Da li se u vašoj lokalnoj javnoj školi otvorio novi razred samo za djevojčice? Jeste li u iskušenju da upišete svoju kćerku? Naposljetku, ravnatelj je možda podastro značajne dokaze o tome kako djevojčice uče na različite načine od dječaka, i ovaj segregirani razred izgleda kao velika blagodat za njih.
Ideja da su mozgovi djevojčica i dječaka toliko različiti da bi trebali biti odgajani i obrazovani na različite načine i usmjeravani k različitim karijerama predstavlja jednu od najuspješnijih medijskih priča desetljeća.
Mala skupina zagovornika promovirala je ovo gledište s takvim intenzitetom da je postalo uobičajenom mudrošću. Pišu najprodavanije knjige, drže govore pred velikim skupinama učitelja, roditelja i školskih administratora, i citirani su—beskonačno i uglavnom nekritički— od novinskih medija. Oni tvrde da će zbog velike razlike između dječaka i djevojčica jednospolni razred poboljšati školski uspjeh djece. Taj je argument dao Leonard Sax, čelnik Nacionalnog udruženja za jednospolno javno obrazovanje (National Association for Single Sex Public Education) i autor bestselera Zašto je rod važan (Why Gender Matters), i Michael Gurian (Wonder of Girls).
Bili su izuzetno uspješni. Novine The New York Times izvještavaju da su bile samo dvije jednospolne javne škole sredinom 1990-ih; danas postoji više od 500 javnih škola u 40 država koje pružaju neku vrstu jednospolne školske nastave ili, još češće, u potpunosti su jednospolne.
Većina toga što nam se danas servira o jednospolnim razredima je kvazi-znanost, i zapravo nanosi dosta štete djevojkama. Ovi “dječak-djevojčica” razredi uvode se na temelju znanosti koja je zastarjela, nepotpuna ili samo jednostavno kriva.
Na primjer, dok su razredi “dječaka” aktivni i glasni, razredi “djevojčica” su tihi i mirni, i djeca se potiču da sjede bliže učiteljima i govore nježnim glasom. U Sjevernoj Karolini, učitelji u razredima za djevojčice kažu da su naučili pričati nježnije jer su njihove učenice sklonije osobno reagirati na vikanje za razliku od dječaka.
Tihi razred je temeljen na “činjenici” da djevojke čuju bolje od dječaka. U knjizi Zašto je spol važan, Leonard Sax tvrdi da djevojke čuju 10 puta bolje od dječaka. ” Ako muški učitelj govori tonom glasa koji se njemu čini normalnim, djevojka u prvom redu može se osjećati kao da viče na nju.
Ali je li istinita ta činjenica o boljem sluhu? Nije. Mark Liberman, profesor lingvistike na sveučilištu u Pennsylvaniji, kaže da je Sax krivo prikazao istraživanja na temelju kojih je izveo tu tvrdnju. U stvarnosti, ” Ne postoji funkcionalno značajna razlika između dječaka i djevojaka u auditivnoj osjetljivosti.”
U mnogim jednospolnim razredima rod postaje središte kurikuluma. I edukatori namjenjuju dječacima akcijske romane za čitanje i dopuštaju djevojčicama da ocjenjuju kozmetiku za znanstvene projekte. U učionicama grada Mobilepotiče se djecu da u pismenim zadacima koriste riječi utemeljene izrazito na rodnim ulogama. Prema jednoj školi, poticaj za pisanje nekom dječaku može biti najdraže mjesto na svijetu gdje bi htio ići u lov ili provozati se na trkaćoj stazi, dok djevojke mogu pisati o svojoj vjenčanici iz snova ili savršenoj rođendanskoj proslavi.
U 2009., u emisiji Today show prikazana je jednospolna javna škola smještena u predgrađu St. Louisa u kojoj su materijali za čitanje bili u potpunosti odvojeni po spolovima. Dječaci su čitali priče o čudovištima dok su djevojčice čitale priče o filmskim zvijezdama.
Takva nastava temelji se na ideji o izrazito različitim mozgovima dječaka i djevojaka koji ih motivira na potpuno drugačije načine—tako djevojke imaju interes za međuljudske odnose i modu a dečki za sport, borbu i gradnju stvari.
Ali ne postoje takvi podaci. Nedavno istraživanje otkrilo je da su razlike u mozgovima djevojaka i dječaka trivijalne.
Lise Eliot, izvanredna profesorica na Odjelu za neuroznanost Medicinskog fakulteta u Chicagu koja se detaljno bavi proučavanjem znanstvene literature o ljudskom mozgu od rođenja do adolescencije utvrdila je, u svojoj knjizi, Rozi mozak, plavi mozak, (Pink Brain, Blue Brain) da “postoji začuđujuće malo čvrstih dokaza o spolno uvjetovanoj razlici u dječjim mozgovima.”
Rebecca Jordan-Young, znanstvenica iz područja socijalne medicine i profesorica na fakultetu Bernard također je protiv ideje o rozim i plavim mozgovima, i stava da je različita struktura ženskog i muškog mozga glavni temelj ponašanja. U njenoj knjizi Vježbanje mozga: Pogreške znanosti o spolnim razlikama (Brain Storm: The Flaws in the Science of Sex Differences) kaže se da ova naracija pogrešno razumije složenost biologije i dinamičke prirode razvoja mozga.
Usprkos tome, temeljna ideja iza segregiranog razreda je da se dječaci prirodno odnose prema objektima i razumiju sustave, matematiku i znanost, dok djevojke gravitiraju prema međuljudskim odnosima i skrbi. Kaže se da djevojkama nije prirodno biti vođa ili preuzeti rizik, i ne leži im matematika.
Britanski psiholog Simon Baron-Cohen tvrdi za “muški mozak” da je “sistematičan mozak” dok “ženski mozak” predstavlja “empatičan mozak.” (Iako Baron-Cohen kaže da žene mogu imati “muške mozgove” a muškarci “ženske mozgove”, prilično je jasan kad kaže da “u prosjeku, više muškaraca ima sistematične mozgove dok više žena ima empatične mozgove.”) Pisao je za New York Times, citiran je na duplerici Newsweeka, i pojavljivao se u PBS-ovom dokumentarcu i brojnim drugim medijskim kućama.
Ova ideja temeljila se na istraživanju novorođenčadi koje je otkrilo da dječaci duže gledaju objekte u pokretu a djevojčice lica. “Muški mozgovi”, Baron Cohen kaže, su idealno prikladni za rukovođenje i moć. Oni su programirani za vještine lova i praćenje tragova, trgovanje, postizanje i održavanje moći, ostvarivanje ekspertize, izdržavanje samoće, upotrebu agresije i preuzimanje rukovodećih položaja.
I što je s “ženskim mozgom?” Specijaliziran je za stjecanje prijatelja, majčinstvo, ogovaranje, i “čitanje” partnera. Djevojke i žene fokusirane su toliko na druge da imaju tek neznatan interes za otkrivanje načina na koji svijet funkcionira.
Je li to istina? Nije. Baron-Cohenovo istraživanje ima značajne probleme. Ono je atipično. Nitko nije potvrdio takva otkrića, uključujući i samog Baron-Cohena. Tako je pogrešno da je zapravo besmisleno. Zašto?
Eksperimentu su nedostajali ključni mehanizmi kontrole naspram pristranosti voditelja istraživanja i loše je postavljeno. Roditelji su držali žensku i mušku novorođenčad u krilu i jednako su im pokazivali aktivnu osobu ili nepokretni objekt. Kako novorođenče ne može samostalno uspraviti glavu, te vizualne preferencije lako mogu biti uvjetovane načinom na koji ih njihovi roditelji drže.
Malo je dokaza za ideju da je muški mozak programiran za dobro razumijevanje svijeta a ženski za razumijevanje ljudi. Postoji mnoštvo literature koja se izravno suprotstavljava Baron-Cohenovom istraživanju pružajući dokaze da su muška i ženska novorođenčad jednako sklona reagirati na ljude i stvari, naglašava Elizabeth Spelke, istraživačica pri laboratoriju za razvojna istraživanja sveučilišta Hardvard. Ali medijske priče nastavljaju s promocijom te ideje o izrazito različitim mozgovima.
Što se tiče ideje o “prirodnom” prihvaćanju lutaka i izbjegavanju blokova, Jordan-Young ističe da nije istina da djevojčice odbacuju igračke koje imaju veze s gradnjom stvari. U jednom švedskom istraživanju, ona izvještava da su Lincoln Logs postale omiljena igračka svih djevojčica. Igrale su s njima u omjeru 6 prema 1 u usporedbi s nekim drugim igračkama, I također potrošile su tri puta više vremena igrajući se s autićima i garažom nego što je bio slučaj s lutkama.
Sljedeći problem s jednospolnim obrazovanjem je u tome što su učionice za dječake prilagođene za aktivnost, za razliku od djevojaka od kojih se očekuje da mirno sjede dok uče.
Jedan prilog TV emisije Today o St. Louisu počinje s videom koji pokazuje dječake kako se bave gimnastikom a djevojčice mirno sjede za svojim klupama čitajući i pišući. Dečkima se dopušta da uče gdje god žele u učionici: pod svojim klupama, u šatorima, ili stojeći na stolicama. Nikakve slične alternativne prilike za učenje nisu dopuštene djevojčicama.
Ali zapravo, istraživanje pokazuje da fizička aktivnost pomaže kod učenja jednako dečkima i djevojkama. Profesor Charles Hillman sa sveučilištaIllinois u Urbana-Champaign otkrio je da su aerobičke vježbe povezane s boljim rezultatima u testovima školskih postignuća u matematici i čitanju.
Pitali smo dr. Hillmana da li su postojale neke rodne razlike u njegovim otkrićima. Rekao je da nikad nisu otkrili razlike u spolovima u svojem radu. Kako bi istražili ovo pitanje, uključili su spol kao varijablu i nikad nisu našli dokaza za to.
Ali sama pretpostavka rodnih razlika, kao što to jednospolni razredi čine, može stvoriti te razlike. Prečesto, čak i djevojke s početnim interesom za matematiku obeshrabruju se zbog utjecaja odraslih koji prihvaćaju ideju da djevojke nisu prirodno sklone matematici i znanosti. U jednoj studiji pokazalo se da je roditeljska percepcija matematičkih sposobnosti njihove djece uvjetovana spolom djeteta, neovisno o stvarnim postignućima djece u matematici.
Ideja o urođenom “mozgu djevojčice” neprikladnom za matematiku bila je uzrok “propusnog cjevovoda” u kojem su djevojke izgubljene za matematiku i znanost kroz svoje školske godine. Između četvrtog i dvanestog razreda, postotak djevojka koje kažu da ne vole znanost smanjuje se od 66 na 48 posto. U tim istim godinama, postotak djevojaka koje kažu da radije ne bi studirale matematiku povećava se s 9 na zastrašujućih 50 posto [PDF].
Ali plima se može preokreniti. Ideja o razredima prilagođenim mozgovima dječaka i djevojaka doživljava ozbiljnu kritiku. U rujnu, časopis Science objavio je članak od devet poznatih znanstvenika, naslova Pseudoznanost jednospolnog školovanja (The Pseudoscience of Single-Sex Schooling). Tvrde da ne postoji dobro postavljeno istraživanje koje pokazuje da jednospolno obrazovanje poboljšava školske rezultate učenika, ali da postoji dokaz da spolna segregacija povećava rodne stereotipe i legitimira institucionalni seksizam.
Ključna autorica članka profesorica je Diane Halpern s fakulteta Claremont McKenna, bivša predsjednica Udruženja američkih psihologa (American Psychological Association).
Autori članka pozivaju predsjednika Obamu da opozove promjene uvedene pod Bushevom administracijom koje su ublažile odredbe glave IX amandmana Zakona o obrazovanju iz 1972. u kojima se zabranjuje da se nejednakom raspodjelom resursa stvori prilika za nove javne jednospolne razrede. S obzirom da postoji malo dokaza kako takvi razredi pozitivno utječu na školski uspjeh, takav potez ima smisla. I, autori još dodaju: “Sredstva potrošena na trening učitelja u nepostojećim ‘rodno specifičnim obrazovnim stilovima’ mogla bi se bolje potrošiti na trening kako predavati znanost, matematiku, jezik, ili kako bolje integrirati dječake i djevojčice u obrazovnu okolinu.”
Djevojačka učionica, ispunjena tihom djecom koja miruju, koja se potiču da pišu o vjenčanicama i ništa ne grade, temelji se na fundamentalnom nerazumijevanju stvarne znanosti.
Vrijeme je da se odloži u kantu povijesnog smeća.
Napisale: Caryl Rivers, profesorica novinarstva sa sveučišta u Bostonu, i Rosalind C. Barnett, viša savjetnica Centra za ženske studije pri sveučilištu Brandeis i koautorica knjige The Truth About Girls and Boys: Challenging Toxic Stereotypes About Our Children.
Prevela i prilagodila Mirela Brodnjak.
