Otvorenje destog po redu, a ujedno i zadnjeg Queer Zagreb festivala okupilo je i ove godine crem de la crem umjetničke scene metropole. Kako je objasnio i sam direktor festivalskog programa Zvonimir Dobrović, umjetnički i aktivistički učinjeno je i više nego dovoljno kroz Queer Zagreb zadnje desetljeće te je vrijeme ustupiti mjesto nekim novim revolucijama.
Inicijalna pojava queer koncepta u afričkim i nekim azijskim zemljama, istrošenost iste teme na zapadu prožima se kroz čitavi ovogodišnji program. Ove godine organizator je još jednom objedino izvedbeni, filmski, likovni i clubbing program, slaveći proteklih deset godina i stavljajući točku na i jednoj revolucionarnoj dekadi.
{slika}
Lukavo, prva projekcija i samo otvorenje festivala obilježio je film Elles, s prekrasnom Juliette Binoche u ulozi Anne, francuske istraživačke novinarke koja, kroz rad na časopisu Elle, otkriva priču o prostituciji među studenticama. Prateći neočekivani put i seksualna iskustva dviju studentica, sama Anne otkriva besmisao i učmalost vlastitog buržujskog života. Ispresjecan sekvencama ekspilcitnog seksa studentica sa srednjovječnim muškarcima i njene vlastite automatizirane svakodnevice, gledatelj ubrzo stječe dojam se kod Anne iz osjećaja gađenja stav prema mladim prostitutkama mijenja do blage zavisti.
{slika}
Gužve na blagajnama i čitava parada dođi-i-budi-viđen osoba utihnula je već po završetku filma. No, već sljedeći film donio je osvježenje. Film Kietha KartmanaTrebao bi upoznati moga sina nezasluženo je okupio tek dvadesetak posjetitelja. Do kasnog početka te projekcije u dvoranu se moglo ući bez ulaznice, te su i sami organizatori izgubili niti rasporeda projekcija već nakon samog otvorenja. No, valjda je tako kada se slavi okrugli deseti rođendan festivala, koji je na samim svojim početcima bio redovno popraćen prosvjedovanjima i negodovanjem konzervativnih građana i građanki Lijepe Naše, a danas će valjda doći do akcije da Queerovci nastave istim tempom i iduće godine.
Stoge, svakako preporučamo posjetiti bogati program ovogodišnjeg Queer Zagreb festivala imajući na umu raznolik i jedinstven sadržaj koji i ove godine otvara oči, daje nove perspektive i oplemenjuje kulturnu scenu grada.
Raspored projekcija i predstava pogledajte OVDJE !
U Rimu, svega šačica ulica nosi imena poznatih žena. Na sličnu situaciju nailazimo i u ostalim svjetskim metropolama. Je li riječ o nečuvenom seksizmu, povijesnoj činjenici, ili možda kombinaciji i jednog i drugog?
Zatvorite oči i pustite da vam prst padne na kartu grada – velika je vjerojatnost da ulica na koju je vaš prst pao nosi ime nekog muškarca. Nazivi ulica možda vam se ne motaju često po glavi, no Maria Pia Ercolini o njima razmišlja svakodnevno i intenzivno. Profesoricu zemljopisa iz Rima ljuti što ulicama njenog grada dominiraju muška imena, i odlučna je u namjeri da nešto poduzme. Sve je započelo kada je Ercolini odlučila napisati `ženski´ kulturni vodič po Rimu koji bi slavio ulogu koju su žene odigrale u povijesti glavnog grada Italije. “U toku istraživanja shvatila sam da su tragovi i otisci tih žena posve nevidljivi. Povijest ih je jednostavno zaobišla, kao da nikada nisu ni postojale”, kaže Ercolini.
Okupivši oko sebe skupinu od 26 žena, Ercolini se bacila na mukotrpan posao pregledavanja naziva svake od 16 550 rimskih ulica, sve s ciljem utvrđivanja rodne ravnoteže. Analiza pokazuje kako je 7 575 ulica (45,7%) ime dobilo po nekom znamenitom muškarcu, dok imena žena nosi njih svega 580 (3,5%). “To je jasan dokaz diskriminacije”, kaže Ercolini. “Muškarci su stvorili povijest – ili barem onu povijest koju poznajemo. U Italiji se to naročito osjeća budući da imamo tako mnogo svetaca i drugih vjerskih ličnosti poput Pape. Religija se gotovo u potpunosti vrti oko muškaraca”. Od osam glavnih rimskih ulica, dvije nose imena znamenitih muškaraca: Via Cavour (nazvana po Camillu Cavouru, vođi borbe za ujedinjenje Italije) i Via Giulia (prema Papi Juliusu II).
{slika}
Ostalih šest nazive duguje raznim predmetima i pojavama, primjerice Via del Corso (nazvana prema srednjovjekovnim konjskim trkama) ili Via Sacra (naziv sacra, ´sveta´, dobila je jer prolazi kraj svih glavnih vjerskih točaka na području drevnog rimskog Foruma). Ercolini i njene istomišljenice apeliraju na gradske vlasti da poduzmu odlučne korake po pitanju rodne (ne)ravnoteže u gradskom krajoliku.
Ercolini je također pokrenula grupu na Facebooku pod nazivom “Toponomastica femminile” (ženska toponimija) koja u ovom trenutku broji oko 2 600 sljedbenika. “Nije nam cilj mijenjati imena ulica. To ne bi bio nimalo popularan potez”, objašnjava Ercolini. “Želimo da se novim ulicama u Rimu daju ženska imena. Nakon Rima, pod povećalo Ercolini i njene radne grupe došli su i brojni drugi talijanski gradovi, od Firence do Milana: situacija je, međutim, vrlo slična onoj u glavnome gradu. Svijetli primjer Italije ubrzo je prepoznala i skupina žena u Španjolskoj, te se dala u proučavanje naziva madridskih ulica. Rezultati su ipak bili nešto bolji od onih rimskih: 7% ulica u Madridu nazvano je po ženama, 27% po muškarcima. Najnovije analize provode se u Parizu; iako službeni rezultati još nisu pristigli, Ercolini nagađa kako je pet puta veća vjerojatnost da će ulica u Gradu svjetlosti nositi ime muškarca, negoli žene. Koliko joj je poznato, niti jedna država na svijetu ne vodi računa o rodnoj tematici prilikom imenovanja ulica.
Londonska vozačica taskija Tina Kiddell procjenjuje da je u glavnom gradu Velike Britanije oko dva puta više ´muških´ negoli ´ženskih´ ulica. Kad nije za volanom, mnogo vremena provodi nad primjerkom Enciklopedije Londona: “Svaka ulica ima svoju priču. Ulica Gower, na primjer: ime je dobila 1790.-e po Lady Gertrude Leveson-Gower, supruzi četvrtog vojvode od Bedforda”. Kiddell je ponosna na povijest svoga grada, a dominacija ´muških´ naziva ne smeta ju previše. “U vrijeme kada su se ulicama davala imena, žene su bile podređene muškarcima. Ne kažem da je to bilo dobro ili loše – vremena su naprosto bila drugačija”, kaže Kiddell. “Ne možete promijeniti povijest”. Julia Long iz Londonske feminističke mreže svesrdno podržava rimski projekt. “Voljela bih da se tako nešto pokrene i u Londonu. Sigurna sam da bi takve vrste promjena pomogle da se žene u našem gradu osjećaju priznato i cijenjeno”, smatra Long. Postojeća situacija, tvrdi, ima štetan utjecaj na samopoštovanje žena i djevojaka, te potiče osjećaj postignuća i vrijednosti kod muškaraca. Nazivi ulica predstavljaju važan oblik priznanja. Osoba po kojoj ulica dobije ime postaje besmrtnom, a njegovim ili njezinim postignućima se pridaje osobita vrijednost. “Time što se većinu ulica imenuje prema znamenitim muškarcima, zapravo se poručuje kako su muškarci vrjedniji i važniji od žena”, objašnjava Long.
Ercolinin projekt nedavno je zadobio i političku notu: supruga rimskog gradonačelnika, Isabella Rauti, izjavila je kako je manjak ženskih imena u nazivima ulica posljedica “stoljeća diskriminacije”. Na ovogodišnji Dan žena, Toponomastica femminile pokrenula je kampanju s ciljem da se tri šetališta u gradskim parkovima nazovu prema ženama. Načelnik 15. gradskog okruga pristao je posvetiti dva parka znamenitim ženama: Eleni Cornaro Piscopii, prvoj ženi kojoj je dodijeljen doktorat, te Lauri Bassi, prvoj predavačici na europskom sveučilištu. Ercolini kaže kako je i načelnik 2. okruga pokazao zanimanje za projekt. “Osjećam da doista mijenjamo stvari”, kaže ona. “Čitav sam se život borila za ženska prava, i ovo je zbilja velika stvar za mene. Jako sam sretna”.
Ove je godine Mjesec ženske povijesti zatvoren događajem kojeg smatram vrlo značajnim: 31.ožujka je u do posljednjeg mjesta ispunjenom njujorškom Air and Space muzeju održana konferencija “Žene, nasilje i meditacija” pod pokroviteljstvom inicijative “Operacija Zdravlje ratnika” fondacije Davida Lyncha.
CNN-ova voditeljica Soledad O’Brian predsjedala je konferencijom koja je okupila niz istaknutih žena koje su raspravljale o tome može li meditacija pomoći u liječenju tjeskobe, depresije i sklonosti samoubojstvu kod žena i djevojaka koje su proživjele traumu. Konferencija je bila usredotočena na znanstvena istraživanja i studije koje se provode o jednoj vrsti meditacije koja se pokazala kao obećavajući lijek protiv PTSP-a. Radi se o tehnici transcendentalne meditacije (TM).
Šokantne činjenice s kojima bismo svi trebali biti upoznati
Nasilje nad ženama problem je s kojim se suočavaju društva diljem svijeta. Evo nekoliko činjenica:
Jedna od tri žene u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom života bila je pretučena, prisiljena na spolne odnose ili zlostavljana na druge načine
Jednu od četiri te žene zlostavljao je muž ili dečko
Gotovo polovica žena koje prijave silovanje kažu da se ono dogodilo dok su imale 17 godina ili manje
Tek mali postotak zlostavljanih žena zatražit će profesionalnu pomoć
Žrtve, koje o zlostavljanju često ne mogu govoriti zbog osjećaja srama ili straha od osvete, tijekom života muče sjećanja na proživljenu traumu i druge posljedice koje im onemogućuju normalni život.
Osobna priča: Prevladati traumu
Nakon što je čula za konferenciju, jedna od mojih učenica meditacije zamolila me da podijelim njenu priču.
Kao tinejdžerica bila je seksualno zlostavljana. Umjesto da tragediju prijavi, odlučila ju je pokušati zaboraviti. Protiv depresije i srama borila se drogama i destruktivnim ponašanjem, no sjećanje na taj događaj uvijek se iznova vraćalo, popraćeno sramom i tjeskobom.
“Godinu dana kasnije čula sam za meditaciju te ju počela prakticirati. Kroz meditaciju sam otkrila savršeno miran dio sebe nepromijenjen onime što se dogodilo – bezvremenost i osjećaj sreće kakve do sad nisam poznavala. To nije bilo nešto zamišljeno, već najjasniji, najdublji i najstvarniji dio mene. Prakticirala sam meditaciju dvaput dnevno i s vremenom postala vesela i energična djevojka kakva sam nekoć bila, samo smirenija i pametnija, pomirena sama sa sobom i sa svojom prošlošću.”
Može li meditacija pomoći u obnavljanju centra za traumu u mozgu?
Postoji li neuro-fiziološko uporište za priče o oporavku od traume kroz meditaciju?
Vjeruje se da se trauma pohranjuje u neverbalnom dijelu mozga, amigdali, koju neuroznanstvenici smatraju sjedištem nagona za “borbu ili bijeg”. Žrtve traume često ne mogu procesuirati događaj govoreći o njemu. Iako psihoterapija ima svojih pozitivnih strana, ne može u potpunosti pomoći u prevladavanju posttraumatskog stresa, zbog čega većina liječnika pacijenticama prepisuje lijekove.
Dr. Fred Travis iz njujorškog Centra za mozak, svijest i spoznaju objašnjava kako traumatično iskustvo “aktivira” amigdalu, za koju se smatra da je centar za strah u mozgu, i smanjuje aktivnost u prefrontalnom korteksu. “Traumatski stres stvara veo straha kroz koji osoba doživljava svijet. Pretjerano ste oprezni, ranjivi, mislite da vas drugi ljudi ne razumiju”, kaže dr. Travis, “jer to vam govori vaš mozak”. Nakon što traumatično iskustvo aktivira amigdalu, ona kao da se ne može vratiti u prvotno stanje zbog pretjeranog rada. “Da bismo ju “deaktivirali””,kaže dr. Travis, “potrebno nam je iskustvo suprotno traumi – iskustvo koje je cjelovito, a ne isprekidano, smireno, a ne kaotično. Kad transcendirate tijekom meditacije, gase se signali straha koje šalje mozak.”
Djeluje li zaista?
Ako vam meditacijska tehnika može omogućiti da transcendirate misli i emocije kako bi doživjeli svoju vlastitu unutarnju bit – polje spokojne budnosti duboko unutar vas – mogla bi se pokazati i kao vrlo učinkovito sredstvo za smanjivanje simptoma post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Uspješnost meditacije u smanjenju simptoma PTSP-ja dokazuje i pregršt studija provedenih na raznim skupinama ispitanika – od veterana Vijetnamskog rata do vojnika koji su se vratili iz Iraka ili Afganistana.
Sudeći po nedavnom članku koji je za Wall Street Journal napisao W.Scott Gould, zamjenik tajnika američke Udruge veterana, “za transcendentalnu meditaciju velik su interes pokazali Ministarstvo ratnih veterana, Ministarstvo obrane i Nacionalni instituti za zdravlje”. Gould kaže da je Ministarstvo ratnih veterana započelo seriju kliničkih istraživanja o učinkovitosti svih vrsta meditacije.
Fondacija Davida Lyncha svjedoči o uspjehu svoje inicijative “Operacija Zdravlje ratnika”, koja je posvećena organiziranju meditacijskih treninga za ratne veterane. No, možda su najbolji primjer učinkovitosti meditacije svjedočanstva iz prve ruke veterana i drugih ljudi koji tvrde da im je meditacija pomogla.
Jedna je takva veteranka i Tara Wise Jones, izvršna direktorica Nacionalne udruge ženskih veterana Amerike. “Osjećala sam se tako jadno, nisam više htjela živjeti”, kaže Tara. “Transcendentna meditacija spasila je moj život. Umirila mi je um, pomogla u obnovi moje brižne prirode, ponovno mi vratila ženstvenost i pomogla da bolje razmišljam. Kad sam svladala tehniku meditacije, više nisam morala ni o kome ovisiti; osjećam se dobro, i mentalno i fizički.”
Uz Taru Jones, na ženskoj je konferenciji govorila i dr. Lois Lee, osnivačica Djece noći – skloništa za žene i djecu u Los Angelesu koje u svoje programe oporavka uključuje i meditaciju.
Kada se događaju loše stvari – meditacija pomaže
“Zašto se ovo dogodilo baš meni?” najčešće je najbitnije pitanje i glavni uzrok zbunjenosti i boli s kojima su prisiljene živjeti žrtve traume, silovanja ili zlostavljanja. Ne možemo uvijek objasniti uzroke nasilja, no moć dobra puno je veća od posljedica negativnih iskustava.
Meditacija nas povezuje s dijelom nas samih koji je pozitivan, nevin i potpuno dobar. Duboko unutar nas – iza nesvjesnog – nalazi se tiho, transcendentalno polje naše svijesti neokaljano negativnim životnim utiscima. Iz ovog iskustva izranja moć umirivanja koja ulazi u svaki djelić našeg bića, čineći da postanemo potpuni – izliječeni i pomireni sa svima i svime.
Platforma 112u Saboru je organizirala okrugli stol te ukazala na pozitivne poteze vlasti po pitanju ljudskih prava, ali i na propuste koje su neki osjetili.
Skupu, kojem su nazočili predstavnici civilnih udruga, političkih stranaka i sindikata, a koordinira ga Kuća ljudskih prava, obratio se i Paolo Berizzi iz Delegacije EU u Hrvatskoj. Ocijenio je da je civilno društvo u Hrvatskoj sve jače, pozivajući hrvatske građane da se i dalje zalažu za vladavinu prava te pripremaju za članstvo u EU i pritom budu proaktivni, piše T-portal.
Sanja Sarnavka iz Kuće ljudskih prava navela je da su izravno ‘s terena’ skupili iskustva nevladinih udruga na temelju kojih su zaključili da su u proteklom tromjesečju, od formiranja nove vlasti, uočene naznake pozitivnih promjena u 29 od 112 točaka, što čini četvrtinu zahtjeva Platforme 112.
– Svjesni smo teškog stanja u gospodarstvu, ali napredak Hrvatske ovisi o tome koliko se vladavina prava ugradi u DNA naše zemlje, ocijenila je Jelena Berković iz GONG-a.
Navela je da je od 35 zakona, samo jedan – izmjene zakona o javnom okupljanju – prošao zadovoljavajuću i transparentnu proceduru kad je riječ o savjetovanju s civilnim društvom te upozorila na ‘zabrinjavajuću tendenciju’ upućivanja brojnih zakona u hitnu proceduru u Sabor.
Iz Platforme 112 pak smatraju da bi se hitnost procedure svakako mogla odnositi na ukidanje zakona o ništetnosti, ‘čisti populistički potez bivše vlasti’, no prioritet im je, kažu, ispunjavanje zahtjeva za temeljitom revizijom sustava oduzimanja poslovne sposobnosti koji se odnosi na 17.000 osoba.
Fondacija CURE iz Sarajeva, u okviru ovogodišnjeg, sedmog izdanja Festivala ženske umjetnosti PitchWise, raspisuje Književni konkurs “PitchWise 2012”.
Kriteriji za učestvovanje na Konkusu:
tekstovi trebaju biti izvorni i neobjavljeni, te napisani na jednom od sljedećih jezika: bosanski, hrvatski, srpski i/ili crnogorski (kao i dijalekata koji bogate pomenute jezike);
Konkurs je otvoren kako za poetske, tako i za prozne radove;
na Konkurs se mogu prijaviti svi/sve, bez obzira na starosnu dob, etničke, vjerske i ostale identitete;
poslati max. 3 pjesme i/ili 3 priče;
obim: jedna pjesma ne bi trebala biti duža od 3 kucane strane (prored 1.5, font 12), a jedna priča ne bi trebala biti duža od 6 kucanih strana (prored 1.5, font 12);
pjesme/priče trebaju biti potpisane imenom i prezimenom autora/autorke;
ispod imena i prezimena napisati adresu, kontakt telefon i e-mail;
Konkurs je otvoren od 20. aprila do 15. juna 2012. godine;
Tročlani žiri će birati tekstove koji će biti objavljeni u publikaciji/antologiji “PitchWise 2012”. Rezultati Konkursa će biti objavljeni najkasnije do 15. avgusta 2012. godine.
Troje autora/autorki, po odluci žirija, biće pozvani da budu specijalni/e gosti/gošće ovogodišnjeg Festivala ženske umjetnosti PitchWise, koji će se održati sredinom septembra u Sarajevu, kada će biti organizovana i promocija antologije “PitchWise 2012”.
Sve autorke i autori koji uđu u antologiju “PitchWise 2012” dobiće po jedan primjerak iste.
PitchWise Festival ženske umjetnosti fokusiran je na žensku i feminističku angažiranu umjetnost. Ideja Festivala je da promovira i afirmira feminističke principe, da uključuje, povezuje, osnažuje. U prošlogodišnjem izdanju Festivala, u okviru programa Književno prijepodne, publici su se predstavile/i sljedeće/i autorice/autori: Radmila Radojković iz Zrenjanina, Ilona Jerič iz Ljubljane, Safer Grbić iz Tešnja, Milja Branković iz Leskovca i Lana Bastašić iz Banjaluke.
Radujemo se što će književni dio Festivala PitchWise ove godine biti osnažen i nekim novim autoricama i autorima, kao i antologijom poezije i kratke proze “PitchWise 2012”.
U utorak 24. travnja 2012. u 18.00 sati u Knjižari Matice hrvatske održavaju se još dva predavanja iz ciklusa Mlad i znanost: Mediji pod povećalom.
Izlažu: Lana Ciboci s temom Afera Index – u središtu pozornosti medija i javnosti, mentor doc. dr. sc. Danijel Labaš, te Tamara Opačić s temom Izvještavanje o manifestaciji Zagreb Pride u hrvatskim dnevnim novinama 2002-2009., mentor doc. dr. sc. Igor Kanižaj.
Ciklus Mladi i znanost: mediji pod povećalom pokrenut je se namjerom da se mladim (budućim) znanstvenicima i znanstvenicama omogući predstavljanje njihovih obranjenih diplomskih radova široj zainteresiranoj javnosti. Ciklus obuhvaća natječajem izabranih trinaest radova koji će biti izlagani od prosinca 2011. do lipnja 2012, jednom mjesečno.
Afera “Indeks” – u središtu pozornosti medija i javnosti
Početak pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju označio je i početak otkrivanja brojnih korupcijskih afera u Hrvatskoj. Jedna od njih je i afera Indeks koja je 2008. godine uzdrmala čitav visokoškolski sustav Republike Hrvatske. Gotovo dvije godine je afera Indeks bila u središtu pozornosti medija i javnosti pri čemu je medijskim izvještavanjem došlo do povrede ugleda i časti brojnih osoba. Zbog neprimjerenog načina izvještavanja, medijima su upućivane brojne kritike, kako od samih osumnjičenih sveučilišnih nastavnika, njihovih odvjetnika, djelatnika fakulteta i Sveučilišta tako i od brojnih političara i državnog vrha. Ovim je radom, metodom analize sadržaja najčitanijih dnevnih novina Večernjeg lista i Jutarnjeg lista, analizirano jesu li sve te kritike bile zaista opravdane. Rezultati su pokazali kako današnji mediji sve više preuzimaju ulogu sudbene vlasti i krše osnovna ljudska prava poput prava na poštivanje ugleda i časti.
Izvještavanje o manifestaciji “Zagreb Pride“ u hrvatskim dnevnim novinama 2002.-2009.
Nakon deset godina kontinuiranog održavanja, hrvatska Povorka ponosa je uz slovensku ostala jedina manifestacija takvog karaktera koja se održava na prostoru bivše Jugoslavije. Kako u Hrvatskoj još uvijek ne postoji javno objavljeno sustavno istraživanje koje analizira izvještavanje o manifestaciji Zagreb Pride, ovaj rad po prvi put odgovara na neka od sljedećih pitanja: Kako i koliko mediji izvještavaju o Zagreb Prideu? Kako mediji prikazuju poruke i zahtjeve LGBTIQ zajednice? Koliko su mediji utjecali na promjenu slike o LGBTIQ osobama u javnosti? Zašto se Zagreb Pride gotovo uvijek pojavljuje na naslovnicama novina uz provokativnu opremu? Obraćaju li mediji više pozornosti na to kako LGBTIQ zajednica izgleda nego li na ono za što se bori? Jesu li novinari i urednici dovoljno upoznati s adekvatnom terminologijom i identitetima o kojima izvještavaju?
