sdadmin, Author at Libela - Page 1408 of 1806

Ismijavanje diskriminacije

Posted on January 4, 2012 by sdadmin

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova uoči novogodišnjih je tuluma upozorila na učestale diskriminatorne ponude hrvatskih ugostitelja. S jedne strane ugostitelji nudeći jeftinije aranžmane za žene narušavaju načelo jednakog pristupa robama i uslugama te diskriminiraju muškarce isključivo temeljem njihova spola (kao što i primjerice frizeri/ke s manjim cijenama za mušku kosu srednje dužine diskriminiraju žene kojima za istu dužinu kose naplaćuju više cijene ili kad su nagrade za pobjednika muškog maratona veće nego za pobjednicu ženskog). Takva diskriminacija jednostavno je zakonom zabranjena. Mogli bi tako reći da će protestanti plaćati manju cijenu struje jer je opće poznato da su oni štedljiva neka čeljad, za razliku od katolika primjerice. S druge strane ovakav tip ponude direktno perpetuira rodne stereotipe o ženama kao onima koje treba štititi, koje su krhkije pa manje jedu i piju, ali i promoviraju ideju kako su žene dobri objekti za privlačenje muškaraca na trošenje novaca i dolazak na zabavu. Jer naravno da ako imate puno cura u nekom klubu doći će tamo i puno muškića spremnih da te cure počaste, napoje, i uz malo sreće “dobiju seksa”, a na cijeloj toj patrijarhalnoj igri hrvatski bi ugostitelj poput modernog makroa nešto volio i zaraditi. I ta ideja je ono na što Pravobraniteljica između ostalog upozorava tezom da su ovime dugoročno oštećene i žene.

Za razliku od mnogih drugih stvari koje institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova radila unazad 8 godina od kada postoji, ovo su upozorenje mediji zdušno objavljivali s potpuno pogrešnom interpretacijom uz pozamašnu količinu žutila. I dok više uistinu nema smisla baviti se Index-om i njegovim seksizmom, otužno je kada kolumnist kalibra Borisa Dežulovića u aktualnom broju Globusa krene grubo pojednostavljeno i u osnovi bez imalo razumijevanja secirati spomenuto upozorenje. Za početak Dežulović se ismijava iz činjenice da Pravobraniteljica u upozorenju piše velikim slovom. Možda je dežurni lektor/ica trebao/la upozoriti Dežulovića da ako se naziv funkcije piše bez osobnoga imena i ako nema nikakve odrednice, a iz konteksta je jasno na koga se naziv odnosi, on se piše velikim slovom. No kada treba popuniti nekoliko kartica teksta ničim argumentiranim, onda je nužno konstruirati pravopisne greške kako bi se još dodatno obezvrijedilo potpisnicu upozorenja. To da Dežulović ne shvaća poantu pokazuje i zadnji dio teksta s prijedlogom ukidanja Ureda za ravnopravnost spolova što naš kolumnist poistovjećuje uredom za žene što jasno on nije, jer upravo je poanta svih mehanizama i institucija za promicanje i zaštitu ravnopravnosti spolova da se bave baš tim što im ime kaže – ravnopravnošću. Istina jest da su žene u daleko većoj mjeri te koje su neravnopravne i da se ponajviše ti uredi i institucije bave njima, ali to je samo odraz stanja u društvu, a ne neke Udbe za ravnopravnost spolova koja kuje zavjeru protiv poštene muške inteligencije i radnog naroda.

Nazivanjem diskriminacije po spolu i kršenja zakona veličanstvenim strmoglavljenjem svijeta u pičku materinu odnosno u krasan kurac, Dežulović je poručio svojim čitateljicama neka budu sretne što im muževi, očevi i kraljevi, kada ih ne tuku i ne otpuštaju trudne, otvore vrata, pridrže kaput i plate piće. Jer to je maksimum na koji one u Hrvatskoj imaju pravo.

LISBETHIN POUČAK

Posted on January 2, 2012 by sdadmin

Lisbeth Salander glavna je junakinja trilogije “Millenium” švedskog autora Stiega Larrsona. Trilogija započinje knjigom “Muškarci koji mrze žene”, nastavlja se “Djevojkom koja se igrala vatrom”, a završava s “Kulama u zraku”.

Primarna tema ove izvanredne trilogije je nasilje nad ženama i institucionalna korupcija. Već u prvom nastavku trilogije “Muškarci koji mrze žene” na gotovo savršen način opisane su strahote koje mogu zadesiti žene, bile one bogate ili siromašne.

Lisbeth Salander i sama je žrtva zlostavljanja koju institucije koje bi joj trebale pomoći zapravo žele još “dublje zakopati”. No, svojim intelektualnim sposobnostima, odlučnošću i hrabrošću Lisbeth se bori za svoj život, što naprosto izaziva divljenje.

Lisbeth je 25-godišnja djevojka s nekoliko tetovaža i piercinga, visoka svega 150 cm i mršava k’o štap. Do svoje 12. godine živjela je u disfunkcionalnoj obitelji. Otac joj je bivši KGB-ov špijun, pijanac, nasilnik, upleten u mnoge kriminalne radnje. Majka joj završava na trajnoj hospitalizaciji s teškim oštećenjem mozga nakon jednog od mnogobrojnih zlostavljanja počinjenih od strane Lisbethinog oca. U tom trenutku Lisbeth razdvajaju od njene sestre blizanke Camile, s kojom gubi svaki daljnji kontakt.

Uz sve to, Lisbeth i sama postaje žrtvom političkih intriga, prvenstveno špijuna i tajne policije koji se bave ilegalnim aktivnostima, što rezultira zatočeništvom u psihijatrijskoj bolnici do njene 18. godine, gdje je drogiraju i vežu uz krevet. U 18. godini institucije je proglašavaju nesposobnom za samostalan život i odlučuju da joj je trajno kroz život potreban netko tko će skrbiti o njoj. I tako će u slijedećim godinama promijenit nekoliko skrbnika s kojima joj život neće biti sjajan.

Iz uvodnog opisa dobili bismo dojam da je Lisbeth nemoćna, slomljena žena – baš onakva kavom je žele prikazati institucije. No, unatoč svemu tome, ona svojom upornošću i snagom volje gradi svoj život. Njeno glavno oružje je njena psihička snaga. Ona jednostavno ne želi biti žrtva. Lisbeth je cura s fotografskim pamćenjem, matematička genijalka i računalna hakerica. Ona je neustrašiva. Iznimno inteligentna, da bi preživjela u okruženju i uvjetima koje joj je priskrbila država, ona je stvorila vlastita moralna pravila, ne vjerujući nikome, a u obrani svojih prava postala je agresivna. Kao što je čest slučaj s osobama koje su preživjele teško djetinjstvo, ona postaje snažna, beskompromisna i individualna osoba.

Zapravo, Lisbeth Salander je ono što nedostaje današnjem svijetu: hrabra, neovisna osoba koja će se boriti za prava običnog čovjeka. Osoba koja razotkriva mnoge nepravilnosti i suočava se s nepravdom. Ona nam pokazuje svijet iz perspektive obespravljenih, kakvih je danas (pre)pun svijet. Da bi opstala i preživjela kao “obilježena” Lisbeth je naučila mnogo o kompjuterima i hackerstvu. Istrenirala je gotovo do savršenstva kickboxing kako bi se mogla obraniti. Ona je iz klase potlačenih i ugroženih, ali neovisna i moćna. Ona je žrtva koja odbija biti žrtva. Ona je autsajderica koja seksualnog zlostavljača koji se treba skrbiti o njoj ne prijavljuje policiji zbog lošeg iskustva iz djetinjstva i zbog toga jer je “obilježena”, ali se na vrlo domišljat način obračunava s njim.

Lisbeth ne samo da nam otkriva licemjerje društvenih institucija nego nam pomaže identificirati pojedince koji su korumpirani u društvenom sustavu koji inače jamči jednakost i sigurnost svima. Ona prezire nepravdu, pogotovo nepravdu koju oni koji imaju moć nanose običnim građanima, a pogotovo građankama. U liku Lisbeth Salander možemo prepoznati heroinu koja se bori protiv nepravde umjesto bespomoćnih žrtava kakve smo do sada viđali. Ona je postala “osvetnica pravde”.

U krajnje nepovoljnom položaju: zlostavljana, napuštena, obespravljena, njen je bijes opravdan. Ona nije imala drugog izbora, nego se sama obračunati sa zlikovcima poput magnata Martina Vangera, odvjetnika Nilsa Bjormana, pa i vlastitog oca Alexandra Zalachenka, bivšeg KGB-ovog špijuna.

No, Lisbeth Salander ne osvećuje samo sebe, nego sve zlostavljane i diskriminirane žene našeg društva. Ona je njihov “anđeo pravde”.

Ono što možemo naučiti od ove izuzetne djevojke jest da nije bitan vanjski izgled, već ono kakvi smo iznutra sa svim našim talentima i kvalitetama. Ono što moramo znati je da na našem životnom putu postoje određene prepreke i da se s njima moramo suočiti. Te prepreke nisu znak neuspjeha, već su izazov da nađemo rješenje kako ćemo ih prevladati. Mi smo ti koji definiramo svoje ciljeve i uspjehe, a ne drugi. Predanost našim ciljevima daje smisao našoj borbi da ustrajemo. Borba s nedaćama, preprekama, malim ili velikim problemima… širit će naše samopouzdanje i povećati vjerovanje u naše sposobnosti da se možemo suočiti sa svakim slijedećim izazovom. To je naš potencijal za pozitivan rast, otpornost i blagostanje. Sa svim nedaćama, izazovima i kušnjama s kojima se Lisbeth suočila ona je samo postala još čvršća kako bi postigla svoje ciljeve, ali i pomogla drugima oko sebe.

Priča o Lisbeth Salander je i zastrašujuća priča o moći države kako može lišiti pojedinca njegovih osnovnih prava. Ova priča nije samo otkrivanje tamne strane švedskog društva. Moramo biti svjesni da ovakve priče postoje u bilo kojem društvu. Možemo se zapitati i koliko je žena u svijetu žrtava traffickinga, koje u potrazi za boljim životom završavaju u raljama zlikovaca koji ih siluju i prodaju kao stoku.

Ovakve vrste nasilja ne smiju ostati marginalizirane. O njima treba razgovarati i treba poticati raspravu u društvu. O silovanim ženama, pogotovo siromašnim ženama, ili ženama koje su proživjele obiteljsko nasilje u našem društvu gotovo se ništa ne zna, osim grubih statističkih podataka. Ne provode se nikakva istraživanja o problemima i uzrocima, a kamoli o posljedicama koje dovode do ovakvih grubih statističkih podataka. Institucije su zakazale, jer ne brinu ni o osnovnim pravima žrtava, a kamoli da bi u njima razvijali otpornost na izazove u složenim i kompliciranim životnim uvjetima, kakvi danas jesu. Ova i ovakve slične priče trebale bi biti izazov institucijama vlasti u obračunavanju s nedopuštenom trgovinom ljudima, kršenju društvenih normi, nasilju nad ženama i i novim sigurnosnim prijetnjama.

Institucije vrlo često, pod izlikom zaštite općeg dobra, proizvode neželjene rezultate. Stoga, ova priča u nama pobuđuje važnu lekciju o moći i nejednakosti koja vlada u svijetu. Razotkrivanje istine prijeti socijalnoj isključenosti, ali otkriva i pravi sustav nejednakosti. Upravo na ovakvim primjerima, na načelima nediskriminacije, pokazuje se učinkovitost demokracije. Nitko ne smije biti diskriminiran i ostavljen po strani. Institucije ne smiju biti korumpirane i moraju svoj posao raditi najbolje, za dobrobit svih svojih građana.

S druge strane, na nama je da ne budemo pasivni, nego da prihvatimo svoju građansku odgovornost, da postanemo iskreno zainteresirani i da svojim pojedinačnim djelovanjem doprinesemo općem dobru cijelog društva.

Što se najviše čitalo u 2011. godini?

Posted on January 1, 2012 by sdadmin

A sada se prisjetimo koji su to komentari bili najčitaniji u 2011. godini !

1. Željka Mikić – Politički govor: emotivnost vs. agresivnost

Koncept vezivanja žena uz privatnost, a muškaraca uz javnost, problem je koji ima dugu tradiciju, a koji ukazuje na to kako je zadaća žena bila da budu majke i supruge, dok su muškarci bili ti koji su obitelj predstavljali u ekonomskoj i političkoj sferi. Žene se u pojedinim aspektima društvenog života i danas bore s mnogim stereotipima (žena kao seksualni objekt, žena kao majka, doživljavanje žene kao nezrele) koji utječu na njihov profesionalni život. One koje pokušavaju izaći iz svojih stereotipnih rodnih uloga nailaze, uglavnom, na neodobravanje. Društvo ih još uvijek u velikoj mjeri doživljava kao potencijalnu opasnost jer predstavljaju nešto novo, one mijenjaju i ruše ustaljene norme i odnose. Političarke su zasigurno jedne od onih koje pokušavaju izaći iz stereotipnih rodnih uloga zbog čega nailaze na razne otpore i neodobravanja s obzirom na to da za žene tradicionalno nije bilo mjesta u politici. Smatrane su krhkijim i emocionalnijm bićima, a time i nedostojnima i nesposobnima za obavljanje političkih funkcija. Danas, žene se sve više angažiraju u politici, ali i općenito u javnome životu. Iako broj žena u političkom životu Hrvatske raste, još ih je uvijek nedovoljno u politici te su muškarci i dalje istaknutiji i zastupljeniji na tom području.

{slika}

Stereotipi se vežu i uz sam politički govor. Za muški govor u politici vežu se agresivnost, uvjerljivost, odlučnost, logičnost i slično. Jedna od rodonačelnica proučavanja ženskoga jezika, američka lingvistica Robin T. Lakoff drži kako u ženskom govoru navedenih karakteristika nema. Zbog uključivanja emocija, smatra se kako žene svojim govorom iskazuju nemoć, podređenost i nesigurnost. Navedeno je u skladu sa stajalištem da je ono što se u jeziku drži muškim osnovno, dok je ono što je žensko sporedno. To je posljedica činjenice kako su muškarci stoljećima bili jedini sudionici političke utakmice prema kojima je zapravo i skrojena politika, odnosno njezina specifična pravila, obrasci ponašanja te stil.

Više pročitajte OVDJE !

2. Ivana Horvat – ‘Denisa Latina nek je stid i sramota!’

Latinica na temu “Gdje je nestala ženstvenost?” izazvala je salvu komentara uključivo i onaj već objavljen na Libeli. Ovdje donosimo još jedan komentar, a preporučamo vam i tekstove Gabrijele Ivanov na voxfeminae.net, Vesne Kesić na kulturpunkt.hr, Đurđe Knežević na Zamizine.net i Zrinke Pavlić u Nacionalu.

{slika}

Kompromitira li Denis Latin sebe i Latinicu ciljano ili to radi nehotice, jer je naprosto izgubio kompas, ne znam niti se treba upuštati u procjene. Ono što nije procjena već činjenica jest da mu je prošlotjedno izdanje bilo ispod svake razine. Tema se ogledala u hipotetskom pitanju – Gdje je nestala ženstvenost? A o čemu je u emisiji bilo riječi – ne znam. Najava Latinice u sebi je sadržavala ključne riječi poput ženstvenost, feminizam, partnerstvo s muškarcima. Tko je o tome u studiju govorio? Televizijska voditeljica Nataša Bebić Kalember koju znam jedino iz mazohističkog angažmana na Farmi Nove TV, potom redateljica Saša Broz, umirovljeni tv urednik i voditelj zabavnih emisija Saša Zalepugin,… Svi su redom govorili o ženstvenosti kroz kontekst fizičke pojave – frizure, šminke, odjeće. Tu je Broz u prvi plan stavljala sebe i to kroz vlastitu samouvjerenost, prepoznatljivu frizuru i crvenu šminku na pijedestalu. Osobno, njezinu bih ženstvenost (onako, na prvu) poistovjetila s hladnoćom zatvorskih čuvarica jer upravo svojim stilom takav dojam i ostavlja. Zalepugin je o ženstvenosti govorio iz perspektive muškarca. Dobro. Lijepo. Ali. Muškarca čija se supruga, a i on posredno, bave “stavljanjem ženstvenosti u funkciju”. Modna industrija, modeli, manekenke. Područje o kojem se zadnjih godina sve glasnije govori o eksploataciji žena.

Više pročitajte OVDJE !

3. Ivana Perić: ‘Seks i grad’ kao feministička TV Biblija?

Malo je serija koje su prikovale milijune žena za tv ekrane, izazvale potpunu histeriju i bespogovorna štovanja, postale nekakva vrsta religije. Seks i grad jedna je od tih. Kasnije je priča o četiri njujorške hip žene došla i do kino dvorana, nažalost svih ljubitelja filmske umjetnosti. Naslušala sam se svega i svačega od 1998. kada je serija ugledala svjetlo dana. Nazivali su je prekretnicom, inovativnom, spektakularnom. Sve od toga još bi mogla progutati, iako sama nikad ne bi koristila takve riječi, ali ono preko čega ne mogu preći je nazivanje Seksa i grada najvećim slavljem feminizma, pravom girl power serijom, ma feminističkom TV Biblijom. Kada je serija tek izašla, u opisu je stajalo da prikazuje “kako se nositi s etiketom ‘žena’ devedesetima”. Pa da vidimo… Čemu nas je to, kao žene, Seks i grad mogao poučiti?

{slika}

Četiri dotjerane žene, s istančanim stilom za modu žive ludim njujorškim životom, one jure od jutra do sutra, jako su zaposlene i uspješne u svojim karijerama, ali većinu vremena ih promatramo kako jedu salatu u prekrasnom novom in restoranu u gradu, pa ispijaju martinije u najluđem noćnom klubu, idu na masaže, jogu, itd. Da skratim priču, jer radnju serije svi znate, one su jednostavno površne i na čelima im piše materijalizam. Caps lock, potcrtano, boldano. Još je jedan pojam sveprisutan – seks. Carrie Bradshow knows good sex, upečatljiva je rečenica. Cure otvoreno pričaju o seksu, totalno su lude i mogu raditi ‘sve što rade muškarci’, što se posebno ilustrira na primjeru vragolaste Samanthe, koja je postala duhovna majka milijunima žena. Seks je glavni lajt motiv, Carrie o njemu piše, Samantha ga prakticira rekordan broj puta, Charlotte potiho sanja vlažne snove, Miranda želi pojebati bivšeg dečka. Sve se trude biti privlačne, sjajno izgledati kako bi dobile ono što žele, jer eto, žene trebaju izvrsno izgledati, žene su seksualni objekti. U uvodnoj špici Carrie stoji u haljetku, besprijekorna i nevina, poput kakve djevojčice kojoj treba zaštita. A onda prolazi bus sa reklamom za njenu kolumnu o kojoj piše o seksu. Jer Carrie zna što je seks. U svakom slučaju, radilo se o izgubljenoj djevojčici ili privlačnoj ženi koja zna sve o seksu (ona je sve to, vaaauuu), kako bi se ostvarila potreban joj je muškarac. I tako, šest dugih sezona, cure traže muškarca svog života. Skroz su neovisne, ali samo o muškarcima pričaju i ultimativni cilj je uhvatiti onog pravog.

Odgledala sam i seriju i filmove iz razloga što ne želim pričati o onome što nisam proučila i eto, došla sam do zaključka. Moj će biti mnogo konkretniji od onog kojeg bi vam ponudila Carrie. Seks i grad djeluje mi kao da sam upala u san Barbike. Što je otprilike ravno mojoj najgoroj noćnoj mori. Ona mašta o svom Kenu, farba si nokte, vješa nove opravice, i trača sa curkama. Eskapizam na djelu. ‘Oslobođene’ i ‘nepoterećene’ junakinje plitke su i površne idiotkinje. Ova serija slavi žene koliko god i seksističke reklame, šovinističke izjave ili pak Siniša Vuco.

Više pročitajte OVDJE !

4. Ana Maria Kezerić – O pobačaju i njegovoj (ne)dostupnosti

Prema studiji objavljenoj ovih dana u časopisu “Opstetricija i Ginekologija”, 97 % specijalista ginekologije i porodništva u SAD-u susreće se s pacijenticama koje žele učiniti pobačaj, no samo 14 % spomenutih liječnika voljno ga je i izvesti. Pitanje koje se nalaže kao nužno jest, zašto je to tako i čini li to pobačaj zbilja dostupnim ženama kao njihovo prirodno pravo na izbor ili ga pak svodi na minimum?!

{slika}

U SAD-u još uvijek ne postoje dovoljno jasni zakoni i “reproduktivna pravda” u bolnicama, klinikama, obitelji i praksi. Potrebna je javna rasprava o pobačaju, bazirana na životnom iskustvu i potrebama stvarnih ljudi koji traže pobačaj, a ne bezličju političke retorike, navodi portal feministing.com u komentaru ovih podataka. Tako se dešava da je za žene koje traže pobačaj, pronaći doktora koji je voljan obaviti postupak, lakše reći, nego učiniti. Ove godine, stanje je takvo da SAD imaju 80 novih ograničenja vezanih uz temu pobačaja, duplo više od prethodnog rekorda od 34 nova ograničenja iz 2005.godine, što sramotno narušava slobodu ženskog odabira. Također, rezultati prikupljeni iz anketa poslanih 1800 ginekologa/inja diljem SAD-a (od kojih je njih 1100 ponudilo valjan odgovor) prikazuju razlike u razmišljanjima između ženskih i muških liječnika/ca ginekologa/inja, gradskih i seoskih liječnika/ica, razlike prema religijskim afinitetima i sl. Tako će npr. 19 % ginekologinja biti spremno obaviti postupak pobačaj, dok je taj broj kod ginekologa nešto niži i iznosi 11 %. Spomenuti religijski afinitet vrlo je značajan i postaje dobar “indikator” spremnosti pojedinih liječnika da omoguće pobačaj ili ne. Pobačaj će poduprijeti 40 % liječnika židovske vjeroispovijesti, u usporedbi s tek 1 % evangelika. 9 % rimokatolika i članova Istočne pravoslavne crkve će najvjerojatnije odobriti pobačaj, kao i 27 % njih koji su se izjasnili da nemaju vjersku pripadnost. Još jedno od mogućih pitanja je, šalju li liječnici koji ne nude uslugu pobačaja pacijente svojim kolegama koji ih nude? Vjerojatno ne, ako se povode izjavom kardinala Alonsa Lopeza Trujilla, predsjednika Papinskog vijeća za obitelj: “Izopćenje iz Katoličke crkve kazna je za svakoga tko izazove pobačaj i za svakoga tko se s njime suglasi, dakle, za majku, liječnika, bolničara, a i oca ako je suglasan”. Prilično “oštro” poimanje jednog za jednog vjernika, no dobro, tko sam ja da sudim?! Ovdje će kako on kaže, suditi tek Bog, dok za to vrijeme, primjerice, u Portugalu, kriminalno se gone žene, liječnici i medicinske sestre koji su pomagali u pobačaju, a kazne za ilegalni pobačaj su 3-8 godina zatvora.

Više pročitejte OVDJE !

5. Lea Jurišić – Topovskim udarom na Thompsona

Jučer je održan prvi splitski prajd. Parada ponosa lezbijki, gejeva, bi, trans, queer osoba i podržavatelja i podržavateljica. Ovo je prvi put na području ex Yu regije da se prajd održao u gradu koji nije “glavni”. Podsjetimo, prvi prajd u regiji je održan 2001. u Ljubljani, iste godine slijedio je prvi beogradski prajd koji je krvavo ugušen i tek prošle godine ponovo je organiziran. 2002. prajd je održan i u Zagrebu. Prvi prajd koji se trebao održati ove godine u Podgorici otkazan je. Skopje i Sarajevo još čekaju svoj dan.

Split je jučer svoj dočekao, kamenjem, sadnicama, suzavcima, petardama, bocama, rajčicama, povicima mržnje i ostalim arsenalom.

Povorka je oko 14h krenula iz Đardina praćena jakim policijskim osiguranjem i nije se moglo naslutiti što će se događati 200ak metara južnije. Prolazeći splitskim kaletama dobar dio prolaznika je pozdravljao povorku, mahao i smješio se. Na ulazu u Marmontovu doslovce šok i nevjerica. Povici mržnje iz obližnjih ulica, bačen je i suzavac, lete boce. Povorka ipak ide dalje do početka ulaza na Rivu. Na Rivi kaos. Tisuće huligana, homofoba, mrzitelja viču, urlaju, gađaju…Povorka je prepolovljena i sudionici i sudionice praktički sami trče preko rive kao preko minskog polja, izbjegavajući projektile sa svih strana. Helikopter sve nadgleda. Hvala mu na tome.

Zašto je policija dozvolila da nasilnici priđu toliko blizu povorci i zašto nije zaštitila povorku već je pustila da na Rivi budu kao na streljani? Kriva procjena, reklo bi se.

Srećom nitko nije teže ozlijeđen, prajd se ipak održao, i to je najvažnije. Nakon kanonade na Rivi policija je izgrednike ipak izmjestila i program prvog prajda se nastavio, doduše u skraćenom izdanju.

A tko je sve bio na prvom splitskom prajdu i koga su to homofobi dočekali s povicima mržnje?

Pored lezbijki, gejeva iz Splita i ostalih krajeva Hrvatske, bile su tu i jake straight snage sa splitske kulturno-umjetničko-znanstvene scene, rodbina, prijatelji i ostali podržavatelji/ce.

{slika}

Ipak, najveće zanimanje izazvala je pojava popularnog pjevača Marka Perkovića Thompsona.

Njegovo prisustvo u 2D izdanju iznenadilo je i same organizatore/ice. Stoga smo popričale s Markom o njegovim dojmovima i razlozima dolaska:

-Marko otkud vi na prajdu, nismo znale da podržavate LGBT osobe?

Naravno, podržavam ljudska prava u svakom obliku, različitosti su naše bogatstvo. Ja sam vjernik, Bog je ljubav, a ovi ljudi žele samo da slobodno vole i budu voljeni, bez straha za vlastiti život.

-Dozvolite da primijetimo da u svom dosadašnjem radu niste pružali takvu podršku?

To se samo na prvi pogled čini, duboko suosjećam sa svim diskriminiranim osobama. Naime i ja sam dobar dio svog života proveo u ormaru. Sigurno se sjećate da sam svoju vezu sa Danijelom morao tajiti. Našu vezu također mnogi nisu odobravali, menadžeri ponajviše, ali iskusio sam na vlastitoj koži što znači biti neslobodan i ne moći javno pokazati svoju ljubav.

U svojim pjesmama sam višekratno progovarao o temama koje se tiču diskriminacije, čak sam čuo da se LGBT populacija pronašla u nekim mojim stihovima…

-Zaista? Možete nam malo pojasniti o kojim se pjesmama radi?

Evo, na primjer, “Geni kameni” propituje prijepore oko teorija da li se gej osobom rađa ili postaje, iako se iz pjesme može iščitati da je homoseksualnost genetski uvjetovana, to nije moj osobni stav, smatram da svatko ima pravo na izbor.

Pjesma “Stari se” govori o ageismu i kultu mladosti koji, kako čujem, vlada među određenim dijelovima gej populacije. Sve osobe, bez obzira na svoje godine, imaju pravo na ljubav. “Ne varaj me” se također naslanja na tu tematiku. Čujem da je gej zajednica u Hrvatskoj nekako mala i da se često događaju hm, kako da se izrazim “prevare”. Kako i sam stih kaže “ne varaj me sa golubom u rukama, sloboda je stvorena u mukama”, gej osobe su se teško izborile za svoja prava i trebaju biti ujedinjene i ne dozvoliti da se lako udalje jedne/i od drugih. “Prijatelji” i “Moj Ivane” također govore o pravim vrijednostima, podršci i zajedništvu koje nam je svima potrebno.

–U pravu ste, kada se dublje iščitaju vaše pjesme i tu se mogu naći naznake vaše otvorenosti i promišljanja tema koje se vežu uz ljudska prava i poštovanje različitosti?

Drago mi je da ste to uočili, primjerice u pjesmi “Vjetar s Dinare” tematizira se i pitanje razvoda, jednoroditeljskih obitelji, “brata koji je već veliki a nije se oženio” i sl. “Sude mi” je prilično eksplicitna u stihu “sude mi zato što volim svoje, volim najviše”, a danas na Rivi smo vidjeli kako je kada vam sude kamenjem i bocama. “Neću izdat ja” je pak pjesma posvećena ljubavi prema Bogu, mržnja je izdaja Boga, i tome sam nažalost danas svjedočio.

Više pročitejte OVDJE !

Žena je u popularnoj kulturi redovito objekt, a muškarac je junak!

Posted on December 25, 2011 by sdadmin

“Postoji toliko modela ženskosti kojih mi možda čak nismo ni svjesni, a svejedno ih upražanjavmo u različitim trenucima i prebacujemo se iz jednog u drugi”

U društvu u kojemu je inertnost standard, mlada Lana Pukanić pokušala je jedan od svojih brojnih identiteta (“ja sam feministkinja”) promovirati svojim diplomskim radom “Cur(k)e II – pregovaranje s kulturom” i na svojevrstan način natjerati druge djevojke na razmišljanje o kulturi u kojoj žive, ali i ukazati kako su adolescentice gotovo pa zanemarena demografska skupina iz perspektive samih ženskih studija. Tim je vrlo zanimljivim radom osvojila prvu nagradu Centra za ženske studije za najbolji studentski rad na temu žena, odnosno rodne problematike.

Svoj rad opisuješ kao tekst nastao iz svijesti obojane feminizmom. Od trinaeste se godine izjašnjavaš kao feministkinja, iako priznaješ da je za tebe ta riječ do danas jako promijenila svoje konotacije. Otkud zanimanje za feminizam još u tinejdžerskim danima jer su tvoje ankete u trima zagrebačkim srednjim školama pokazale kako današanje tinejdžerice ili uopće nisu čule za taj termin ili jako malo znaju o njemu.

Uvijek sam mislila da je to samo od sebe došlo jer nitko oko mene nije govorio o tome, ali baš sam u zadnje vrijeme razmišljala koliko puno veze ima s obitelji, odgojem, okruženjem, liberalnim stavovima. Uvijek mi se činilo da neke stvari nisu fer i onda su se stvari nekako počele artikulirati nakon što sam kao trinaestogodišnjakinja tamo u Vodnikovoj vidjela grafite “Ne znači ne! Ja imam pravo odbiti” i “Ne želim provesti svoj život perući tvoje prljave gaće” pa sam kasnije naišla na tekst o tim grafitima i skupini Luna koja ih je napravila, i na njihov manifest. Nakon toga je krenulo čitanje na tu temu, kupovala sam feministički časopis Kruh i ruže i jednostavno mi se činilo bitnim time baviti.

Tvoj se rad bavi adolescenticama i kulturom te načinom na koji se izgrađuju djevojački identitet i stereotipi pod utjecajem popularne kulture.

Prvi dio mog rada bavi se patrijarhatom, jer u takvoj kulturi živimo, i njegovom konstrukcijom djevojke. Na svakom koraku – preko reklama, billboarda, medija – svima nam se nameću ideje toga što djevojka mora biti. Tu analiziram stereotipe o djevojaštvu i njihovo održavanje putem stereotipnih slika djevojke koje se perpetuiraju. U drugom dijelu bavim se stvarnim djevojkama i njihovim aktivnostima. Htjela sam pokazati kako se djevojke bore s tim modelima djevojaštva i kako im se, najčešće, predaju i ponašaju onako kako se od njih očekuje, ali i kako im se opiru. Za to mi je važna bila anketa koje sam provela u trima zagrebačkim srednjim školama. A u trećem se dijelu bavim modom i ljepotom na primjeru blogerice Tavi Gevinson.

Naglašavaš kako su adolescentice marginalizirana skupina, čak i u okviru feminističke teorije.

Zanimljivo je kako feminizam, koji se kao politika bavi svim ženama i omogućavanjem kanala za artikulaciju njihovih glasova i prava, zanemaruje curu i uvijek ju koristi kao nekakav antipod zrele žene. “Cura” je prijelazno, kratkotrajno razdoblje i zato je, kao, nebitno. Jako se često tinejdžerstvo predstavlja kao životna faza koje se sjećamo sa sramom ili koje bismo se trebali sramiti, a činjenica je i da ćeš nekoga koga želiš omalovažiti ili za koga želiš reći da se ponaša blesavo uvijek usporediti s tinejdžerkom. Međutim, ja smatram da je to, dijelom baš zato, vrlo bitno i zanimljivo razdoblje i tema.

Koja je uloga zagrade u riječi “cur(k)e”?

S jedne strane, riječ “curke” mi je izraz bliskosti među curama, i kad se cure međusobno zovu “curke” naglašava se ženska prisnost. A s druge strane, postoji i to ružno značenje, kad za djevojku kažete da je “curka” i mislite na to da je tipična, stereotipna i obična. Kada sam prije pet-šest godina smislila to kao naslov, zagrade su za mene bile izraz distanciranosti od tinejdžerskog mentaliteta, što mi se danas čini totalno blesavo jer sam tada imala devetnaest godina i jako sam naivno vjerovala da više ne spadam u tu skupinu. Nejasna je ta granica završetka adolescencije, danas se cure mojih godina bave skoro istim problemima kao tinejdžerke.

Zanimljiva je činjenica kako postoje časopisi za tinejdžerice kao što su Teen i OK!, ali za dečke tinejdžere ne postoji ni jedan. Djevojkama je potreban svojevrstan priručnik za život kako bi znale kako se ponašati i ispunjavati što se od njih očekuje, ali dečkima to nije potrebno jer će se oni znati snaći.

Časopisi za muškarce zabavni su i ležerni, dok se u ženskim časopisima, bez obzira na dob ciljane skupine, uvijek agresivno naglašava prostor za samopoboljšanje – kako (p)ostati mršava, kako super izgledati, kako biti uspješna na poslu, kako biti u dobrim odnosima s prijateljicama, kako zadovoljiti svog muškarca ili zadržati svog dečka. Iz čega proizlazi da curu ili ženu treba stalno savjetovati, stalno joj pomagati, ali muškarac jednostavno živi i kako god napravi – dobro je. Očito je da je to područje međuljudskih odnosa i dalje rezervirano za žene, samo se žene njime trebaju baviti pod normalno, ali zato će se u diskursima koji su vezani za moć uvijek oslovljavati muškarca. Različit tretman dobro se vidi i u reklamama, posebno za higijenske proizvode. U onima koje su namijenjene ženama redovito je prisutna retorika upozoravanja, opreza, zastrašivanja, a reklame za muškarce jednostavno su opuštene ili smiješne.

I to sve dovodi do toga da je muškarcima uvijek izlika za pogrešku izjava “ja sam takav”, a žene to neće reći jer se uvijek trude poboljšati i korigirati svoju osobnost i ponašanje.

Žene to neće reći. Tu se radi o kulturi mazohizma, o odgajanju u jednom duhu u kojem joj je stalno na pameti korigiranje svog ponašanja. Neprestano preispituje sebe, neprestano sumnja u sebe i okrivljava sebe, jer ju kultura na svoj sadistički način stalno upućuje na poboljšavanje. Posljedica je sustavno ubijanje samopouzdanja i samopoštovanja djevojaka. Naravno, i dečki su žrtve sustava, na drugi način. Cure se odgaja da svoje samopozdanje crpe iz odnosa s drugima i da njihova vrijednost ovisi o tuđoj procjeni, a muškarce se odgaja da na silu budu neovisni, normativna je muškost agresivna, asertivna, samopouzdana, i tako dalje.

Biološka razlika između spolova neosporna je, ali nas društvo i kultura uče rodnim razlikama. Citirala si Cordeliu Fine koja je odlično zaključila da: “naši umovi, društvo i neuroseksizam zajedno stvaraju rod. On nije fiksan i neslomljiv; savitljiv je, fleksibilan, promjenjiv.”

Primjer koji ilustrira dosta toga dolazi iz priče jednih roditelja koji su svoje dijete odgajali u gender-neutral duhu, tako da ne postoje boje ili igračke koje označavaju ili su svojstvene jednom spolu. Taj je dečko odrastao svjestan činjenice da je muško samo zbog vidljive biološke razlike i to je bila jedina bitna razlika, vjerovao je da muškarci i žene mogu raditi iste stvari i da su po svemu drugome jednaki, i bilo mu je sasvim normalno da nosi rozu špangicu za kosu na glavi. U jednoj ga je situaciji drugi dečko uvjeravao da je curica jer nosi špangu na glavi, a to nose samo curice, a ovaj mu je odgovarao da je dečko jer ima muški spolni organ. Na kraju je i skinuo gaće da to dokaže, a taj mu je dečko rekao “Ti nemaš pojma, svi imaju pišu, ali samo curice nose špange“. To mi je super. A preispitivanje znanstvenih tvrdnji o neurološkim razlikama između spolova čini mi se užasno važnim, i svima živima preporučujem tu knjigu Cordelije Fine.

Bullying od strane cura prema drugim curama sve je učestalija pojava. U svom radu si se osvrnula na Lyn Mikel Brown koja tvrdi kako je “u seksističkoj klimi djevojkama jednostavno lakše i sigurnije te, naposljetku, profitabilnije iskaliti svoje strahove, brige i ljutnju na drugim djevojkama nego na dečkima ili kulturi koja ponižava, idealizira ili erotizira kvalitete povezane sa ženskošću”.

Mislim da se lakše iskaliti na drugoj curi. Curama je neisplativo napadati figure moći, a u patrijarhatu moć predstavlja muški spol. A i nisu svjesne tih seksističkih mehanizama. Kad ti se nešto predstavlja kao normalno i prirodno, teško je shvatiti da je izmišljeno. Recimo, “ženski jal” nije nešto prirodno, nego nešto što se uzgaja. Kad se cure stalno upućuje na to da budu mazohistkinje, da se stalno kažnjavaju, preispituju jesu li dovoljlno dobre, fizički i psihički, i uvijek se uspoređuju s nekom drugom koja predstavlja ono što bi žena trebala biti, naravno da se stvara frustracija, i naravno da je usmjerena na druge cure, jer su joj one konkurencija.Tako su postavljene stvari. Ali Brown lijepo piše da je žena je ženi istovremeno konkurentica, ali i iskrena saveznica koja zna kroz što točno prolazi, i naglašava vrijednost ženskih prijateljstava. Agresija među curama nije tako jednostavna i nisam se time detaljno bavila. U slučaju kojim se bavim, cure na Ribnjaku su se tukle i gurale jedna drugu u fontanu jer su se mlađe cure usudile tamo doći i biti pijane i glasne, što je smetalo starijima. Jer nisu pokazale respekt. Ali ja mislim da su svojom glasnoćom pokazale preveliko samopouzdanje. A cure se osjećaju ugroženo od samopouzdanih cura, o čemu piše i Rachel Simmons.

Ipak, postoje i pozitivni primjeri poticanja ženske kreativnosti, ženskog druženja. U nekim primjerima koje si navela u radu, sitnice poput fotografije ili pjesme promijenile su nekim ženama život.

Slala sam mailove nekim curama u kojima sam ispitivala jesu li naišle na neku sliku neke žene ili ženske aktivnosti koja je utjecala na njihov život i dobila sam dosta zanimljivih odgovora. Žena je u popularnoj kulturi redovito objekt, a muškarac je junak. Skoro uvijek moraš ići u nekakvu alternativnu kulturu, a ne u mainstream da bi našao te priče u kojima su žene (nestereotipne) junakinje i te trenutke koji te mogu inspirirati. Te sitnice stvarno mogu nekome nevjerojatno utjecati na život, kao što primjeri u radu pokazuju. Recimo, ja se sjećam da sam s negdje trinaest čitala pjesmu Sylvije Plath “Mirror”, koja uopće nema veze s feminizmom, ali ta autentičnost ženskog glasa snažno je utjecala na mene. Moj zaključak je baš to da je sve važno, da su sve sitnice bitne, i te koje nas inspiriraju na neki oblik otpora, ali i one koje smo skloni odbaciti kao nebitne, poput reklama, a koje su i štetne i opasne, i da se o svemu tome treba razmišljati i raspravljati.

I za kraj, problematičnost roza boje. Tinejdžerska modna blogerica Tavi Gevinsom objavila je jednu sliku u kojoj je cijela u roza boji i teško je dokučiti radi li se samo o ironiji ili uživa li ona zaista u tom izdanju?

To je stvarno zanimljiva tema. Imamo girlie feminizam koji početkom dvijetisućitih poziva na to da žene ne bi trebale odbaciti štikle, šminku i ostale simbole podređenosti koje neki feminizmi traže da se odbace. Prema girlie feminizmu, žene trebaju prigrliti svoju ženskost i ženstvenost, cure ne treba instruirati nego ih pustiti da vole to što vole, dakle barbike, rozu boju i slično. Ali problem je što one to i nisu izabrale voljeti, odmalena su zatrpane rozom, a onda je negdje na početku adolescencije vrlo često odbacuju. Kad Tavi nosi tu rozu boju – i gadi joj se, a istovremeno uživa u njoj – to je toliko komplicirano. Koje su implikacije te boje? Zašto izaziva te ambivalentne osjećaje? Mala djevojčica u rozoj odjeći je preslatka, dok je odrasla žena sva u rozom čudna slika. Kad muškarac ili dječak nosi plavo, nosi plavo, nema tu toliko tih značenja, niti će to itko primijetiti. Žensko je iskustvo odrastanja strašno kompleksno, a vrti se oko rigidnih patrijarhalnih modela ženskosti. Postoji toliko kodova ženskosti kojih mi možda nismo ni svjesne, a svejedno ih upražanjavmo u različitim trenucima i prebacujemo se iz jednog u drugi. Kad, kako, s kojim ciljem, to su sve pitanja koja se trebamo pitati. Važno je to osvještavati.

Sex & Grad kolumne? Budite realni

Posted on December 23, 2011 by sdadmin

Još dok sam bila u srednjoj školi obožavala sam čitati Cosmopolitan i gledati Sex & Grad. Ne zbog toga što sam ikada mislila da zaista postoje takve priče u stvarnom životu, nego zato što je to bio bijeg od stvarnosti barem na pola sata. Kako je rasla popularnost dotičnoj seriji i časopisima sve više cura počelo se uvjeravati da su Carrie ili žene koje stvarno žive po “svetim pravilima” Cosmopolitana. U posljednjih nekoliko mjeseci i kod nas su osvanule brojne kolumne sa istom tematikom. Ipak, te “novinarke” zaista misle da žive od jedne kolumne i po tjedno i da žive tim “predivnim, glamuroznim životom”. Kao ljubiteljica chick-lita i ja sam tu i tamo počela čitati svakakve kolumnice. Problem je u tome što još dosta često gledam Sex & Grad (znam, glupo) i što sam zapravo zbrojila 1 plus 1 i shvatila zašto me zapravo užasno nerviraju sve naše novopečene kolumne i kolumnistice.

Tako sam prije neka dva mjeseca došla doma, sjela za laptop, pogledala jednu epizodu serije, nakon toga pročitala jednu tu “najnoviju kolumnu” i ostala šokirana. Preslika epizode Sex & Grada. Carrie i frendice otišle su u saunu i jako im je bilo neugodno, a naša kolumnistica je baš isto bila u sauni sa svojim frendicama i isto je razmišljala o tome kako joj je neugodno, s tim da je usput i tipkala svoje ideje na iPhone, jer danas je laptop kojeg Carrie ima već “stara kanta”. Osim toga, druga kolumna je bila o tome kako reagirati ako ti se dogodi ljubav na prvi pogled i to (zamisli!) na poslu, ono o čemu cure iz Cosmopolitana jako često pišu. Ok što to one pišu “što ako”, ali današnje kolumnistice su taj Cosmopolitan shvatile kao svoju Bibliju ili Bon Ton.

Opet, sve bi to bilo okej da se ne radi o tome kako su zbivanja u Zagrebu i većim našim gradovima baš ista kao u New Yorku. Jako mi je to čudno, jer do sada nisam baš primijetila. Pogotovo još ako naše kolumne osvanu svaki tjedan baš po sezonama raznih serija. Priče o tome “trebamo li se udati”, “postoji li ljubav na prvi pogled” i “što ako se moja frendica uda prije mene i nedajbože dobije bebu prije mene” ne da su već toliko “ispucane”, nego su ono na čemu se temelji Sex & Grad. Ipak, to i “pali” samo u toj seriji. Jer ako današnje cure zaista razmišljaju u tom stilu, onda sam definitivno ja problem. Nije mi nikada bilo jasno zašto kao prvo izmišljaju te kolumne, a s druge strane zašto bi mislile da netko zaista vjeruje da kad dođu doma s posla, naprave si koktel, stanu uz prozor i razmišljaju o tome zašto je svijet tako pokvaren i zašto su dečki takvi kakvi jesu.

Većina dotičnih kolumnistica ima dečke i po nekoliko godina, a pišu o tome kako odlaze vani i žive 100 na sat 365 dana u godini. Svaka čast tim djevojkama, ali dajte budite realne. Jedino što će možda s tim postići da se curice od svojih 15 godina počnu uvjeravati još više da je u redu misliti da može izlaziti svaki dan, biti super na poslu i na faksu, imati plaću po nekoliko tisuća kuna, a za to napisati pola kartice teksta tjedno. To je sve samo ne realno.

Da ne budem samo bezobrazna, u neku ruku i razumijem sve wannabe kolumnistice. Okej je to što predstavljaju svijet kakav one žele da bude, ali to je za blog. “Dragi dnevniče” teme možda “pale” kod mlađih djevojaka u Hrvatskoj, ali onda je vrijeme da se i svi novinari spuste na zemlju malo. Žale se na društvo u kakvom živimo, a upravo takvu sliku su oni sami stvorili. Cure koje su dobile u ruke bilo kakvu kolumnu vjerojatno se osjećaju kao da su na lotu osvojile sedmicu, ali publici prodaju totalno krivu sliku. Opet kažem, možda je problem u meni, ali koga više danas zanimaju “problemi” koji se vrte oko toga hoće li se Mr. Big napokon pojaviti ili neće. I to u Hrvatskoj. Možda sam ja zaista blesava što tako razmišljam, ali postoji puno većih problema u životu. Zato i postoje serije poput Sex & Grada i Gossip Girl, da nam jednostavno bude lakše. A ne da se zaista poistovjetimo sa svim tim likovima i krenemo živjeti u New York, a na pola puta do tamo shvatimo da smo još uvijek u Zagrebu i da ne šopingiramo u Chanelu već da čekamo sniženja u Zari. Pametne, uspješne i neovisne žene drže se dalje od pisanja takvih kolumni, jer su na vrijeme shvatile da nemaju veze s tim etiketama. Ipak, u javnosti ih se predstavlja kao žene koje imaju novaca na bacanje, piju kave na špici, u svakom klubu dođu prve i otiđu zadnje, a sutradan su prve na poslu. Od kada je postala naša realnost da smo postale toliko zatupljene da zaista vjerujemo Carrie ili Blair Waldorf? Možda je vrijeme da pogledam još jednu seriju i razmislim malo o tome koliko sam ja u krivu što radim, studiram i sama se hranim, a da nemam takvu kolumnu..

Predbožićne dileme pri kupovini igračaka

Posted on December 23, 2011 by sdadmin

Prevela Nada Kujundžić

Teško da biste mogli odrediti spol mog djeteta isključivo na temelju njegovih igračaka. Impresivna kolekcija ovog petogodišnjaka obuhvaća naizgled nespojive stvari poput drvene kuhinjice (uključuje lonce, tave i plastičnu hranu), brda plišanih životinja, gomila knjiga, kockica, autića, lutaka, Lego kocaka (puno previše Lego kocaka!), raznih kostima, boja i kistova i još mnogo, mnogo toga. Iz ovoga biste mogli zaključiti da imamo brdo djece, no o tome nekom drugom prilikom. Uzdah.

Suprug i ja nikada nismo pretjerano marili za čitavu ´igračke za dječake´ vs. ´igračke za djevojčice´ priču. Umjesto toga, odlučili smo da se u odabiru igračaka rukovodimo (ajme, šoka!) interesima našeg sina. Stoga nije ništa uobičajeno da se iz shoppinga vratimo s legićima pod jednom, i plišanim zečićima pod drugom rukom. Iako smo dosad imali sreće utoliko što većina naših prijatelja i članova obitelji dijeli naše stavove, svjesna sam toga da ostatak svijeta na ovakav način razmišljanja ne gleda odveć blagonaklono. Uzrok tomu valja potražiti u marketingu (izvor svih zala ako se mene pita). Mi Amerikanci smo vizualna nacija i u našim se izborima i odlukama uglavnom rukovodimo prema slikama kojima nas svakodnevno bombardiraju. U posljednjih dvadesetak godina proizvođači igračaka koriste igračke i reklame za njih kako bi promovirali rodne stereotipe. Ako je suditi prema tim reklamama, djevojčice vole isključivo ružičasto, a njihov spektar interesa svodi se na lutke, odjeću, šminku i princeze. ´Plavi´ dječaci, s druge strane, budući su znanstvenici, arhitekti i graditelji.

Ovakve reklame, kao i specifičan način na koji su organizirane police i odjeli u prodavaonicama igračaka, promoviraju zastarjele stereotipe o djevojčicama i dječacima. Svatko tko poznaje makar i jednog klinca ili klinku, zna da su oni mnogo više od pukog stereotipa. No proizvođači igračaka to uporno ignoriraju: umjesto da našoj djeci pružaju mogućnost izbora, oni im nameću gotove identitete i aktivnosti. Da stvar bude još gora, fenomen rodno diferenciranih igračaka širi se na sve mlađe dobne skupine, pa su tako najnovija ciljana skupina – novorođenčad! Možda mi je čini, ali to je potpuno suludo – mislim, budimo realni, zadnja stvar o kojoj beba razmišlja je boja njezine zvečke! To, naravno, ne sprečava proizvođače igračaka koji se svojski trude ne bi li osmislili posebne zvečke za dječake i one za djevojčice. Mnogi roditelji ne kuže u čemu je stvar – pa što onda ako moda diktira rozo za curice i plavo za dečke? Uostalom, njihova dječica naprosto obožavaju (umetnuti naziv stereotipne igračke), u čemu je onda problem?

Pa, reći ću vam u čemu je problem: kada su djeca neprestano (točnije, od rođenja!) izložena ovakvim stereotipiziranim rodnim idealima, u trenutku kada (i ako) se odluče iskoračiti iz proskribiranih granica često se susreću s vrlo negativnim reakcijama. Dječaci koji se žele igrati lutkama izloženi su poruzi (ne samo od strane druge djece, već i odraslih), dok se interes djevojčica za kamione jednostavno ignorira. Lude sedamdesete u kojima se promovirala rodna neutralnost doista su prohujale s vihorom. Isto vrijedi i za osamdesete godine kada su se reklame za legiće u podjednakoj mjeri obraćale i dječacima i djevojčicama. Danas imamo prodavaonice igračaka koje su strogo podijeljene na ružičasti i plavi dio.

Nije čudo da su rodno neutralne igračke zamijenjene rodno kodiranima: to dugujemo promćurnim trgovcima i marketinškim stručnjacima. No osim zarada brojnih kompanija, ovakva segregacija također povećava šanse da dijete koje posegne za nečim izvan propisanog spektra izazove negativne reakcije. Kad dopustimo da određeni stereotip pusti korijenje (ovo naročito vrijedi za rodne stereotipe), šokira nas kad se netko ne ponaša u skladu s njime, pa bilo to i dijete. Prodavaonice igračaka možda i daju javnosti ono što želi, no isto tako nameću strogo definirane rodne uloge s kojim se neki od nas ipak ne žele igrati!