Osjećam da sam snažna i da mogu izraziti sebe

Oni ga zovu “Saba program”, po njemačkom nazivu za legendarnu kraljicu Sheba, koja je putovala iz svoje domovine tražiti znanje od kralja Salomona i testirati ga pitanjima.

Većina muslimanki koje su također došle iz daleka kažu da stječu, ne samo obrazovanje koje im je nedostajalo ili njemački jezik koji nisu poznavale, već i mogućnost integracije u društvo u kojem je integracija muslimana stvar žestoke rasprave.

Shabana, 29-godišnja Afganistanka, kaže da bijeg iz okruženja “u kojem muškarci misle da žene ne bi trebale pohađati nikakve škole jest poput ponovnog rođenja” nakon godina patnje u restriktivnom, dogovorenom braku.

Poput drugih žena intervjuiranih za ovaj članak, i Shabana se pribojavala otkriti svoje puno ime, navodeći potrebu za sigurnosti od muškaraca koji bi se mogli protiviti njezinom izboru.

Ali ona, i drugih dvadesetak žena izabranih svake godine za Saba program, isijavale su, kako su to one nazvale – novim samopouzdanjem, jer mogu kontrolirati i oblikovati svoj život.

Program koji je započeo 2008. namjenjen je ženama između 18 i 35 godina koje nisu rođene u Njemačkoj i koje traže diplomu iz obrazovanja. Članice programa dobivaju novac za školarinu, dječju skrb, karte za prijevoz (metro), i dopunsku nastavu.

Izvan školskih sati, kaže Cora Stein, koordinatorica programa, “želimo njihovu međusobnu interakciju – mi, također, idemo s njima u kino, kazalište, a organiziramo i vikend-seminare.”

Shabana, koja je živjela kao izbjeglica s obitelji u Iranu, već sa 13 godina zaručila se za Afganistanca koji je živio u Frankfurtu. To je bilo uređeno od strane njezinog djeda, kaže ona, a dvije godine kasnije udala se i preselila u Njemačku.

Iako su njezin muž i njegova obitelj godinama živjeli u Njemačkoj, nisu joj dozvolili da pohađa školu niti da radi. 2006.godine, nakon 8 godina braka, otišla je i uzela svoju danas 7-godišnju kćer.

Iako Saba program nije namjenjen isključivo muslimankama, većina sudionica jesu muslimanke, uglavnom žene poput Shabane, otrgnute iz svojih domovina u dogovoreni brak s muškarcima u Njemačkoj. U nekim slučajevima, kaže Stein, žene su bile i zlostavljane te dolazile iz skloništa.

Prema statistikama iz 2010., Frankfurt je dom otprilike 77.000 muslimana, od kojih su oko 36,000 njih žene. Crespo zaklada, koja je osnovana sa 1,5 ili 2 mil. €, od strane Ulrike Crespo, unuke čovjeka koji je izgradio kozmetičko carstvo – Wella, dopire tek do manjeg dijela te populacije.

Osim što daju oko 150,000€ godišnje za edukaciju sudionica Saba programa, Crespo surađuje i s Institutom Berami – osnovanim od strane Vlade koji potpomaže imigrantima, kako bi pružili mogućnost za 12 do 15 članica programa da budu pod mentorstvom obrazovanih profesionalnih žena, od kojih su neke i umirovljene, i da dobivaju njihove besplatne savjete godinu dana.

Cilj je, kaže Ute Chrysam – upraviteljica ove inicijative, pomoći sudionicama programa da dobiju “pravu profesiju”, a ne samo školsku diplomu. Svi imaju koristi od miksa raznih kultura, religija i iskustava, kaže ona.

Fatima, sad 30-godišnjakinja, došla je iz Bosne 1993.godine nakon što su joj oba roditelja poginula u tamošnjem ratu. Dovršila je samo 3 godine školovanja u Bosni, a kad je došla kao izbjeglica s obitelji u Njemačku, nije znala njihov jezik.

Na kraju se udala za Bosanca rođenog u Njemačkoj. Brak je, kaže, zapravo bio pravi pakao – brinula se o svojoj bolesnoj svekrvi dok se paralelno borila sa nasilničkim raspoloženjima svog supruga za kojeg je postepeno shvatila da je ovisnik o drogama.

Nakon sedam godina je otišla. Uplašena i zatvorena prema vanjskom svijetu, bilo joj je vrlo teško pronaći svoj put. Saba program, i mentorstvo žene koju danas opisuje kao svoju najbolju prijateljicu, nedavno joj je pomoglo da dobije staž u uredu javnog bilježnika, kaže Fatima.

Sad, smiješi se ona “osjećam da sam snažna i da mogu izraziti sebe.”

Iako većina žena koje se prijavljuju na program ne govore niti pišu njemački, zaklada inzistira na pismenim prijavama te to smatra važnim korakom. Vrlo često, kaže Stein, ta izjava/prijava nije ništa više od rečenice: “Želim se prijaviti u udrugu.”

Želimo biti sigurni da se žene zaista posvećuju tome i da razumiju da će morati uložiti i nešto truda”, kaže Stein.

Sudionice su rekle da je njima važno da su svi koji sudjeluju u programu – žene.

Najvažnija stavka koja je meni pomogla bila je razgovor sa svojim suprugom o programu,” kaže 34-godišnja Afganistanka Leeda. “On nije imao nikakvih problema kad sam mu rekla da su svi sudionici – žene.”

Moj cilj je studirati na Sveučilištu, a suprug mi je rekao, “samo kreni”, dodaje ona.

Zaklada Crespo poziva i muževe da dođu u njihove urede i potpišu Ugovor sa svojim suprugama, kako bi garantirali svoju predanost, kaže Stein.

Rosina Walter, direktorica Instituta Berami, kaže da dok je program mali, njegovi rezultati pokazuju da se muslimani mogu i žele prilagoditi njemačkom društvu. Više od 50% žena koje su sudjelovale u programu “nemaju problema s pronalaskom posla.”

Hilime Arslaner, članica gradskog parlamenta u Frankfurtu iz stranke Zelenih, koja je i podučavala žene u Saba programu, tvrdi da program nije samo integrirao sudionice programa u društvo, već pružajući tim ženama financijsku neovisnost – pomaže i njemačkom gospodarstvu.

Mislim da danas previše političara govori o nevoljkosti muslimana, a naročito žena, da se integriraju”, kaže Walters. “Ali kad pogledate ove izvanredne žene, shvatite da ti političari jednostavno pričaju gluposti.”


Prevela i prilagodila Ana Marković

Širenje Područja Borbe: Gdje je nestalo 11 milijuna kuna?

Povodom objave Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, u ovotjednoj ćemo emisiji ugostiti: Miljenku Buljević, predsjednicu Saveza udruga Operacija Grad i Tedija Lušetića iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.

Predstavnici nezavisne kulturne scene zatražili su hitnu korekciju Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba do kraja ožujka, nezadovoljni rezultatima programa za ovu godinu, prema kojemu je za nezavisnu produkciju izdvojeno oko 11 milijuna kuna manje od predviđenog zagrebačkim proračunom. ‚Gdje su ti novci nestali?’, traže odgovor udruge. Program je objavljen tek prije sedam dana, iako su odluke kulturnih vijeća i gradski proračun doneseni krajem prošle godine.

Širenje područja borbe emisija je Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom, aktivizmom i prosvjedima. Nekoliko mladih djevojaka sa studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti odlučilo je proširiti frontu te ukazati na drugačiji pogled na svijet, predstaviti teme, događaje i osobe koje su nedovoljno zastupljene u mainstream medijima, ukazati na alternativna rješenja i upoznati slušatelje i slušateljice s događajima vezanima za civilno društvo. ŠPB informira, nasmijava, te ima stav.

 

Širenje područja borbe emitira se svaki petak u 11 i 15 na 100,5 na području Zagreba ili putem web streama www.radiostudent.fpzg.hr.

 

Emisiju uređuju:  Svjetlana Knežević Lovorka Šošić 
Emisiju pripremaju:  Maruška Mileta, Patricia Lakotić i Lucija Pongrac

 

Zašto je lakše prepoznati rasizam nego seksizam?

To je rasizam – presudilo je na kraju  javno mnijenje. Pokušaj propagandne mašinerije EU da iskoristi bruce-leeovsku estetiku, istodobno se tarantinovski poigravajući mističnom idejom ženske moći, i nešto manje mističnim argumentom “osnaživanja žena”, što je sve trebalo  rezultirati  harmonijom u različitosti i snagom zajedništva –  nije prošao.

Propagandni video za EU proširenje u kojem se jedna žena suprotstavlja trojici macho junaka, mastera u borbenim vještinama koje potiču iz ne-europskih kultura, denunciran je, u najmanju ruku kao euro-centričan. Generalni direktor uprave Evropske komisije za proširenje, Stefano Sannino na kraju se je morao i ispričati: U isprici napominje da je video bio prvenstveno namijenjen mlađoj publici koja živi i komunicira u virtualnom svijetu društvenih mreža.

Zanimljivo je bilo pratiti reakcija domaće internetske i fejsbuk javnosti koja se, barem u nekim svojim dijelovima, počinje nametati kao kompleksniji segment medijima zaglupljene opće javnosti. Reakcije domaćih euroskeptika i eurofoba koji nakon referenduma pokazuju izrazitu alergiju na sve što bi se moglo protumačiti kao EU supremacija bile žestoko negativne.

Ipak, s nešto malo manje političke korektnosti i više interpretativne slobode, moglo bi se postaviti i ovakvo pitanje: Zašto svi u ženi koja u tom filmiću personificira EU, automatski vide bijelu pripadnicu evropske srednje klase? (Da parafraziram poznatu formulaciju prema kojoj bijeli, sredovječni, muškarci iz srednje klase gotovo nikada ni u čemu ne prepoznaju diskriminaciju, jer oni sami nisu diskriminirani ni po kojoj osnovi.) Naime, prema svim vladajućim stereotipima o rasnim i etničkim identitetima, izgled junakinje tog spota ne odgovara uobičajenom izgledu prosječne pripadnice nordijske rase s kojom najžešći kritičari EU počinju izjednačavati evropske centre financijske i političke moći. (A sjetimo se i genijalne priče Thomasa Manna, Tonio Kroeger).

Nije, međutim, potrebna velika politička mudrost da bi se razumjelo da jednu krivo transplantiranu estetiku,  koja može funkcionirati kao “umjetnost” u  mediju filma (“Kill Bill” i Uma Thurman), ili video arta, ne funkcionira na isti način  kad ju upotrijebi neka evropska institucija da bi poslala političku poruku. U domeni ljudskih prava i antidiskriminacijskih politika uvelike je prihvaćeno načelo prema kojem se glas onih koji se nekim postupkom smatraju diskriminiranima, ili osjećaju da im je ugroženo dostojanstva, sluša s naročitom pažnjom.

Kako, međutim, s ovakvim sklopom vrednota i prepoznavanja diskriminatornih i uvredljivih medijskih sadržaja stojimo u našoj maloj pro-europskoj državici kad je riječ o ženama. I to još povodom međunarodnog dana žena, 8. marta? Što, na primjer, mislite o ovoj karikaturi koja se je na fejsbuku pojavila tih dana?

 {slika}

Istina, malo je vjerojatno da bi se takva ilustracija danas više mogla pojaviti u mainstream medijima, ili u javnom prostoru. Fejsbuk je, još uvijek privatno-javna platforma na kojoj je, manje-više ista one euro-kritična fejsbuk populacija, koja je bez i mrvice popusta kritično reagirala na stilizirani propagandni EU spot i proglasila ga rasizmom, veselo je “lajkala”  gornju sličicu. Na kojoj, budimo brutalni, jedna žena biva vritnjakom u stražnjicu poslana ravno u smrtonosni bezdan. Kao znak olakšanja nakon cjelodnevne gnjavaže ženskim ljudskim pravima, pretpostavljam.

Znam, ne postoji ništa gore od feministkinje kojoj nedostaje smisao za humor, ali sebe definitivno ne ubrajam među takve. Mislim da se i žene, kao i druge marginalizirane i diskriminirane skupine moraju biti u stanju nasmijati na vlastiti račun, ili prihvatiti kritiku vlastitih mana i deficita koji proizlaze iz rodnih uloga i njihovih uhodanih manifestacija.

No voljela bih da mi neko objasni što je stvarno smiješno ili duhovito u gornjoj karikaturi. Smijeh nas, navodno, oslobađa frustracija. Naročito onaj crno-humorni u kojem netko nogom u stražnjicu biva lansiran u ponor. Ali o kakvim je i čijim frustracijama ovdje riječ?

Nije li ova karikatura barem jednakomjerno seksistička i omalovažavajuća prema ženama,  koliko i onaj eurocentrični spot prema ne-evropskim kulturama? I nije li to, makar u žanru karikature, ipak normalizacija i nasilja nad ženama. Onog istog nasilja nad kojim se, inače,  naročito povodom 8. marta, bezgranično javno zgražamo i moraliziramo. 

Naročito mi je, priznajem zagonetno zašto se ovakvim mizoginičnim uradcima vesele i lajkaju ih same žene? Misle li možda da tako pokazuju svoju emancipiranost? Različitost i superiornost nad ostalim ženama koje nakon prazničnih rituala zaslužuju vritnjak u ponor? Popričala sam o tome s nekim svojim fejsbuk frendicama. Odgovor je najčešće  glasio da je riječ “samo” o karikaturi i sposobnosti za autoironiju. Ili da je sheranje ili lajkanje ovakve karikature zapravo reakcija na frustrirajuću činjenicu jednodnevnog praznika nakon kojeg će, svi znamo, stvari i dalje biti iste kao i dan ranije?

Treće odgovaraju da se one uopće ne identificiraju s likom žene poslane u bezdan udarcem u stražnjicu. Racionalizacije te vrste svode se na sljedeće: to nisam ja, jer ja nisam jedna od onih gnjavatorica koje muškarcima zagorčavaju život svojim nerazumnim prohtjevima. Ili: ne to nisam ja, jer meni nije potreban taj jednodnevni simbolički praznik, ja svoja prava ostvarujem sama i postižem sve što mi u životu treba sama.

Na kraju ove sažete retrospektive mogućih objašnjenja zašto žene pristaju na slike o sebi koje ih vrijeđaju i ponižavaju, postavit ću jedno hipotetsko pitanje. Zamislimo sličnu karikaturu nakon, recimo, međunarodnog dana ljudskih prava, borbe protiv rasizma, ili dana imigranata – na kojoj se nekog pripadnika potlačene i eksploatirane manjine prikazuje na način na koji su u ovoj karikaturi prikazuje žena. Da li bi obrazloženje da je riječ samo o namjeri da se raskrinka ceremonijalna i ritualna priroda nekog od tih praznike bila prihvatljiva? U krajnjoj liniji, ni oni baš ništa neće promijeniti u stvarnom stanju stvari. Ili bi “karikaturistička sloboda” prošla isto kao i europski spot o proširenju?

Ako je u jednom EU propagandnom spotu, unatoč estetskoj manipulaciji, bilo lako prepoznati rasizam, zašto to odjednom postaje tako teško kad se radi o rodnoj diskriminaciji i estetici nasilja, makar bili kamuflirani u crnohumornu karikaturu. i stvarno, što je u tome toliko smiješno?

TISUĆU (I JOŠ MALO VIŠE) RAZLOGA ZAŠTO JE FEMINIZAM VAŽAN

Upravo je začuđujući i poražavajući broj muškaraca, a nažalost i žena koji i dan-danas feminizam smatraju u potpunosti irelevantnom i dosadnom temom, što je uočila i Linda Grant koja za  Guardian piše o svojoj “proslavi” međunarodnog dana žena, odlučivši nas počastiti stranicom “A Thousand Reasons why feminism is still relevant and necessary”.

Sve je počelo njezinim jutarnjim postom na popularnoj mreži Twitter, u kojem je simbolično svim ne-feministkinjama koje smatraju da apsolutno ništa ne duguju feminizmu, poručila kako je 1979. godine, u dobi od 28 godina, kako bi ostvarila pravo na kreditnu karticu za robnu kuću u Kanadi, morala ispuniti obrazac potpisan od strane njezinog muža ili oca. Istinu zbori kada kaže da se nitko od istih tih mladih žena ne želi vratiti u takva vremena, u kojima su financije bile pod vječnom kontrolom muških članova obitelji. Unatoč toj činjenici, većina žena u suvremenom, reklo bi se, naprednom 21. stoljeću ne uviđa zasluge žena kroz povijest, te njihova postignuća uzima zdravo za gotovo, kao da su prava žena oduvijek postojala. Mlade, uspješne žene u tome ne vide problem, dapače, ne vide nikakvu zajedničku poveznicu između njih, uz poražavajuću činjenicu da današnje gledište na feministkinje jest kao na frigidne i ružne srednjovjekovne usidjelice koje mrze muškarce. Feministička teorija usredotočena je na ženu na načine promatranja situacija i iskustva žena u društvu kao osnovama predmeta istraživanja, ali ona je istodobno i aktivistička jer se sa ženske pozicije trudi stvoriti bolji svijet za žene, a time i za cijeli ljudski rod, pošto stvaranje tog svijeta ovisi o promjenama u društvu, za koje je više nego očito da su svejednako potrebne.

Sve je to, čitajući misli nas preostalih feministkinja diljem svijeta, ispreplela i Grant, koja nije niti mogla zamisliti koliku će famu stvoriti njezin osmomartovski post. Nekoliko sati kasnije, krenula je provjeriti stanje na Twitteru, gdje su je dočekale stotine objava žena o iskustvima sa seksizmima i tretiranju žena kao niže klase u društvu. Prenosim neke od njih:

@harrietvde: “Moja majka bila je 39-godišnja ugledna novinarka u nacionalnim novinama, kada se udala za mog oca i bila prisiljena dati otkaz”

Ili, noviji, suvremeni slučaj, nakon što su žene (prividno) dobile prava za koja je zdravorazumski pomisliti da se stječu rođenjem:

@beckyfincham: “2002. godine, nakon studija, radila sam kao u jednom poduzeću u Folkstoneu, gdje sam morala nositi suknju jer se šefu ne sviđaju žene u hlačama.”

Još bezbroj ovakvih primjera potvrđuje kako javna sfera danas stvara privid korektnosti prema ženama, koji je upravo i isključivo privid jer je poznata činjenica kako su na određenim radnim mjestima žene još uvijek slabije plaćene od muškaraca, iako proizvode isti radni učinak i niz drugih primjera, dok je privatna sfera od strane većine konzervativno odgojenih muškaraca, što se žena tiče, i dalje predodređena za ulogu kućanice i brige o obitelji.

No, kako su na tvitanje Linde Grant i žena diljem svijeta reagirali pripadnici stereotipno određenog “jačeg spola”? Vjerujem da pretpostavljate, uglavnom seksističkim ismijavanjem i njihovom jadnom potlačenosti jer ne postoji međunarodni dan muškaraca. Tko im kriv kada nisu informirani?! Međunarodni dan muškaraca održava se 19. siječnja i, kako je to lijepo sročila Grant,  “feel free to raise your own hell on it”. No, da ne generaliziram, bilo je i posramljenih muškaraca koji nisu mogli vjerovati da su komentari koje su mogli pročitati toga dana na Lindinom Twitter profilu, stvarni. Istu večer, ne začuđuje priča koja je počela kolati, a ticala se toga kako će sva objedinjena iskustva na Lindinom profilu Twitter uskoro poslati u povijest, zbog određenog limita postova na profilu. Stoga, bilo je na neki način nužno i vrijedno sačuvati postove, što je predložio Paraic O’Donnell, koji je zatim i postavio web stranicu na kojoj bi u svakom trenutku mogli biti vidljivi postovi tvitani na Lindinom profilu. Tako je, paradoksalno za današnje društvo, zahvaljujući doprinosu jednog muškarca i bezbroj žena, nastala stranica koja je bit cijele ove priče, a čiji naziv valja ponoviti još tisuću puta: “Tisuću razloga zašto je feminizam još uvijek relevantan i neophodan”.

Feminizam tako nastavlja zauzimati važno mjesto u društvenom poretku, naročito danas, kada unatoč svekolikoj borbi za jednakost i zaslužena prava žena, društvo zakazuje u jednom od najvažnijih prava svakog čovjeka: prava na slobodan razvoj i jednaka prava na obrazovanje, kako muškaraca, tako i žena. Tu nastupa feminizam, svakodnevno se oštro suprotstavljajući društvima u kojima djevojke još uvijek nemaju jednake mogućnosti za obrazovanje, gdje je njihova uloga još uvijek predviđena kao ona seksualnog objekta, gdje se njihovi stavovi uredno smatraju glupima i nedostojnima svijeta muškaraca i gdje se ono što se možda čini manje važno, ali nije i manje bolno, konstantno IGNORIRAJU.

Stranica “Tisuću razloga” dobar je podsjetnik na to kako su prava žena BILA i BIVAJU ugrožena, te kako se takvo što ne smije konstantno nastavljati. Kraj svog članka za Guardian, Grant oblikuje vrlo iskreno i inspirativno: “Nije me briga ako neki ljudi misle da je feminizam prljava riječ jer, bez njega, još uvijek bismo se vraćale na staro, zaglavljene zauvijek, suviše preplašene da bismo otvorile svoja usta u slučajevima u kojima muškarci misle da nismo dovoljno ženstvene.”

Zato, prestanimo dobrovoljno pristajati na kompromise koji to nisu i oživimo svoja prava! I upamtite, “res, nonverba”!

40 godina feminizma, a većinu kućanskih poslova i dalje obavljaju žene!

Porezne olakšice na dadilje nisu rješenje, tvrdi britanski Institut za istraživanje javnih politika (IPPR). Ujedinjenom kraljevstvu potrebna je univerzalna briga za djecu.

Statistike potvrđuju ono što smo odavno (nažalost) znali: udane žene i dalje obavljaju mnogo više kućanskih poslova od svojih supruga. Britanski Institut za istraživanje javnih politika (Institute for Public Policy Research, skrać. IPPR) nedavno je obznanio da 8 od 10 žena obavlja više kućanskih poslova u braku; svega jedan od 10 oženjenih muškaraca u podjednakoj mjeri čisti i pere kao i njegova ´bolja polovica´; jedna od 10 žena (oko 13% ispitanica) priznaje da njen suprug obavlja više kućanskih poslova od nje, a svega 3% udanih žena tjedno potroši manje od tri sata na kućanske poslove (većina ispitanica procjenjuje da im na kućanske poslove tjedno otpada 13 ili više sati). Ukratko, rodna nejednakost u britanskim je domaćinstvima još uvijek živa i zdrava. Ako želimo istinsku jednakost, poručuju iz IPPR-a, najprije moramo natjerati muškarce da zasuču rukave i late se krpe i usisavača.

Godine prolaze, a omjer snaga po pitanju kućanskih poslova ostaje gotovo nepromijenjen: 1958. godine 8 od 10 žena u većoj je mjeri pralo i peglalo od svojih supruga; istime se moglo ´pohvaliti´ i 7 od 10 žena 1970. godine. “Transformacija rodnih uloga nedovršen je proces”, smatra ravnatelj IPPR-a Nick Pearce. “Većina kućanskih poslova i dalje je na grbači žena, osobito nakon poroda.  Smatram da bi smanjivanje razlike u plaćama za muškarce i žene donekle olakšalo situaciju, no ključan korak je uvođenje univerzalne brige za djecu – nipošto porezne olakšice na dadilje ili čistače/ice”, smatra Pearce. “U većini ključnih pitanja, put ka modernim feminističkim ciljevima vodi preko očeva. Muškarci bi trebali imati fleksibilnije radno vrijeme, više sudjelovati u odgoju djece i vođenju kućansatva, te imati pravo na porodiljni dopust”, poručuju iz IPPR-a.

Prošloga je mjeseca premijer David Cameron izjavio kako smatra da je uvođenje poreznih olakšica za osobe koje plaćaju dadilje, čistače/ice i sličnu ispomoć u kući (a što su mnogi posprdno opisali kao ´olakšice na batlere´) “zanimljiva ideja” kojom se namjerava detaljnije pozabaviti. Vlade u Švedskoj i Finskoj odobravaju povrat poreza na kućanske usluge poput čišćenja, kuhanja, košenja trave ili čuvanja djece. U Švedskoj, to je pomoglo otvoriti čak 5000 novih radnih mjesta. No IPPR u tome vidi tek sredstvo daljnjeg učvršćivanja rodne nejednakosti. Jedino univerzalna briga o djeci, smatraju oni, može pomoći roditeljima da izbjegnu tradicionalne uloge ´kućanice´ i ´hranitelja´. 

“U anketama koje često provodimo kućanski se poslovi redovito navode kao jedan od glavnih izvora stresa”, kaže Siobhan Freegard s najvećeg britanskog web portala za roditelje, Netmums (www.netmums.com). “Sigurna sam da nitko u životu ne žali što nije obavljao/la više kućanskih poslova, no nažalost to je problem koji vrlo često uzrokuje nesuglasice i probleme među parovima. U čemu je, zapravo, stvar? Jesu li žene doista genetski programirane da drže pećinu čistom i urednom dok je muškarac u lovu? Zašto uopće toliko brinem o tome – jesu li kućanski poslovi doista toliko važni?”, pita se Freegard. “Neko vrijeme nije bilo politički korektno ustvrditi da neke žene doista žele ostati kod kuće, čak do te mjere da se danas pitamo, što se dogodilo s pravom na izbor? Pa, ispada da većina žena zapravo i nema pravo na izbor. Ako si možete priuštiti da unajmite nekoga tko će vam čistiti kuću i paziti na vašu djecu – sjajno, karijera vam je spašena. Što se tiče pokušaja da se angažira muškarce… pa, nakon nekog vremena jednostavno vam dojadi zvocati, daviti i gnjaviti partnera da opere suđe. Jednostavije je da to obavite sami. Na našem se forumu često raspravlja o tome kako natjerati partnera da pospremi za sobom (uskraćivanje seksa je navodno djelotvorna tehnika)”.

Novinarka i blogerica Shehnaz Suterwalla kaže: “Sedamdesetih godina, na samim počecima feminizma, žene su odbacivale ulogu kućanice i napuštale domove. Danas je dom postao prostor koji se čisti, što se lijepo vidi iz silnih TV emisija i knjiga o čišćenju i uređenju interijera. Stvari se mijenjaju za žene, i na muškarcima je da drže korak. Za neke, dom je postao neka vrst statusnog simbola, prostor koji neprestano treba uređivati i preuređivati. Pitanje je kako muškarci reagiraju na tu novu definiciju doma – osobno, rekla bih da su pomalo prestrašeni”.

Većina posjetiteljica web portala Netmums, ne slaže se s time: muškarci u njihovim životima nisu “prestrašeni”, već “lijeni”, tvrde one.

Slijedi nekoliko komentara:

Moj partner radi i plaća račune. Mislim da bi bilo lijepo da se tu i tamo barem ponudi pomoći, no on to nikada ne napravi, i vjerojatno nikada ni neće. Njegova isprika je da cijeli dan radi. Pa i ja radim! Čak i da imam posao s punim radnim vremenom, on bi i dalje sve kućanske poslove prepustio meni. Kvragu, govorimo o tipu koji nije u stanju promijeniti rolu WC papira!      

Nikki Payne

 

Ja obavljam 75% kućanskih poslova. Moj suprug radi, ja studiram pa mi odgovara biti kod kuće. Osim toga, on vjeruje da je odgoj djece sam po sebi posao s punim radnim vremenom pa pomaže koliko može. Sjajan je i obožavam ga zbog toga!        

Hailee Anne Henderson, majka dvoje djece


Mislim da istraživanje previđa jedan važan detalj: žene imaju daleko više standarde čistoće i kvalitete obavljanja kućanskih poslova od muškaraca. Prijatelji mi se žale da ih, kad odluče pospremiti i počistiti, supruge redovito kritiziraju jer ništa nisu napravili ´kako treba´ – izgleda da postoji samo jedan ispravan način na koji se suđe stavlja u perilicu! Ili su jednostavno upotrijebili ´pogrešno´ sredstvo za čišćenje. Ali ozbiljno, mislim da je stvar prenapuhana: koliko vidim, većina zaposlenih roditelja obavlja podjednaku količinu kućanskih poslova.                                

Kevin Higgs, Bedfordshire, otac troje djece

 

Ne vidim zašto bi kuća uvijek morala biti blistava i čista i izgledati kao salon namještaja! Ako moja cura želi cijelu noć glancati i uklanjati nepostojeću prašinu, to je njezina stvar – ja joj sigurno neću pomoći! Radije bih platio čistačicu. Oboje radimo, s tom razlikom što ja nisam opsjednut čistoćom.

Gareth Paul Davies, Carmarthenshire, otac dvoje djece

 

Ja sam kućanica, što znači da radim sve – kuham, čistim, peglam, perem, idem u kupovinu, brinem o djeci. Imam i honorarni poslić, ali uglavnom živimo od suprugove plaće. On se ne petlja u pranje i čišćenje, i takva podjela poslova uglavnom dobro funkcionira. Naravno, ako sam jako iscrpljena ljuti me što je tako lijen po pitanju kućanskih poslova, no s druge strane spoznaja da sve mogu sama pruža mi osjećaj zadovoljstva i ponosa.                   

Penny Wilson, West Sussex, majka dvoje djece

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Raste socijalna nejednakost u EU

Rezultati nove, sveobuhvatne studije objavljenje 5. ožujka potvrđuju rastuće oblike socijalne nejednakosti u svim državama članicama Europske unije. Ovaj zabrinjavajući trend posljedica je dugoročnih političkih izbora za tržišni liberalizam – prestanak uplitanja države u gospodarstvo, te prioritizacije surovih programa štednje koji se provode od 2008. godine kao rezultat financijske i fiskalne krize. Izvješće su objavili Europski sindikalni institut (ETUI) i Europska konfederacija sindikata (ETUC).

Izvješće The Benchmarking Working Europe 2012 pokazuje da se rastuće nejednakosti javljaju i u tradicionalnim, više “egalitarnim” društvima te ukazuje i na obrat povijesnih trendova da siromašne(ije) regije Europske unije sustižu i izjednačavaju se sa bogatim(ijim) regijama. Izvješće kritizira i činjenicu da je sve veći broj radnika/ca (osobito mladih) “zarobljeno” nesigurnim ugovorima koji su, ujedno, i ispod standarda. Rastuće nejednakosti u Europi također imaju i direktan negativan utjecaj na rješavanje prijelaza na obnovljive izvore energije u Europskoj uniji kao i na rješavanje pitanja klime i energije. Naime, države članice suočavaju se sa financijskim pritiscima te zbog toga nemaju sredstva za razvijanje produktivnih programa kojima će omogućiti potrebne resurse. Zbog toga se siromašna kućanstva suočavaju sa ozbiljnim izazovima stanovanja, grijanja i energije.

Rastuće nejednakosti dovode do rasta osjećaja nepravde i nedostatka socijalne kohezije kojom se omogućava dobrobit svih članova društva, i to unutar i diljem država EU. U isto vrijeme ove nejednakosti vode do gubitka ljudskog potencijala u najširem smislu. Uzimajući ovo u obzir, u ovom izvješću je iskazana ozbiljna zabrinutost trenutnog smjera socijalnih i radnih prava u Europskoj uniji.

Četiri glavne poruke ovog izvješća su:

  1. Socijalna nejednakost, u svojim mnogim oblicima, pogoršala se u gotovo svim državama članicama EU. I to ne samo zbog financijske, ekonomske i dužničke krize.
  2. Trend da siromašnije ekonomije u EU sustižu one bogatije, što dovodi do veće usklađenosti, ne samo da je zaustavljen već se događa upravo obratno. 
  3. U osnovi je pogrešno to što EU govori da će ponovni rast nakon krize riješiti ovaj “privremen” fenomen porasta nejednakosti. Veza između rasta i jednakosti je pukla i ponovni rast nakon krize, nažalost, više neće važiti za sve.
  4. Politička pravna sredstva za izlazak iz krize trebala bi se usmjeriti na preraspodjelu i “decentralizaciju” bogatstva.

ETUI vjeruje da neće biti trajnog izlaska iz krize ukoliko se ne smanji nejednakost.