sdadmin

U subotu 09. 03. na tribini koju je na Riječkome kampusu organizirala udruga Universitas ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, iznio je probleme koji, smatram, već desetljećima guše razvoj znanosti u Hrvatskoj. Na tribini su govorili i prof. dr. Saša Zelenika te prof. dr. Ružica Beljo Lučić, oboje pomoćnici ministra Jovanovića koji je, kako navodi, uvjetovao zauzimanje ministarske fotelje upravo slobodnim izborom suradnika.

U sustavu je rad u znanosti postao omiljena vrsta uhljebljenja, jer omogućava, ovisno o području znanosti ili rad u tvrtki sa strane, honorarno pisanje, položaj vječnog opinionmakera, bavljenje politikom, vođenje izdavačke kuće, edukacija, radionica, lektoriranja, i prevođenja (koje nema veze sa znanstvenim interesima) dok se u isto vrijeme drži katedra sa strane, uz vrtoglave cijene koje pruža još uvijek postojeći rejting sveučilišnoga profesora kao najboljega od najboljih i “našeg” obrazovanja kao “najboljeg na svijetu” (nasuprot plitkoumnim Amerikancima i Englezima koji, eto, nisu encikopedijski duhovi kao mi jer se usko specijaliziraju). Ne kažem da treba slijepo kopirati tuđe sustave, jer u moru lošega i mi imamo svoje vrijednosti, ali ih otkrivamo kasno. Tako je primjerice na televiziji prisutan prof. dr. Viktor Žmegač tek nekoliko godina, iako je, možemo reći, do toga “proboja” u medije već napisao bar jedno životno djelo. Ako se profesor i nije htio odazivati, izlazak njegovih knjiga mogao je i ranije biti vijest za širu javnost.

U takvome kontekstu, smatram da stavovi novoga ministra mnogo obećavaju. On govori i o neracionalnoj raspodjeli novca, na koju je već upozorio prof. dr. Pavel Gregorić izvanredno opisujući u medijima, predavanjima i na svome blogu probleme visokoškolskoga sustava. Ministar se također referira na mišljenje koje je uobičajeno unutar dijela akademske zajednica kako njome “caruju mediokriteti” i obećava osigurati izvrsnost. Naravno, nadajmo se da to nije izvrsnost o kojoj je mantrao dr. Dragan Primorac ili meritokracija bilićevskoga tipa koja se promovira u Pulsu Hrvatske gdje je na izvrsnost osoba s posebnim potrebama potrošena točno jedna sekunda kada smo vidjeli kratak prikaz jednoga našega paraolimpijca. Ma, oni ionako imaju sve veća prava, a šta bi i studirali kad neće raditi- poznata je, i u medijima objavljena zgoda kada su studenti s invaliditetom na jednom zagrebačkom fakultetu ostavljeni zatvoreni u sobici koju koriste dok se ostale studente uredno evakuiralo u slučaju dojave bombe. Da ne govorimo o osobama čiji invaliditet nije na prvi pogled vidljiv. Očekujem da se ministar posveti i tome pitanju.

Ministar je dotaknuo i onu o kojoj se šuška po hodnicima, kako se na fakultetu ne mora puno raditi, plaća stiže redovito, a pojedini profesor čuva svoj feud, dodala bih još, za svoju djecu, prijatelje ili istomišljenike. Jovanović je svoj govor završio poraznim statistikama o stupnju obrazovanosti u Hrvatskoj, a i mogućnostima zapošljavanja nakon studija. Ovime je uklonjena sumnja o tome kako “ministar ne zna u što se upušta”, a o čemu piše pravo hrvatski površan portal Index koji se najednom raspisao o beznađu u hrvatskoj znanosti, iako njihovi novinari nemaju ni najpovršnije informacije o metodologiji rangiranja sveučilišta, pa tako objektivno najbolji Institut Ruđer Bošković stavljaju na začelje. Ipak, o lošem se stanju bar piše, no upitno iz kojih motiva. Sasvim je moguće da omaška nije slučajna jer Index otvoreno agitira za “pobune” na zagrebačkom Filozofskome fakultetu pa je možda problem priznati u kako lošem stanju se taj Fakultet nalazi – napokon, toliko je političkih trvenja i mijena na ovim prostorima, a njima se uglavnom žrtvuju društvene znanosti.

Profesorica Beljo fokusirala se na tri stvari: školarine, studentski standard i usklađivanje obrazovanja, tržišta rada i potreba društva. Ovakav pristup mogao bi bocnuti sindikat Akademska solidarnost koji je već uputio ultimatum Jovanoviću. Osobno se nadam dijalogu. Također smatram kako neki suodnos potreba ekonomije i obrazovanja mora postojati i kako se vlastiti nerad ne smije prikrivati idejama o eteričnoj znanosti koja nije od ovoga svijeta i treba slobodan razvoj. To je možda bio motiv studentskih kretanja u, primjerice, Francuskoj ili Velikoj Britaniji, ali nekako ne vjerujem da se naša kretanja nalaze u tome globalnome kontekstu. Naime, već desetljećima branimo neefikasnost i nerad istim parolama. I da, slažem se s ministrom kako rješavanje problema obrazovanja mora biti načinom izlaza iz krize.

Da sve ne bi prešlo u veličanje koalicije na vlasti, moram se zapitati zašto je u prošlome mandatu iz SDP-ovih redova došao ministar vrlo upitne znanstvene reputacije čiji se recentni članci i radovi ne pronalaze ni upornim pretraživanjem svim studentima, od toga nekih i građanstvu dostupnih bibliografija? I zbog čega to studenti prosvjeduju, kad o ovome šute?

Posebno bih istaknula osvrt profesora Saše Zelenike na tribini, koji je već i ranije ponudio dijagnoze problema u znanosti. Profesor Zelenika počeo je osvrt poraznim PISA izvješćem gdje je od 80 posto naših odlikaša samo 5-6 posto pokazalo izvrsnost u ocjenjivanim vještinama. Nadarene u takvome sustavu gubimo i “ubijamo u pojam” , kaže Zelenika. Jedan od problema je fokus na temeljna i opća znanja uz zanemarivanje interpresonalnih vještina. Smatram da je kod nas već pučki općeprihvaćeno da su interpersonalne vještine ono što zovemo “laktarenjem” ili malograđanskije, “probitačnošću”. Nadalje, više od polovice studenata studira društvene znanosti za kojima ne postoji tolika potreba. Zelenika završava iznošenjem loših rezultata u konkurentnosti i inovacijama i sumnjama na korupciju u institutu vanjskog suradništva, ali i ohrabrujućom: “mi smo vaš servis!”

Rijeka je oduševljeno dočekala budžet za dovršenje kampusa, pa je tako tribina protekla u duhu odobravanja. Ipak, nadam se da ovaj put, vlast neće samo kriviti neučinkovit sustav, ali niti ići u drugu krajnost da se senzacionalistički prozivaju pojednici. Da će biti donesena suvisla, dubinska i provediva strategija za razvoj obrazovanja. Da će se povesti dijalog.