Multikulturalizam, neoliberalizam, pesimizam

Kum multikulturalizma i jedan od vodećih britanskih teoretičara kulture Stuart Hall, po pitanju politike danas je mnogo pesimističniji nego prije 30 godina. Ljevica je, smatra on, u velikim problemima.

 

            U ljevičarskom kozmosu, Stuart Hall je Bog – to nipošto ne kažem u hiperboličnom smislu. Ono što ga čini pravim pravcatim božanstvom nije čak niti poseban ugled ili poštovanje koje uživa, već činjenica da se svaki iole dubokoumniji razgovor, bez obzira na to vodi li se na temu multikulturalizma ili feminizma, Karla Marx ili slobodnog tržišta, beziznimno vrti oko njegovih (skoro sam “njegovih” napisala s velikim početnim Nj) ideja i koncepata.

1951. godine Hall stiže u Veliku Britaniju kao stipendist zaklade Rhodes i započinje studij na prestižnom koledžu Merton (Sveučilište u Oxfordu). “Nakon tri mjeseca u Oxfordu znao sam da to nije moj dom. Nisam Englez, nikada neću postati Englezom. Čitav život prati me taj osjećaj izmještenosti. Došao sam u Englesku kako bih pobjegao, no taj je pokušaj neslavno propao”. To izgovara sa zabavljenim izrazom na licu, kao da želi reći da se ta izmještenost ipak nije negativno odrazila na njegovu sreću, a da je taj navodni neuspjeh zapravo djelovao poticajno.

U Engleskoj živi već 60 godina. U braku je s Catherine Hall, profesoricom na Londonskom sveučilištu. Dok sjedim u njegovoj kuhinji u Hampsteadu, dan prije njegovog osamdesetog rođendana, obuzima me neobičan osjećaj da gledam u Vrhovnog akademika – ispunjenog, uspješnog, beskompromisnog. “Želio sam biti intelektualac u punom smislu te riječi. Akademska zajednica je tu tek da plati račune”, kaže Hall. Pedesetih se godina prometnuo u jedno od vodećih lica u utjecajnom londonskom listu “New Left Review”, specijaliziranom za teme iz područja politike, ekonomije i kulture. Većina utjecajnih i provokativnih ideja kojima se “Review” proslavio u razdoblju tačerizma, pa i kasnije, potječe upravo od Halla.  No najveći utjecaj na popularno mnijenje ovaj je sociolog i kulturalni teoretičar ostvario na području multikulturalizma, kao predavač, a kasnije i direktor Centra za suvremene kulturalne studije na Sveučilištu u Birminghamu.

            Hallove ideje multikulturalnog društva koje je javnosti predstavio još 60-ih godina prošloga stoljeća nisu izbrisali niti razni politički sustavi koji su se smjenjivali tijekom desetljeća. No, smatra Hall, ustvrditi da je akademska zajednica poslužila kao poligon za novi svjetski poredak bilo bi ipak pretjerano: “Šezdesetih smo godina povukli crtu. S jedne strane smo mi, s druge strane su oni. Svakako, akademska zajednica zaslužna je za neke značajne pomake, no u globalu mislim da se ključ uspjeha krije u nekoj vrsti multikulturalne struje koju je stvorila već i sama prisutnost ljudi iz drugih kultura. Vidite ih svuda oko sebe i ubrzo shvatite da ipak nisu tako strašni kako ste mislili, i da vas neće pojesti. Dođete u dućan – na blagajni je crnac. Upalite televiziju – gledate spotove crnih pjevača. Mislim da je to odigralo važnu ulogu u formiranju javnog mišljenja”. I dalje smatra da je suvremena Velika Britanija bitno drugačije mjesto od onoga u koje se on doselio početkom pedestih godina prošloga stoljeća. Usprkos tome, tvrdi, u političkom je smislu mnogo pesimističniji danas negoli prije trideset godina.

Pesimizam na kojem inzistira nije posljedica neuspjeha multikulturalizma, pa čak niti prošlogodišnjeg govora britanskog premijera Davida Camerona koji ga je javno proglasio neuspješnim. Na spomen Camerona Hall samo odmahuje rukom; ono o čemu je premijer zapravo govorio, objašnjava, jest zakon o jednakim prilikama, a ne multikulturalizam kao dio kulture. Ono što ga uistinu brine jest stanje na ljevici: “Nedostaje im originalnih ideja, nedostaju im analize ideja, što znači da im u konačnici nedostaje vizija. Kad se pojavi problem, oni ga ispitaju, prouče, vrte glavama, pa onda blago zarotiraju udesno. Takvo ponašanje u potpunoj je opreci s idejom politike kao sredstva obrazovanja i formiranja javnog mnijenja”. Primjere za ovakve postupke na ljevici Hall vidi posvuda, osobito u najavljenoj privatizaciji zdravstvenog sustava. “Kako je moguće da milijuni ljudi uživaju zdravstvenu zaštitu, a onda, u trenutku kad je ta ista javna zdravstvena zaštita suočena s privatizacijom, sliježu ramenima i ne poduzimaju ništa?! Dajte, molim vas! Čini se da ljudi ne vide ništa loše u tome da netko profitira na tuđoj bolesti. Nitko ne može pronaći valjane argumente da se suprotstavi najavljenoj privatizaciji – a to znači da smo izgubili iz vida ideje i principe na kojima je javna zaštita i utemeljena”. U Americi je nedavno provedeno istraživanje kako bi se ustvrdilo kako to zemlja koja troši najveće količine novca po glavi stanovnika na zdravstvenu zaštitu, na tom istom polju postiže tako loše rezultate. Stvar je prilično jasna: privatnicima je u interesu isključivo profit, što znači da se o bogatima skrbi, dok se siromašne zaobilazi. Toliko ljudi bespotrebno umire. Postoji niz logičnih i pragmatičnih argumenata protiv uplitanja privatnog sektora u zdravstvenu zaštitu; za Halla se, međutim, sve svodi na pitanje morala: tko bi se uopće želio bogatiti na tuđoj bolesti? Kakva bi to osoba morala biti? Biste li takvoj osobi povjerili svoj novac, kamoli vlastito zdravlje ili zdravlje voljene osobe? Ova i slična moralna pitanja, smatra Hall, prečesto se previđaju.

            Sa svojih 80 godina, Hall je i predobro upoznat sa svim prednostima i nedostatcima javne zdravstvene zaštite. Zbog zatajenja bubrega već je nekoliko godina ovisan o dijalizi koja ga, kako kaže, istovremeno i ubija i održava na životu. “Ovakvo vas iskustvo mijenja iz korijena; počnete sebe i svoje odnose s drugima promatrati u sasvim drugačijem svjetlu. Zaboga, pa ja sam sada u potpunosti ovisan o svojoj supruzi!” Bolest je, neizbježno, ostavila traga i na njegovoj političkoj personi: “Oduvijek sam znao da nisam otok, ali mislim da tek sada doista razumijem značenje te fraze. I to ne samo zbog bubrega – mogao bih sastaviti podulji popis svojih boljetica. Ustvari, bez pomoći i skrbi drugih ne bih izdržao niti dva dana. Znate li koliko je dijaliza skupa? Vjerujem li u javnu zdravstvenu zaštitu? Itekako!” Ono što najviše zamjera Laburističkoj stranci jest činjenica da uporno propuštaju naglasiti moralnu notu postojećeg problema, a upravo je to, smatra Hall, ključno za senzibiliziranje i mobiliziranje javnosti.

            Razgovor skreće na člana Laburističke stranke i zastupnika u Parlamentu Davida Lammya.    

“Mislim da Lammy povlađuje većini. Razbacuje se pojmovima poput ´multikulturalizma´ (iako o njemu zapravo uopće ne govori), diči se time da zna kako se ´narod´ osjeća. To je najobičnija zabluda, jer ´narod´ u tom smislu postoji jedino kao retorička smicalica kojom nastojite potaknuti ljude da rade ono što želite. Na taj način ne odražavate želje ´naroda´, već njime manipulirate”.

Pitam ga što misli o laburistici i zastupnici u Parlamentu Diane Abbott, koja se nedavno našla na meti kritika zbog rasističkih komentara na Twitteru (“Bijelci se obožavaju igrati ´zavadi pa vladaj´”, napisala je Abbott). Hall se smije i odbija razgovarati o toj temi. Kako objasniti Abbottičin gaf?

“Loš osjećaj za vrijeme i nepromišljenost”, jedino je što uspijevam izvuči iz njega. No ja ne odustajem, već kažem kako me ljute reakcije nekih Abbottičinih kolega u Parlamentu koji su na sve strane izražavali vlastitu “zagranutost” njenim komentarima, a zapravo uopće nisu zgranuti već samo pokušavaju diskreditirati čitav koncept rasizma kao nečeg što izaziva zgražanje. “I ti za sebe kažeš da si optimistična!” kaže Hall. “Znaš li za Antonija Gramscija? On je bio talijanski teoretičar politike, filozof i marksist, koji je govorio o pesimizmu intelekta i optimizmu duha. Važno je usredotočiti se na sadašnji trenutak i sagledati situaciju u kojoj se nalaziš. Tek se onda možeš svjesno opredijeliti za optimizam i reći – ´Da, vjerujem da stvari mogu biti drugačije´. Bezuvjetni optimizam duha puka je utopija”.

            Neizbježno, razgovor skreće na prošlogodišnje nerede u Londonu. “Događaji su me razljutili  zbog nekoliko razloga. Kao prvo, ništa se bitno nije promijenilo. Neki klinci s dna društvene ljestvice koji se osjećaju izolirano malo su predoslovno shvatili poruke koalicije, Blaira i Margaret Thatcher da se moraš sam probijati kroz život jer ti nitko drugi neće pomoći. Takva vrsta bijesa u kombinaciji s nedostatkom jasnog političkog programa i organizacije nužno rezultira neredima. To je uvijek bilo tako. Kao drugo, ne treba smetnuti s uma da su primarna meta napada bile trgovine, koje su potom i opljačkane. Čemu krasti tenisice s potpisom? To nam govori da se u cijelu priču u nekom trenutku upleo i konzumerizam, koji je pak vodeći izraz neoliberalizma. Konzumerizam sve trpa u istu košaru – hej, možda nisi uspio u životu, ali i dalje možeš trošiti! U očima tržišta svi smo jednaki´. Jedan od razloga zašto sam se počeo baviti kulturalnim studijima jest taj što vjerujem da nije sve u životu diktirano ekonomijom. Moj akademski rad predstavlja otpor tom ekonomskom determinizmu, moj život predstavlja neprestanu kritiku marksizma i neoliberalizma”. Upravo taj dugogodišnji otpor ekonomskom determinizmu tjera me da posumnjam u Hallov pesimizam. To je možda pomalo nepravedno od mene – sigurna sam da mu se nikako ne može osporiti pesimizam intelekta. No kroz svoj nas rad neprestano podsjeća da postoji nešto bolje. Sigurna sam da financijski slom, više od tri desetljeća neoliberalizma i koalicijska vlada na čelu s Cameronom nisu dovoljni da pokolebaju taj optimizam.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Ženska “Zelena” Revolucionarna garda uključuje se u libijski ustanak protiv NTC-a

Tijekom jučerašnjeg dana na nekoliko internet portala prenesena je vijest kako je Ženska “zelena” revolucionarna garda objavila proglas da se uključuje u libijski ustanak protiv NTC-a. Grubi prijevod proglasa, objavljenog i na youtubu, na ovom linku,  glasi otprilike ovako:

“Mi žene iz Alzaf al Akhdar brigade spremne smo se boriti u čast mučenika Gadafija koji živi u našim srcima. Spremne smo za izvršavanje misija koje će očistiti našu zemlju od neprijatelja. Već smo poduzele određene misije i ustrajat ćemo u našoj borbi. Borit ćemo se od sumraka do zore, od sjevera do juga, sve dok ne oslobodimo zemlju. Mi dolazimo.”

Ovu vijest potvrdila je i Lizzie Phelan na svom blogu. Lizzie je nezavisna novinarka koja je tijekom građanskog rata u Libiji u svijet plasirala informacije iz prve ruke.

U razgovoru s običnim ljudima saznala je pravo stanje na terenu i činjenicu da većina stanovništva Libije podržava sistem direktne demokracije i vođu Muamera Gadafija. Također je zabilježila i veliki broj civilnih žrtava koje su stradale za vrijeme NATO bombardiranja.

Da se podsjetimo.

National Transitional Council (NTC) ili u prijevodu Nacionalno tranzicijsko vijeće (poznato i kao Privremeno nacionalno vijeće ili Libijsko nacionalno vijeće) de facto je vlada Libije. Osnovano je 27. veljače 2011. kao “političko lice revolucije” i oformilo je Privremenu vladu. Osnovano je od strane anti-Gadafijevih snaga tijekom libijskog građanskog rata. U kolovozu 2011. NTC je donio Ustavnu deklaraciju u kojoj je postavljen plan za prelazak zemlje na ustavnu demokraciju.

Treba napomenuti da je NTC došao na vlast uz pomoć zapadnih sila nakon krvavog rata koji je bjesnio prošle godine. U trenutku kada je NTC bio pred samim slomom, na njihovu se stranu uključio NATO. Uz pomoć NATO-vih zračnih snaga, NTC i ostali pobunjenici konačno su zavladali Libijom.

Dakle, aktualna vlast nije izabrana od strane naroda, već isključivo uz pomoć zapadnih snaga.

Nakon preuzimanja vlasti od strane NTC-a, NATO snage su se povukle. Povlačenjem NATO snaga započele su sporadične borbe među suprotstavljenim stranama. Međutim, početkom ove godine, prvi puta nakon rata, javlja se organizirani otpor “zelene revolucije” koju je predvodio pokojni pukovnik Muamer Gadafi.

Nakon smrti Muamera Gadafija glavnu ulogu u “zelenoj revoluciji” preuzeo je njegov sin Saif Gadafi, koji se zavjetovao da će nastaviti borbu. Saif se trenutno nalazi u pritvoru. Međutim, NTC nema nadzor nad pritvorenim Gadafijem. Poznato im je samo kako se Saif nalazi u rukama pobunjenika, no nije precizirano o kojoj se skupini radi.

Naime, libijsko društvo je zapravo nepoznanica javnosti, zbog višedesetljetne zatvorenosti. S površinom od gotovo 1.800.000 km2  Libija ima vrlo mali broj stanovnika – 5, 7 milijuna, a od toga njih 1,7 živi u glavnom gradu Tripoliju. Postoje tri glavne regije na koje se Libija dijeli, a to su Tripolitanija na sjeverozapadu, Cirenaika na istoku i Fezan na jugu.

Danas je Libija država s oko 140 različitih plemena od kojih tek tridesetak ima nekakvu važnost.

Još tijekom ustanka Gadafijevi sinovi su upozoravali da bi mogao nastati kaos zbog međuplemenskih sukoba do kojih bi moglo doći nakon pada pukovnika. Unatoč saznanjima da je Saif u pritvoru, on je i dalje ključna figura u mogućem ujedinjenju velikog broja stanovnika Libije koji su još uvijek odani idejama i principima njegovog pokojnog oca.

S druge strane, postoje spekulacije kako Saif zapravo nije u pritvoru, već ga neke od ključnih osoba čuvaju od mogućeg izručenja NTC-u ili Međunarodnom sudu u Haagu.

Valja se prisjetiti i da je tijekom libijskog rata bilo dosta glasina i dezinformacija. Tako se u nekoliko navrata spominjala i smrt Gadafijevog drugog sina, Khamisa. Međutim, njegova smrt nikada nije potvrđena za razliku od smrti samog pukovnika Gadafija.

Sada, ponovno postoje glasine i spekulacije kako bi se ponovno mogao uključiti NATO i poslati oko 12.000 vojnika u misiju u Libiju. Dakle, sporadične plemenske borbe su postojale cijelo vrijeme nakon završetka libijskog građanskog rata.

No, sredinom siječnja ove godine, prosvjednici protiv NTC-a ušli su u njihovo sjedište u Benghaziju. Inzistirali su na direktnom razgovoru s predstavnicima NTC-a. NTC-u se zamjera nedostatak transparentnosti, pogotovo nakon što je donijet novi zakon o parlamentarnim izborima za kojeg mnogi smatraju da pogoduje isključivo aktualnoj vlasti.

Krajem siječnja pro-Gadafijevci su zauzeli jedan od ključnih gradova u Libiji – Bani Walid. Nakon zauzimanja Bani Walida pokrenuli su niz napada u gradovima diljem Libije. Borbe su izbile i u glavnom gradu Tripoliju i u centru moći NTC-a, Benghaziju.

Samo par dana nakon ovih događanja dolazi i izjava ženske “zelene” revolucionarne garde da se uključuje u borbu protiv NTC-a.

I u vezi ovoga se trebamo podsjetiti.

Za vrijeme Gadafijeve vladavine vojsku su služile i žene. Uglavnom su bile njegove tjelohraniteljice. Neslužbeno ih se nazivalo Amazonkama, Revolucionarnim sestrama ili Zelenim sestrama. Vojnikinje su prolazile opsežnu obuku na posebnoj akademiji, koja je uključivala stjecanje  znanja o oružju te svladavanje borilačkih vještina. Nakon završene obuke morale su položiti zakletvu na djevičanstvo i spremnost da daju svoj život za Gadafija. No, imale su i određene povlastice koje su uključivale odijevanje u zapadnjačkom stilu, nošenje šminke, te nošenje visokih peta.

Također, čini se da su tijekom Gadafijeve vladavine žene imale više prava, nego što im daje NTC. Naime, nova vlada je najavila uvođenje poligamije, te je ukinula kvotu od 10 posto zastupničkih mjesta rezerviranih za žene.

Obzirom, da su za ovu godinu najavljeni i parlamentarni izbori, a da je NTC predložio novim zakonom da se pripadnici Gadafijevog režima ne mogu kandidirati na izborima, te da Libijci nemaju nikakvog iskustva u parlamentarnoj ili stranačkoj politici i da postoji niz podjela, rivalstava i nepovjerenja diljem Libije, nije za čuditi da su revolucionarke uzele stvar u svoje ruke.

Darujmo ljubav, a ne ruže

U djetinjstvu, na taj dan, znala sam, da je mom prijatelju Zdravku imendan – igrom slučaja. Moja majka tih je dana, ali samo nekih godina, znala ispeći peciva u obliku ptica , staviti ih na voćku ispred kuće i reći : “Ftičeki se ženiju”[1].

Meni je u to vrijeme raslo uzbuđenje zbog skorog proljeća.

Otprilike desetljeće poslije , bez ikakve najave i pripreme odnekud su počeli stizati “inputi” crvenim srcima, crvenim ružama i čestitkama tipa “be my Valentine”.

Što to uopće znači?

Prirodnim tijekom događaja, samoinformirajući se, saznala sam za sv. Valentina i paket korporacijskih priča koji ga prate u stopu.

Nisam od svojih “Valentina” tražila nikakve posebne tretmane na taj dan, a na što nas opća propaganda pokušava natjerati – zahtjevala sam (i davala) to svaki dan.

Što bi taj dan trebao značiti bilo kojoj osobi, ako je, bilo sustavno, bilo periodično zanemarivana od strane svog partnera/ice ? A da ne govorim o zlostavljanju bilo koje vrste. Promijenimo li osjećaj ako dobijemo ružu (koja je ekstra skupa taj dan), čokoladu ili što već? Utješimo se, pa dobijemo novi zamah za slijedećih, ne toliko “ružičastih” 364 dana? I pritom spremimo nekoliko milijardi novčića u džepove trgovaca i ugostitelja.

I uostalom, zašto bi itko morao imati partnera/icu? Nije li dovoljno da volimo svoju obitelj, prijatelje/ice, susjede, znance i neznance, kućne ljubimce?

Ljubav je nešto čemu svi prirodno težimo. Darujmo nju, a ne ruže. Svih 365 dana u godini.

 


[1] To je stari međimurski običaj.

Za kvalitetne ljubavne veze mladih na Valentinovo (i preostala 364 dana)

Uoči Valentinova, praznika zaljubljenih, feministička organizacija CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, želi još jednom upozoriti na problem nasilja u vezama mladih te pozvati na rad s mladima kako bi oni znali razlikovati kvalitetne i na ljubavi utemeljene veze od štetnih  i nasilnih veza.

Nasilje u vezama može imati neposredne, kao i dugoročnije posljedice za žrtve, počinitelje/ice, obitelji i zajednicu. Gotovo svakodnevno svjedočimo slučajevima djevojaka i žena koje su smrtno stradale od svojih mladića/partnera/muževa ili slučajevima seksualnog iskorištavanja maloljetnica u odgojnim institucijama. Prema podacima CESI istraživanja više od dvije trećine mladih doživjelo je da se osoba s kojom su u vezi prema njima nasilno ponašala, a nešto manje od polovice barem jednom se nasilno ponašalo prema partneru/partnerici. Skoro dvije trećine ne smatra ljubomorno ponašanje oblikom nasilja, a za više od polovice ljubomora je bila razlog za nasilno ponašanje u vezi. Smatramo da je neophodno raditi s mladima na prevenciji nasilja jer je to doba kada ulaze u prve veze i vrlo često ne prepoznaju neke vrste ponašanja u svojim vezama kao nasilje. Nužno je raditi na prepoznavanju i uklanjanju rodnih stereotipa i mitova o nasilju koji opravdavaju i podržavaju nasilje protiv žena. Uzme li se u obzir koliko je problem ozbiljan – kao i koliko je složen – učinkovita reakcija zahtjeva trajnu posvećenost i suradnju zajednice, osoba na pozicijama odlučivanja i stručnjaka i stručnjakinja, te uključivanje mladih.  

CESI već niz godina radi na prevenciji nasilja u vezama mladih, a početkom ove godine započele smo u suradnji s partnerskim organizacijama – Mirovna Grupa Oaza Beli Manastir, Udruga Potencijal iz Rijeke, Udruga Zora iz Čakovca i Udruga ZUM iz Pule – s provođenjem projekta POVEZANI – ZA VEZE BEZ NASILJA. Svrha projekta je poticanje učinkovite primjene javnih politika koje se bave sprječavanjem nasilja u partnerskim vezama mladih te uklanjanjem rodnih stereotipa i ostalih uzroka rodno uvjetovanog nasilja.

Tijekom projekta POVEZANI – ZA VEZE BEZ NASILJA pet udruga će zajedničkim radom doprinijeti pozitivnim društvenim promjenama  i djelotvornoj prevenciji i sprječavanju nasilja u vezama mladih, a osim na nacionalnom nivou, aktivnosti će se provoditi u Istarskoj, Međimurskoj, Osječko baranjskoj, Primorsko goranskoj županiji i Gradu Zagrebu.

Provesti će identifikaciju prevencijskih programa koje provode srednje škole, udruge i obiteljski centri te analizu nacionalnih strategija i županijskih programa prema mladima i politika za ravnopravnost spolova. Podaci prikupljeni tijekom istraživanja i analize koristit će se u preporukama za razvoj modela dobre prakse u lokalnoj zajednici te aktivnostima zagovaranja i osvještavanja  o važnosti prevencije nasilja u partnerskim vezama mladih.

Stručnjaci/kinje i donositelji/ce odluka biti će uključeni u raspravu o pitanju nasilja u vezama mladih te će im biti ponuđena podrška u izradi i provođenju preventivnih programa. 

Provesti će javne akcije u suradnji s drugim udrugama i mladima, te organizirati nastupe u medijima radi povećanja utjecaja na institucije i senzibiliziranja javnosti na važnost prevencije nasilja u partnerskim vezama mladih.

Projekt POVEZANI – ZA VEZE BEZ NASILJA provodi se uz financijsku potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a u okviru programa Demokratizacija i razvoj civilnog društva.

Algebrine stipendije namijenjene i ženama iznad 40 godina

Učilište Algebra u suradnji s partnerom, portalom MojPosao, potaknuto uspjehom prošlogodišnjih akcija u okviru kojih je više od tisuću kandidata iz devet gradova steklo pravo na stipendiju ili subvenciju za stručno informatičko obrazovanje, pokreće novi ciklus inicijative “Put do boljeg radnog mjesta”. Program “Put do boljeg radnog mjesta” u svojem fokusu ima nezaposlene osobe, mlade do 25 godina starosti, žene starije od 40 godina, kao i poduzetnike početnike kojima su potrebna znanja uz koja će efikasnije voditi svoj posao.

Ovogodišnjoj stipendijskoj akciji prethodila je analiza internetskog tržišta rada kako bi se bolje definirale prilike za zapošljavanje i odabrale najprikladnije edukacije. Prema riječima Marka Olteana, voditelja prodaje i odnosa s klijentima iz portala MojPosao u ‘Top 5’ najtraženijih radnih mjesta u 2011. godini nalaze su ona iz područja prodaje, informacijskih tehnologija (IT) i turizma, a u odnosu na 2010. godinu zabilježen je ukupan porast broja oglasa za 4 posto. Gledajući zasebno samo kategoriju informacijskih tehnologija (IT) u njoj je zabilježen porast broja otvorenih radnih mjesta za 11 posto i to ponajviše za programere, sistemske administratore, administratore baza podataka te stručnjaka za korisničku podršku i servis.

Upravo zbog navedenih rezultata ovogodišnjim kandidatima ponuđene su 100%-tne stipendije za niz atraktivnih edukacijskih programa, poput programera na PHP ili ASP.net tehnologijama, web dizajnera, grafičkih dizajnera, sistemskih i mrežnih administratora, servisera računala, specijalista za internetski marketing, poduzetništva, voditelja prodaje, samostalnih knjigovođa, ECDL specijalista i brojnih drugih.

“Pristupanjem EU definitivno se mijenja perspektiva pojedinaca koji traže bolja radna mjesta – kako na domaćem tržištu rada, tako i na širem europskom. Što se tiče EU tržišta rada pitanje je tek trenutka kada će se otvoriti našim građanima koji imaju tražene i međunarodno priznate kvalifikacije. Na hrvatskom tržištu rada sigurno možemo očekivati dodatno podizanje kriterija od strane poslodavaca i daljnji trend porasta potražnje za ljudima koji dobro barataju ili se profesionalno bave informacijskim tehnologijama.”, izjavio je Hrvoje Balen, član uprave Algebre na današnjem predstavljanju projekta i dodao: “Kao i do sada, kroz projekt ‘Put do boljeg radnog mjesta’ želimo omogućiti posebno osjetljivim skupinama sugrađana potpuno besplatno školovanje, a svima ostalima iznimno niske cijene za vrijeme trajanja Otvorenih dana kako bismo im dali priliku da stjecanjem kvalitetnih znanja i međunarodnih certifikata upisanih u radnu knjižicu, značajno povećaju svoje šanse za pronalaženje prvog ili pak novog i boljeg radnog mjesta”.

Prijave za stipendije se mogu obaviti putem internetskih stranica http://stipendije.algebra.hr ili direktno u Algebrinim poslovnicama. Rok za prijave je do 23. veljače, dok će rezultati odabira kandidata biti poznati već 24. veljače u prijepodnevnim satima.

Prvi puta u Hrvatskoj: Radionica o korištenju društvenih mreža za pronalaženje posla

U skladu s novim trendovima u pogledu inovativnih pristupa u zapošljavanju i stvaranju vlastitog online imidža po prvi put će biti organiziran besplatni seminar “Novim medijima do boljeg radnog mjesta” koji će se održati u četvrtak, 23. veljače, u prostorima Algebre i Visoke škole za primijenjeno računarstvo, Ilica 242 (ulaz iz Domobranske), s početkom u 17.30 sati.

Svi zainteresirani za ovu temu obavezno se moraju prijaviti putem web stranice http://otvorena.algebra.hr, a oni koji nisu u mogućnosti doći na radionicu u Zagrebu, moći će pratiti organizirani web prijenos u Algebrinim poslovnicama, ali i iz svojih ureda ili domova.

LGBTIQ osobe na meti diskriminacije širom svijeta

Izvješće Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava objavljeno krajem 2011. godine o diskriminacijskim zakonima i praksama te djelima nasilja nad pojedincima zasnovanima na njihovoj seksualnoj orijentaciji i rodnome identitetu još jednom je pokazalo da međunarodne deklaracije, konvencije i sporazumi, iako itekako potrebne i važne, često ipak ostaju mrtvo slovo na papiru.

Obveze država da zaštite svoje stanovnike od nasilja i diskriminacije zasnovane na njihovoj seksualnoj orijentaciji i spolnome identitetu izvedene su iz različitih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava1, a na njihovoj zaštiti rade i mnogi odbori2. Ukratko, oni obvezuju države da:

  • zaštite pravo na život, slobodu i sigurnost osoba bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet,

  • spriječe mučenje i drugi okrutni, nehumani i ponižavajući tretman na osnovama seksualne orijentacije i rodnoga identiteta,

  • zaštite pravo na privatnost i protiv proizvoljnog pritvora na temelju seksualne orijentacije ili rodnoga identiteta,

  • zaštite pojedince od diskriminacije na osnovi seksualne orijentacije i rodnoga identiteta,

  • zaštite pravo na slobodu izražavanja, udruživanja i okupljanja na nediskriminirajući način.

Unatoč tome, LGTB osobe susreću se s mnogim svakodnevnim preprekama u ostvarivanju svojih prava – kako od pojedinaca koji ne poštuju zakone svojih država, pa do samih država koje krše prava pojedinaca.

Podaci o pretrpljenom nasilju pojedinaca zbog seksualne orijentacije ili rodnoga identiteta u većini zemalja se ne prikupljaju dosljedno, te su dostupne informacije nepotpune. Ipak, omogućavaju nam uvid u raširenost nasilja s kojim se LGTB populacija susreće. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju izvijestila je o 44 ubojstva LGTB osoba u 2009. godini u 22 zemlje, tijekom 2010. godine u Americi je ubijeno 27 LGTB osoba, a u periodu od 2008. do 2011. godine zabilježeno je 680 ubojstava transrodnih osoba u 50 zemalja. Istraživanje provedeno u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazalo je da trećina lezbijki i četvrtina homoseksualaca doživjelo zločin iz mržnje ili incident (uključujući i verbalnu agresiju) tijekom prethodne tri godine. Istraživanje provedeno u Sloveniji pokazalo je da 53% lezbijskih i homoseksualnih ispitanika je doživjelo nasilje zbog svoje seksualne orijentacije. UN-ov posebni izvjestitelj za mučenje istaknuo je da “pripadnici seksualnih manjina neproporcionalno su podvrgnuti mučenju i drugim oblicima zlostavljanja zbog toga što ne odgovaraju društveno konstruiranim rodnim očekivanjima.”

Ne samo da su LGTB osobe često žrtve nasilja od pojedinaca koji ne odobravaju njihov izbor, već su često žrtve nasilja koje čini sama država. 76 zemalja i dalje ima zakone koji kriminaliziraju osobe na temelju njihove seksualne orijentacije ili rodnoga identiteta, a u najmanje pet zemalja kazna za one koji budu okrivljeni za prekršaj dobrovoljnog homoseksualnog čina može biti i smrtna kazna.

LGTB osobe često se susreću s diskriminacijskom praksom u svakodnevnim životnim situacijama. Susreću se s diskriminacijom pri zapošljavanju ili pri napredovanju u karijeri često zbog toga što izgledaju, oblače se ili ponašaju na određen način koji odskače od prihvaćenih standarda, a provedena istraživanja ukazuju da je verbalno zlostavljanje LGTB osoba na radno mjestu njihova svakodnevica. Mlade osobe homoseksualne orijentacije često su žrtve zlostavljanja i izrugivanja u školi, što dovodi i do zdravstvenih problema (poput depresije), a mnogi od njih razmišljaju i o samoubojstvu. Država često omogućava određene povlastice za heteroseksualne parove koji su vjenčani ili žive u izvanbračnoj zajednici, dok se ta ista prava onemogućavaju homoseksualnim parovima. Pripadnici LGTB populacije često doživljavaju nerazumijevanje pa i zlostavljanje i od onih čiju bi najveću potporu trebali imati – svoje obitelji i zajednice u kojoj žive. Šalju ih u psihijatrijske institucije, zabranjuju im školovanje, prisiljavaju na brak, pa čak ih se i odriču i izbacuju iz njihovih domova.

Spomenuto izvješće u svojem zaključku ističe da su vlade i njihova tijela često previdjele nasilje i diskriminaciju zasnovanu na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, te da taj propust u budućnosti treba ispraviti. Osim isticanja potrebe za redovnim prikupljanjem statističkih podataka ističe se i obveza država da zaštite pripadnike LGTB populacije u svojim zemljama te da osiguraju zaštitu njihovih ljudskih prava.

1 primjerice Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakta o građanskim i političkim pravima, Konvencija o statusu izbjeglica, Konvencija o pravima djeteta itd.

2 primjerice, Odbor za ljuduska prava, Odbor protiv mučenja, Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava Odbor za ukidanje svih oblika diskriminacije žena, Odbor za prava djeteta itd.