnog preseljenja u muževu obitelj Laxmi je izrazila svoje nezadovoljstvo vlastitoj obitelji. Kada su joj oni odbili pomoći, okrenula se socijalnoj službi. Kontaktirala je socijalnog radnika u Jodhpuru koji je specijaliziran za prava djece kroz organizaciju Sarathi Trust. On je kontaktirao mladoženju koji je isprva bio spreman na dogovoreni brak, ali nakon nagovaranja i upoznavanja s činjenicom koliko je Laxmi nesretna promijenio je mišljenje. Pravni dokument za poništenje ugovorenog braka nakon zajedničkog potpisivanja Laxmi i Rakesha postao je pravovaljan. Time je Indija dobila prvo poništenje pravno obvezujućeg dječjeg braka u povijesti. Hrabra Laxmi namjerava u miru nastaviti svoje obrazovanje, nesvjesna da je poništenje koje je dobila velika stvar ne samo za nju, već i za sve djevojčice-mladenke u Indiji, ali i diljem svijeta.

{slika}

Ugovoreni brakovi i brakovi djece obećanih između dvije obitelji učestala su praksa u Africi, južnoj Aziji, srednjem Istoku, pa čak i u zajednicama u SAD-u. Praksa takvih dogovora u kojima djeca nemaju pravo glasa toliko je jaka da se protivnici ugovorenih dječjih brakova moraju čuvati prijetnji i odmazdi, poput silovanja i rizika da budu pretučeni. U Yemenu na primjer, ne postoji kazna za obitelji koje udaju maloljetne djevojke. Rezultat toga je da je polovica mladenki tamo mlađa od petnaest godina. U Saudijskoj Arabiji zakonom uopće nije određena najmanja dob u kojoj je moguće udati djevojčicu. Tamošnji sud je 2009. odbio poništenje braka djevojčici od osam godina, čiji je muž imao 58.

Zbog svega toga, Laxmino poništenje nije samo izlaz za mnoge očajne djevojke, nego i poticaj da se zauzmu za sebe i svoja prava.

Nek’ nam živi, živi rad!

Posted on May 1, 2012 by sdadmin

“Danas se širom svijeta obilježava Prvi maj, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji spaja a ne razdvaja ljude, jedini praznik koga istog dana i iz istog razloga obilježavaju svi ljudi svijeta rada, bez obzira na nacionalnu, rasnu, vjersku i ideološku pripadnost. Radnička klasa je planetarna, pa i njen praznik mora biti takav. Eto prihvatljivog globalizma na djelu!”

Kažemo da radnička klasa obilježava, a ne slavi Prvi maj. Zaista, šta tu ima da se slavi? Prvi maj je smotra otpora i borbe. Prvi maj je poziv na borbu, na otpor kapitalističkom poretku i njegovim nepravdama. Prvi maj treba da bude povod da se ukaže na društvene nepravde, na obespravljenost i potlačenost siromašnih klasa i da se istaknu zahtjevi. Prvi maj je povod da se organizuju štrajkovi i demonstracije, a ne da se peku ćevapi i prasići. On je povod za ujedinjavanje radnika, dan koji simbolizuje njihov nadolazeći društveni položaj, kada oni više neće biti eksploatisani i politički nemoćni, već nosioci cjelokupne ekonomske i političke moći.

Dvadeset godina nakon propasti staljinizma, kojeg su mnogi, naročito ideolozi kapitalizma, netačno i neopravdano izjednačavali sa socijalizmom i komunizmom, Prvi maj još jednom služi kao povod da konstatujemo da radnički pokret nije bačen na koljena. Prvomajske povorke, demonstracije i štrajkovi širom svijeta, organizovani od strane sindikata i različitih političkih partija, među kojima značajno mjesto pripada komunistima i lijevim socijalistima, pokazuju da radnička klasa postoji i da je spremna da se bori ne samo za sitna poboljšanja svog položaja već i za korjenite promjene društva.

{slika}

U svojoj neoliberalnoj fazi, kapitalizam ne može riješiti protivrječnosti koje sam proizvodi. Siromaštvo i glad su neopravdani i neprihvatljivi u društvu čije proizvodne snage su toliko uznapredovale da bar hrane može i mora biti dovoljno za sve. U najbogatijim kapitalističkim državama, koje bi uz drugačiju raspodjelu mogle živjeti u blagostanju, povećavaju se socijalne razlike i ukidaju ili umanjuju brojna socijalna prava. Socijalna država, nastala u vrijeme uspona kapitalizma poslije Drugog svjetskog rata, u ozbiljnoj je krizi. Radnička prava su manja nego prije nekoliko decenija. Demokratija je sve formalnija, svedena na procedure smjenjivanja političkih elita na vlasti. Kapitalizam stvara krizu a ne nudi rješenja.

Radnici i ljevičari širom svijeta danas neće ostati kod svojih kuća. Oni neće piti pivo i praviti roštilj. U Berlinu će se ponovo sukobiti ljevičari i nacisti. U Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Portugalu, Rusiji i drugim zemljama radničke organizacije će još jednom demonstrirati svoju snagu i podršku miliona koji idu za njihovim programima. U posljednjih dvadeset godina radnički pokret je u stanju konfuzije, ophrvan birokratizmom i oportunizmom. Težnja ka prilagođavanju neoliberalnom kapitalizmu je snažno izražena. Posljednjih godina se, međutim, naziru prvi znaci ozdravljenja. Kriza neoliberalizma, naročito izražena u posljednjih nekoliko godina, vraća poljuljani legitimitet radničkom pokretu i ideji socijalizma. Dokle god kapitalizam proizvodi krizu, koju ne može da prevaziđe na svojim vlastitim osnovama, biće potrebna alternativa. Druge alternative osim socijalizma ne može biti, jer jedino on nastaje i postoji kao sušta suprotnost kapitalizmu. Izborni oporavak lijevih partija (komunističkih i lijevo-socijalističkih) u nizu zemalja to jasno potvrđuje.

{slika}

Radnička klasa Zapada ima dugu tradiciju klasnih borbi. Ona posjeduje političku kulturu otpora. Zato je ona sposobna da se u milionima organizuje u dugotrajnim otporima kapitalu. Radnički i studentski protesti i štrajkovi u Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Portugalu i drugdje, ponekad uspješni a ponekad i ne, to jasno potvrđuju. Našim ljudima to može izgledati nerazumljivo. Pošto je Zapad ideal za mnoge, njima nije jasno zašto se zapadni radnici, mnogo bolje plaćeni i zaštićeni od naših, bune. Oni se bune upravo zato što su ta njihova prava ugrožena, ali i zato što su nedovoljna. Radnici na Zapadu najteže podnose krizu neoliberalnog kapitalizma i vide kolike su socijalne razlike u društvu. Što je najteže, oni osjećaju nepravdu tih razlika, jer one nisu zasnovane na radu i ličnim sposobnostima, niti na odsustvu dovoljno materijalnih bogatstava. One proističu prosto iz činjenice da je jedna neznatna manjina pripadnika društva imala sreću da se rode kao pripadnici buržoaskih porodica i sreću da pravni poredak štiti njihov privilegovan društveni položaj zasnovan na kapitalističkoj privatnoj svojini. A kad sreća počne da ih izdaje uslijed loših poslovnih procjena ili otpora radnika, tu su vlade i parlamenti, sudovi, policija i vojska da im garantuju privilegije.

U jugoslovenskim zemljama danas neće biti protesta. Prvi maj će biti obilježen na tradicionalan, bolje reći malograđanski, način – uz roštilj i pivo. Naši radnici se ponašaju kao da je sve u najboljem redu. Upravo su završili napornu radnu nedjelju u preduzećima koja rade punom parom, održali su sastanke na kojima su donijeli važne odluke o poslovnoj politici svojih preduzeć, pa su i zaslužili da se za ‘svoj’ praznik malo opuste i provesele. Radnici Čikaga 1886, godine, koji su prvi u istoriji protestovali na Prvi maj, nisu bili u puno težem položaju nego što su naši radnici. Oni se, međutim, nisu opredijelili za roštilj i pivo. Za to se danas ne opredjeljuju ni radnici koji imaju puno više razloga da praznuju od naših radnika. Ali, ne. Umjesto kulture otpora, kod nas još uvijek caruje kultura roštilja. U tome je jedan od glavnih uzroka tako teškog položaja naše radničke klase. Zvanične sindikalne centrale priznaju vlastitu nemoć odustajući od organizovanja prvomajskih povorki protesta. Neke od njih to pokušavaju prikriti frazama o tome kako su postigli izvjesne pomake u pregovorima sa vladom. ‘Vlada je bila dobra’, pa je treba nagraditi odustankom od prvomajskih protesta. Da danas nema dobre vlade, shvataju manje uticajni sindikati i ljevičarske političke organizacije, koji pokušavaju spasiti čast Prvog maja u nacionalizmom uzavreloj balkanskoj krčmi. One ovdje-ondje organizuju manje skupove, koji, doduše, ne mogu uzdrmati poredak, ali pokazuju da se nove snage rađaju. Iskra je tu, ostaje nam da je pretvorimo u plamen.

{slika}

Izvorni tekst pročitajte OVDJE!

Ujedinjene u borbi za zaustavljanje rata protiv žena

Posted on April 30, 2012 by sdadmin

UNITEWOMEN.ORG pokret organizirao je u subot, 28. travnja, čak 54 prosvjedna skupa u gradovima diljem SAD-a. Žene i muškarci okupili su se u maršu za obranu ženskih prava i ravnopravnosti spolova.

Zar u Americi? Nisu li ondje žene dovoljno jednake, više jednake nego drugdje u svijetu?

“Ovo nije natjecanje; ne takmičimo se s drugim ženama u borbi za slobodu i sigurnost od nasilja. Ovakve su usporedbe neprihvatljive i nebitne, žene su građani i kao takve trebale bi imati sva prava i privilegije građana. Trebale bismo. Ali mi to nemamo”, piše feministica Soraya Chemaly za The Huffington Post.

UNITEWOMEN.org i njihovi pobornici slažu se kako Američki kongres pod okriljem desničara vodi ono što bez okolišanja zovu legislativnim ratom protiv žena. Republikanci koji su progovorili o toj problematici, otpisali su je kao izmišljotinu, ali činjenice govore suprotno.

U Arizoni je tako odnedavna na snazi zakon koji liječnicima dopušta da pacijenticama prešute problematičnu trudnoću ukoliko smatraju da će na taj način spriječiti pobačaj. Zakon ih također štiti od potencijalne tužbe, osim u slučaju smrti pacijentice. Slične odredbe i zakoni uključuju prijedloge koji će povećati poreze na pobačaj i uvođenje obaveznog transvaginalnog ultrazvuka prije pobačaja koji je, riječju struke, ne samo invazivan već i nepotreban.

Intenziviranje napada na pravo na izbor u prvom je planu, ali utjecalo se i na odredbe o subvencioniranju kontraceptivnih lijekova, pravo na jednaku plaću te na zakon o nasilju nad ženama.

{slika}

Zakonodavstvo čini se sve češće udara po ženskim pravima: prošle je godine 26 saveznih država donijelo jednu ili više anti-choice mjera, sveukupno njih 69 što je dvostruko više od 34 mjere podržane u 2010. godini. Prema podacima Guttermacher Instituta, neprofitne organizacije koja se bavi istraživanjem, analizom politike i obrazovanjem javnosti, samo od početka 2012. godine zakonodavci su u 45 američkih država predložili preko 900 odredba koje ograničavaju žensko reproduktivno zdravlje i prava.

Možda je ženama u Americi bolje no drugdje, ali to ne znači da se imaju pomiriti s “dovoljno jednake”. Prošlo je gotovo sto godina otkako je Devetnaesti Amandman zabranio uskraćivanje prava glasa na temelju spola, a temeljna su ženska prava i dalje ugrožena. “Dovoljno jednake” jednostavno nije dovoljno dobro. Žena kao građanin ima pravo u potpunosti vladati svojim životom te u političkoj zajednici djelovati kao javno i privatno ravnopravna. Ponovno, u teoriji. Odnosno, trebale bi.

2012. je izborna godina u Americi, a tom je okružju žensko zdravlje i prava kao vječiti izvor kontroverza lako ignorirati ili izdati za političke bodove. Nesumnjivo, borba za ženska prava i ravnopravnost spolova daleko je od kraja.

Zagreb je ‘pokviren’, idemo dalje!

Posted on April 30, 2012 by sdadmin

Svečanim eventom u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu održana je svojevrsna komemoracija Queer Zagreb festivala i njegovog posljednjeg izdanja koje se zatvara danas, 30. travnja. U HNK-u je izložena cvjetna instalacija Saše Šekoranje uz knjigu dojmova, poklon Queeru.

Svečanu oproštajku upriličio je genijalni ženski, lezbijsko feministički zbor Le Zbor, koji je prvotno otpjevao Lijepu našu, a nastavio s Riječkim pičkama. Naravno, dirljivi, ali i izrazito humorističan govor održao je direktor festivalskog programa Zvonimir Dobrović koji je upoznao sve prisutne s početcima Queera Zagreb.

{slika}

“Kada sam prvi put otišao u gradsku upravu s idejom festivala, rekli su mi da se radije manem festivala i nađem dečka. Slično je reagirala i moja majka koja me je upitala zašto ne mogu biti normalan peder – oženjen, s dečkima sa strane”, započeo je svoj govor, tijekom kojega se zahvalio brojnim suradnicima i suradnicama Festivala. Posebno je izdvojio Gordana Bosanca i Adrianu Dobrović, koji su zatim pozdravljeni dugotrajnim aplauzom. Također je naglasio i izniman doprinos Karla Horvat Crnogaj, koja je u Queer teamu tek nekoliko zadnjih godina, no donijela je vidljivu promjenu i ubrizgala u cijeli projekt posebnu energiju.

{slika}

Nakon želja i pozdrava, prikazao se i kratki film nastao u produkciji Domina o deset godina Queer Festivala. Ceremoniju je vodila Biljana Kosmogina, koja je istaknula kako je Queer Festival obavio svoju funkciju jer Zagreb je ‘pokviren’ grad, bez obzira htjeli neki to priznati ili ne.

{slika}

Na zatvaranju je nastupio i Angelo Madureira, s izvedbom Delirij. Rad Angela Madureire već je predstavljen hrvatskoj publici u okviru izvedbenih produkcija udruge Domino na Queeru 2008. i Perforacijama 2011. Delirij podlogu nalazi u brazilskom tradicionalnom plesu frevo, koji objedinjuju spektar glazbenih stilova i plesnih koraka. Druženje je nastavljeno u Hotpotu uz performanse talijanske grupe Eyes Wild Drag.

{slika}

U ponedjeljak se zatvar Queer uz izvedbu Raimunda Hoghea u Muzeju suvremene umjetnosti Umrem li, ostavite balkon otvoren (20h). Predstava je intimni pogled na vrijeme osamdesetih, na epidemiju AIDS-a, vrijeme provedeno s Pinom Bausch, na vlastite koreografske uzore i Hervéa Guiberta.

Više o izvedbi:

Izvedba: Raimund Hoghe (Njemačka): Umrem li, ostavite balkon otvoren
20:00 – 23:00, Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17

Ovogodišnji Queer Zagreb festival se zapravo programski gradio oko jednog gostovanja koje je bilo prvo potvrđeno i za koje se odmah znalo da će biti završna večer desetog festivala – predstava Umrem li, ostavite balkon otvoren njemačkog koreografa Raimunda Hoghea.

Veza Hoghea sa zagrebačkom publikom traje već šest godina, i slobodno možemo reći da je mjesto koje ovaj koreograf u programu Queer Zagreba ima zaista posebno, jer se zapravo u predstavama Raimunda Hoghea u koncentratu, bez ostatka, može pročitati suverenost, suptilnost, snaga, energija, humor koju smo kroz totalitet programa nudili.

Umrem li, ostavite balkon otvoren je stih iz Lorcine pjesme i prikladan je naziv za predstavu koja se naslanja na rad iznimnog francuskog plesača i koreografa Dominique Bagoueta, koji je bio osnivač festivala Montpellier Danse. Predstava je bez zadrške Hogheovo remek-djelo, intimni pogled na vrijeme osamdesetih, na epidemiju AIDS-a, na vrijeme provedeno s Pinom Bausch, na vlastite koreografske uzore, na Hervéa Guiberta. Jezik predstave je nepogriješivo Raimundov, ne odstupa se od ritualnosti pokreta i plesa, od simbolike čistoće scene – ispunjene jedino glazbom, od značajnosti dodira i svih mogućnosti koju bliskost nosi sa sobom. Od trenutka kad Hoghe stupi na scenu, zajedno s osam plesača, svi u crnom, te od trenutka kad skidaju crninu da bi pokazali jarke boje svojih kostima, počinje iskustveni ritual kroz koji smo pažljivo vođeni.

Masovna uhićenja žena u Teheranu

Posted on April 29, 2012 by sdadmin

U Teheranu je u toku masovno hapšenje žena koje nisu odjevene po strogim islamskim propisima, izvještavaju iranski mediji.

Policija hapsi one koje su vulgarno obučene, odnosno nisu dovoljno prekrile glavu i tijelo. Do ovakve akcije je navodno došlo zbog zahtjeva naroda.

Uhićene žene plaćaju novčanu kaznu, a rodbina im je dužna donijeti odgovarajuću odjeću u pritvor.

U posljednje dvije godine intenzivnija je kontrola primjene vjerskih propisa o oblačenju. Žena mora pokrivati glavu, ruke i noge, cipele ne smiju biti otvorene ili štikle, dok muškarci ne smiju izaći u javnost u kratkim hlačama, a rukavi košulja uvijek trebaju biti do lakata. Kravata nije dio odjeće.

Vjerski propisi koji određuju odijevanje, takozvani Hidžab-propisi, a vrijede i za krojačke radionice, koje ne smiju primiti nepristojne narudžbe.

{slika}

Propisa se moraju pridržavati i ljudi koji po svojoj vjeroispovijesti nisu muslimani, kao i turisti, a sličnu strogost u oblačenju primjenjuje i Saudijska Arabija, podsjećaju mediji.

Vladimir Putin u strahu od Pussy Riota!

Posted on April 29, 2012 by sdadmin

Pet članica punk benda Pussy Riot ove su veljače ušle u crkvu Krista Spasitelja u Moskvi te na oltaru pjevale i molile se Bogorodici da ih oslobodi Putina. Za svoj su prosvjedni čin protiv Vladimira Putina glazbenice i aktivistkinje uhićene i optužene za huliganizam. Ako budu proglašene krivima, mogle biti osuđene na 7 godina zatvora.

Maria Alyokhina, Nadezhda Tolokonnikova i Ekaterina Samutsevič su u pritvoru od ožujka, a prošlog je četvrtka sudac odbio zahtjev za puštanjem na slobodu uz jamčevinu do početka suđenja. Produžio im je pritvor do 24. lipnja. O slučaju se očitovao i Amnesty International koji je u svojem priopćenju istaknuo:

Čak i da su tri uhićene žene sudjelovale u prosvjednoj akciji, pritvor pod ozbiljnim optužbama za huliganizam prežestoka je reakcija ruskih vlasti na mirno, iako mnogima uvredljivo, iskazivanje njihovih političkih uvjerenja. Širi politički kontekst oko antiputinovskih prosvjeda koji su se događali u to vrijeme očito je nezakonito uzet u obzir prilikom podizanja optužnice jer zbog iznošenja samih poruka optužene ne mogu biti kažnjene.

Tri su pritvorene žene priznale da su članice Pussy Riot kolektiva, ali su zanijekale da su bile uključene u prosvjed u katedrali.

Akcije podrške organiziraju se u Rusiji i svijetu, a pokrenuta je i internetska stranica www.freepussyriot.org čiji pokretači pozivaju ljude da iskažu svoju podršku okupljajući se ispred ruskih ambasada. Potporu je iskazalo i stotinjak prosvjednika koji su se u vrijeme saslušanja okupili ispred Tagansky suda u Moskvi. Međutim, jedne moskovske novine izvijestile su da je uhićeno oko 30 prosvjednika koji su imali transparente ili majice s natpisima podrške članicama Pussy Riota.

{slika}

Pussy Riot je kolektiv oformljen u rujnu 2011. godine, samo nekoliko dana nakon Putinove najave o ponovnoj kandidaturi za predsjednika Rusije. U početku, bend je nastupao u tramvajima, metrou i ostalim javnim mjestima, a snimke njihovih nastupa s pjesmama antiputinovskih i feminističkih tekstova brzo su se širili internetom.

Krajem 2011. Pussy Riot održali su kratak koncert potpore na krovu zatvora za uhapšenog vođu antiputinovskih prosvjeda. Na naslovnice novina dospjele su svojom akcijom na Crvenom trgu kada su u šarenoj odjeći s prekrivenim licima otvoreno iznosile svoje stavove protiv Putina i ukazivale na potrebu za buntom i promjenama u Rusiji. Članice Pussy Riota uvijek su obučene u šarenu odjeću i prekrivenih su lica jer žele ostati anonimne. Tekstovi njihovih pjesama uvijek se dotiču Putina i ističu potrebu bunta protiv njegovog načina vladanja i gušenja slobode govora. Za svoju posljednju akciju usmjerenu protiv Putina nisu slučajno odabrale crkvu. Crkveni vrh je u tijesnoj vezi s vladajućom političkom elitom i odabirom crkve za takvu akciju htjele su ukazati na suodgovornost Ruske pravoslavne crkve za gušenje sloboda u Rusiji.

{slika}