Zašto ljudi mrze Madonnu?

Svojim najnovijim filmom, Madonna nas podsjeća da je i dalje drska i beskompromisna – i time čini čuda za kolektivnu žensku psihu.

Promatrati reakcije na Madonnin najnoviji filmski uradak W.E. (imaginarna biografija Wallis Simpson, američke razvedenice koja je osvojila srce britanskog kralja Edwarda VIII) za mene je bilo izuzetno poučno. Brojnim nedostacima usprkos, riječ je o vizualno očaravajućem djelu koje prikazuje živote dviju žena: Wallis Simpson (igra ju Andrea Riseborough) i suvremene zlostavljane stepfordske supruge Wally, koje se iz žrtava transformiraju u samostalne i autonomne individue. Dakako da film nije savršen (sve pršti od povijesnih netočnosti), no isto tako nije kriminalno djelo kakvim ga prikazuju kritičari. U listu “Entertainment Weekly” nedavno ste mogli pročitati: “Film je najobičnija lakrdija sastavljena od gomile nepovezanih segmenata koji svjedoče tek o egzibicionizmu redateljice i ko-scenaristice”. Drugi su osvrti mnogo osobniji i mnogo nemilosrdniji. Neki kritičari su se otvoreno okomili na samu Madonnu, odbijajući uopće uzeti u obzir film kao takav. Budući da sam bila u prilici intervjuirati Madonnu, mogu shvatiti zašto je mnogima prva reakcija odbojnost. Mediji nas neprestano hrane slikom Madonne kao über-cool osobe, svjetlosnim godinama daleko od nas običnih smrtnika. Kad nešto pođe po zlu u njenom spektakularnom životu, potiče nas se da se zlurado smijemo i zadovoljno trljamo ručice. No nakon što sam ju upoznala shvatila sam da ju doista poštujem – i nju i njezin film. 

Je li Madonna egocentrični megalomanijak? Vjerojatno… No isto bi se moglo ustvrditi za desetke podjednako darovitih muških umjetnika čije se pothvate dočekuje s udivljenjem i obožavanjem. S druge strane, svaki Madonnin istup iz ´zgodna-cura / pop-glazba´ okvira mediji dočekuju na nož. Štoviše, čini mi se da jedva čekaju novu izliku da zasviraju svoju omiljenu ´mrzimo Madonnu´ poskočicu. Zašto? Jer ju, kao svaku drugu ženu koja ode predaleko, treba kazniti. Madonna izaziva bijes svaki put kad nastoji proširiti vlastiti umjetnički djelokrug, jer se time ponaša kao bilo koji ozbiljni, relevantni muški umjetnik (a sjedanje u redateljsku fotelju, taj ikonički izvor faličkog samopouzdanja, je vraški provokativno). Ona ne vidi ništa loše u tome da se okuša u svemu što joj padne na pamet. E to je zbilja, nepodnošljivo! Ali čemu tolika mržnja? Pa ona radi isto što i njeni muški kolege, i pri tom ne osjeća potrebu ispričavati se za vlastiti talent ili utjecaj. U razgovoru s njom vrlo brzo stječete dojam da je opsjednuta vlastitim radom i talentom – kao i većina njenih muških kolega. Nju krasi beskompromisna iskrenost ozbiljnog umjetnika koju se, međutim (osobito kod žena), često pogrešno tumači kao egoizam. Madonna je utjelovljenje zabranjenog, ničeovska kreativna žena. Predana svom radu, pop kraljica odbija slijediti uobičajeni scenarij koji se nudi uspješnim ženama: ´nemojte me mrziti zbog mog uspjeha, nemojte mi zaviditi na mojoj moći´. U izjavama za novine ne pravi se da misli kako nije talentirana, niti da je umjetnost koju već desetljećima stvara rezultat slučaja. Ne gura nam u lice svoje slabosti, ne glumi žrtvu. Ne hrani javnost ispovijestima o borbi protiv bulimije ili težine, o zdravstvenim problemima ili ovisnosti o drogama, o neuspjelim vezama i propalim brakovima. Ne žali se da joj je teško uskladiti poslovne i obiteljske obaveze, na fotografijama je ne vidimo u ´običnim´ situacijama poput shoppingiranja ili razvažanja djece u vrtić, fotografijama koje se snimaju kako bi poručile da je osoba na njima ´baš poput nas´. Kada bi pristala na spomenute rituale samoodricanja i retoriku lažne skromnosti, možda bismo je više voljeli, no tada ne bi bila ni približno toliko važna za umjetnost i kolektivnu žensku psihu.

Mnogi od nas obožavaju Madonnu jer se odbija ispričati za svoju ničeansku osobnost i svoje apetite, jer se odijeva u glamurozne krpice a ne stare traperice, jer s godinama namjerno pojačava tu glamuroznu crtu (oduševilo me kad sam otkrila da je njena raskošna kuća – ili niz kuća, sve međusobno povezane i okružene visokim zidom – napučena diskretnim, neopisivo privlačnim mladićima: od prezgodnog šofera, preko naočitog čuvara, do očaravajućeg konobara koji mi je donio moju aromatiziranu vodu). Mnoge umjetnice neprestano se ispričavaju što se kroz svoje stvaralaštvo bave ženskim pitanjima: ne i Madonna. U središtu njenog filma W.E. nalaze se dvije junakinje, dok su muški likovi uglavnom marginalizirani, katkad i stereotipni (Zlostavljač, Ljubavnik). No u filmu to sjajno funkcionira, baš kao što i ženski likovi Muza ili Kurvi zlatnoga srca funkcioniraju u filmovima o rastu i samoostvarenju muškaraca. Čak su i erotske scene prikazane iz ženske, heteroseksualne perspektive: tijelo Ljubavnika je prikazano na isti način koji muški heteroseksualni redatelji odabiru za prikaze ženskih tijela. Mislim, zaista – kako se usuđuje?

Neki dan se igrala završnica doigravanja NFL-a američkog nogometa (tzv. Super Bowl), tog rasadnika zapadnjačkog maskuliniteta u kojem se slike nabildanih muškaraca koji se međusobno premlaćuju izmjenjuju s kadrovima vojnika u Afganistanu. Za vrijeme poluvremena, Madonna je domarširala na pozornicu u pratnji skupine nabildanih, svjetlucavih gladijatora. Pozvana da nastupi na Super Bowl-u, Madonna ga je na kraju satirizirala. Izgleda da si žena ne može pomoći – i hvala Bogu na tome!

I tako, Madonna odbija biti manje moćna i manje ne-obična, odbija smanjiti svoje apetite i ograničiti vlastite talente. Zbog toga će se uvijek susretati s mržnjom i kritikama, bez obzira na to što radila. Osobno, mislim da je upravo svo to neprijateljstvo pravi dokaz da je ono što radi doista važno za kolektivnu žensku psihu.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Europski parlament osudio ruski anti-LGBT zakon

U Rusiji se Zakonodavna skupština Sankt Peterburg sprema usvojiti novi zakon koji zabranjuje propagandu sodomije, lezbijstva, biseksualizma i transrodnosti maloljetnicima/cama, i u javnosti.

To znači da će protuzakonito postati spominjanje homoseksualnosti, biseksualnosti i transrodnosti u tiskanim, elektronskim i ostalim javno dostupnim medijima, ukoliko dođe do usvajanja ovog zakona. Prekršitelji će se kažnjavati upravnim kaznama i globama. Usto, kako pojam “promicanje” nije jasno definiran širok i neprecizan jezik zakona omogućava kako prostor tako i mogućnost proizvoljnog tumačenja, što u konačnici znači cenzuriranje svih informacija o seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu u javnoj sferi.

Michael Cashman u svom govoru u Europskom parlamentu istaknuo je da ovi zakoni imaju “…polaznu točku u tome da je homoseksualnost pogrešna, dok je ustvari pogrešno promicanje netolerancije i diskriminacije.” Napomenuo je i da su već tri aktivista/ice na osnovu ovih zakona platili/le globu.

Prije tri mjeseca članovi/ce Europskog parlamenta poslali su otvoreno pismo Zakonodavnoj skupštini Sankt Peterburg u kojem, između ostalog, ističu: “Duboko smo zabrinuti da ovaj zakon kombinira homoseksualnost, biseksualnost i transrodnost u jedan zakon zajedno sa pedofilijom. Zakon navodi javnost da vjeruje da su legalni akti između dvoje suglasnih odraslih i zločini protiv maloljetnika jedno te isto, dok to očito nije slučaj. Također podsjećamo da je 2006. godine Ustavni sud Rusije savjetovao da se ne usvoji zakon o kriminalizaciji propagande homoseksualnosti jer počinjenje (sodomije i lezbijstva) od strane dvoje suglasnih odraslih osoba nije nikakav zločin ili kazneno djelo… Nadamo se da ćete ispraviti zakon kako bi se odnosio samo na propagandu pedofilije, taj gnjusan i osuđujući zločin.”

Stoga je Europski parlament, 16. veljače, 2012., jasno osudio zakone koji zabranjuju javno spominjanje homoseksualnosti ili rodnog identiteta maloljetnicima/cama usvajanjem rezolucije o predstojećim predsjedničkim izborima u Rusiji.

U rezoluciji, između ostalog, Europski parlament “oštro osuđuje usvajanje zakona od strane Zakonodavne skupštine Sankt Peterburga protiv propagande o seksualnoj orijentaciji; jednako osuđuje slične zakone već usvojene u oblastima – Rjazanjska, Arhangelska i Kostromska oblast; poziva ruske organe vlasti da zaustave ograničavajuću slobodu izražavanja koja se odnosi na seksualnu orijentaciju ili rodni identitet – što je u skladu sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima; poziva potpredsjednicu Europske komisije i ujedno visoku predstavnicu Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku da prenese protivljenje Europske unije ovim zakonima.”

“Toplo pozdravljamo uvjerenje Catherine Ashton da će o ovome razgovarati direktno sa ruskim premijerom. Pitanja jednakih prava za LGBT osobe i sloboda izražavanja (kao i pošteni izbori!) bitna su svim europljanima – a i Rusi su europljani.”, izjavili su Michael Cashman i Ulrike Lunacek.

Naime, Catherine Ashton, potpredsjednica Europske komisije i visoka predstavnica Europske unije, te članovi Europskog parlamenta i predsjednici LGBT Intergroupa Michael Cashman i Ulrike Lunacek nedavno su primili peticiju sa gotovo 250.000 potpisa iz cijelog svijeta kako bi ih se i dodatno potaknulo da podrže prava LGBT osoba u Rusiji.

Sophie int Veld, potpredsjednica LGBT Intergroupa je komentirala da “… ako Rusija nije ozbiljna u poštivanju Europske konvencije o ljudskim pravima neka kaže da je blefirala i napusti Vijeće Europe. I da ne ostane samo na izjavama – ova teška povreda ljudskih prava mora imati posljedice u EU-Ruskom odnosu.”

Beč osniva radnu skupinu za praćenje seksističkih reklama

U Beču je jučer predstavljena nova radna skupina koja će biti zadužena za praćenje seksističkih reklamnih poruka. U tu svrhu je pokrenuta internetska stranica www.werbewatchgroup-wein.at gdje građanke i građani Beča mogu ostavljati svoje pritužbe na seksističke reklamne poruke koje uoče na plakatima u gradu ili u nekom od medija.

Stručna skupina će nakon toga na temelju detaljnog kataloga kriterija odlučili je li neka reklama uistinu seksistička i svoju procjenu objaviti na isto internetskoj stranici.

“Svakodnevno se susrećemo sa seksističkim prikazima žena. Ovi prikazi formiraju naše predodžbe o žena i muškarcima. Žena i njihova tijela se pri tom koriste kao seksualni reklamni objekti, rodni stereotipi i klišei se na taj način ojačavaju, a nasilju nad ženama se trivijalizira i pridaje mu se manja važnost. Ove slike se prenose na svakodnevne odnose među spolovima, seksističke reklame stoga nisu pitanje ukusa ili estetike, nego imaju katastrofalne posljedice za cijelo društvo. Naš cilj je stoga da svaka žena u Beču može živjeti  sigurno, suvereno i bez svakodnevnog suočavanja sa seksizmom”, rekla je prilikom predstavljanja nove radne skupine bečka gradska zastupnica za ženska pitanja,  Sandra Frauenberger.

Slične radne skupine postoje već i u Salzburgu te Grazu u suradnji s kojim je Beč i izradio svoj katalog kriterija, a tri grada zajedno zahtijevaju i zakonsko uvođenje zabrane ovakvih reklamnih poruka, budući da je to zapravo jedini način njihovog trajnog suzbijanja.

 

29. Tjedan suvremenog plesa

Natječaj
29. Tjedan suvremenog plesa
Hrvatska koreografska platforma
/21.5.2012. – 31.5.2012./
 

Hrvatski institut za pokret i ples objavljuje natječaj za sudjelovanje u programu festivala 29. Tjedan suvremenog plesa.
 
Festival se održava od 21. do 31. svibnja 2012.. Natječaj je namijenjen profesionalnim plesnim umjetnicima i skupinama suvremenog plesa koji djeluju na području Hrvatske kao i umjetnicima koji su porijeklom iz Hrvatske, a djeluju u inozemstvu.

Razmatrat će se prijedlozi / radovi koji su nastali u periodu od 15. lipnja 2011. do trenutka prijave, te radovi u nastajanju koji će premijernu izvedbu imati u okviru Festivala. 
Zanimaju nas prijedlozi koji svojom intencijom i vizijom pomiču granice estetike i virtuoznosti izvedbe u području suvremenog plesa, te koji ostvaruju komunikaciju sa ostalim disciplinama na način koji rezultira novom sinergijom te potiče inovativnost u području suvremenog plesa.
 
Odabrat će se 2 programske cjeline u sljedećim kategorijama:
 
1.i. Samostalni mladi autori – s do tri ranije realizirana rada različitog trajanja u razdoblju od 3 godine te  predstavljeni javnosti u profesionalnim uvjetima
U ovoj kategoriji odabrati će se najviše 3 autora s radovima u trajanju 20-30 minuta (namjera je prikazati te radove na istoj pozornici tijekom jedne večeri).

2.i.Samostalni cjelovečernji rad – za umjetnike koji su tijekom svoje karijere u posljednjih pet godina ostvarili najmanje 5 cjelovečernjih radova (trajanja 30 -60 minuta) u profesionalnim uvjetima.
2.ii..Plesne skupine/ cjelovečernji rad  – mogu prijaviti profesionalne autorske radove u vlastitoj produkciji.
Ukoliko se radi o naslovu koji je premijerno izveden u ovoj sezoni uvjet je da predstava nije imala više od 3 izvedbe u Zagrebu najmanje 45 dana uoči festivala.
 
(napomena: pod cjelovečernji rad uzet ćemo u razmatranje radove u trajanju od 35 minuta do najviše 90minuta).
 
Sve prijavnice s popratnom dokumentacijom trebaju stići na dolje navedenu adresu najkasnije do 15. ožujka 2012. do 16:00 sati. Prijavnice pristigle nakon navedenog datuma i vremena, neće se uzimati u obzir.
 
Prijava treba sadržavati:

  • ispunjenu prijavnicu
  • životopis autora
  • DVD (uz link na on line video): ne-montirana verzija snimljena jednom kamerom, centralno
  • locirana, bez zoomiranja
  • press dossier
  • kritike (ukoliko je predstava već izvođena)
  • nacrt rasvjete

Kandidati moraju garantirati da su izvođači prijavljenog rada u vrijeme prijave i sve do objave rezultata natječaja slobodni nastupiti u vrijeme utvrđeno za održavanje festivala 2012. godine.
 
Festival će se u konačnoj odluci rukovoditi dostupnim financijskim i tehničkim uvjetima. Sve tehničke uvjete te troškove najma dodatne tehnike (Festival ima na raspolaganju određene, ograničene tehničke resurse) kao i honorare suradnika snose kandidati sami iz honorara prema ugovoru s Festivalom. Putni troškovi, ukoliko se radi o prijedlogu kandidata koji djeluju izvan Zagreba, moraju biti naznačeni u prijedlogu. Naknadna traženja neće se uvažiti.
 
Nepotpune prijave nećemo uzimati u obzir.
 
Ispunjenu prijavnicu i priloge poslati elektronskim putem na adresu: hipp-tsp@zg.t-com.hr, a ispunjenu i potpisanu prijavnicu zajedno s ostalom dokumentacijom u 3 kopije poslati poštom na sljedeću adresu:
 
Hrvatski institut za pokret i ples (za natječaj)
Biankinijeva 5
10 000 Zagreb
 
Rezultati natječaja bit će objavljeni najkasnije do 2. travnja 2012. godine.

Studentice u borbi protiv seksualne industrije

Dvadesetdvogodišnju Lauru Woodhouse u feministicu je pretvorio glasoviti film Roberta Rodrigueza Sin City (2005), film u kojemu se većina ženskih likova nalazi u ulogama prostitutki ili striptizeta. “U kino sam otišla u društvu četvorice prijatelja”, prisjeća se Woodhouse. “Bila sam zgrožena količinom mizoginije na ekranu. Pogledala sam oko sebe i shvatila da moji prijatelji uistinu uživaju. Šokirana, izašla sam iz kina usred projekcije. Čim sam došla kući utipkala sam riječ  ´feminizam´ u internetsku tražilicu i otkrila feminističku web-stranicu ´The F-word´. Tamo sam pronašla dodatne poveznice koje su me odvele do brojnih drugih stranica i blogova”. Ubrzo nakon toga, Woodhouse je postala jednom od osnivačica feminističke grupe Sheffield Fems. Skupinu uglavnom sačinjavaju studentice Sveučilišta u britanskom gradu Sheffieldu. Zahvaljujući golemom uspjehu njihovog prvog projekta, kao i medijskoj pozornosti koju je isti privukao, grupa se vrlo brzo nametnula kao jedan od bastiona feminizma u tom dijelu Velike Britanije. “Na prvom sastanku, razgovor se neprestano vraćao na pornografiju i slike Playboyevog zečića koje viđamo posvuda, pa čak i na dječjim proizvodima.

{slika}

Tako da je izbor za temu naše prve kampanje pao upravo na Playboy”, objašnjava Woodhouse. Fems-ice su zajedno osmislile i izradile letke koje su zatim dijelile građanima/kama po središtu Sheffielda za vrijeme božićne shopping groznice. “Reakcije javnosti bile su izuzetno pozitivne. U roku od nekoliko tjedana, mnoge su trgovine odlučile bojkotirati proizvode s logom Playboya. Bile je tu, dakako, i negativnih reakcija – neke su nam trgovine poručile da su takvi proizvodi vrlo popularni, ljudi imaju pravo na izbor, bla bla, uvijek ista priča”, kaže Woodhouse.

Posljednjih se godina diljem Velike Britanije javlja sve više novih feminističkih skupina.

Poput Sheffield Fems-ica, i ove novoosnovane skupine uglavnom nastaju u okvirima raznih sveučilišta. Mnogo je ´okidača´ za ovaj procvat feminizma, primjerice, sve veći broj feminističkih blogova koji nadahnjuju mnoge žene, te otvaraju prostor za interakciju i mobilizaciju. Studentsko okruženje također olakšava pojedincima da se povežu i organiziraju. Bivša studentica Sheffieldskog sveučilišta i jedna od organizatorica FEM konferencije 2004. godine (godišnje okupljanje britanskih feministica), smatra da su studentske udruge idealna platforma za razne oblike aktivizma. No možda najveći poticaj stvaranju feminističkih udruga predstavlja jačanje pornografske i seksualne industrije, osobito način na koji se iste u posljednje vrijeme sve više okreću mladima (poglavito studentskoj populaciji) kao potencijalnim potrošačima. U studentskim naseljima sve je više noćnih klubova seksualne tematike (“Playboyeve vile” s tematskim večerima za “školarke”, na kojima svaka djevojka odjevena kao školarka ima pravo na besplatno piće). U Manchesteru je otvoren lap dance klub specijaliziran za studente.

 Kat Stark, članica Nacionalne studentske udruge NUS (National Union of Students) zadužena za ženska pitanja, kaže da često prima pritužbe na seksistička događanja koja organiziraju pojedine studentske udruge. Nedavno joj je pošlo za rukom spriječiti Sveučilište u Bedfordshireu da organizira izbor za Miss i Mistera birtanskih sveučlišta. Možemo li reći da su feministički glasovi u posljednje vrijeme sve brojniji i glasniji? “Itekako”, smatra Stark. “A kad jedna skupina počne postizati rezultate i uvoditi pozitivne promjene, to djeluje stimulirajuće i na ostale”. Udruga Wass (Warwick Anti-Sexist Society) trenutno radi na kampanji protiv najavljenog kalendara s fotografijama golišavih studentica. “Kalendar je osmišljen po uzoru na časopis FHM – ideja je objaviti fotografije najsexy studentica na Sveučilištu Warwick”, objašnjava predsjednica udruge, dvadesetjednogodišnja Lauren Kay. Na Sveučilištu York, studentica treće godine Bronach Kane pokrenula je kampanju protiv Playboyevog noćnog kluba. Skupina North West Feminists poduzima odlučne korake protiv “jedinog noćnog i lap dance kluba za studente u Manchesteru”, koji nudi popuste za studente – ples u krilu stoji pet funti, a tu su i “besplatni satovi plesa na šipki” za “cure”. Na Sveučilištu u Loughboroughu, skupina East Midland Feminists (skraćeno: Em Fems) oštro se protivi događanjima koje u njihovom gradu želi organizirati časopis FHM. Jedna od članica, tridesetšestogodišnja Jan, smatra kako se u takvim situacijama na djevojke vrši ogroman društveni pritisak: “One su po prvi puta daleko od kuće, i ovakvi im se događaji prezentiraju kao glavni oblik zabave. Pod velikim su pritiskom da to prihvate”, smatra Jan. Članice Em Fems-a povezale su se preko Interneta, kroz zajedničku podršku kampanji skupine Object da se ´muški časopisi´ premjeste na najgornje police trgovina.

{slika}

Prva ´misija´ Em Fems-a bila je podići razinu svijesti o količini mizoginije prisutnoj u muškim časopisima, te količini pornografije koja se prodaje u trgovinama WH Smith. “Kad odem u WH Smith, redovito na proizvode s logom Playboya stavljam naljepnice na kojima piše: ´Ovo je pornografija – prestanite seksualizirati djevojčice´”, kaže  Jan. Još jedna kampanja Sheffield Fems-a koja je imala odjeka i na nacionalnoj razini jest i takozvani ´Okreni ga´ (Turn It Over) pokret. Ideja je da se odlazi u trgovine i preokreće muške časopise, kako bi se ponižavajuće fotografije na naslovnici sakrile od očiju javnosti.

Rad feminističkih udruga uvelike pomažu i pojedinci, poput blogerice Charliegrrl koja je članica i osnivačica skupine North West Feminists, kao i skupine Resisters koja se bori protiv pornografije. Svoj blog vidi kao priliku da potakne druge na djelovanje: “Počela sam primjećivati da reklamne kampanje za muške časopise postaju sve agresivnije – čim uđete u trgovinu u lice vam se unose ogromni plakati. Nekada davno, pornografija je bila rezervirana za muške spavaće sobe, o tome se nije javno govorilo. Muški časopisi i kultura koju promiču predstavljaju objektivizaciju, ali i zlostavljanje žena, kao nešto posve normalno, katkad i trivijalno. Pokrenula sam blog kako bih bilježila vlastitu feminističku djelatnost”, piše Charliegrrl na http://charliegirlblog.wordpress.com/ . Blogerica se našla u središtu medijske pozornosti kao liderica prosvjednika na godišnjoj konferenciji laburista 2006. godine (tome je, vjerojatno, pridonijela i lutka za napuhavanje s licem Tonya Blaira kojom se oboružala). U društvu članova i članica skupina Em Fems, North West Feminists i Object, te pripadnica pokreta Bijele vrpce (pokret posvećen borbi protiv nasilja nad ženama), preko megafona je čitala naslove iz muških časopisa (primjerice, “Kako natjerati vlastitu djevojku da se odijeva poput prostitutke?” ili “Tražimo najseksi britanske djevice”). “Jedan policajac mi je rekao da će me uhititi ako ne prestanem, da je ono što čitam jako uvredljivo, da me mogu čuti i djeca koja prolaze. To je upravo bila i poanta svega –  takvi sadržaji su dostupni i djeci. Kvragu, u trgovinama takve časopise možete naći tik do police sa slatkišima”, kaže Charliegrrl.

Tridesetpetogodišnja blogerica i članica skupine Nort West Feminists Pippa Lewis, upozorava na brojne probleme koje sa sobom donosi normalizacija pornografije, poput činjenice da i same žene prihvaćaju i prisvajaju ikonografiju i diskurs pornografije. Lewis je šokirana pričama koje čuje od vlastite kćeri i njenih prijateljica: “Poznajem četrnaestogodišnjakinju koja ima vlastitu šipku za striptiz. Mnoge prijateljice moje kćeri ozbiljno razmišljaju o estetskoj kirurgiji. Moraš biti vrlo jak da shvatiš da u životu ipak nije najvažnije izgledati onako kako ti društvo poručuje da bi trebao izgledati. Mnogim ženama, nažalost, nedostaje snage, nedostaje im podrške. Osobno, ne poznajem niti jednu drugu mamu-feministkinju. Čini se da se situacija pogoršava, no zato pokrećemo ovu mini-revoluciju. Ona nam je potrebna kako bismo napokon nešto promijenile”.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Iz očaja u otpor

U nedjelju 12. veljače 2012. grčki je narod demonstracijama i uličnim borbama diljem cijele zemlje masovno, kolektivno i herojski izrazio svoju ljutnju zbog uvjeta koje im nameće trojka EU-ECB-MMF, a povodom odobravanja novog paketa financijske pomoći. Radnici, omladina i studenti ispunili su ulice bijesom, prkoseći ekstremnoj policijskoj agresiji novim primjerom borbenosti i solidarnosti.

Grčka postaje poligon za provedbu ekstremnog slučaja neoliberalnog društvenog inženjeringa. Uvjeti pod kojima su Europska unija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond odobrili novi paket financijske pomoći izravno uništavaju ono malo što je preostalo od kolektivnih socijalnih prava i predstavljaju ekstreman pokušaj da se razine nadnica i uvjeti rada vrate na one iz 1960-ih.

Pod uvjetima novog sporazuma glasat će se o sljedećim drastičnim promjenama:

  • Minimalna nadnica koja je dosad bila određivana pod uvjetima iz nacionalnog kolektivnog ugovora koji su potpisale udruga sindikata i udruge poslodavaca bit će smanjena za 22%. Za novozaposlene radnike mlađe od 25 godina smanjenje će iznositi i do 32%. Te će mjere trenutno utjecati na otprilike 25% ukupne grčke radne snage. Štoviše, zamrznut će se i povećavanje plaća prema trajanju radnog odnosa.
  • Ovo će smanjenje utjecati na sve druge zaposlenike u privatnom sektoru pokrivene kolektivnim ugovorima i sporazumima. S istekom ili skorim istekom većine ugovora, a uz stupanje na snagu novog sustava kolektivnog pregovaranja i posredovanja koji značajno pogoduje poslodavcima, uvjeti novog dogovora zahtijevaju da se i pojedinačni uvjeti zaposlenja promijene što će u većini sektora imati za posljedicu smanjenje nadnica za 50% (do sada čak i kada bi kolektivni ugovor istekao, pojedinačni ugovori potpisani pod njegovim uvjetima nastavili bi važiti). Ova će smanjenja nadnica biti katastrofalna s obzirom na to da su drastična smanjenja plaća u javnom sektoru već provedena, a i pored toga se cijena rada u Grčkoj smanjila za 25% čemu pripomaže nezaposlenost koja je dosegla dosad nezabilježene razine (po službenim je izvorima u prosincu iznosila 20%).
  • Sve će se mirovine smanjiti za više od 15% usprkos tome što su već bile smanjene. Štoviše, uvjeti sporazuma zahtijevaju novo preispitivanje mirovinskog sustava što otvara prostor za nova smanjenja i podizanje dobnih granica. Smanjenja mirovina će, pored utjecaja na životne uvjete starijih ljudi, također ograničiti međugeneracijsku solidarnost, ključni aspekt društvene kohezije u Grčkoj.
  • Svi će se oblici socijalnih davanja drastično smanjiti, uključujući i davanja za bolnice, dostupnost zdravstvenih usluga i ostale socijalne naknade. S obzirom da se bolnice već nalaze u kritičnom stanju zbog ranijih rezova, očekuje se da će ovaj novi val rezova dovesti do dramatičnog propadanja u pružanju zdravstvenih usluga u zemlji u zemlji koja već pokazuje simptome toga.
  • Zahtijeva se novi val privatizacija koji uključuje prodaju ključne infrastrukture poput zračnih i pomorskih luka kao i punu privatizaciju javnih službi.
  • Doći će do novog vala otkaza u javnom sektoru čemu će pripomoći val zatvaranja javnih institucija uključujući osnovne i srednje škole, sveučilišne odsjeke i agencije poput one zadužene za javno stanovanje. Štoviše, promijenit će se uvjeti za zapošljavanje u Javnoj infrastrukturi (tvrtka koja je u djelomičnom državnom vlasništvu, nap. prev.) i bankama tako što će se eliminirati svi uvjeti za sigurno zapošljavanje, što će dovesti do drugog vala masovnih otpuštanja.

Društvena će cijena ovih promjena biti golema. Po prvi put nakon Drugog svjetskog rata veliki dijelovi grčkog društva suočeni su s opasnošću ekstremne pauperizacije. Prvi su pokazatelji već prisutni: povećanje broja beskućnika i pučkih kuhinja te novi val ljudi koji emigriraju iz Grčke u potrazi za poslom. Stvari će se još samo pogoršavati kako se tradicionalni oblici solidarnosti, poput obitelji, neće više moći nositi sa situacijom.

Očito je da većina ovih mjera ima vrlo malo ili nikakve veze s povećanim dugom. Uistinu, smanjenje nadnica u privatnom sektoru smanjuje mirovinske doprinose, što dovodi do većeg deficita. Ovdje je posrijedi pokušaj EU-MMF-ECB trojke i vodećih dijelova grčke buržoazije da Grčkoj nasilno nametne društvenu “promjenu režima”.

Prema dominantnom narativu problem Grčke je kronični nedostatak izvozne konkurentnosti koja zahtijeva novi pristup koji se temelji na jeftinoj radnoj snazi i ukidanju mjera za zaštitu okoliša, regulative za urbanističko planiranje i arheoloških nalaza, tj. svega što bi moglo obeshrabriti moguće ulagače. Grčku se želi pretvoriti u veliku “Posebnu ekonomsku zonu” za ulagače. U ovom se narativu ne spominje ogromna društvena cijena koja će se morati platiti, niti to da će konkurentnost koja će se postići niskim cijenama radne snage dovesti do beznadne “utrke prema dnu”, budući da će uvijek biti zemalja, čak i susjednih poput Bugarske, s nižim nadnicama. Štoviše, poznata je činjenica kako konkurentnost ne ovisi isključivo o cijeni rada već i o produktivnosti koja je povezana s infrastrukturom, znanjem, zajedničkim iskustvom i sposobnostima, odnosno upravo s onim što trenutna ekonomska i društvena situacija u Grčkoj drastično nagriza.

Ono što nedostaje ovom narativu je kontekst krize Eurozone i čitavog europskog integracijskog projekta. Postaje očito kako je problem u euru kao zajedničkoj valuti u regiji označenoj s velikim razlikama u produktivnosti i kompetitivnosti. Euro je u proteklom razdoblju služio kako bi se vršio stalan pritisak za kapitalističko restrukturiranje kroz kompetitivni pritisak, no u isto je vrijeme stvorio je sve više i više neravnoteže koja je uglavnom išla u korist zemljama europske jezgre poput Njemačke. U razdoblju kapitalističke krize euro samo pogoršava stvar tako što stvara neravnotežu i uz to pogoršava krizu vanjskog duga. Zbog toga je kriza Eurozone ključan aspekt trenutne svjetske kapitalističke krize i jedan od glavnih neuspjeha neoliberalizma.

U isto vrijeme Europska unija prolazi kroz reakcionarnu i autoritarnu mutaciju. Slijedi logiku Europskog ekonomskog upravljanja (European Economic Governance, nap. prev.) koja se može iščitati iz prijedloga fiskalnog sporazuma o euru. Prema njemu će države članice uključivati mjere štednje, poput uravnoteženih proračuna, u svoje nacionalne ustave čime će omogućiti mehanizmima Europske unije da interveniraju i odrede visoke kazne i rezove u financiranju kad će god smatrati da država članica ne raspolaže razborito sa svojim financijama. S tim se ciljem i koristi MMFova “stručnost” u nametanju privatizacije i mjera štednje. Ovom se prevladavajućom logikom želi ograničiti suverenost i u tom je smislu Grčka probni poligon. Već je u prihvaćenim uvjetima za primanje paketa financijske pomoći trojke EU-ECB-MMF predviđeno uvođenje kontrolnih mehanizama u sva grčka ministarstva koji određuju politike na gotovo neokolonijalni način. Ovakve će prakse postati norma ukoliko se nametne logika Europskog ekonomskog upravljanja. Upravo se zato trenutna grčka vlada unatoč svojoj podložnosti EU samo ponižava.

Europska unija ubrzano postaje izrazito reakcionarna i nedemokratska institucija kakva nije viđena na europskom kontinentu još od nacizma. Razgovori o “demokratskom deficitu” nisu dovoljni. Ovdje imamo posla s agresivnim pokušajem uspostave postdemokratskih prilika u kojima bi se ograničila suverenost i odgovornost, a mjesta bi za političku debatu i sukobljavanje po pitanju izbora ekonomskih politika bilo malo ili nimalo, budući da će ih diktirati tržišta kroz nadzorne mehanizme EU. Postavljanje bivših ECB-ovih bankara, poput Montija i Papademosa, na premijerske pozicije više je no simbolično.

No nije dosta kriviti samo trenutni agresivno neoliberalni i gotovo neokolonijalni poredak EU. Najagresivniji sektori grčkog kapitala (banke, graditeljstvo, turizam, prijevoznici, industrija, energetika) otvoreno podržavaju ovu strategiju. Iako su sektori kapitala patili uslijed produljene recesije i unatoč tome što je kriza pokvarila plan za preuzimanje vodeće uloge na Balkanu, domnantne frakcije računaju na mjere štednje, despotizam na radnom mjestu te uklanjanje svih oblika radničkih prava kako bi ponovno postali profitabilni. No problem s ovom strategijom je to što se povećanje izvoza nikako ne može nadoknaditi smanjenje domaće potražnje što može utjecati čak i na dominantne frakcije.

Papademosova vlada pokušava progurati uvjete ovog stravičnog paketa mjera štednji ideološki ucjenjujući grčko društvo prijetnjom bankrota i izlaza iz Eurozone. No, pitanje u ovom trenutku nije hoće li Grčka bankrotirati već na koji način. Nametnute mjere samo vode nekom obliku bankrota u koji je guraju kreditori – korak je za restrukturiranje duga i preoblikovanje prijašnjeg dugovanja već poduzet – dok grčko društvo plaća punu cijenu.

Upravo je stoga grčki bankrot pod vlastitim uvjetima, tj. trenutna obustava otplaćivanja duga i njegovo ukidanje, jedini održivi način da se izbjegne socijalni bankrot. Ujedno je i nužno izaći iz Eurozone. Obustava plaćanja duga i povrat monetarne suverenosti pomoći će javnoj potrošnji po pitanju trenutnih društvenih potreba te će pripomoći zaustavljanju erodiranja proizvodne baze zbog uvoza. To nije nacionalistički izbor kao što tvrde neke europske i grčke lijeve struje, već jedini način da se pruži otpor sustavnom nasilju trenutnih EU politika. Štoviše, izbor je upravo internacionalistički jer se radi o prvom koraku u onesposobljavanju agresivnog neoliberalnog monetarnog i političkog poretka EU što je očito u interesu potlačenih klasa širom Europe.

Obustava plaćanja duga i izlaz iz Eurozone nisu čisto tehnička rješenja: moraju biti dio šireg sklopa nužnih i radikalnih mjera koje moraju uključivati nacionalizaciju banaka i kritične infrastrukture, kontrole kapitala i preraspodjele dohotka. No čak i te mjere nisu dovoljne. Potrebna je radikalno alternativna ekonomska paradigma u nekapitalističkom smjeru koja se mora temeljiti na javnom vlasništvu, novim oblicima demokratskog planiranja i radničke kontrole, alternativnim nekomercijalnim distribucijskim mrežama te kolektivnom naporu da se vrati kontrola nad društvenim proizvodnim mogućnostima.

Ponovno promišljanje mogućnosti za takve radikalne alternative nije tek puka intelektualna vježba – to je također politička nužnost. Sočeni s trenutnom ideološkom ucjenom i pokušajima vlade, vladajućih klasa i EU da predstave ekstremne mjere štednje kao jedinu opciju, moramo ne samo reći “ne” mjerama štednje već i povratiti povjerenje u mogućnost postojanja alternativa. Hegemonija je zapravo, u konačnici, nečija sposobnost da artikulira suvisli diskurs o tome na koji će način društvo proizvoditi, brinuti se za društvene potrebe, biti organizirano i upravljano. Kriza neoliberalne hegemonije uistinu otvara politički i ideološki prostor za pojavu upravo takve hegemonijske alternative, no ta prilika neće vječno trajati. Štoviše, u nedostatku pozitivne vizije vladajuće klase računaju na individualni očaj i osjećaj poraženosti kako bi održale svoju dominaciju. Ponovna izgradnja narodnog povjerenja u mogućnost alternative zahtijeva zajednički rad na radikalnom programu utemeljenom na iskustvima koja su proizašla iz otpora. To je jedan od najhitnijih izazova s kojima je grčka ljevica suočena.

Unatoč činjenici da je koalicijska vlada “nacionalnog jedinstva” pod Papademosom praktički nametnuta u studenom, političkoj se krizi ne nazire kraj. PASOK (Panhelenski socijalistički pokret) je suočen sa svojom najvećom krizom, konzervativna ND (Nova demokracija) pod pritiskom je vlastite baze da ne prihvati mjere, dok je krajnja desnica istupila iz koalicijske vlade. Parlamentarni zastupnici (22 člana PASOK-a te 21 član ND-a) glasali su protiv sporazuma o zajmu zbog čega su izbačeni iz tih stranaka što je označilo početak nove faze u otvorenoj političkoj krizi.

Ekstreman pritisak trojke – dok se MMF-ovi funkcioneri poput Poola Thomsena ponašaju poput kolonijalnih guvernera – samo pogoršava situaciju. Iako je prijedlog izglasan u parlamentu, budući da PASOK i ND zajedno imaju parlamentarnu većinu i bez stranačkih disidenata, politički je sustav napregnut do krajnjih granica. U tijeku su pokušaji da se stvore nove političke stranke, uključujući i pokušaj stvaranja “Papademos”-stranke koja bi okupila sve samoproglašene pristaše “promjene režima”, no ostaje za vidjeti hoće li stvarno uspjeti.

U takvoj situaciji ljevica dobija sve veću podršku, no u isto vrijeme pokazuje ograničenja u svojoj strategiji i programu. SYRIZA (Koalicija radikalne ljevice) još uvijek ustraje u fantaziranju o demokratskoj EU i odbija zatražiti napuštanje eura. KKE (Grčka komunistička partija) unatoč svojim antikapitalističkim i antiEU pozicijama prakticira sektaške taktike i podcjenjuje potrebu za hitnim prijelaznim programom. ANTARSYA (Fronta grčke antikapitalističke ljevice) odigrala je važnu ulogu u artikulaciji i naporima da se poništi dug i napusti euro, no nema nužan pristup širokim masama potlačenih. Rješenje je radikalan preustroj grčke ljevice: koliko zajedničke razrade radikalne antihegemonijske alternative, toliko i stvaranja radikalne lijeve fronte koja bi mogla predstavljati novo jedinstvo potlačenih u nastanku, a koje se jasno nazire u masovnim demonstracijama i štrajkovima, u samoorganiziranju, mrežama solidarnosti i općenito kolektivnim iskustvima borbe.

Grčka trenutno ulazi u novu fazu dugotrajne narodne borbe protiv politika koje provodi trojka EU-ECB-MMF. 48-satni štrajkovi 10. i 11. veljače, kao i masovne demonstracije i ulični sukobi od 12. veljače označili su novu prekretnicu u narodnoj borbi kojoj se još ni izdaleka ne nazire kraj. Suočeni s opasnošću od ekstremne povijesne zaostalosti odbijamo se predati očaju. Ustrajemo na iskorištavanju prilika za društvenu promjenu koje trenutna situacija otvara. Borit ćemo se do kraja.

Panagiotis Sotiris, znanstvenik u području političke filozofije i aktivist
S engleskog za slobodnifilozofski.com preveo Velimir Gašparac