sdadmin

Feministički pristup klimatskim promjenama

Posted on by sdadmin

Prevela Kristina Vlaović

 

Na konferenciji o klimatskim promjenama održanom u južnoafričkom gradu Durbanu krajem studenog 2011. godine grupa sastavljena od predstavnica organizacija žena izradila je rad namijenjen raspravi, a koji je nastao kao reakcija na veliku pozornost rodnim pitanjima i pitanjima žena u Durbanu. Ta se pozornost, nažalost, ponekad temeljila na pukom nabrajanju riječi bez razumijevanja kompleksnosti roda kao koncepta i njezinih ciljeva. Pojedine žene/ organizacije žena nisu pozitivno prihvatile zlouporabu koncepta roda, iako su cijenile pozornost koja joj je dana.

Feministički pristup radne grupe vijeća žena na COP17 (17. konferenciji stranaka Okvirne konvencije UN o promjeni klime). Facilitatorica grupe je Ulrike Roehr roehr@life-online.de.

Za postizanje rodne i klimatske pravde ključna je preobrazba načina na koji su žene i rodna pitanja koncipirana i uključena u vođenje politike i pregovora o klimatskim promjenama kako bi se osiguralo da su žene uključene u srž rasprava i njihovih ishoda. Kao predstavnice polovice svjetske populacije, želimo biti u središtu, a ne na marginama.

 

Kako svijest o rodnim pitanjima raste u području klimatskih promjena, organizacije koje su radile na podizanju svijesti u ovom području trenutno naporno rade kako bi osigurale da se upotreba koncepta roda unaprijeđuje u okviru transformacije prema jednakosti, a ne da samo bude dodatak procesu.

 

Naša feministička perspektiva o klimatskim pregovorima temelji se na razumijevanju činjenice da tržišni mehanizmi nisu pridonijeli konstrukciji jednakosti između žena i muškaraca. Uz to, nisu stvorili niti održivo partnerstvo s prirodom koje bi zadovoljavalo potrebe svih ljudi na planeti. Umjesto toga, trenutačni tržišni mehanizmi rade na održavanju globalnog ekonomskog sustava koji se povijesno temelji na eksploataciji i dominaciji nad ljudima i ljudskim resursima, a sve radi ostvarivanja profita za malobrojne.

Štoviše, ekonomski sustav se danas temelji na rodnoj podjeli rada na međunarodnoj razini koja je seksistička, rasistička i uništava prirodu. Ova podjela rada tvori temelj nejednakosti između muškaraca i žena te ne može dovesti do preobrazbe potrebne za razvoj prema pravednoj i održivoj budućnosti. Uključivanje roda u takvu logiku pretvara žene i njihov rad u robu koja služi učinkovitoj implementaciji tržišnih mehanizama i ženama nameće veće radno opterećenje i odgovornosti.

U ovakvom kontekstu, kako razvijamo koncept roda u pregovorima o klimi, moramo izbjeći instrumentalizaciju rodnih uloga i odgovornosti. Puko prepoznavanje rodnih razlika unutar trenutačnih okvira ne rezultira većom autonomijom za žene i neće dovesti do značajnije probrazbe potrebne za ostvarivanje rodne ravnopravnosti.

 

Na konferenciji je bilo očito da postoji značajan napredak u podizanju svijesti o rodu, od inicijativa promatračkih organizacija do medija i samih pregovora. Međutim, ovo je tek polazišna točka. Svaka kriza može biti prilika za upućivanje na temeljne uzroke. Naš izazov danas je pomak prema poštenom, održivom i jednakom društvu temeljenom na stvarnoj preobrazbi.

Slično i različito

Posted on by sdadmin

 Na Pravnom je fakultetu u petak 20. siječnja održano predstavljanje knjige Snježane Vasiljević Slično i različito: diskriminacija u Europskoj Uniji i Republici Hrvatskoj. Snježana Vasiljević viša je asistentica na na Katedri za europsko javno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, diplomirala je i doktorirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala na Pravnom fakultetu Sveučilišta Cambridge, koledž Darwin.  Dobitnica je nagrade Američke odvjetničke komore za najbolji rad na području spolne diskriminacije. Kao pravna stručnjakinja uključena je u rad mnogih nevladinih organizacija. Područja njenog stručnog interesa su pravo i politika jednakosti u EU-u, međunarodno humanitarno pravo, ljudska prava, europska raznolikost i nacionalni identiteti u EU. Njezino znanstveno bavljenje višestrukom diskriminacijom rezultiralo je ovom opsežnom knjigom. Na predstavljanje ovog rada o višestrukoj diskriminaciji nije se odazvala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak zbog neprilagođenosti prostora fakulteta potrebama osoba s invaliditetom. Pozitivno je što je organizator na početku predstavljanja uvidio tu pogrešku i istaknuo važnost prilagodbe objekata osobama s invaliditetom.

Knjiga Slično i različito: diskriminacija u Europskoj Uniji i Republici Hrvatskoj bavi se problemom višestruke diskriminacije s povijesnog, ekonomskog, političkog i pravnog aspekta. Analizira zakonodavni okvir Europske Unije po pitanju diskriminacije i specifičnosti hrvatskog zakonodavnog okvira. Autor predgovora knjizi, Slobodan Uzelac istaknuo je kako autoričin tekst govori o legalnoj vlasti koja diskriminira na dva načina, čineći ono što ne bi smjela i ne čineći ono što bi trebala. Uzelac je naglasio ono na što i knjiga ukazuje, potrebu za sustavnim znanstvenim istraživanjima diskriminacije, ali i potrebu da edukacija o diskriminaciji uđe u obrazovni sustav. Nada Bodiroga Vukobrat u svojem je obraćanju istaknula kako vidi napredak po pitanju brige o jednakosti ljudi u zadnjih dvadesetak godina i kako se sve više pažnje posvećuje tzv. nevidljivim manjinama. O potrebi propitivanja normi koje uspostavlja dominatna društvena skupina koja sve druge smatra aberacijom govorio je Siniša Rodin. Prema njegovom mišljenju Europska Unija sadrži snažnu socijalnu komponentu i štiti jednakost manjina te mora tu jednakost poštivati pri donošenju svih političkih odluka i zakona. Također, Rodin napominje kako su tvrdnje da je EU neoliberalna tvorevina u kojoj će kapital uništiti socijalna prava i slobode neutemeljene. “Hrvatsko zakonodavstvo mora zaživjeti u duhu europskog zakonodovstva, iako i u europskom zakonodavstvu ima još mjesta za popravke” naglasio je Rodin. Mario Vinković zaključuje kako je ova knjiga izašla u pravo vrijeme jer nam približava koncept ujedinjeni u različitosti i bavi se problemom vrlo prisutne višestruke diskriminacije koja je zapostavljena u znanstvenim istraživanjima. Na kraju predstavljanja autorica je obrazložila svoje osobne razloge zbog kojih se bavi ljudskim pravima i objasnila zašto smatra pozitivnim ulazak Hrvatske u EU. “Europsko je bogatstvo poštivanje različitosti, a približavnje Hrvatske Europskoj Uniji učinilo je da ljudi nakon dugo vremena gledaju u budućnost.” istaknula je Vasiljević. Na kraju je zaključila kako je iznimno važno da hrvatsko pravosuđe uvijek omogući zaštitu slabijoj strani – žrtvama i kako žrtva nije jedinstven pojam, svakoj treba pristupiti na individualan način i pokazati joj da postoji put pravne zaštite.

 

Socijalizam pripada muzejima

Posted on by sdadmin

Bez obzira na sve loše što se događalo kod nas u socijalizmu ne bismo se trebali bojati javno pričati o tome razdoblju, postavljati izložbe i pisati knjige – zaključna je misao sudionika/ce tribine održane u Zagrebu, 19. siječnja, 2012., na temu Zašto se bojimo socijalizma?

 

Naime, ovo je prvi put da se u ovih dvadeset godina od uspostave hrvatske države o socijalizmu pričalo na ovaj način, na javnoj tribini.

 

Činjenicom da još nismo provarili svoje prošlosti, Pavelićevu i partizansko-socijalističku – a što je moguće jedino istinom, kao i naglašavanjem važnosti platformi za javnu raspravu, predstavljena je tema od strane sudionika/ce tribine Darka Polšeka sa Odsjeka za antropologiju FF-a, Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest FF-a i Nevene Škrbić Alempijević sa Odsjeka za etnologiju i kulturalnu antropologiju FF-a.

 

Povijesni revizionizam socijalizma kod nas je, u odnosu na fašizam, prilično prihvatljiv. Naime, skup na temu Tko se još boji fašizma vjerojatno se ne bi mogao održati, makar ne pod tim nazivom, ili bi ljudi protestirali protiv toga. Ovakav nesimetričan odnos prema ta dva totalitarna sistema vjerojatno uzrokuje činjenica da u Jugoslaviji iskustva socijalizma nisu bila toliko strašna, generalno gledano.

 

Kod nas se, kako je počeo rat, nije imalo puno smisla suočiti sa socijalističkom prošlosti tim više što se u ime tvz. pomirenja iz redova tadašnje vladajuće garniture isticalo kako Hrvatska, uključujući i Pavelićevu NDH kao i tekovine komunističke vladavine iza rata, vuče višestoljetne težnje za samostalnošću. To je onda i bilo razumljivo.

 

Međutim, zašto se i danas ima potreba naglasiti samo negativno o socijalizmu. Naime, u socijalističkom razdoblju Hrvatska je izašla iz zaostalosti, pretvorila se u srednje razvijenu, industrijsku državu, razvila gradove, sveučilišta, sportske klubove, prvi puta u povijesti imala lidere koji su bili važni i izvan europskog kontinenta.

 

Ipak, u smislu žrtava, na socijalizam se ne može gledati pozitivno. Tome najbolje svjedoči podatak da se u razdoblju od nekih pedesetak godina procjenjuje 100 milijuna žrtava socijalizma u svijetu, kako se navodi u hrvatskom izdanju knjige Crna knjiga komunizma. Za to da bi se trebalo pokloniti žrtvama totalitarnih sistema zalaže se i Europska unija.

 

Premda je Hrvatska, što se žrtava tiče, pred nedavno održane parlamentarne izbore otvorila jednu novu instituciju čija je zadaća obilježavati neistražena grobišta žrtava komunizma ipak se kod nas još nitko nije poklonio žrtvama tog totalitarnog sistema, a svi još uvijek zajedno živimo. Jer, nisu se samo događala fizička ubojstva nego i zatvaranja, pa i između ostalog i ubojstva u socijalnom smislu, a sve su to žrtve.

 

Njemačka je jedina zemlja u svijetu koja je prošlost znala provariti – i to dvaput, te time pokazala primjer ostalim zemljama kako se suočiti sa svojom prošlosti.

 

Ljudi imaju potrebu, što se moglo vidjeti i na ovoj tribini, da se čuju njihova iskustva i sjećanja. U Hrvatskoj danas, vjerojatno, svatko ima svoju verziju što je za njega socijalizam – emancipacija žena ili možda automobil Fićo, simbol modernističkog pokreta, ili nešto sasvim treće. Kako bilo, ni stigmatizacija kao ni idealizacija socijalizma nije dobra. Jer, kako je naglasio jedan od sudionika tribine: “U redu je diviti se tome u muzejskim prostorima jer ta mjesta su i jedino primjerena za socijalizam.”

 

Tribina je održana u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu izložbe Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura, politika 1950-1974 koja je otvorena do 5. veljače 2012.

 

“NE!” dijetama i dijetnoj industriji

Posted on by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Psihoterapeutkinja, aktivistica i autorica utjecajnih knjiga Fat Is A Feminist Issue (Debljina je stvar feminizma) i Bodies (Tijelo) Susie Orbach, našla se u ulozi organizatorice masovnog prosvjeda protiv dijetne industrije održanog u Londonu prošloga ponedjeljka (16. siječnja). Povod prosvjedu bilo je ispitivanje predstavnika dijetne industrije u sklopu opsežne istrage o prikazima i percepciji tijela koju je pokrenula udruga Center YMCA.

Organizatori su pozvali okupljene da svoje programe dijeta, tablete za mršavljenje i tablice s kalorijskim vrijednostima bace u kontejner za opasan otpad, i pridruže se masovnom prosvjedu ispred britanskog Parlamenta. Susie Orbach prosvjednicima je poručila da se ne daju zavarati, jer je jedini cilj dijetne industrije uzeti im novac i natjerati ih da se osjećaju loše u vlastitoj koži.

“Mi trošimo milijune funti na razne dijete. Od sto ljudi koji krenu na dijetu, samo će 5% njih doista i izgubiti na težini. U konačnici, jedini koji doista profitiraju jesu pripadnici dijetne industrije. Na kraju krajeva, da dijete doista funkcioniraju bilo bi dovoljno otići na dijetu samo jednom, a ne uvijek iznova”, izjavila je Orenstein u interviewu za časopis DIVA. “No dijete su samo dio problema, samo komadić u slagalici svega onoga što nas sprečava da poštujemo vlastitu glad i jedemo kada želimo, i ono što želimo. Vrijeme je da otpilimo dijete i pomognemo ženama da se počnu osjećati dobro u vlasitoj koži”.

Kampanja za ćelavu Barbie

Posted on by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Najnovija kampanja na Facebooku zahtijeva od Mattela da napravi ćelavu Barbiku. Otkad se pojavila davne 1959. godine, popularnu lutku Barbie u korak prate kontroverze. Optuživali su je da je previše seksualizirana, da je glupa (Teen Barbie iz 1992. godine govorila je ´Matematika je tako teška!´), te da promovira nezdrave i nerealne fizičke ideale. “Kada bi Barbie bila prava žena, bila bi toliko premršava da ne bi mogla imati menstruaciju”, ustvrdili su finski znanstvenici.

Umjesto da bude još jedan u nizu napada na Mattel, cilj nedavno lansirane Facebook kampanje jest iskoristiti popularnu lutku u svrhu jačanja samopouzdanja među djevojčicama. Čitavu stvar pokrenule su prijateljice Jane Bingham i Rebecca Sypin. Nakon što su Sypinina kći Kin Inich te sama Bingham izgubile kosu tokom kemoterapije, prijateljice su došle na ideju “ćelave i prekrasne Barbie”. Takva lutka, smatraju one, mogla bi pomoći djevojčicama koje su ostale bez kose tijekom liječenja protiv raka ili kakve druge opake bolesti, stoga traže od Mattela da napravi ćelavu Barbiku. Poziv na make-over Barbike nedavno se čuo i u gradiću Columbusu u američkoj saveznoj državi Georgiji, gdje je skupina aktivistica dugu ravnu kosu crnih Barbika zamijenila prirodnom kosom Afro-Amerikanki. Ideja je bila postići bujan, kovrčav i prirodan izgled.

Mnogi smatraju da su ovakve inicijative tek pucanj u prazno – čak iako promijenimo kosu, ostaje nedostižni fizički ideal. To nas, pak, vraća na vječno feminističko pitanje: treba li ostati unutar granica mainstream kulture i potkopavati ju što je više moguće? Ili jednostavno treba držati Barbike podalje od djevojčica? S obzirom na bilijune prodanih lutaka, potonji se cilj čini teško dostižnim.

Borba Emme Goldman aktualna je i danas

Posted on by sdadmin

U Knjižnici/Infoshop Pippilota u Zagrebu je 17. siječnja prikazan dokumentarni film o Emmi Goldman, političkoj aktivistici i jednoj od prvih feministkinja. Ovaj film je pokazao nekoliko elemenata koji su i danas, sto godina poslije, aktualni – radnička klasa štrajka i zahtjeva svoja prava, žene su u mnogim zemljama još uvijek obespravljene u odnosu na muškarce, a sloboda govora je ugrožena o čemu najbolje svjedoči primjer nedavnog skidanja imuniteta jednom zastupniku u Hrvatskom saboru zbog izgovorene riječi.

S početkom ovog stoljeća nekako su krenuli brojni teroristički napadi koji za posljedicu imaju stvaranje policijskih država – američki Domoljubni zakon na 350 stranica napisan je i usvojen u samo 45 dana nakon pada Blizanaca. Diskretno smanjivanje osobnih sloboda pojedinca te ostalih sloboda donošenjem novih zakona a, kao, u svrhu zaštite današnja je stvarnost građana brojnih zemalja. Ovdje se treba spomenuti nedavna odluka Wikipedijine zajednice koja je, 18. siječnja, 2012., zamračenjem Wikipedije na engleskom jeziku na jedan dan prosvjedovala protiv predloženih dvaju zakona u SAD-u “…koji će, ako prođu, biti razorni za slobodni i otvoreni Internet… A pod izlikom zaštite autorskih prava predložene mjere praktički omogućuju cenzuru.”, mišljenje je Wikipedijine zajednice.

I kao što se danas brojne organizacije civilnoga društva brinu za očuvanje sloboda pojedinca tako se i Emma Goldman, početkom prošloga stoljeća borila za prava radnika/ca i žena. Emma je bila anarhistkinja koja je uspjela mijenjati svoje stavove kao što je i znala priznati svoje pogreške. Nažalost, život je nije mazio.

Bježeći od dogovorenog braka šesnaestogodišnja Emma Goldman je 1885. godine iz rodne Rusije emigrirala u SAD. Nasilje nad ženama, ugnjetavanje seljaka od strane zemljoposjednika, getoizacija Židova kao i niz sitnih korumpiranih službenika koji iznuđuju mito od bespomoćnog naroda bile su joj neke od uspomena iz djetinstva. Očajnički je željela pomoći u stvaranju novog svijeta jednakosti i pravde. Amerika je, za nju, trebala biti  obećana zemlja koja pruža slobode. Nažalost, kako se pokazalo, ne i što se tiče slobode govora.

Naime, prvi puta je osuđena na godinu dana zatvora zbog govora na demonstracijama nezaposlenih, drugi put su je zatvorili na petnaest dana zbog distribucije informacija o kontroli začeća. A treći put su je zatvorili na dvije godine jer je javno kritizirala opću mobilizaciju Amerikanaca kada su SAD objavom rata Njemačkoj ušle u Prvi svjetski rat. Nakon odsluženja kazne deportirana je u Rusiju. 

Paradoks je da je upravo Emmino neumorno naglašavanje važnosti prava na slobodu govora u demokratskom društvu, naposljetku, utrlo put primjeni prava navedenih u Prvom amandmanu američkog ustava.

U egzilu je provela dvadeset jednu godinu. Napustila je Rusiju nakon velikog razočaranja   jer ju je šokirala autoritarnost boljševičkog režima, surovost prema anarhistima i nepoštivanje osobnih sloboda. Lutala je po Europi i Kanadi ali nigdje nije uspjela pronaći politički dom kao u SAD-u. U tom razdoblju samoispitivanja napisala je i autobiografiju Živeći svoj život.

Emma Goldman je umrla u 1940. godine u Kanadi a pokopana je u Chicagu, SAD. I danas njen revolucionaran rad inspirira mnoge koji žele doprinijeti u stvaranju svijeta jednakosti i pravde.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org