sdadmin, Author at Libela - Page 1407 of 1806

Hoće li Bakugan i Winxica ikada poželjeti imati djecu?

Posted on January 9, 2012 by sdadmin

Američki psiholozi još su prije pedesetak godina ustanovili su da učenje pojedinca ne proizlazi isključivo iz njegovih nesvjesnih unutrašnjih nagona, već da je rezultat njegova promatranja i oponašanja okoline te potpore koju pojedinac dobiva za naučeno. Oni su zapravo spoznali da učimo putem modela koji su nam na raspolaganju. Osim toga su zaključili da promatranje agresivnih modela ima dvostruke posljedice: najprije ima modelirajući učinak, a potom i inhibitorni (ili suprotni okidački) učinak. Ipak, neka su i ranija i kasnija istraživanja izloženosti djece agresivnim i neagresivnim crtićima, kao i potpuna odsutnost prikazivanja crtića na primjeru drugašića pokazala kako nema značajnih odstupanja u međusobnim iskazima agresije.

Ono što me pak nagnalo da se prihvatim ove teme je činjenica da unatoč popularizaciji psihologije, medijski široko zastupljenoj feminističkoj misli, i u 21. stoljeću prevladaju čvrsti rodni stereotipi u dječjim programima. Pretragom googla, evo što dobivam za pojam “igre za devojčice“: igre kuhanja, oblačenje, moda, šminkanje, Jagodica Bobica, Barbika, Winx. “Igre za dječake” izbacuju pak ovo: igrice vožnje za dječake, igre pucanja, ulična pucačina, rokaj s pištoljem, kamion na ledu, motocross odmetnik. Radi se o ranom cementiranju rodnih stereotipa, djevojčice trebaju biti dotjerane, zgodne, zainteresirane za modu, kuhanje, kuću, odgajanje bebica, a dječaci trebaju biti smjeli ratnici, koji su skloni brzoj i opasnoj vožnji jer to hrani njihov muški adrenalin. Takav model potiču i crtani filmovi.

Onima koji ovih dana nisu roditelji predškolske ili rano-osnovnoškolske djece, imenice poput gormita, bakugana, megatrona, transformera, nindža kornjača, winxice, Jagodice Bobice, Fifi, Dore, Spužve Boba, minis konjića, zuzu miševa i šta-ja-znam-čega-sve-još-ne ništa ne znače. Ništa ne propuštate, ne brinite, ali ako ste kojim slučajem u prokreativnoj dobi, prije ili kasnije slijedi vam sučeljavanje s istima. Ili njihovim naprednijim (čitaj: strašnijima, stereotipnijima, nerealističnijim) klonovima koji tek trebaju zavladati crtićkom scenom bliske nam budućnosti.

Da sam u protekle dvije godine naučila onoliko riječi nekog stranog jezika koliko imena likova iz crtića znam, pa neskromno mislim da bi mogla pisati u životopisu da poznajem osnove toga jezika. Naime znam za Munjevitog Jurića, Šlepa, Šerifa, Satnika, Sanju, Helenu Hotroštift, Doca Hudsona, Francesca Belosa, Bumbu, prasicu Peppu, vlakića Tomicu i njegove prijatelje od kojih se neki zovu Jurica, Hrvoje, Gordan i Ema, Vilija, Bornu i Koko koji stanuju na kolodvoru Chinton, traktora Toma, Matta, Fi, i ostatak društva s proljetne farme, Boba graditelja, bagera, kopavka, mješalicu, valjka, dugog, Vendi i ostalo društvo iz Doline suncokreta, vatrogasca Vijeku i njegovu ekipu, poštara Peta i stanovnike Zelengaja, Roryja, Mašu, majstora Niku, gazdu Karburatija, Pluera, Maxa, Mini i Facu (priznajem, za ove posljednje morah zamoliti svoga četverogodišnjaka za pomoć u prisjećanju plejade likova). E baš sve sam ih susrela na tv ekranu i pače produživala njihovo postojanje u pričama pred spavanje u kojima su oni bili akteri sa svrhom uspavljivanja. Iako sam se trudila ne činiti ih bitnim dijelom Marcova djetinjstva, oni vrište odasvud: s polica trgovina, sa žvakaća i čokoladica, iskaču iz slikovnica, s kapa i majica, s besplatnog DVD-a kojeg dobivam u supermarketu, u svim su rođendanskim dekoracijama, na tortama, vrećicama. Oni zapravo pomažu odgajati malodobnog potrošača.

Uspjela sam doduše odgajati svoga sina prve dvije godine i četiri mjeseca bez televizora i DVD-a. Za drugi rođendan bio je dobio prvi DVD s traktorom Tomom, koji sam mu nekoliko puta pustila na laptopu, ali kako je laptop bio traktoraste vrste, to mi je bio prevelik tramak da se prepustim lakoći roditeljskog postojanja koje tv-dadilja priušćuje. A onda sam u jednom trenutku popustila, otišla u trgovinu, kupila DVD, smjestila ga dovoljno visoko da ga ne pokvari kako je već uspio srediti jednu liniju i pustila traktora Toma na njemu. U mom iscrpljenom roditeljskom životu zavladao je polusatni zen. Povratak u dosljednost odgoja bez crtića bio je nemoguć, i meni i njemu.

Do nedavno se nisam osjećala prestrašeno krivom jer koristim usluge tv-dadilje, ali nakon što u posljednjih nekoliko tjedana svjedočim psihičkoj transformaciji svog djeteta, pitam se koliki udio u tome imaju transformeri i gormiti, a koliki linija manjeg otpora s moje strane. Sigurna sam čak i da moje dopuštanje gledanja nasilnih crtića nije isključivo doprinijelo činjenici da se on baš u ovom trenutku baca po trosjedu pri tome ispuštajući neartikulirane zvukove, i govori: Mi smo transformeri, moramo se transformirati. Gormite i transformere vole i dječaci iz njegova vrtića, i zapravo je od njih i čuo za njih. Ranije kad bi vidio bakuganski crtić nije bio zainteresiran gledati ga jer se scene izmjenjuju iznimno brzo, kontinuirano se pojavljuju munje i glasni zvukovi, likovi se bore i tuku. Prihvaćanje gormitske paradigme očito je dio uklapanja u vršnjačku okolinu te dobi.

Winxice su pak totalno druga priča, barem iz onih nekoliko minuta što sam ih (do sada) jednom prilikom imala doživjeti. One su extra-feminizirane djevojčice-djevojke, duge njegovane kose, tankih strukova, golih trbuha, pripijene odjeće i bore se protiv nekoga. Čini mi se da se ne druže s dječacima-muškarcima, ali se svejedno imaju potrebu šminkati, biti zgodne i zavodljive. Možda furaju filozofiju girlpowera, ali premalo sam se posvetila istraživanju da bi to mogla potvrditi.

I zavodljive winxice i mužjačko-gojeći bakugani i gormiti prikazuju se na programima naših nacionalnih televizija. Tako dostupni dječacima i djevojčicama postaju odgojni modeli. Danas je malo djece koja uspijevaju ne biti izložena takvim stereotipizirajućim i agresivnonametajućim ranim ponašanjima. Marksistička kritika suvremenog potrošačkog društva će naravno (ispravno) zaključiti da se i tv-programi namijenjeni djeci proizvode kako bi ih odgajali kao potrošače mnogobrojnih lutkica koje im se serviraju u dućanima, kioscima, pa čak i poštanskim uredima (da, danas sam prve Marcove gormite kupila baš u pošti).

Što li donosi odrasla dob djeci odgojenoj na modelu da žene trebaju biti utegnute i seksi? Taj im se obrazac usađuje kroz sve tv sadržaje, ne samo crtiće. Stereotipizirajući uzor žene ljepotice, koja je jedino poželjna u medijima, ima implikacije čak i na žensku zastupljenost u politici čak i onih zemalja s iznimno dugom demokratskom predstavničkom tradicijom (što je nedavno izvrsno obradio dokumentarac Missrepresentation). Agresivnost je model koji se nameće i u crtićima za djevojčice kao i za dječake. Konačno, izmjena scena u crtićima (i filmovima, na kraju krajeva) je toliko silovita i brza da vjerojatno ni ne dopušta ispravno procesuiranje informacija koje djeca primaju crtićima. Kakve to posljedice stvara na njihovu psihu mogu reći tek znanstvenici. Pada mi na pamet jedan odličan animirani govor o tome kako pod utjecajem razvoja tehnologije i izloženosti igricama, filmovima i crtićima djeca generacijama gube mogućnost koncentracije u školskom sustavu koji je još uvijek zaostao na obrascu kreiranom u industrijskom društvu te da je stoga potrebno mijenjati obrazovnu paradigmu sadašnjosti). Ipak, meni je nemoguće ne zamijetit kao roditeljici kako mi se dijete u samo nekoliko tjedana počelo agresivnije ponašati jer odnedavno gleda agresivne crtane filmove. Naravno, reći će neki da nisu crtići isključivi modeli i obrasci ponašanja i vrijednosti kojima bi djeca trebala i jesu izložena. Nisu, dosta, no pitam se kako će kroz koje desetljeće rezonirati velika Winxica i veliki Gormit? Ne samo kao posljedica gledanja crtića koji im se serviraju, nego i kao posljedica adoracijskog odgoja u kojem većina današnje djece (u)živi(a)? Hoće li biti altruistični? Hoće li biti voljni na žrtvu roditeljstva koja isključivo nastavlja vrstu?

Kampanja koja upozorava muškarce da se klone braka

Posted on January 9, 2012 by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Winston Wu, osnivač dating stranice “Happier Abroad” (iliti ´Sretniji u inozemstvu´) tvrdi da zna o čemu svaki muškarac sanjari: o susretu s egzotičnom i atraktivnom djevojkom, po mogućnosti iz jedne od zemalja tajanstvenog Orijenta. U članku koji je objavljen na web portalu YourTango (i koji je najvjerojatnije samo dio gerilske marketinške kampanje kojom nastoji promovirati vlastitu web stranicu), Wu tvrdi da je brak tek jedna od mnogih lukavih zamki koju je društvo osmislilo ne bi li lakovjerne muškarce zatočilo u paklu zvanom monogamija. “Društvo ti poručuje da nisi potpun ako nisi u braku. To je dio društvenog programiranja,” piše Wu. No dobro, to donekle i ima smisla imamo li na umu činjenicu da je organizacija vjenčanja postala unosan biznis vrijedan oko 40 bilijuna dolara. Istina je i da mnogo ljudi osjeća golem pritisak kad je riječ o braku, te da monogamija nipošto nije za svakoga. Dakle, gospodine Wu, to što govorite ima smisla, iako nisam sasvim siguran da su jedino muškarci ti koji bi trebali biti na oprezu (na koncu konca, nisu li ga oni i izmislili?!). Recite mi molim vas, možete li nabrojati barem deset razloga zašto bi trebalo izbjegavati brak?

Svakako! Navikli smo slušati o prednostima braka, no nitko ne spominje brojne nedostatke, rizike i propuštene prilike. Društvo o tome uporno šuti jer mu nije u interesu da doznate istinu. Njegova je uloga da vas KONTROLIRA i pretvori u konformiste. No ja sam tu da vam otkrijem istinu i upozorim vas da postoji i druga strana medalje koju valja uzeti u obzir.

Dragi čitatelji – oprez! Ne dajte se zavesti uskličnicima, VELIKIM SLOVIMA i obećanjima o spasu od kobne pogreške. O tome da li vas i na koje načine društvo kontrolira više ćete doznati gledajući Matrix. Čitajući Wuov tekst doznat ćete tek da žena u braku uvijek ostaje ista (čitaj: niti u jednom se trenutku ne transformira u seksi ljepoticu s Orijenta) te kao takva nužno predstavlja golemo razočaranje svom sirotom suprugu. S obzirom na silne nelogičnosti kojima obiluje njegova (puno preduga!) tirada protiv braka, bilo bi pomalo besmisleno analizirati svaku od Wuovih zabluda pojedinačno. Umjesto toga, odlučio sam pripremiti top listu njegovih britkih zapažanja i još britkijih savjeta (na koncu konca, pisati ´klasičan´ tekst bilo bi tako konformistički, a zadnja stvar koju želim je upasti u zamku koji mi je pripremilo pakosno društvo). Dakle, deset razloga zašto se ne biste trebali ženiti:

Mogli biste zažaliti… Što ako se vaša supruga pretvori u čudovište?

A što ako se pretvori u škorpiona? Da se razumijemo, škorpioni su ipak stvarni (za razliku od čudovišta!)

Brak će ubiti vaš seksualni život. Nakon nekoliko mjeseci seks će postati rutinom. Što ste dulje u braku, sve ćete se manje seksati. Nakon nekoliko godina vaša će se seksualna aktivnost svesti na malo ili ništa. Nije neobično da parovi koji su dugo u braku uopće ne spavaju skupa (ili to čine iznimno rijetko, primjerice jednom godišnje).

Nećete moći iskusiti romantičnu ili seksualnu raznolikost bez da prekršite bračne zavjete. Sjećate se one maštarije o egzotičnoj stranoj zemlji i prekrasnoj ženi koja vam se smiješi i namiguje? E pa pozdravite se s njome…ili se pomirite s novopečenim statusom nevjernog supruga.

Dečki, sjećate se davnih dana kada ste se pretvarali da ste James Bond, a onda ste shvatili da on nije stvaran, i da nitko živ nema usputne afere diljem svijeta s dvostrukim agenticama koje su slučajno i supermodeli?

Zaboravite na prijateljstva sa ženama – supruge su uvijek sumnjičave ili ljubomorne na prijateljice svojih muževa.

Brak ne garantira sreću – samo stvara privid normalnosti.

Kao što skupa odijela i brdo love pomažu Patricku Batemanu (glavnom liku romana i filma Američki psiho) da prikrije činjenicu da je zapravo manijakalni ubojica.

Stopa razvoda u neprestanom je porastu.

Razvod je skup, kompliciran i zbrkan. Mnoge muškarce košta polovice, katkad i čitave imovine. Uništava živote. Nema sumnje – jedini lijek za razvod je izbjegavati brak u širokom luku. Po toj logici, možda bismo trebali prestati spavati – na taj ćemo način garantirano izbjeći noćne more.

Razvod može koštati muškarca polovice njegovih prihoda. Razvedeni muškarac bez prebite pare nije poželjan ženama.

Osobito ako je usput izgubio i smisao za humor.

Brak je umjetan i neprirodan. Suludo je obavezati se na ljubav i vjernost jednoj osobi. To je kao da se zakunete da ćete do kraja života jesti samo prženu rižu.

Brak oduzima slobodu. Supruga će od vas očekivati da imate stabilan posao kako biste mogli njoj i vašoj djeci osigurati materijalnu stabilnosti. To je zapravo ropstvo u privatnoj diktaturi (osim ako ne obožavate svoj posao).

Pojednostavljeno rečeno, supruga = diktator.

Brak NISU stvorili muškarci, već društvo i žene. Zbog toga vas društvo tretira kao proizvod na pokretnoj traci i pretpostavlja da ste isti kao i svi ostali.

Jedino što..ovaj…brak jesu stvorili muškarci. Definitivno.

Nakon što je iscrpio svoje prstiće tipkajući litanije o tome kako i zašto brak razara prpošne samačke živote ispunjene neobaveznim avanturama sa zanosnim ljepoticama, Wu još jednom naglašava da mu je namjera tek otvoriti oči svima onima koji slijepo vjeruju da je brak pozitivna stvar:

Ne pokušavam vam reći što trebate učiniti – ne tvrdim da se trebate oženiti, niti da biste trebali ostati samci. Neki su ljudi sretni u braku, drugi nisu. Brak nije za svakoga. No postoji mnogo logičnih argumenata protiv braka o kojim društvo uporno šuti, a koje biste svakako trebali uzeti u obzir prije nego što se odlučite na tako ozbiljan korak.

Čini se da je tih “logičnih argumenata protiv braka” toliko da je Wu zaključio da nema smisla nabrajati ih. Nakon što pročitate njegov tekst vjerojatno ćete osjetiti potrebu da udarite svoju tipkovnicu (suzdržite se – tipkovnice su vrlo osjetljive). Poruka koju sam ja osobno primio jest slijedeća: umjesto stvaranja dubinske i smislene međuljudske veze koja bi mi mogla omogućiti da upoznam drugo ljudsko biće na jedinstven način, trebao bih se ukrcati na prvi avion za Tajvan i jurcati za djevojkama koje možda niti ne govore moj jezik. Ne znam za vas, ali meni to zvuči kao obična gnjavaža!

Istraga Leveson i seksizam u britanskim medijima

Posted on January 9, 2012 by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Pitanje novinarske etike i granica javnog interesa već je dulje vrijeme bolna točka u britanskim medijima. Situacija se dodatno pogoršala nakon što je otkriveno da brojni novinari (osobito oni zaposleni u tabloidima koje objavljuje News International) ne zaziru od prisluškivanja telefona ili podmićivanja policajaca kako bi se dokopali informacija. Iscrpna istraga (2005. – 2007. godine) pokazala je kako je prisluškivanje telefona poznatih osoba, političara, pa čak i članova kraljevske obitelji postalo uobičajena praksa. Baš kad se činilo da su se strasti smirile, javnost je potresao novi skandal, ovoga puta u srpnju 2011. godine. Ispostavilo se da ni obični građani nisu sigurni od znatiželjnih novinara: vijest o prisluškivanju telefona članova obitelji preminulih britanskih vojnika ili žrtava bombaških napada razjarile su javnost. Protiv News International-a i njegovog vlasnika, medijskog magnata Ruperta Murdocha, ubrzo je pokrenuta opsežna javna istraga, na čijem se čelu našao britanski sudac Brian Leveson.

Brojne ženske udruge u istrazi su prepoznale priliku za obračun s još jednom mračnom stranom tiskanih medija: seksizmom i objektivizacijom žena. Četiri britanske ženske udruge: End Violence Against Women (Kraj nasilju nad ženama), Equality Now (Jednakost sada), Object (Objekt) i Eaves (Streha) oformile su koaliciju te sastavile dvadeset i sedam stranica dug izvještaj u kojemu iznose primjere seksizma i štetnih prikaza žena u popularnim listovima i tabloidima poput Telegrapha, Sun-a ili Sunday Sport-a. Novinski napisi, navodi se u izvještaju, perpetuiraju opasne stereotipe te jednoglasno (katkad i neprikriveno) poručuju da se žena vrednuje isključivo prema njenim fizičkim atributima. Istragu Leveson u koaliciji vide kao jedinstvenu priliku za pokretanje promjena: “Poanta istrage nije samo prisluškivanje telefona, već cjelokupni odnos tiska i javnosti”, objašnjava predsjednica udruge Equality Now, Jacqui Hunt. “Žene čine oko 50% te javnosti, no u tabloidima ih se i prečesto prikazuje kao žrtve ili seksualizirane objekte koji su sami krivi za nasilje kojemu su izloženi. Nevidljivost starijih žena u medijima, neravnopravnost među spolovima – sve to ima negativne posljedice po društvo u cjelini”.

Izvještaj koalicije osobito je kritičan prema tekstovima koji se bave prostitucijom, silovanjem, kao i nasiljem nad ženama općenito. Takvi napisi najčešće su “nametljivi, neprecizni, katkad i potpuno pogrešni, u pravilu mizogini, te skloni svaliti odgovornost na samu žrtvu.” Uporabom izraza poput “prijateljice noći” ili “najstariji zanat na svijetu”, tekstovi o prostituciji sugeriraju “da se većina žena svojevoljno odlučuje na prostituciju, te u tome uživa”. Opasnosti s kojima se te iste žene svakodnevno susreću poput izrabljivanja, zanemarivanja i raznih oblika zlostavljanja uglavnom se prešućuju. Nadalje, perpetuacija ovakvih ´mitova o prostitutkama´ izravno pridonosi smanjenju praga tolerancije na nasilje nad prostitutkama (budući da se isto prikazuje kao gotovo neizbježno). Tekstovi o silovanju gotovo su u potpunosti fokusirani na žrtvu – kako je bila odjevena, je li konzumirala alkohol, je li bila otvorena i susretljiva, s kime je komunicirala… “Ovakvi prikazi vrlo su opasni. Oni utječu na to kako čitav pravni sustav – od članova porote i sudaca do svjedoka i policajaca – percipiraju ´pravo silovanje´. Zbog toga mnogi počinitelji prolaze nekažnjeno”, ističe članica udruge Eaves, Heather Harvey. Britanski list Telegraph nedavno je objavio članak u kojemu se citiraju najnovija “otkrića” znanstvenika sa sveučilišta u Leicesteru. Istraživanja, piše Telegraph, pokazuju da opasnost od silovanja raste u skladu s količinom konzumiranog alkohola, te je obrnuto proporcionalna duljini suknje: pojednostavljeno rečeno, žena koja pije i nosi minicu spada u rizičnu skupinu. Naknadno se ispostavilo da su svi navodi u tekstu preuzeti iz nedovršene i neobjavljene disertacije jedne studentice koja se i sama oglasila istaknuvši kako su svi podaci “iskrivljeni” i “pogrešno predstavljeni”.

Tabloid Sun u izvještaju se (između ostaloga) kritizira zbog toga što je na svoju službenu web stranicu postavio sat kojim se odbrojavalo vrijeme do šesnaestog rođendana (dob seksualnog pristanka) pjevačice Charlotte Church. Chruch se i sama pojavila na saslušanju kako bi se požalila na spomenuto odbrojavanje kao i na paparazza koji joj je pokušao zavući fotoaparat pod suknju. “Šale na račun poželjnosti malodobnih djevojaka naprosto su šokantne”, navodi se u izvještaju koalicije. Spomenuti Sun nedavno je objavio i uvredljivi tekst o ženskim hlačama koje navodno oblikuju stražnjicu. Kako bi “ispitali” učinkovitost hlača, iz Sun-a su zamolili muškarce da promatraju stražnjice svojih kolegica dok se saginju, te javljaju svoje dojmove. Zabrinjavajuće je i to da isti časopis koji se diči titulom ´obiteljskog´ štiva i svojim kupcima daruje igračke, istovremeno sadrži reklame za pornografske filmove. Na stranicama sa savjetima za žene nedavno se moglo pročitati i slijedeće: “Muškarcu su potrebne tri stvari: hrana, sklonište i seks. Jedini način da vašeg muškarca spriječite da švrlja naokolo jest taj da se same pobrinete da su sve njegove potrebe zadovoljene”. Tabloid Sunday Sport našao se na meti kritika zbog fotografija dvaju razgolićenih djevojaka koje poziraju usred skupine razdraganih muškaraca. Natpis iznad fotografije daje nam do znanja da su djevojke tu kako bi muškarcima “uljepšale dan”.

“Britanski tabloidi koji se mogu nabaviti na svakom kiosku i u svakom supermarketu prepuni su zastrašujućih, ponižavajućih i uvredljivih portreta žena,” poručuje glasnogovornica koalicije Anna von Heeswijk. “Ovakva seksualizacija ne samo da objektivizira djevojke i žene, već i poručuje muškarcima da je sasvim prihvatljivo tretirati žene kao seksualne objekte. Po meni to je sasvim nespojivo s politikom društveno odgovornog tiska kojom se toliko dičimo.” Iz koalicije zahtijevaju obaveznu edukaciju za novinare koji izvješćuju o sudskim procesima i nasilju nad ženama, te uvođenje strogih sankcija za one koji se neprimjereno izražavaju. Također pozivaju na javnu raspravu o količini i naravi pornografije koja se svakodnevno može naći u medijima. Bivša zastupnica u Parlamentu Clare Short, koju su zbog napada na Page Three (američki tabloid čiji su zaštitni znak topless fotografije) u Sun-u nazvali “debelom” i “ljubomornom” ženom koja se “ne zna zabavljati”, podržala je koaliciju u njenom nastojanju da uključi seksizam u medijima u istragu Leveson. “Otkada sam se prvi puta oglasila protiv objektivizacije žena u medijima situacija se nažalost dodatno pogoršala. Sve je više pornografskih sadržaja u mainstream medijima”, kaže Short. “Leveson bi trebao iskoristiti priliku za pokretanje ozbiljne debate o tome kakve medije želimo u našem društvu.”

Iznenađenje, cjepivo protiv HPV-a NE izaziva promiskuitetnost

Posted on January 9, 2012 by sdadmin

Prevela i prilagodila Ksenija Županić

Izvješće , objavljeno u siječanjskom izdanju časopisa American Journal of Preventive Medicine, objavljuje svima nama, kako vjerojatno možemo biti mirne.

Naime, prema preliminarnim rezultatima istraživanja, provedenog nad djevojkama (15-19 god.) u SAD, ne postoji poveznica između cjepiva HPV-a i sve ranije seksualne aktivnosti navedene skupine, te imanja seksualnih odnosa s više partnera.

Prema glavnoj autorici izvješća, Nicole C. Liddon, ovo bi istraživanje trebalo na neki način, smanjiti zabrinutost oko povezanosti cijepljenja protiv HPV-a i povećane seksualne aktivnosti. Čak što više – istraživanje je pokazalo da spolno aktivne djevojke cijepljene protiv HPV-a, dosljedno koriste prezervativ – za razliku od onih koje nisu cijepljene protiv HPV-a.

Uvjerenje kako je cjepivo uzrok povećane seksualnosti djevojaka , a spolno prenosive bolesti posljedica “neobuzdanog” seksualnog ponašanja, konzervativci će teško prihvati te će se i dalje protiviti cijepljenju.

HRVATICAMA DOŠLA POSLOVNA PONUDA IZ NJEMAČKE!

Posted on January 9, 2012 by sdadmin

MARIJA SABOLIĆ

HRVATICAMA DOŠLA POSLOVNA PONUDA IZ NJEMAČKE!

Takav je podnaslov trebao stajati u članku Jutarnjeg lista, objavljenog u ponedjeljak, 02. siječnja (http://www.jutarnji.hr/prostitutka–nakon-odmora-dobrovoljno-se-vracam-u-dierdorf–tamo-je-hrana-vrhunska-i-zaradujem-pet-tisuca-eura-mjesecno-/996775/), uz “boldani” naslov: Nakon odmora dobrovoljno se vraćam u Dierdorf: tamo je hrana vrhunska i zarađujem pet tisuća eura mjesečno. Naime, u nespretnom pokušaju da ispriča svoju životnu priču, nakon prijave i uhićenja dvojice svodnika, “Laura” na dvije stranice reklamira posao prostitutke u Njemačkoj. Mislim, tko ne bi htio svaki dan jesti vrhunska jela i imati plaću od pet tisuća eura mjesečno!

Međutim, ovaj je članak trebao govoriti o mračnoj strani ljudske prirode i problemima trgovine ljudima, a posebice mladih djevojaka i djevojčica. Povod nastajanju članka je prijava dviju djevojaka iz Hrvatske protiv dvojice svodnika koji su ih držali u ropstvu i natjerali ih da pružaju seksualne usluge nepoznatim muškarcima. Umjesto analize problema s kojima se suočavaju vlade zemalja u cijelom svijetu i brojne udruge za ljudska prava kada je riječ o trgovini ljudima, autor članka kreće u potpuno drugom smjeru. Nudi nam se priča hrvatske prostitutke kojoj je “zabavno” živjeti takvim životom jer prodajom seksualnih usluga može kupiti sve najmodernije “stvarčice” današnjice, od čuda tehnologije do modnih krpica. Dvije djevojke s početka priče su zaboravljene u potpunosti, kao i činjenica da treba pohvaliti njihovu hrabrost što su prijavile slučaj policiji.

No, analiza stanja na margini društva i njihovih problema nije bila namjera autora. Promotrimo ovaj članak u društvenom kontekstu. Hrvatska se danas suočava s teškim problemima, velikim brojem nezaposlenih (pogotovo žena), brojnim otkazima radnicama, preopterećenjem sustava socijalne skrbi, velikim brojem umirovljenika, visokim cijenama proizvoda… U tom kontekstu priča o bijelom roblju zvuči kao europska ponuda paketa “pomoći” Hrvatskoj da se izvuče iz ekonomske krize.

Naime, Njemačka je još 2002. godine ozakonila prostituciju kao legalan način stvaranja prihoda. Stupanjem istočne Europe pod okrilje Europske unije, otvorene su granice svim djevojkama koje u matičnoj zemlji nisu mogle naći posao. Prema statističkim podacima njemačkog dnevnika Die Welt iz 2010.g., 63% njemačkih prostitutki dolazi iz istočne i središnje Europe.

No, ovakvim i sličnim člancima ženama se oduzima pravo na egzistenciju čija se vrijednost ne bi mjerila količinom “lijepih krpica i ludih provoda”. Autor samo što svim mladim Hrvaticama ne stavlja u ruke putovnicu i viče da spremaju kovčege za Njemačku.

Čitajući ovakva “svjedočanstva”, naime, mogli bismo pomisliti da su žene izložene seksualnom nasilju, poput dvije djevojke s početka priče, do neke mjere to same i zaslužile. Takav je podnaslov trebao stajati u članku Jutarnjeg lista, objavljenog u ponedjeljak, 02. siječnja (http://www.jutarnji.hr/prostitutka–nakon-odmora-dobrovoljno-se-vracam-u-dierdorf–tamo-je-hrana-vrhunska-i-zaradujem-pet-tisuca-eura-mjesecno-/996775/), uz “boldani” naslov: Nakon odmora dobrovoljno se vraćam u Dierdorf: tamo je hrana vrhunska i zarađujem pet tisuća eura mjesečno. Naime, u nespretnom pokušaju da ispriča svoju životnu priču, nakon prijave i uhićenja dvojice svodnika, “Laura” na dvije stranice reklamira posao prostitutke u Njemačkoj. Mislim, tko ne bi htio svaki dan jesti vrhunska jela i imati plaću od pet tisuća eura mjesečno!

Takav je podnaslov trebao stajati u članku Jutarnjeg lista, objavljenog u ponedjeljak, 02. siječnja, uz “boldani” naslov: Nakon odmora dobrovoljno se vraćam u Dierdorf: tamo je hrana vrhunska i zarađujem pet tisuća eura mjesečno. Naime, u nespretnom pokušaju da ispriča svoju životnu priču, nakon prijave i uhićenja dvojice svodnika, “Laura” na dvije stranice reklamira posao prostitutke u Njemačkoj. Mislim, tko ne bi htio svaki dan jesti vrhunska jela i imati plaću od pet tisuća eura mjesečno!

“Laurina” priča, pak, puno je više od toga. Ona razlog svom “poslovnom entuzijazmu” pronalazi u prirodi siromaštva i čežnji za materijalnim kojim će “izliječiti” vlastite strahove i nesigurnosti. No, ovakvim i sličnim člancima ženama se oduzima pravo na egzistenciju čija se vrijednost ne bi mjerila količinom “lijepih krpica i ludih provoda”. Autor samo što svim mladim Hrvaticama ne stavlja u ruke putovnicu i viče da spremaju kovčege za Njemačku.

Čitajući ovakva “svjedočanstva”, naime, mogli bismo pomisliti da su žene izložene seksualnom nasilju, poput dvije djevojke s početka priče, do neke mjere to same i zaslužile.

Otvoreno pismo povodom imenovanja promatrača i promatračica u Europski parlament

Posted on January 4, 2012 by sdadmin

Republika Hrvatska uskoro u Europski parlament šalje 12 promatrača/ica koji/e se biraju iz redova saborskih zastupnika/ca slijedom izbornog rezultata. Ovim putem podsjećamo Hrvatski sabor i političke stranke na odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova koji u članku 12. kaže da su “Pri imenovanju članova diplomatskih predstavništva, članova odbora, povjerenstava i izaslanstva koja zastupaju Republiku Hrvatsku na međunarodnoj razini, državna tijela dužna voditi računa o uravnoteženoj zastupljenosti žena i muškaraca.”. Uravnotežena zastupljenost pak znači da mora biti najmanje 40% podzastupljenog spola. U slučaju imenovanja hrvatskih promatrača i promatračica u Europski parlament to bi značilo da hrvatsku delegaciju treba činiti najmanje 5 žena odnosno najmanje 5 muškaraca izabranih iz redova saborskih zastupnika/ca.

Bez ravnopravnog sudjelovanja žena i muškaraca u procesu obnašanja vlasti ne možemo očekivati niti ravnopravnost u drugim područjima života te samim time niti oživotvorenje stvarne ravnopravnosti spolova. Kao što je poznato Hrvatska je nakon posljednjih parlamentarnih izbora učinila korak unazad u zastupljenosti žena u Hrvatskom saboru te je temeljem izbornih rezultata u Sabor izabrano svega 19,8% žena. U Europskom parlamentu udio žena u 2011. godini bio je 34,8% i, za razliku od hrvatskog parlamenta, udio žena u Europskom parlamentu kontinuirano raste.

Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije, jednako kao što je temeljna društvena vrednota zapisana u Ustavu Republike Hrvatske. Republika Hrvatska uložila je značajne napore u donošenje antidiskriminacijskog zakonodavstva. Vrijeme je da obnašatelji vlasti i političke stranke donesene Zakone počnu poštovati i provoditi.

Otvoreno pismo potpisuju ženske feminističke organizacije:

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje

BaBe! (Budi aktivna. Budi emancipiran.)

DOMINE – feministička organizacija za promicanje ženskih prava i razvoj civilnog društva

Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN

Centar za građanske inicijative Poreč – CGI