ŽENE U REGIJI – GDJE SMO DANAS?

          Žene čine više od polovice svjetskog stanovništva, no žene, naravno, nemaju polovicu političke, ekonomske, društvene ili bilo koje moći. To je naprosto činjenica koju svi znamo, koja se na neki način podrazumijeva i sa kojom se bavimo već duži niz godina – na nacionalnim, regionalnim i međunarodnim razinama. U tom kontekstu i gledano unazad, primjerice od donošenja Pekinške deklaracije UN-a iz 1995. godine, možemo reći da su napravljeni značajniji pomaci, posebno na deklarativnim i legislativnim razinama, međutim, naravno još smo prilično daleko od dosizanja stvarne rodne ravnopravnosti i društva stvarne paritetne demokracije. Dapače, čini nam se svima da u posljednje vrijeme promatramo i određene tendencije stagnacije, što se može promatrati sa više aspekata i to prije svega u kontekstu globalne krize, kako prvenstveno u ekonomiji, tako i u restrukturiranju i rebalansiranju pozicija političke moći na svjetskim razinama. Stvari se dešavaju ubrzano, gotovo munjevito u današnjem “globalnom selu” i čini se da mi žene ponovno pomalo gubimo korak, gubimo dah.

        Pokušajmo proanalizirati to pitanje sa primjera Hrvatske, gdje, možemo slobodno reći, imamo prilično razvijen, gotovo dojmljiv zakonsko-institucionalni okvir na planu rodne ravnopravnosti. Imamo već drugi Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije, također već drugi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, već četvrtu Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova, Nacionalnu strategiju za zaštitu od nasilja u obitelji, Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava te još niz drugih zakonskih i podzakonskih akata koji se mogu primijeniti na područje ravnopravnosti spolova. Osim toga, formiran je i sustav državnih institucija čija je svrha uvođenje i provođenje zakonskih mehanizama rodne ravnopravnosti na svim razinama, kao i u svim komponentama društva, a naravno, dužni smo i provoditi brojne međunarodne konvencije i obveze kojih smo potpisnici. Ukratko, stvarno se ne možemo požaliti da u Hrvatskoj nije stvorena struktura, pa i prava rodna mašinerija čija je prvenstvena funkcija provođenje rodno osviještenih politika.

Također, i ne manje važno, nakon posljednjih parlamentarnih izbora neki bitni aspekti rodnih politika uvršteni su u program Vlade RH, što predstavlja veliki uspjeh i prije svega posljedicu intenzivnog djelovanja udruženih ženskih frakcija stranaka koalicije, koje su napravile svoju vlastitu, žensku koaliciju, sa ciljem zalaganja za integriranje rodnih politika u predizborne, a posljedično i postizborne programe. I uspjele smo.

Na regionalnoj razini – situacija je slična kada su u pitanju zakonski i institucionalni okvir – uredi, pravobraniteljstva, politike, zakoni, strategije – manje-više funkcionira.

Međutim, što se i dalje dešava? Zašto i nadalje, u čitavoj regiji, tu rodnu ravnopravnost još uvijek ne živimo? Odgovor prije svega leži u činjenici da žena i nadalje nema (dovoljno) u najvažnijim tijelima odlučivanja kao što su parlament, skupštine gradova i županija, na vodećim političkim funkcijama, u direktorskim i upravljačkim foteljama poduzeća i slično…i da se usprkos bitnim programskim pomacima i dalje dešava da broj žena primjerice u Hrvatskom saboru – stagnira. U ranim devedesetima bilo je otprilike 5% žena u Saboru, prije raspisivanja prošlogodišnjih parlamentarnih izbora ih je bilo 25% (zahvaljujući uglavnom zamjenama), a post-izborno stanje je bilo značajno lošije – samo 19,8% žena izabranih direktno u Sabor, što se danas nešto popravilo, 24% žena sjedi u Saboru, zahvaljujući opet zamjenama jer su muški kolege otišli na uglavnom ministarska ili druga mjesta u izvršnoj vlasti.

Na hrvatskom primjeru, ali i regionalno gledajući, na djelu je stagnacija broja žena na pozicijama sa kojih se odlučuje, radi se, u posljednjih 10-tak godina o 1-2% razlike u broju izabranih žena, dakle, nekih većih, značajnijih pomaka nema.

Gledajući sve to nije ni čudno da žene preplavljuje rezignacija i da postaju sve više nezainteresirane baviti se politikom kada sve ono dobro što je propisano i za što smo se teškom mukom ovih proteklih godina izborile (u što su uključene i zakonom propisane kvote), ostaje samo mrtvo slovo na papiru, posebno kada se dođe do onog ključnog momenta – tj. kada se određuje tko će biti na kandidacijskim listama i na kojim pozicijama?! Jedan od odgovora na taj problem leži u činjenici da unutarnji hijerarhijski ustroj političkih stranaka i nadalje leži uglavnom u muškim rukama i često predstavlja prepreku većem sudjelovanju žena, što se posebno reflektira i na njihovo pozicioniranje na izbornim listama. Osim toga, žene se možda ne snalaze najbolje u unutarstranačkim zamkama i nadmetanjima ili jednostavno nemaju snage da se i na tom planu bore i dokazuju u jednom više-manje tradicionalno muškom okruženju. One su stoga često sklonije baviti se neformalnim, nevladinim i građanskim aktivizmom gdje se više koriste njima bliskije tehnike kao što su pregovaranje, zagovaranje, umrežavanje i slično.

Problem je samo možemo li tako dalje? Jesmo li se umorile od stagnacije i tapkanja u mjestu? Moramo li ipak nešto mijenjati u našim pristupima? Možemo li potaknuti neke nove razgovore, dogovore, mijenjanje strategija kada su u pitanju i privlačenje i dovođenje nekih novih žena koje želimo vidjeti kao dio procesa, a koje danas nisu u dovoljnoj mjeri zainteresirane? Kako postići da i njima pitanja rodne ravnopravnosti budu u sferi njihovih interesa? Osobno zagovaram nove dijaloge između političarki, NGO-a, ali i predstavnika institucija, kao i unutar političkih stranaka.  Moramo nešto mijenjati jer mi se čini da smo pomalo “uspavane” silnim zakonima, politikama, uredima, strategijama, kao da smo sve zajedno povjerovale će se njihovim donošenjem stvari same po sebi početi kretati u smjeru kojim mi to želimo. A danas vidimo da to nije tako.

Stoga će biti zanimljivo promatrati, upravo na primjeru Hrvatske, koliko ćemo uspjeti ostvarivati svoje ciljeve, a koje smo uspjele ugraditi i u sam program novoizabrane, socijaldemokratske Vlade, i hoće li njegovo ostvarivanje pomoći većoj moći žena, pogotovo kada su u pitanju i dobivanje i preuzimanje veće odgovornosti na svim razinama. Mislim da se to u budućnosti može pokazati presudnim, pogotovo u svjetlu činjenice da sredinom slijedeće godine Hrvatska postaje integralni dioEurope, a tamo, kada su u pitanju žene i njihovoj položaj, baš ne “cvjetaju ruže” i kada ćemo se itekako morati boriti za zadržavanje razine prava koje imamo danas. A ishod te borbe bit će, i u regionalnom smislu, izuzetno značajan.

Tužimo zaborav, tražimo pravdu?

Dana 20. veljače održana je prezentacija projekta koji okuplja i koordinira članice i akciju inicijative za regionalni ženski sud. Ako znamo da se ženski sudovi bave, između ostaloga i ratnim zločinima nad ženama, militarističkim nasiljem nad ženama i nad cjelokupnim stanovništvom (što ovo obuhvaća, najbolje objašnjava pojava Tokijskoga tribunala) postaje jasnije čemu služi ženski regionalni sud. Status žena koje su proživjele ovakav oblik nasilja institucionalna pravda nije u potpunosti regulirala niti dvadeset godina kasnije. Stoga žene  pokušavaju svojim svjedočenjima na sudovima diljem svijeta, a uskoro i u nas, učiniti vidljivim nasilje koje propuštaju okna mreže koju čine zakoni ili nasilje koje bi trebalo biti vidljivo i institucionalnim oblicima pravde, ali se oni oglušuju na ono što se dogodilo i što se žrtvama svaki dan događa.

O tome čemu ženski sud, i zašto dvadeset godina kasnije te tko bi mogao pružiti teorijski okvir svjedočenjima govorile su Rada Borić, Nela Pamuković, Paula Zore, Biserka Momčinović, a iz Ureda predsjednika Zrinka Vrabec-Mojzeš. Udruge-pokretačice su, osim Centra za ženske studije i na ženskoj sceni poznate beogradske Žene u crnom, Žene ženama iz Sarajeva, Anima iz Kotora, Centar za mirovne studije i Centar za žene žrtve rata. Udruga u mreži ima puno više.

Tijekom prezentacije gledali smo i film koji je prikazivao ženske sudove od Pakistana do Ruande i Južne Afrike, mogli smo vidjeti neka od svjedočanstava, pa tako i ono Nusrete Savić koja je u koncentracijskome logoru u Omarskoj izgubila i sina i kćer te sama preživjela logor. U filmu se pojavljuju i imena poput Corrine Kumar, koje je već predlagala pokretanje ženskoga suda za područje bivše Jugoslavije i dobitnice Nobela Waanghari Maathai.

Žene svjedoče, iznose svoja iskustva, promišljaju, omogućavaju stvaranje takozvane “alternativne povijesti”, ali nije im cilj osuditi, zato one pred lice Pravde izvode, primjerice siromaštvo i pokušavaju, uz pomoć svoga iskustva i znanja teoretičarki staviti svoja lokalna iskustva i događaje iz svoga života u širi kontekst društvenih kretanja. Poruka je sudova osvijestiti mjesto s kojega govorimo i konstruirati kompas prema svijetu u kojem se događa što manje nepravdi. Tako je i Nusretina poruka u filmu “imamo duh”, a osim suđenja, ženski sudovi i tribunali popraćeni su izražavanjem kroz slikanje, glazbu, performans.

Osobno iskreno vjerujem da je potreban ženski sud i za ove prostore i nadam se da će žene biti dovoljno jake da se odupru pokušajima korištenja suda u dnevnopolitičke svrhe, stvarajući svojim svjedočenjima uistinu jednu alternativnu povijest i prostor gdje njihova svjedočanstva neće biti ispresijecana ideologijama i utrpana u ladice stereotipova, nego osobna i tek kao takva nešto s čime će se i žene diljem svijeta moći poistovjetiti.

Trgovanje ljudima-zločin koji ljude pretvara u robu

Sinoć je, u punoj dvorani Muzeja za suvremenu umjetnost, u organizaciji Ureda za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, održana svečana premijera filma “Sestre” redatelja Vladimira Paskaljevića i producentice Bojane Maljević.

Film je baziran na stvarnim događajima, a snimljen je u cilju podizanja  svijesti javnosti o problemu trgovanja ljudima. “Sestre” su snimljene u produkciji Monte Royal Pictures, a uz podršku Europske unije, Vlade Republike Srbije i IOM-a (Internacional Organization for Migration). Film je osvojio brojne nagrade, od kojih i najprestižnije za tri glavne uloge : Ljubomir Bandović – Grand Prix “Naisa” za ulogu Tadije; Ivana Vuković – Carica Teodora za glavnu žensku ulogu Marije i Anan Mandić – nagrada za najbolju epizodnu ulogu Saške, na glumačkom festivalu u Nišu. Također, film je i nositelj posebne zahvalnice  UNODC-a (United Nations Office on Drugs and Crime) za podršku u borbi protiv trgovine ljudima.

Trgovanje ljudima je jedan od najbeskrupuloznijih primjera kršenja ljudskih prava i povrede dostojanstva i integriteta svake osobe, radi stvaranja ilegalnog profita od kojeg nije izuzeta niti jedna država na svijetu.

Žrtvama se njihova ljudska prava krše na slijedeće načine: ograničava im se sloboda kretanja, onemogućuje slobodan izbor, onemogućuje im se kontaktiranje s obitelji i poznanicima, izolira te ih se na različite načine iskorištava. Upravo zbog činjenice da žrtve trgovanja ljudima ne mogu odlučiti o vlastitoj budućnosti i da je njihovo pravo na život zapravo u rukama nekog drugog – trgovca ljudima, baš kao i u robovlasničkom društvu, trgovanje ljudima se često naziva i modernim ropstvom. Procjenjuje se da je na globalnoj razini oko 4 milijuna žrtava godišnje, a godišnja dobit od trgovanja ljudima veća je od 12 milijardi američkih dolara.

Uzroci trgovanja ljudima su različiti: od lošeg ekonomskog i gospodarskog stanja u pojedinim državama (egzistencija bez perspektive) do nejednakosti žena i muškaraca uzrokovanih negativnim tradicijskim trendovima.

Kako na globalnoj razini, tako i na području Republike Hrvatske, statistički najveći je broj žrtava ženskog spola u cilju seksualnog iskorištavanja (70-75%). Ipak, zabilježen je i porast žrtava muškog spola u cilju radnog iskorištavanja.

Ostali oblici iskorištavanja žrtava trgovanja ljudima mogu biti ilegalno presađivanje organa i prosjačenje gdje su najčešće žrtve djeca. Također, osim navedenih oblika način iskorištavanja žrtava mogu biti i ilegalna posvojenja i sklapanje maloljetničkih brakova.  Vezano uz zabilježene trendove, Republika Hrvatska je bila pretežno tranzitna država, međutim u zadnje 3-4 godine sve više postaje država porijekla žrtava trgovanja ljudima te država destinacije – naročito za žrtve iz regije.

Na temelju statističkih podataka koji se u Republici Hrvatskoj vode od 2002. godine, u našoj je zemlji identificirano ukupno 105 žrtava. Od navedenog broja 14 ih je identificirano u 2011. godini. U zadnje 3-4 godine žrtve su uglavnom državljani/ke Republike Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine.

Prije početka prikazivanja filma, goste, koji su zaista došli u zavidnom broju, pozdravila je Bojana Gregorić Vejzović i ukazala na potrebu osvještavanja problema trgovine ljudima. Uzvanike je pozdravio i Luka Mađerić, v.d. ravnatelj Vladinog ureda za ljudska prava. Mađerić naglašava kako veliki odaziv na premijeru, pokazuje koliko je trgovanje ljudima zlo. Producentica Bojana Maljević je, kao uvod u film, zahvalila Uredu za ljudska prava na organizaciji promocije. Upozorila je na emotivno teške scene u filmu i predstavila “Plavo Srce”, simbol borbe protiv traffickinga.

Nakon filma , publici se još jednom zahvalila, zajedno sa glumicama Anom Mandić, Milenom Predić i Ljubomirom Bandovićem.

Gmiže li Hrvatskom još zmija ustaštva?

Nego šta da gmiže!

Kada se ustaško znakovlje pojavljuje na pučkoj veselici koja se u povodu Dana pobjede odvija u Čavoglavama ili u ljetnim danaima na beliburškom polju, prigodom obilježavanja partizanskih zločina nad ustašama i domobranima , ili pak kada masa na koncertima ili utakmicama skandira ustaški pozdrav “Za dom spremni”, “U-sta-nak! U-sta-nak!”, “U boj, u boj za narod svoj”, ili kad navijači formiraju svojim tijelima kukasti križ – sramite li se i vi? Sramite li se zato jer to rade unatoč tomu što time krše odredbe Zakona o javnom okupljanju, koji sudionicima mirnog okupljanja zabranjuje nositi obilježja koja pozivaju na bilo koji oblik nesnošljivosti? Ili se sramite zbog njihova neznanja o zločinima na kojima je zasnovana ideologija kojoj se klanjaju i zbog njihove zablude da su u pravu, budući da ovo ukazuje da je zakazala politička socijalizacija koje su škola i mediji glavni mehanizmi? Ili smatrate da je osuda takvog ideološkog izražavanja stavova isforsirana, jer su takvo ponašanje i stavovi dio vrijednosno-ideološkog koda pravih patriota?

Ja se sramim, i još sam više nego ranije uvjerena da je u hrvatskom društvu previše onih koji smatraju da se radi o nepotrebnoj osudi ustaške ikonografije nakon niza kritičnih komentara na nedavnu ponovljenu ispriku predsjednika Josipovića u izraelskom parlamentu Knessetu prilikom njegova državničkog posjeta Izraelu. Šteta je što hrvatski mediji nisu prenjeli sadržaj predsjednikova govora, nego su se uglavnom kačili oko toga je li bila potrebna ponovljena isprika židovkom narodu budući se i je prethodni hrvatski predsjednik izrazio “duboko i iskreno žaljenje zbog zločina nad Židovima počinjenim u II. svjetskom ratu na području kvislinške tvorevine koja se zvala Nezavisna država Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna, ni hrvatska“. Drugi sporni dio, medijski iskasapljen, odnosi se na činjenicu da Hrvatskom još uvijek gmiže zmija ustaštva. Ja se pak slažem s predsjednikom Josipovićem kako je potrebno “zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi.” A još više se slažem s medijskim najosporovanijim dijelom govora koji ističe da je “zmija [nacizma u Hrvatskoj] sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba.” Zašto sam u to uvjerena?

Pa zbog činjenice da diljem Hrvatske na javnim površinama vrište ne samo uvredljive, nego i zakonom zabranjene poruke i simboli nacističkog režima i da to hrvatsku javnost uglavnom ne uznemiruje. Policija i Državno odvjetništvo djeluju po službenoj dužnosti. Pretraga interneta omogućuje mi da se osvrnem na nekoliko recentnijih primjera, no dovoljno je prošetati bilo kojim hrvatskim imalo većim mjestom i naići na grafit kojem je slovo U sastavni dio poruke i sadržaja. Stoga je Žarko Puhovski dobro primjetio da je Josipovićevo ponavljanje važno više za nas same nego zbog podilaaženja međunarodnoj javnosti.

U Karlovcu su na primjer skoro dva desetljeća opstajali grafiti “Srbi go home”, “Ustaška mladež” i “Srbe na vrbe”.

Ustaška ikonografija ostavlja se i onda kada se žele intimidirati pripadnici neke nacionalne manjine, ali tek pod okriljem mraka i bez identiteta onoga koji mržnju i prijetnju ostavlja. Tako je NN krajem 2009. godine na pročelju pravoslavne crkve Svetog Ilije u Zadru iscrtao dva grafita ustaškog znakovlja.

{slika}

Nedavno je pak u Mirkovcima, naselju kraj Vinkovaca, u kojem uglavnom žive pripadnici srpske nacionalne manjine, osvanule poruke “Srbe na vrbe”, “Opet će se gusta magla spustiti”, “Ovo je upozorenje, ovo je Hrvatska” i “Dolazimo u Mirkovce”. Ti koji dolaze u Mirkovce vole veliko slovo U jer ga imaju potrebu istaknuti, i veličinom i bojom i specifičnim oblikom u toj svojoj najavi skorog posjeta.

Spomenici antifašizma su osobito česte mete obračuna s ideološkim neistomišljenicma suvremenih pobornika fašizma. Evo primjera iz Korčule, od prije nekoliko godina. Tamo je na spomeniku palim borcima NOB-a NN crnim sprejem nacrto lik ustaškog poglavnika Ante Pavelića, uokvirivši ga slovom U.

 {slika}

Početkom ove pak godine NN je onako usput na spomeniku borcima NOB-a u Parku dr. Franje Tuđmana u Dugoj Resi ostavio nekoliko ustaških simbola i znakova neke desničarske organizacije koja se naziva Hrvatski nacionalni front.

Taj isti spomenik već je godinama mjesto gdje desničari koji očito podržavaju nacizam ostavljaju svoje poruke.

Dokle god zmija ustaštva bude postojala i ne bude ju se sistematično istrebljivalo učenjem, javnim raspravama, osvjetljivanjem stvarnih brojeva stradalnika u ratovima, postojat će dvije podjeljene Hrvatske: desna i lijeva, crna i crvena, čije političke elite podjelu instrumentaliziraju i kojima zapravo idealističke zablude dobro dolaze prilikom mobiliziranja glasača. No, čini mi se da bi njegovanje kultura sjećanja dugoročno moglo objediniti te dvije podijeljene Hrvatske. No,da bi ovaj mehanizam suočavanja sa zločinima ideoloških heroja uopće zaživio u hrvatskoj javnosti, o kulturi sjećanja treba u javnosti govoriti mnogo jasnijim jezikom nego onim kojim se npr. služi knjiga “Povijesni lomovi: 1941. u sjećanju nacija” koju su uredili Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Olivera Milosavljević. Praktično-pragmatični pristup Docuemnte, koja na temu “Razmjena iskustava i znanja o sjećanju na holokaust i ratne zločine” uskoro organizira međunarodnu škola kulture sjećanja u kojoj će okupiti aktiviste civilnog društva, novinare, muzejske kustose, povjesničare, studente te istraživače čini mi se da potencijalno ima širi doseg utjecaja i širenja ideje.

Događanja povodom Zagorkinog rođendana

Centar za ženske studije poziva na niz događanja povodom Zagorkinog rođenadana i Međunarodnog dana žena

  • Predstavljanje zbornika radova s Dana Marije Jurić Zagorke 2009. i 2010. godine u petak, 2. ožujka 2012. godine u 12 sati, u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, Dolac 8 (prvi kat).

 KAKO JE BILO… O ZAGORKI I ŽENSKOJ POVIJESTI (uredila Sandra Prlenda) i  MALLEUS MALEFICARU M. ZAGORKA , FEMINIZAM, ANTIFEMINIZAM (uredila Maša Grdešić)

O knjigama će govoriti Rada Borić, Anita Dremel i urednice Maša Grdešić i Sandra Prlenda. Ovom prilikom pogledajte i izložbu prvih tabli biografskog stripa o Zagorki autorice Lee Kralj Jager.

 

  • Festival Kratka priča je ženskog roda, petak 2. ožujka u VIP clubu, na Trgu bana Jelačića 9 od 19 sati.

U cilju promicanja ženskog stvaralaštva, Centar za ženske studije raspisao je Natječaj Kratka priča je ženskog roda s temom Žene, oskudica i obilje.  Na Natječaj je pristiglo 138 priča, a prosudbena komisija u sastavu: Darija Žilić, Iva Grgić Maroević, Nataša Petrinjak, Rada Borić, Renata Jambrešić Kirin i Vera Vujović, u najuži je izbor uvrstila njih 30.

Na Festivalu će se pročitati petnaest najuspješnijih priča te će biti dodijeljene i tri jednakovrijedne Nagrade za kratku priču Nela Milijić, a događanje će  biti popraćeno  glazbom kantautorice Nine Romić i jazz  izvedbama Darije Žilić.

Svih 30 priča bit će objavljeno na  stranici http://www.kratkaprica.bloger.hr/

Festival je podržao Grad Zagreb –  Gradski ured za obrazovanje,kulturu i sport

 

  • Snimanje Milenijske fotografije svih osoba koje su dobile ime prema nekom od Zagorkinih likova u subotu 3. ožujka u 11 sati na Tržnici Dolac

Zovete se Gordana, Siniša, Nera, Tajana, Damir, Jadranka, Dorja, Jurica, Stanko ili Stanka?

  • Dobili ste ime po nekom od Zagorkinih junakinja ili junaka?
  • Poznajete li nekoga tko je dobio ime po liku iz Zagorkinog djela?
  • Budite dijelom Milenijske fotografije!

U čast Zagorki poznati šestinski crveni suncobrani bit će posloženi u obliku slova Z, simbolizirajući time slavnu spisateljicu i Zagreb, a vi biti dijelom te fotografije.

Dođite na Tržnicu Dolac – budite dijelom Milenijske fotografije Šime Strikomana.

Kontakt: zagorka@zenstud.hr;  tel: 091 4700161

 

“…Tko je ona? Mislite onu bademastih očiju. To je Gordana. Čudno ime, a ljepota još čudesnija. Kakvi gusti pramovi svijetlo smeđe kose, s nekim posebnim brončanim sjajem, što se žari u svjetlosti! … Pogled joj je odviše mudar i pokazuje kao da u njenom srcu nema iskre.

A kako ste rekli da se zove? Svi je zovu Gordana. Što? Kakva je to svetica? Što ćete, ovdje u Zagrebu i čitavoj zemlji muževi i žene nose uz svetačka i nekakva čudna druga imena, kao na primjer onaj prinčev tajnik Damir.” (opis Gordane)

 “…Mladi kapetan stajao je pred njom kao da se ništa nije dogodilo. Njegova pojava nadvisila je Neru za čitavu glavu. Široka prsa i jaka ramena isticala se u vojničkoj odori, a čvrsti vrat nosio je ponositu lijepu glavu, punu kuštrave crne kose. Muževno lice garavo, pod oštrim nosom crnio se brk, a ispod gustih obrva gledala su dva tamna oštra oka.” (opis Siniše)

 

Zagorkini romani bili su izuzetno popularni u vrijeme njihova nastajanja. Zagorka je pažljivo birala imena svojim junakinjama i junacima: narodna, simbolična, neobična…

Popularnost romana prerasla je fikciju: roditelji su rado djeci davali imena po Zagorkinim junakinjama i junacima. Često nam posjetitelji Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke kažu da su oni, ili netko iz njihove obitelji, dobili ime po likovima Zagorkinih povijesnih romana. Tako mnoge djevojčice rođene ranih šezdesetih nose ime Gordana, a dječaci Siniša.

Vjerujemo da u svijetu ne postoji tako veliki broj ljudi koji dijele imena likova iz književnosti i to bismo rado potvrdile snimanjem Milenijske fotografije svih Gordana, Nera, Siniša i Damira. 

Događaj podupiru: Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Turistička zajednica grada Zagreba i Tržnica Dolac.

Forum kazališna predstava “U cipelama moga roda”

Udruge LORI i ALARM  pozivaju na FORUM-KAZALIŠNU PREDSTAVU “U CIPELAMA MOGA RODA”.
Predstava će se održati u subotu 25.02.2012. u 19.30 sati u Kinu Forum (SD Stjepan Radić) u Zagrebu, Jarunska 2. Ulaz je slobodan.
 
Predstava govori o problemima i diskriminaciji s kojima se suočavaju transrodne osobe u društvu. Zbog predrasuda i nerazumijevanja koji su široko rasprostranjeni u javnosti, transrodne osobe su često prisiljene suočavati se s osuđivanjem, odbacivanjem, pa i nasiljem. Ovakvu svakodnevnicu prolaze kako u obitelji, tako i na radnom mjestu te u široj okolini. Predstavom želimo potaknuti bolje razumijevanje i prihvaćanje transrodnih osoba u današnjem društvu. 
 
Forum-kazalište je oblik  interaktivne scenske igre u kojoj publika dobiva priliku da svojim intervencijama (postavljanjem pitanja likovima, zamjenom izvođača ili uvođenjem novog lika/likova) aktivno utječe na ishod prikazane priče.
Predstava je odigrana i u Rijeci,  Marinella  i  Ines su je posjetile tako da imate Libeline preporuke iz prve ruke.
 
Predstava je nastala u sklopu projekta udruge LORI “Put u prosTRANStvo” . 
 
Projekt su financijski podržali Mama Cash Fund , Global Fund for Women i Astraea Lesbian Foundation for Justice.
Predstava će biti izvedena uz podršku Studentskog centra u Zagrebu.