sdadmin

Rode poslale košare s dječjom hranom Ministrima/cama

Posted on by sdadmin

PRIOPĆENJE

Udruga RODA danas je poslala članovima Vlade RH košaru s dječjom hranom. U njoj su se nalazili voće, povrće i žitarice – kelj, mrkva, koraba, brokula, cvjetača, tikvice, jabuke, banane, krumpir, naranče, mandarine, luk, riža, ječam, palenta, gris, leća, grah, slanutak.
Time želimo upozoriti Vladu da će jedan dio njihove nove porezne politike u stvarnosti imati lošije posljedice nego što se to isprva čini. Radi se o smanjenju stope PDV-a na dječju hranu, ali samo na industrijski konzerviranu i prerađenu “dječju hranu”, kojoj je to samo trgovački naziv.

Nadomjestci za majčino mlijeko već imaju nultu stopu PDV-a, tako pod trgovačkim nazivom “dječja hrana” ostaju konzervirane kašice i sokovi, instant-čajevi i druga prerađena hrana. Ona je zapravo manji dio stvarne dječje hrane, lošiji i skuplji izbor u prehrani djece, a mnoge je obitelji uopće ne upotrebljavaju. Dok je adaptirano mlijeko presudno za život djece koja nisu dojena, ostala industrijska “dječja hrana” nije.

Prava, zdrava, jednostavna i jeftinija dječja hrana prvenstveno je majčino mlijeko, a zatim je dječja hrana dio obiteljske prehrane: mrkva, jabuka, kruška, krumpir, tikvica, kukuruzno brašno, riža, proso, piletina, maslinovo ulje i mnoge druge zdrave namirnice. Sudjelovanje djeteta u obiteljskoj hrani od prvih dana dohrane (sa 6 mjeseci), uz male prilagodbe, pokazalo se kao najbolji izbor prehrane djeteta.

Nadalje, proizvođači industrijske “dječje hrane” ujedno su i proizvođači nadomjestaka za majčino mlijeko i putem svojeg marketinga s ogromnim budžetima sustavno potkopavaju dojenje. Majčino mlijeko je besplatno, daleko najzdravije za svako dijete i najbolji izbor za obitelj.

Želimo upozoriti na posljedice koje će imati ova međustopa PDV-a:

  • mnogim se obiteljima uopće neće pomoći, jer mnoga djeca ne jedu industrijsku dječju hranu  (niti je to potrebno)
  • kao porast prodaje industrijske “dječje hrane” u odnosu na svježu hranu, bit će veća zarada proizvođača nadomjestaka za majčino mlijeko i veći njihov budžet za marketing upravo nadomjestaka, što će za posljedicu imati još manje dojene djece
  • industrijska “dječja hrana” neće pridonijeti zdravlju djece.

Dodajemo još neke brojke:

  • cijena adaptiranog mlijeka za 1 mjesec – oko 500 kn   
  • cijena majčinog mlijeka – besplatno
  • cijena prosječne industrijske kašice – 7 kn   
  • cijena palente s brokulom za jedan obrok – 3 kn
  • cijena industrijske kašice od jabuka za jedan obrok – 7 kn   
  • cijena jednog kilograma jabuka (4-5 obroka) – 7 kn

Smatramo da prostora za brigu o najmlađima ima puno. Od olakšavanja nabave svježeg voća, povrća i žitarica, do odjeće i obuće za bebe (ograničeno do neke veličine). Iako međustopa PDV-a na “dječju hranu” dobro zvuči, promašena je bit, a to je stvarna, značajna i dobro usmjerena pomoć obiteljima s djecom.

Za sve su krive mame ili je nešto i u svijetu u kojem živimo?

Posted on by sdadmin

Prije nekoliko dana na jednom se našem portalu našla vijest o tome kako je “nova studija pokazala da će djeca koja u prve tri godine života imaju slabiji odnos s majkom vjerojatnije biti deblja u tinejdžerskoj dobi”. Jasno je da se takve vijesti, kao i druga znanstvena i kvazi-znanstvena istraživanja najčešće pojavljuju u našim medijima kao “zanimljivosti”.

Dan nakon što je naša DBH hrabro, javno objavila kakav je položaj majki na tržištu rada, pitamo se čemu služe spomenute, od materijalnih uvjeta života izolirane “znanstvene” spoznaje? Moraju li majke biti za sve krive, ili je nešto i u svijetu u kojemu živimo? Pišu Ksenija, Marinella i Maja, dvije majke i pedagoginja s važnim iskustvom rada s mladim djevojkama.

***

Marinella Šumonja Matejčić

AP (attachment parenting – povezujuće roditeljstvo), co-sleeping, dojenje, zdrava hrana, nošenje i zajedničko vrijeme… educiranjem i proučavanjem došli smo do najoptimalnijeg načina odgoja. To je moj trenutačni stav. No, moj mali eksperiment ima tek nepunih 5. Ona odrasta u veoma realnom saznanju da je voljena. Svaki dan, svaki sat, cijelo vrijeme. Geste, riječi. Milijun načina iskazivanja ljubavi. I to je u redu.

Nisam tradicionalna, ne koristim fizičku silu, stalno razgovaram s njom. Tužno je to što si kao majka dopuštam emocije svojstvene ljudima. Imam loš dan na poslu. PMS. Minus na tekućem. Pričepi me žena u busu. Osjećam. I dogodi se da puknem, o da. I onda vrištim. I svi pate. I muž, susjedi, žena u busu i dijete. Dogodi se. To je dio života – bit povremeno rastresen i nesretan. Ne razumijem kako i na koji način je došlo do toga da se rade apsurdna istraživanja o tome kakve majke TOČNO trebaju biti. Možda bi bilo najpametnije i najviše ispravno za naše male robot-like anđelčiće da nam daju u rodilištu jedan maleni pamflet. Onako, da mi, sukladno svim beskorisnim istraživanjima, znamo kako se postaviti prema djetetu. I osjećati točno one emocije koje nam stručnjaci kažu. I reagirati kako nam je rečeno. Jer, oni znaju najbolje.

U prirodi većine majki je da štite svoje čedo, vole ga, maze i zaštite. Zar to ne bi bio standard, nešto što znamo jer tako osjećamo – da naše dijete treba ljubav. Ne da ne bi bilo pretilo, nego da bude Čovjek(ica) kad naraste. Empatična, slobodna pripadnica ljudskog roda. Zašto mi nitko ne da savjet kako da odgojim Čovjeka?

Vrlo jednostavno – praktične savjete te vrste nemoguće je davati. Dakle, molim vas da se bavite korisnijim stvarima od toga hoće li deficit jednog zagrljaja učiniti moje dijete emocionalnim invalidom s hamburgerom u ruci. Hvala!

***

Ksenija Grabar

Sve je jasno, je li?

U poplavi rezultata istaživanja, upitam se često, što će sljedeće pokazati? Kakvi će biti rezultati nekog sličnog? Hoće li se nadograditi, ili će biti kontradiktorni? I pod tim ne mislim samo na istaraživanja o razvoju djeece i raznih utjecaja na njih. Ponekad su rezultati važnih istraživanja, izvor zabave u mojoj obitelji, važan input razbijanja svakodnevnog ritma.

Kako uklopiti rezultate dobivene istraživanjem u svakodnevni život, obilno ispunjen točkicama u rokovniku? Što reći nadređenom na poslu, kad mali princ kategorički odbija odlazak u vrtić, bez nekog valjanog razloga, jednostavno ne želi?! Kraljević, koji je od prvog rođendana u instituciji koju bez pogovora, vojnički odrađuje već petu godinu. Iako su prve tri najvažnije, nema tu baš nekog izbora. Moram na posao, kako bih platila taj isti vrtić, indirektno i sva ta istraživanja… Na kraju, kad stignu rezultati, zasigurno ću imati nova saznanja koja će mi pomoći da moj kraljević stasa u zrelu, zdravu i veselu osobu. U međuvremenu , dok čekam rezultate, imat ću još pokoju “točkicu” u rokovniku – dan samo za kraljevića, pregled ovaj ili onaj, komparacija sa vršnjacima, roditeljima sličnih stavova, ne bih li se uvjerila da sam na pravom putu, i oni sigurno prate istraživanja, možda mi je koje promaklo… jesam li obavila sve predradnje za skorašnji izlet vrtićke grupe? Imam li sve potrebno za skijanje? Klizanje? Što je u programu za proljeće? Kako ću to sve uklopiti u budžet? Beskrajno pregovaranje sa ocem kraljvića, kako je dobro pružiti djetetu izbor, kako će ga to ojačati i na koji način ću to isfinancirati…

Zašto kraljević ne želi kod bake i djeda na selo? Je li onaj vikend kada je imao dvije, bio previše za njega? Ima li nekih istraživanja na tu temu? Ili su to bila ona dva tjedna u Austriji sa drugim djedom i bakom? Možda ga nisam dovoljno pripremila? Nisam ga zaista čula što mi govori? Možda je problem u današnjim bakama i djedovima? Nekako mi se čini, da su bake i djedovi, u vrijeme kada sam ja bila mala, bili dosta angažiraniji s unucima… Ako ja ikad dočekam to vrijeme, zasigurno će moji unuci voljeti dolaziti k meni… jer ću provoditi kvalitetno vrijeme s njima – pratiti najnovija istraživanja 🙂

Igramo li se dovoljno? Koliko je dovoljno? Osjeća li da razmišljam o brdu veša za peglanje u sobi, koje prijeti odronom?

Kozmetičarka me zadnji put (??) jedva prepoznala. Oh, stvarno vas dugo nije bilo, rekla mi je. Koju ispriku upotrijebiti ovaj put? Znate, imam doma malo dijete? Recesija? Kakva recesija, žena mora brinuti o sebi, inače ne brine ni o obitelji! Koga još briga za depilaciju u svoj ovoj gunguli?! Supruga? Možda ode nekim drugim glatkim nogama i besprijekornoj bikini zoni? Joj da!?! Gužva na poslu? Ah, kome nije?!?!? Zaplela sam se u rezultate istraživanja i nove obaveze koje idu pod ruku s istima?

Nedavno sam krenula u školu roditeljstva, jer želim biti bolji roditelj, lako za kozmetičarku, naći ću neku koja ima djecu, bit će ju lakše uvjeriti kako zaista nisam imala vremena.

U školi roditeljstva – iznenađenje! Prvi susret deset roditelja (7 mama i 3 tate), drugi susret osmoro roditelja (7 mama i 1 tata, koji je otišao nakon pola sata…). Zar od toliko odgovornih roditelja u gradu samo nas nekolicina razmišlja o roditeljstvu, zar nitko ne prati istraživanja o važnosti rasta zajedno sa djecom? Možda je ovo dobra tema za sljedeće istraživanje?

Uz svakodnevni posao, koji nam osigurava egzistanciju (da, znam da postoje osobe koje uživaju u svom poslu, ja nažalost nisam jedna od takvih), djecu koja zaslužuju najbolje, angažirane roditelje, bračne ili izvanbračne drugove (i drugarice :), dom, dobrodošle hobije, užasan promet, vrtiće, škole, liječnike, društvene obveze (kad smo točno došli do točke kada druženje sa prijateljima i obitelji nazivamo – obvezama???) sve više pratim istraživanja (ili ona prate mene???) o razvoju i utjecaju na mog malog princa. Ponekad si čestitam, u rijetkim večerima kada zaokružim sve “točkice” u rokovniku, no puno češće – dodam još neku…

***

Maja Jagar

Veliki je pritisak društva na današnju ženu. Ona treba biti čvrsta i ne podložna stresu, ali draga i prijemčiva za tuđe osjećaje, uspješna u svom poslu, prije i nakon službenog radnog vremena dobra domaćica, supruga, prijateljica, snaha, kćer. Poželjno je da bude privlačna i lijepo sređena, divlja u postelji sa svojim muškarcem, plaha pred drugim muškarcima, dobra majka koja pruža mnogo ljubavi svojoj djeci kao i ostalim osobama koje se zateknu u njenom društvu. Poželjno je da fino kuha, ali ne i da jede puno od toga što pripremi. Jer tko voli vidjeti deblju ženu? Na naslovnicama muških ali i ženskih revija su one sa photoshopom kreiranim mjerama 90 – 60 – 90. Dobro je biti mudar, ali bolje da se to ne vidi na licu ili kosi žene. Kod muškaraca,  to je šarmantno i seksi.

Takva idealizirana slika žene može biti pogubna za majke, ali i za njihovu djecu. Kod majki izaziva osjećaj krivnje što nisu savršene, kod djece zbunjenost zbog onoga što vide i osjećaju. Ne poklapaju se slika majke kakvu vide u reklamama i filmovima sa slikom mame kad se vrati s posla iz uredu sa gdje šef vrši mobbing na nju 8-16.

Otac koji preuzima dio kućanskih i obaveza vezanih uz brigu za dijete svakako popravlja situaciju. No, takvih očeva nema mnogo. Još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu. Očeve se ne krivi zbog toga što je dijete hiperaktivno, depresivno, neuredno ili pretilo. U svakom slučaju manje nego što se proziva majku.

Majčinska ljubav nije jednosmjerni proces, kaže u svojoj knjizi “Očevi gdje ste?” Pavao Brajša. Ona nije nešto uvijek sveto, nedodirljivo, uzvišeno, uvijek samo pozitivno, altruistično i dobro.  Majčinu ljubav potrebno je demistificirati kako bi se o njoj moglo realno razmišljati. Majka nije isključivo davateljica ljubavi. Kada govorimo o ljubavi, potrebno je promišljati o kvaliteti iste, a ne samo o kvantiteti. Većina majki bi automatski reklo da bezgranično vole svoje dijete. No, pravu – djetetu adekvatnu ljubav može dati jedino zadovoljna osoba.

Ulogu majke je potrebno promatrati unutar užeg i šireg konteksta, obiteljskog i društvenog. Odnos djeteta i majke usko je povezan sa drugim osobama u njihovoj okolini.  Na majku utječu i njena sadašnjost i prošlost.  Majčin partnerski život, njeni odnosi sa značajnim osobama , zahtjevi koju pred nju stavlja društvo, prava koja žena kao majka ima … sve to može imati direktnog ili indirektnog utjecaja na njen odnos prema djetetu.

Majka je osoba, ljudsko biće kojoj je potrebna ljubav kako bi istu mogla dalje pružiti. Društvo, podržavajući majku – podržava svoje sinove i kćeri, gradi svoju budućnost.

U pravednom društvu, gdje su na cijeni prave ljudske vrijednosti,  koje nudi adekvatne sadržaje svojim mladim naraštajima i obiteljima, gdje su žene i muškarci ravnopravni – pojedinac lako može zadovoljiti svoje emocionalne potrebe. Ne čini to kroz poremećeno uživanje hrane, alkohola, droge ili ine druge vrste ovisničkih odnosa.

Društvo – to smo svi mi. A svatko na svoj način može pokrenuti pozitivnu promjenu u svojoj sredini.

E, sad si tek prava mama!

Posted on by sdadmin

 

Da krenemo od početka, da se predstavim.

Imam 31 godinu, mama sam 10,5 mjesečnog sinčića, zaposlena na neodređeno kod istog poslodavca skoro pa 3 godine i završavam specijalistički studij koji sama plaćam.

Na porodiljni sam otišla sa 7,5 mjeseci trudnoće jer mi je postalo veliko opterećenje putovati vlakom i tramvajem svaki dan skoro 1h u jednom smjeru. Također sam i tijekom cijele trudnoće na poslu imala vrlo stresnu okolinu jer sam, nažalost, imala šeficu koja, iako je žena, nije imala razumijevanja niti osnove komunikacije u radnoj sredini.

Hvala bogu, porod i povratak iz bolnice prošli su kako – tako u redu, a i problemi koji su se javljali tijekom prvih mjeseci su uspješno riješeni. Radovala sam se svakom danu provedenom sa svojim sinom i uživala gledati ga kako raste i napreduje.

Prije 4 mjeseca muž je morao na transplantaciju te je već skoro 4 mjeseca na bolovanju. Iako mu nije bilo lako, drago mi je da je bio sa mnom doma jer je i on mogao malo odmoriti i uživati u igranju sa našim sinom. Također smo prije mjesec dana kupili stan te dignuli i kredit jer nam je, iskreno, već bilo dosta plaćati svakojake rupe novcem s kojim smo mogli biti na svom.

U isto vrijeme, kako se bližio datum završetka mog porodiljnog dopusta, tražili smo za sina vrtić i jaslice u koje mora krenuti u 3 mjesecu. S obzirom na to da su svi roditelji suočeni sa manjkom mjesta u vrtićima, vjerujem da znaju kako je problematično i teško tako nešto osigurati. Cijelo to vrijeme, iskreno, srce mi se kidalo jer ću se morati odvojiti od svoje bebe i predati ga u ruke nepoznatim tetama u vrtiću. Stres zbog odvajanja i stres zbog povratka na posao lagano su se gomilali u meni. Svaka mama koja je ovo proživjela zna o čemu pričam, zar ne?

U prosincu prošle godine poslodavac je zatražio da se nađemo na sastanku, kako bi (kao što je rekao) vidjeli što ćemo i kako ćemo kad se vratim na posao. Nekako sam imala osjećaj da se nešto sprema, ali svi su me uvjeravali da sam u krivu. Eh, da bar…

Naime, na sastanku mi je moj dragi direktor rekao kako se moje radno mjesto ukida te mi ponudio sporazumni raskid ugovora. Naravno da je u govoru spomenuo i famozne, otrcane riječi – RESTRUKTURIRANJE, TEŠKA SITUACIJA NA TRŽIŠTU, PAD PRIHODA, VEĆA OTPREMNINA nego što bi mi trebao dati, OSJETLJIVOST NA MOJU SITUACIJU – pa čovjek sa strane bi dobio dojam da on iskreno žali što me mora otpustiti i da mu je toliko teško da bi najradije zaplakao… Yeah right!!!

Ne moram ni reći da sam plakala… iako sam podsvjesno znala što će mi reći čim je za mnom zatvorio vrata ureda… i, iako sam sama sebi rekla da neću plakati, da neću pokazati da mi je teško i da me to slomilo… Ali, uzimajući u obzir sve što se događalo i sav stres koji se nakupio, nažalost, nisam se mogla suzdržati… Naravno, ne moram ni spominjati da moje suze nisu ganule njegovo kapitalističko srce, opet je krenuo s također otrcanim frazama – MLADA SI, OBRAZOVANA, IMAŠ ISKUSTVA, NE BI TI TREBALO BITI TEŠKO NAĆI NOVI POSAO…

{slika}

E moj dragi bivši direktore, da ti malo pojasnim situaciju na tržištu rada u Hrvatskoj…
1) Ukoliko ste mlada žena od 20-25 godina u savršenoj ste poziciji da vas ozbiljno razmotre za neku od početničkih pozicija ako se javljate na oglas za posao. Ali, isto tako što ste bliže ovoj famoznoj brojci od 25, a još “gore” ako ste u ozbiljnoj vezi ili udane, odmah će vas bombardirati pitanjima – Jeste li udani, a ako niste kad mislite? Ako jeste, kada planirate proširenje obitelji? I slična pitanja… Iako vam se po zakonu takva pitanja ne smiju postavljati, pitaju se redovito da bi poslodavac procijenio može li na vas računati na dulje vrijeme ili mu planirate “pobjeći” na dulje vrijeme na porodiljni. Samim tim, ukoliko ste udane ili planirate skoru udaju, u nepovoljnoj ste poziciji u odnosu na ostale i vrlo je vjerojatno da će na poziciju za koju se prijavljujete zaposliti nekoga tko nema tih “nedostataka”.

Situacija je još gora ako ste mlada mama, kao što sam ja. Sada na svakom razgovoru za posao (ukoliko uopće i dođete do toga), naravno, pitaju koliko je dijete staro, ide li u vrtić, a vama se bilježi jedan veliki minus jer se “podrazumijeva” da ćete često izostajati s posla kad će dijete biti bolesno, ili neće ići u vrtić ili ćete ranije odlaziti s posla kako biste uopće stigli po njega jer u “socijalnim” ili gradskim vrtićima još uvijek je radno vrijeme do najkasnije 17h.

2) S obzirom na to da sam toliko “obrazovana” javlja se problem koji mi se dogodio na velikoj većini razgovora za posao. Kada se javljam na poziciju u kojoj se traži manja stučna sprema, dobijem odbijenicu u kojoj mi se kaže da sam prekvalificirana, pa se smatra da bi mi taj posao samo bio odskočna daska do pozicije koja bi odgovarala mojim kvalifikacijama.

Ukoliko se javljam za poziciju na kojoj se traži menadžersko iskustvo (koje naravno nemam jer me nitko bez njega neće zaposliti – zamisli apsurd!!!) vrlo mi se jasno daje do znanja da ne smatraju da sam dovoljno sposobna i obrazovana da naučeno mogu primjeniti u praksi i pokušati naučiti kako biti uspješan menadžer. Da se razumijemo, nisam se javljala na direktorske pozicije.

S obzirom na to da je na Zavodu za zapošljavanje trenutačni broj nezaposlenih 334 001, a broj slobodnih radnih mjesta 5 333, vjerojatnost da je jedno od njih rezervirano za mene, nekako mi se čini mala.

Kako je moja jedna dobra prijateljica, i sama mama rekla: E sad si tek prava mama – nezaposlena i mama 24h!

Toliko za sada od mene, planiram napisati i članak o pravima mama/žena koje su nakon porodiljnog dobile otkaz sa poveznicama iz Zakona pa stoga,

do skorog čitanja

 

Srdačan pozdrav,

DBH

 

 

 

“Melodija” raspada moralnog sistema

Posted on by sdadmin

Kapital. Novac. Konzumerizam. Sveto trojstvo modernog društva današnjice. Uvuklo se među nas i u nas same kroz toliko različitih kanala da je neizbježno ne težiti tome barem u jednoj mjeri. Čak je i umjetnost postala dio te velike mašinerije kupoprodajne moći. Upravo iz tog razloga mislim kako je potrebno što više osvjestiti ljude o tome kako mi i sve oko nas postaje proizvod na polici s ceduljicom na kojoj je jasno istaknuta cijena.

Sve postaje izrazito materijalno vrednovano. Sama umjetnost gubi primarnu funkciju, a ta je da javnosti prikaže unutarnji svijet samog umjetnika. Ona je postala alat za samopromociju, isticanje vlastitih atributa i diktiranje nekog novog “trenda” ili stila i načina života. Konkretno u ovom primjeru glazba i glazbena industrija. Vrijednost glazbe (barem nekada jest) mjeri se kvalitetom zvuka, orginalnošću u komponiranju, inovativnosti, orginalnosti pri pisanju teksta ili režiranja spota za odabranu pjesmu. Ali što se danas događa? Dekadencija čitave glazbene industrije. Više-manje je svima jasno da je gotovo sve u glazbenom pogledu već osmišljeno i viđeno. Brojni su primjeri loših reciklaža i plagiranja već proslavljenih pjesama u razdobljima koja su prethodila ovome. Upravo iz tog razloga glazbenici današnjice pažnju svoje publike nastoje zaplijeniti potpuno drugačijim pristupom – negativnim publicitetom. Jer znaju i oni sami da nije bitno što se o njima priča, dok god se nešto priča.

S obzirom na to da se zbog njihove glazbe ne okreću glave na ulici, odlučili su masovnu reakciju izazvati kontroverznim spotovima. Spotovima koji su prepuni, pogađate, seksa i eksplicitnih scena. Zašto? Jer seks sve prodaje, ali je i dalje neki oblik tabu teme u nekom odgojnom i moralnom smislu, stoga izaziva burne reakcije velikih moralista, tradicionalista, konzervativaca i sl. Ključne riječi – izaziva reakciju. Dakle, ako nije moguće privući publiku kvalitetnom glazbom, napravimo spot koji će biti toliko “začinjen” da će biti zabranjen u pola zemalja svijeta i upravo će ta činjenica “nedopuštenog” pobuditi zanimanje u ljudima. Zašto je zabranjen? Gdje se može naći? Tko je zadužen za cijelu priču? I onda osim takvom promocijom, dolaze svi masovni kritičari koji isto tako, negativnim publicitetom, ne daju “eksplicitnim” glazbenicima da se maknu s naslovnica žute štampe. Zaključak ovog dijela je profit i marketing. Čista tragična ekonomija. Dakle, poanta čitave epopeje je nekoliko dodatnih nula na računima glazbenika i čitave glazbene industrije. Ali pod koju cijenu?

Te spotove (s obzirom na široku upotrebu i laku dostupnost interneta) gledaju svi. Od prve do sto prve godine. Svi. Naša djeca, nećaci, rođaci, unuci bombardirani svakodnevnim seks-skandalima i devijantnim ponašanjem poznatih i slavnih osoba, trebaju odrasti s pravim vrijednostima i moralnim stavom. Kako? Kada se žene u tim spotovima prikazuju kao “komadi” kojih treba što više “riješiti” da bi bio faca, tj. djevojčicama se prikazuje da je žena objekt koji mora izgledati apsolutno savršeno, imati prave pokrete i nastup kako bi zavela nekog bogatog repera i bila dio njegovog veličanstvenog harema?! Nadalje, nevezano za muško-ženske uloge, gubi se vrijednost odnosa između dvoje ljudi i seks se svodi na primitivan, nagonski nivo koji smo se toliko trudili kultivizacijom preći, da bi se sada ponovno na njega vratili. Što, povijest se ponavlja? Idemo u krug? Moramo pasti nakon što smo ustali? 

Djeca pamte. Upijaju kao spužve sve što se oko njih događa. Konstantno bombardirani iskrivljenim slikama, koliko god se roditelji trudili usaditi prave vrijednosti u njih, negdje te slike moraju ostati pohranjene. Da li će se to manifestirati u kompleksima zbog vlastitog tijela ili statusa u društvu, u muško-ženskim odnosima koji će se svoditi na one iz kamenog doba, u nerealnim očekivanjima od života i ljudi, u želji da postanu netko tko nisu, već bi drugi htjeli da budu…? Toliko je negativnih posljedica. Kada slavne osobe izjave da njihova uloga nije odgojna već zabavljačka, a da se tim dijelom trebaju baviti roditelji, griješe. Jer čiju će pjesmu poslušati kad su tužni ili sretni, čije će lyricse citirati na facebooku, twitteru i sličnim stranicama, čiji će poster imati iznad kreveta kao podsjetnik tome koga cijene i poštuju? Sigurno ne roditelje. Zapitajmo se , na kraju svega, isplati li se zbog veće mogućnosti “peglanja” kartice izazvati domino-efekt vrijednosti u moralnom svijetu današnjih mladih? I može li se baš sve unovčiti? Pamet, glas, stas,ljubav….život?

Europska izgubljena generacija: mladi i nadobudni u EU

Posted on by sdadmin

prevela i prilagodila: Nada Kujundžić


Viola Caon napustila je rodnu Italiju u potrazi za zaposlenjem. Sada se vraća kako bi doznala kako stvari stoje s njenim školskim kolegama/icama… U to da ekonomska kriza najteže pogađa upravo mlade diljem EU potvrdili su nam i sugovornici/ce u Ateni i Madridu.

Više od jedne četvrtine (28%) Talijana u dobi između 16 i 24 godine, nezaposleno je. Drugi se bore s neplaćenim stažiranjima ili slabo plaćenim poslovima bez ikakvih prava ili sigurnosti. Kriza se svakim danom sve više produbljuje, sve više ljudi polako ali sigurno gubi vjeru u budućnost. Italija nije jedina država koja se suočava s ovim problememom – u čitavoj Eurozoni stope nezaposlenosti obaraju rekorde. Statistike govore o čak 16.3 milijuna nezaposlenih u 17 zemalja. Priča o izgubljenoj generaciji postaje skandal na razini čitavog kontinenta. U Španjolskoj, gotovo polovica osoba između 16 i 24 godine starosti je nezaposlena (51.4%); u Grčkoj ta brojka iznosi 43%. U jeku krize, odlučila sam se vratiti u svoj rodni grad Civitu Castellanu, smješten 65 km sjeverno od Rima, kako bih se susrela s kolegama/icama iz srednje škole. Michaela, Maria, Elena, Elisa, Michele, Martina i ja zajedno smo maturirali 2005. godine.

Nekada davno, Civita Castellana bio je jedno od vodećih industrijskih središta u regiji. Od kraja Drugog svjetskog rada, oko 90% ljudi bavilo se izradom opreme za kupaonice i lončarijom po kojoj je ovaj grad poznat. Takozvana “kriza” ovdje je stigla ranije nego na druga mjesta – ekonomija je patila zbog rastuće globalizacije i jačanja sve konkurentnijeg kineskog tržišta koje je slične proizvode nudilo po mnogo nižim cijenama. Mnoge tvornice zatvorile su svoja vrata, tisuće su ostale bez posla. Dužnička kriza koja se pojavila 2008. godine sa sobom je donijela rastuću nesigurnost: većina zaposlenih neprestano strahuje od dobivanja otkaza. A tu su, dakako, i mladi. Napredovanje u Italiji nikada nije bilo ni lako ni jednostavno, tim više što je najvažnije poznavati ´prave ljude´. U zemlji u kojoj se trenutno ne nazire kraj krize, budućnost ne izgleda naročito obećavajuće. Moja vlastita odluka da se preselim u London bila je djelomično potaknuta ekonomskim razlozima. A što je mojim kolegama/icama? Kako se oni/e snalaze?

Martina Rossitto (26), studentica humane biologije

“Stažiram u laboratorija za cističnu fibrozu u bolnici u Rimu. Imam sreće jer napokon imam priliku baviti se konkretnim istraživačkim radom. Mjesto sam dobila jer poznajem jednoga od liječnika zaposlenih u laboratoriju. Za svoj rad ne dobivam nikakvu financijsku nadoknadu, no ipak se osjećam povlaštenom budući da moji kolege/ice na faksu rade i po 12 sati dnevno, a nemaju pristup ni najosnovnijim istraživačkim alatima. U Italiji, odluka da se bavite istraživačkim radom ravna je samoubojstvu. Vlada nam neprestano reže sredstva”.

Maria Francesca Zozi (26), studentica umjetnosti

“Ljudi mi neprestano govore da je moj studij posve beskoristan, i da me nitko neće zaposliti. Meni je sasvim nepojmljivo da vlade neprestano šparaju na umjetnosti i obrazovanju, a ulažu u razne druge sektore. To je potpuno suludo! Problem je u tome što je čitav javni sektor (a to obuhvaća i većinu našeg umjetničkog naslijeđa) neučinkovit i korumpiran. Trenutno imam mnogo zamisli i sanjam o odlasku na Umjetničku akademiju u Milanu, no to si nažalost ne mogu priuštiti. Najradije bih preselila u inozemstvo, no moj dečko smatra da moramo ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost”.

Elisa Di Pietro Paolo (25), nezaposlena prodavačica

“Moja potraga za poslom započela je prije šest godina, nedugo nakon mature. Dobila sam mjesto kao prodavačica u jednoj rimskoj trgovini, no ugovor je bio na određeno vrijeme i morao se obnavljati svake godine. I onda, jedne godine, moji su poslodavci odlučili da ga više ne žele obnavljati. Otpustili su djevojku koja je radila za njih pet godina samo zato što je morala uzeti bolovanje (dobila sam upalu pluća). Od prošlog sam siječnja nezaposlena – tu i tamo se dočepam kakvog honorarnog poslića poput dijeljenja letaka ili rada u ljetnim kampovima. Problem je u tome što sada kad sam odradila praksu, poslodavci mi moraju ponuditi stalni radni odnos a to im očito ne odgovara”.

Michele Stentella (26), DJ i student političkih znanosti

“Već godinama radim kao DJ; osim gaža u popularnom noćnom klubu u Rimu, polako se ubacujem i u producentske vode. Ako sve bude išlo po planu, mogao bih potpisati ugovor s uspješnom diskografskom kućom. No kriza se osjeća i u glazbenoj industriji. Sve više klubova se zatvara, ljudi su sve manje spremni trošiti na noćne provode, a to svi u klubu itekako osjećaju. U međuvremenu studiram – nadam se da će mi bakalaureat jednoga dana dobro doći”.

Michela Moretti (25), pravnica-pripravnica

“Nedavno sam diplomirala pravo i započela pripravništo u odvjetničkoj tvrtki u blizini mog rodnog grada Viterba. Naravno da za to ne dobivam ništa. Jedine osobe za koje znam da imaju plaćeno pripravništvo su djeca odvjetnika. Njima su osigurana mjesta u uredima i tvrtkama njihovih roditelja, i to im se dobro plaća”.

Elena Cirioni (25), radijska novinarka-pripravnica

“Provela sam dvije godine na praksi na lokalnoj radio postaji koja mi za moj rad nikada nije ponudila financijsku naknadu. Srećom, pružila mi se prilika prijeći na privatnu postaju koja mi pokriva putne troškove i pomaže da dobijem novinarsku dozvolu. Radim oko 15 – 20 sati tjedno za što dobivam 200 eura mjesečno. Moj san je bio postati kazališnom glumicom – tome se još uvijek potajno nadam, no s obzirom na lošu situaciju u kulturi svjesna sam da ni u tome ´nema kruha´”.

Grčka

Ekonomska kriza u Grčkoj najteže je pogodila mlade. U zemlji koja grca u dugovima i bori se s krizom već petu godinu za redom, stope nezaposlenosti ruše sve dosadašnje rekorde: gotovo 44% od 907 953 nezaposlenih su mladi između 15 i 24 godine starosti. Vrlo mala mogućnost zapošljavanja, nedostatak programa za osposobljavanje nadolazeće radne snage, upozorenja da će trebati barem deset godina da se uzdrmala ekonomija oporavi – ovi i slični razlozi potaknuli su brojne mlade na razmišljanje o odlasku u inozemstvo. Rezultat: odljev mozgova koji bi mogao imati pogubne posljedice za budućnost zemlje. Procjenjuje se da je u posljednje dvije godine oko deset tisuća (mahom visokoobrazovanih) mladih Grka/inja preselilo u neku od stranih zemalja.

Christos Xeraxoudis (24), nezaposleni kuhar

“Po struci sam kuhar i već mjesecima bezuspješno tražim posao. Poslao sam životopis hotelima i restoranima diljem Grčke, no na pedesetak odaslanih molbi stigao mi je jedan jedini odgovor. Pokušavao sam i u inozemstvu, u Engleskoj, Njemačkoj i Švicarskoj gdje imam rodbinu, no bez uspjeha. Ipak, i dalje sam optimističan. Grčkoj je potrebna promjena, potrebno ju je iznova izgraditi. Jedno vrijeme nam je dobro išlo, no onda je sve krenulo po zlu; kad shvatite da ste prisiljeni uvoziti limune iz Argentine, znate da je država dotakla dno”.

Evangelia Hadzichristofi (26), nezaposlena dizajnerica interijera

“Već sam godinu dana bez posla i teško se s time nosim. Stažirala sam u muzeju u Ateni i nakon što sam tamo dobila otkaz nikako ne mogu pronaći novo namještenje. Prijavljivala sam se na oglase za tajnicu, recepcionisticu, prodavačicu, no odgovor je uvijek isti: “Ne, hvala!”. Trenutno sam u situaciji da moram paziti na svaki novčić; financijski ovisim o ocu koji je i sam u materijalnim problemima. Odnedavno razmišljam o odlasku u inozemstvo, pa sam počela slati molbe u Englesku i Amsterdam”.

Giorgos Dimas (25), kuhar

“Bio sam nezaposlen tri godine, sve dok prošlog tjedna nisam napokon dobio posao kao kuhar. Vjerujte da mi nije bilo lako: morao sam se dodatno školovati za kuhara, čak sam počeo učiti engleski. No situacija je i dalje kritična: ljudi nemaju novaca, pa većinu vremena živim u strahu da će restoran u kojem radim jednostavno propasti. Iako će trebati nekoliko godina da se nezaposlenost stavi pod kontrolu, mislim da je kriza ipak donijela i nešto dobra: prije ste u Grčkoj mogli naći posao jedino kao državni službenik. To se moralo promijeniti”.

Španjolska

Mladi Španjolci/ke u nezavidnoj su poziciji: najnoviji podatci govore o 51.4% nezaposlenih u dobi od 16 do 24 godine. Ukupan broj nezaposlenih iznosi više od pet milijuna. Ovo je generacija s najvišim stupnjem obrazovanja i kvalifikacija do sada; no to je istodobno i generacija s najmanje nade u bolje sutra. Čak i ako budu imali sreće pa dobiju posao, većinu njih (oko 60%) očekuju male plaće i rad na određeno. Prije desetak godina, pojavio se posprdni naziv za mlade ljude koji zarađuju tisuću eura mjesečno: mileuristas (španj. mil euro, tisuću eura). Danas je situacija toliko loša da se ovaj, nekada podcjenjivački naziv, mnogima doima kao nedostižni ideal.

Eduardo Caña (23), student

“Studiram novinarstvo i ekonomiju, usput obavljam razne slabo plaćene honorarne posliće: točenje piva u kafićima na plaži, rad na baušteli, istovarivanje voća s kamiona, punjenje vrećica kupcima u Ikei. Najveća naknada koju sam dosada dobio iznosila je sedam eura po satu. Neplaćeno stažiranje obavio sam u jednoj novinarskoj kući. U lipnju ću diplomirati i ako do tada ništa ne ozbiljnije ne iskrsne, najvjerojatnije selim u inozemstvo”.

Marita Blázquez (25), studentica

“Shvatila sam da je sasvim nemoguće pronaći posao u mojoj struci. U rodnoj Granadi radila sam u igraonici u trgovačkom centru i to je najbliže što sam došla radu s djecom (a to je bio glavni razlog zbog kojega sam upisala faks). Otkako živim u Madridu našla sam tek dva honorarna posla: jedan u robnoj kući, drugi u butiku gdje nisam bila prijavljena i gdje sam dobivala tri eura po satu. Kad sam zatražila bolje radne uvjete, dobila sam otkaz. Upisala sam fakultet kako bih postala učiteljicom. Sake godine otvori se svega nekoliko novih učiteljskih mjesta, tako da zbilja nema pojma što da radim”.

Adriano Justicia (27), nezaposleni fotograf

“Po struci sam fotograf, a imam i diplomu filmskih studija, no niti u jednome od ovih područja ne mogu naći posao. Radio sam u telemarketingu, prodavao kreditne kartice, čak sam jedno vrijeme volontirao u Crvenom križu. Nedavno sam upisao studij produkcije koji uključuje i obavljanje prakse (neplaćene, zna se!). Ako ni nakon toga ne uspijem pronaći posao, najvjerojatnije ću morati odseliti natrag u Berlin gdje sam proveo nekoliko mjeseci stažirajući u fotografskom studiju. Kako stvari trenutno stoje to mi je najbolja opcija, iako mi nipošto neće biti lako napustiti domovinu”.

María Lázaro (25), nezaposlena agentica za marketing i turizam

“Došla sam u Madrid kako bih radila kao menađerica u muzeju nogometnog kluba Real Madrid. Dvije sam godine provela u muzeju na stadionu Santiago Bernabé, no prije šest mjeseci dobila sam otkaz. Otada ovisim o kratkotrajnim usputnim poslićima: tri do pet dana kao hostesa na sajmovima ili poslovnim konvencijama, uglavnom bez ikakvog ugovora. Moj partner radi kao grafički dizajner i nedavno mu je ponuđeno mjesto u Zaragozi, pa ćemo vjerojatno preseliti tamo. Ja se vraćam na fax – nedavno sam upisala magisterij, pa se nadam da će mi to pomoći u potrazi za poslom”.

Magnum 365 ili zašto su dlake na prsima oznaka muževnosti

Posted on by sdadmin

U sklopu projekta “Oni dolaze” u Galeriji SC na Noć muzeja otvorena je izložba “Magnum 365” Luke Hrgovića i Duje Medića. Dvojica mladih umjetnika kritiziraju razvoj muške golotinje i estetske standarde. Naslove izložbe Magnum 365 sugerira, pištolj Magnum kao muškarčevu najdražu igračku. Fotografije Duje Medića u pozama Burt Reynoldsa u Cosmopolitanu zbog kojeg je to izdanje prodano u 36 milijuna primjeraka, te Davida Hasselhoffa i Seana Conneryja odgovaraju njegovu stavu o nužnosti dlaka na prsima.

Duje Medić upozorava na zaboravljeni trend koji za tog umjetnika znači muževnost.

Luka Hrgović, pak u kratkom lažnom dokumentarcu glumi pretencioznog supermodela Bianca Medica, a Medić glumi fotografa Lucasa Hasselblada koji zajedno rade performanse i fotografije, pritom kritizirajući “modni svijet.”

Mladi umjetnici su na duhovit način prikazali kako se pojam muškarca mijenjao od antičke Grčke do danas, te način na koji su muškarci doživljavani kroz film i fotografiju.

Apeliraju na činjenicu da je ženska golotinja opravdana, a za muškarčevu se uvijek traži opravdanje.

Tradicijski, goli muškarci su simbol antičkog ideala ljepote. U drevna vremena muška golotinja bila je uobičajena u javnim skulpturama dok se za žensku trebalo tražiti opravdanje u priči. Danas je obrnuta situacija – u filmovima i fotografiji, ženska je golotinja češća od muške, a za potonju su potrebna objašnjenja (kao na fotografiji Mije Vesovića (iz 1980.) koja je na naslovnici Poleta prikazivala golog Milana Šarovića, tadašnjeg golmana Dinama, a uredništvo se “opravdavalo” igrom riječi (gol man – gol čovjek).

Izložba je otvorena do 4. veljače u Galeriji SC.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org