Borba jedne trudnice za glasovanje: izgubljena

Ovaj vikend održavaju se još jedni izbori na kojima mahom neće glasovati bolesnici, rodilje i trudnice na čuvanju trudnoće. Naime, izbori se ne organiziraju u hrvatskim bolnicama (a da podsjetimo organiziraju se po zatvorima, brodovima i veleposlanstvima). Prije malo manje od dvije godine i sama sam se suočila s mogućnošću da ću roditi taman u vrijeme drugog kruga predsjedničkih izbora i s nevjericom sam ustanovila da u tom slučaju neću moći glasovati. I dok je moj podmladak odlučio malo pričekati, žene koje jesu rodile tog vikenda u siječnju ostale su bez mogućnosti da odlučuju o sudbini svoje zemlje. Kao što će mnoge ostati bez tog prava i ovog vikenda

Srećom, uvijek postoje uporni/e pojedinci/ke koji/e odluče da neće dozvoliti institucijama da im uskrate njihova prava. Mlada žena, koju ćemo zvati Ana (podaci su poznati redakciji) zadnjih mjesec i pol dana u jednoj zagrebačkoj bolnici čuva trudnoću. Shvativši da će i dan izbora dočekati u bolnici, Ana je krenula ispitivati mogućnost glasovanja u bolnici. Prvo se obratila Državnom izbornom povjerenstvu koje ju je uputilo na Gradsko izborno povjerenstvo, koje ju je pak uputilo na njezin birački odbor. Kako nam Ana kaže, ljubazni djelatnici tih raznih povjerenstava i odbora upoznali su je s njezinim pravom da članovi/ce biračkog odbora izađu na teren kada je biračima onemogućen dolazak na samo biračko mjesto, ali naravno uz ogradu da će to učiniti ako je taj birač/ica dostupan, ako vrijeme posjeta u bolnici odgovara biračkom odboru te ako to neće ometati funkcioniranje biračkog mjesta. U petak popodne, dva dana prije izbora Ana je dobila garanciju GIP-a i predsjednice svog biračkog odbora da će joj biti omogućeno glasovanje u bolnici. “To je moje pravo, meni jako bitno pravo i smatram da mi država treba omogućiti realizaciju tog prava.” kaže Ana, ali i dodaje “Nisam sigurna koliko ljudi odluči zatražiti ovo što sam ja zatražila i koliko ih zapravo uspije glasovati dok se u bolnici.”. Ana je u pravu jer osim upornosti ima i određenu sreću, a ta je da su joj bolnica u kojoj leži i birački odbor u istom gradu na udaljenosti 10 kilometara. No, što je sa svim onim bolesnicima, trudnicama i rodiljama diljem Hrvatske koji/e se nalaze u bolnicama desetke, pa i stotine kilometara dalje od svog biračkog mjesta? I jeli uistinu jedino moguće rješenje u 21. stoljeću da birački odbori putuju u bolnice?

Dok je nastajao ovaj tekst živa je bila nada da će barem u Aninom slučaju sustav napraviti ono što je dužan činiti za sve birače i biračice – omogućiti glasovanje na dan izbora. No sustav to nije odradio. Nažalost, Ana nije dobila priliku glasovati jer njezin birački odbor nije tijekom cijelog jučerašnjeg dana uspio prevaliti tih magičnih 10 kilometara do Aninog bolničkog kreveta.

Zagrebački Holding našim novcem sufinancira Sajam erotike

U cijelosti prenosimo izjavu organizacija civilnog društva povodom održavanja Sajma erotike ovaj vikend na Zagrebačkom velesajmu. AŽKZ, Ženska mreža i Mreža PETRA također pozivaju na prosvjed koji će se održati danas 2. prosinca s početkom u 16h ispred ulaza na Sajam:

Danas je Međunarodni dan borbe protiv ropstva. Autonomna ženska kuća Zagreb želi usmjeriti pažnju javnosti na problem koji će vjerovatno, kao i prošle godine, proći nezamijećeno. Naš Zagrebački Holding suorganizira i sufinancira održavanje erotskog sajma na Zagrebačkom Velesajmu sa ukupno 155.000,00 kuna pa je čak i raspisao javni natječaj u kojem traži “seksi” djevojke za borbu u blatu.

Ne bi li bilo bolje, pitamo građane/ke našega grada, da je Zagrebački Holding taj novac utrošio na 100 kuna dodatne božićnice za 1555 penzionera/ki?

Zagrebački Holding u svojim temeljnim dokumentima navodi da između ostalog obavlja djelatnosti uz maksimalnu zaštitu javnog interesa i poštivanja ljudskih prava. Kako je onda moguće da Holding financijski potpomaže treću najjaču industriju u svijetu, a nema za popravak vodovoda, cesta ili kupovinu soli za zagrebačke ceste? Opće je poznato da je tzv. područje erotike u stvari područje pornografske industrije koja uz trgovanje oružjem i drogom, predstavlja jedan od tri najunosnija biznisa na svijetu. Pornografska industrija u SAD-u na godišnjoj razini nosi veći profit nego nogomet, bejzbol i košarka zajedno (tijelo žene je tržište), a pornografija eksploatira žene i djevojčice. 

Smatramo skandaloznim i potpuno neprihvatljivim da Zagrebački Holding, koji se nalazi u 100% vlasništvu Grada Zagreba, suorganizira pornografski sajam koji je u potpunoj suprotnosti s proklamiranom gradskom politikom za ostvarenje rodne ravnopravnosti i zaštite ženskih ljudskih prava. 

85% žrtava ropstva su žene i djeca u svrhu seksualne eksploatacije, a put u ropstvo često vodi upravo preko prostitucije i pornografije. Istraživanja pokazuju da djeca u sve mlađoj dobi imaju pristup pornografiji i uče o seksu najčešće upravo kroz pornografske sadržaje, stvarajući na taj način stavove o seksu i ženama. Žene u pornografiji prikazane su na degradirajući način, kao seksualni objekti, a često i kao žrtve. Muškarci toliko često konzumiraju pornografiju da postaju desenzitizirani pa traže sve nasilnije sadržaje. Muškarci koji služe kaznu zatvora za silovanje djeteta, redovno su konzumenti dječje pornografije, a to su postali nakon što im je “dosadila” obična pornografija.

Pornografija utječe i na način kako žene i djevojčice doživljavaju svoja tijela, seksualnost i odnose. Mediji su moćno sredstvo kojim se usmjerava djevojke i žene da potraže svoju “slavu, uspjeh i veliku zaradu” na mjestima kao što je zagrebački porno sajam. Iza tih medijskih lažnih slika glamura, djevojke doživljavaju poniženja, silovanja, nasilje, pa i trgovanje ženama u svrhu seksualne eksploatacije. Zahtijevamo od medija da ne izvještavaju afirmativno o ovoj i sličnim manifestacijama jer time direktno doprinose održanju postojećeg patrijarhalnog društvenog poretka koji je izgrađen na rodnoj neravnopravnosti, diskriminaciji i nasilju prema ženama i djeci. Besplatno reklamiranje erotskog sajma u medijima te prošlogodišnje najave istog sa bombastičnim naslovima “Gola crnka za start” “Zagrebe, čestitke”, direktno usmjeravaju žene i djevojčice u uvjete seksualnog iskorištavanja i ropstva.

Tražimo da mediji daju svoj doprinos u razotkrivanju mogućeg kriminala i u slučaju  Zagrebačkog erotskog sajma u kojem je suorganizator Zagrebački holding. Voditelj projekta u Zagrebačkom holding-u, g. Petar Penava, sin je “poznatog graditelja zlatnih wc-a” u Zagrebu. Sprega kriminala i “uglednih poslovnih ljudi” u Gradu Zagrebu očita je i u promoviranju porno industrije i prostitucije.

Razmišljati o porno industriji kao o nevinoj zabavi za zagrebačko građanstvo, objavljivati natječaje za borbu djevojaka u blatu te nazivati iste “robom male vrijednosti” nije samo nedopustivo, nego i opasno jer direktno utječe na doživljavanje žena kao dehumaniziranih seksualnih objekata, prema kojima je dozvoljeno svako, pa i nasilno ponašanje jer one “ionako u tome uživaju.” Naglašavamo da se na ovakvim manifestacijama često ilegalno prodaju materijali koji sadrže dječju pornografiju, silovanje, incest i druge oblike nasilja protiv žena i djece.

Organizatori ovogodišnjeg sajma lažu da nevladine udruge koje se zalažu za ravnopravnost spolova, prevenciju nasilja nad ženama, prevenciju i zaštitu od spolno prenosivih bolesti sudjeluju na erotskom sajmu te ga podržavaju. Na taj način svjesno pokušavaju sakriti temeljni karakter manifestacije, a koji je ogromna zarada kroz eksploataciju ženskog tijela.

Stoga tražimo da Zagrebački Holding odmah povuče sva financijska sredstva zagrebačkih građanki i građana iz ovog projekta. Ženska tijela nisu roba na prodaju, kako bi ZGb Holding “pokrpao minus u poslovanju posrnulog Velesajma.”

 

Autonomna ženska kuća Zagreb – žene protiv nasilja nad ženama

Ženska mreža Hrvatske

PETRA mreža za prevenciju i eliminaciju trgovanja ženama i djecom

Radnice, a ne robinje

Danas na Međunarodni dan ukidanja ropstva, Ženska mreža Hrvatske, koja predstavlja brojne ženske organizacije, traži od buduće Vlade Republike Hrvatske da preispita zahtjeve koje su u ožujku ove godine, u povodu 100. obljetnice međunarodne ženske borbe i prvog obilježavanja Međunarodnog dana žena, Ženska mreža Hrvatske i ženske sindikalne grupe Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisnih hrvatskih sindikata i Hrvatske unije sindikata, uputile Vladi Republike Hrvatske. Na zahtjeve su dobili 22 stranice odgovora različitih ministarstava i institucija Vlade, točnije – 22 stranice nijekanja, birokratskog deklamiranja i laganja.

Prenosimo otvoreno pismo Ženske mreže:

Buduća Vlada morat će ne samo odgovoriti na naše temeljno pitanje – hoće li Hrvatska radnice ili robinje – već i hitno riješiti bitna pitanja koja koče gospodarski, demografski i društveni razvitak zemlje.

Ustvrdile smo da se u Hrvatsku vratio robovski rad, iako zagovornici kapitala i neoliberalnih vizura uporno zahtijevaju fleksibilizaciju tržišta rada. Tvrde da bi bilo sve bolje kad bi se radnike i radnice moglo lakše otpuštati (jer bi ih se onda, navodno, moglo i lakše zapošljavati).

Mi tvrdimo da Hrvatska već ima prefleksibilno i nesigurno tržište rada, na kojemu zaposleni na neodređeno vrijeme i u sigurnim oblicima rada – postaju manjina. Izdvajamo tri hitna posla za buduću Vladu:

1. Stopa radne aktivnosti žena kontinuirano pada i trenutno iznosi samo 38 posto, a stopa zaposlenosti samo 33 posto. Europski cilj bio je do kraja 2010. postizanje stopu radne aktivnosti žena od 60 posto, a Hrvatska tone sve niže. Zahtijevamo hitne mjere uključivanja žena na tržište rada i to u sigurnim i kvalitetnim poslovima. Zemlje u kojima je visoka uključenost žena u rad, bilježe rast društvenog proizvoda.

2. Više od 90 posto žena koje su se zaposlile tijekom 2010. godine, dobilo je ugovore o radu na određeno vrijeme. Njihova je sudbina poznata: nesigurne i nezaštićene, s prosječno nižim plaćama, bez prava na zasnivanje obitelji, bez mogućnosti dobivanja kredita, nerijetko uznemiravane i zlostavljane, bez zakonom zajamčenih radnih prava.  Prema anketi Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i ženskih sindikalnih grupa, oko 40 posto ih nema djecu, a one koje ih imaju – samo 1,1 dijete (hrvatski prosjek za sve žene u fertilnoj dobi je 1,4 djece). Trudnoća za sve veći broj žena znači neproduljivanje ugovora o radu. Zahtijevamo hitno poduzimanje mjera kako bi rad na određeno vrijeme postao izuzetak, kako ga definira Zakon o radu.

Podržavamo stoga peticiju mladih Sindikata metalaca Hrvatske za dopunu članka 10. Zakona o radu (NN 149/09. i 61/11) tako da se dodaje novi stavak 3. koji glasi: “Ukupni broj ugovora o radu na određeno vrijeme koje poslodavac može sklopiti, ne smije prelaziti 15 posto od ukupnog broja novo zaposlenih radnika kod poslodavca na razini godine.” Tražimo od buduće Vlade da hitno provede takvu izmjenu.

3. Procjenjuje se da oko 160.000 radnika radi na crno, a većina njih su žene. Svjetska banka procjenjuje da je siva ekonomija u Hrvatskoj oko 35 posto BDP-a. Radnici/e koji rade na crno apsolutno su nezaštićeni/e. Oni/e službeno ni ne postoje, a osim što su besprizorno eksploatirani, često su izloženi mobingu i uznemiravanju. Zahtijevamo hitne mjere Vlade protiv robovskog nedeklariranog rada, snaženje inspekcija rada, te uvođenje radnih sudova u najkraćem roku.

4. Žene i dalje imaju prosječno značajno niže plaće od muškaraca, prema statističkim podacima za oko 15 posto, no prema anketama portala MojPosao, vidljivo je da su u 2009. i u 2008. godini plaće žena u Hrvatskoj zaostajale za oko 23 posto u odnosu na plaće muškaraca. Zaposlene majke u privatnom sektoru imaju u prosjeku oko 30 posto niže plaće od žena bez djece. Tekstilne radnice primaju plaće za oko 40 posto niže od hrvatskog prosjeka. “Kažnjene” su i u starosti: žene umirovljene tijekom 2010. godine ostvarile su prosječne mirovine za 21,5 posto niže od prosječne muške! Zahtijevamo od buduće Vlade da uvede hitne mjere za smanjivanje rodnih razlika u plaćama!

5. Neplaćeni rad žena u obitelji i domaćinstvu te skrb o djeci i starijima nije vrednovan niti kad je mjerljiv u tržišnim parametrima, te čini značajan dio bruto društvenog proizvoda. Zahtijevamo od Vlade da uvede statističko praćenje neplaćenog rada žena i muškaraca; da donese akcijski plan primjene Konvencije br. 156 Međunarodne organizacije rada, te obavezni roditeljski dopust i za očeve.

Hoće li nova Vlada postupiti kao bivša? Ženska mreža Hrvatske i ženske sindikalne grupe očekuju više od birokratskog i netrpeljivog odgovora. Očekuju da hrvatske radnice ne budu robinje.

Zagrepčanka godine

JAVNI NATJEČAJ

za podnošenje prijedloga za dodjelu Nagrade Zagrepčanka godine

u sljedećem tekstu:

“1. Nagrada Zagrepčanka godine dodjeljuje se građankama Grada Zagreba koje su svojim djelovanjem znatno pridonijele afirmaciji žena u društvu i u javnosti, afirmaciji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova te postigle prepoznatljive rezultate na podizanju kvalitete života žena u Gradu Zagrebu s gospodarstvenog, socijalnog, humanitarnog i drugog stajališta.

2. Kriteriji za dodjelu Nagrade Zagrepčanka godine su:

–          izniman doprinos u praktičnom i teorijskom radu na afirmaciji žena u društvu (javnom, političkom, kulturnom i gospodarskom);

–          posebno uspješno djelovanje na promociji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova u okviru ljudskih prava te senzibiliziranju javnosti za probleme koji su zapreka razvijanju solidarnosti i ravnopravnih odnosa spolova u svim segmentima života;

–          značajni rezultati u podizanju kvalitete života žena u Gradu Zagrebu s gospodarskog, socijalnog, humanitarnog i drugog stajališta.

3. Prijedlog za dodjelu Nagrade Zagrepčanka godine mogu podnijeti građani, udruge građana, gradski zastupnici, radna tijela Gradske skupštine, gradonačelnik, gradska upravna tijela, tijela mjesne samouprave, tijela državne vlasti, ustanove, trgovačka društva, strukovne komore, vjerske zajednice i druge osobe.

4. Prijedlog, odnosno kandidatura, za dodjelu Nagrade Zagrepčanka godine mora sadržavati:

– ime, prezime i adresu kandidatkinje;

– životopis;

– potvrdu o prebivalištu (ne stariju od 6 mjeseci);

– obrazloženje prijedloga;

– raspoloživu dokumentaciju.

5. Rok za podnošenje prijedloga je do 10. siječnja 2012. Nepotpuni prijedlozi i prijedlozi podneseni nakon isteka roka neće se razmatrati.

6. Prijedlozi se podnose Odboru Gradske skupštine za javna priznanja preko Stručne službe Gradske skupštine Grada Zagreba, Ulica sv. Ćirila i Metoda 5, u zatvorenoj omotnici s napomenom: 

“PRIJEDLOG ZA DODJELU NAGRADE ZAGREPČANKA GODINE – NE OTVARAJ.

Dvoličnost HDZ-a i bezličnost Kukuriku koalicije

Kako se približava kraj predizborne kampanje, teško se oteti dojmu da nijedna opcija nema, ili ne želi iznijeti, jasnu ideju o tome na koji će se način nositi s ekonomskom i socijalnom krizom koja zemlju trese već tri godine. Perspektiva produbljenja i produženja krize s obzirom na ekonomske trendove u Europskoj uniji i neodrživost dosadašnjeg modela života na dug, automatski traži smanjivanje državnog proračuna i pad standarda svih koji su o njemu ovisni, dakle velike većine hrvatskih građanki i građana. Budući da je iz programskih smjernica i predizbornih poruka teško razaznati kako će nam izgledati iduće četiri godine, pogotovo tko je spreman promijeniti ekonomsku paradigmu i s kojim posljedicama, odlučio sam istaknuti nekoliko točaka iz predizborne kampanje koje su mi se učinile posebno indikativnima za karakter buduće vlade, sretan što je kampanja pred krajem i što je ovako kratko trajala, barem njen službeni dio.

                                                                                 

Heroji i žrtve borbe protiv korupcije                

Osnovni zaključak koji se može donijeti par dana prije izbora jest da su dva glavna politička bloka ostala dosljedna sebi – HDZ svojoj dvoličnosti, a Kukuriku koalicija svojoj bezličnosti. Vjerojatno poučeni iskustvom s prethodnih parlamentarnih izbora, stranke Kukuriku koalicije, prvenstveno SDP, zauzele su poprilično pasivnu poziciju, već i prije službene predizborne kampanje, prepuštajući HDZ-u da za njih dobije izbore. Naime, osim stila vođenja kampanje kroz direktno uključivanje građana i građanki u izradu programa i debatiranje oko njega, koalicija nije ponudila neke konkretne, nove i krucijalne teme kao ključne točke kampanje, pa im se ona svodi na sljedeće – nastavak starog modela upravljanja državom samo bez korupcije. S druge strane, HDZ je, kao i obično, zauzeo agresivniji stav i uz standardno plašenje birača crvenim avetima te povratkom Jugoslavije inzistirao na svojoj dvojnoj poziciji lučonoše i žrtve u borbi protiv korupcije. Dakle, osim što borbu protiv korupcije prikazuje kao stvar politike, a ne pravosuđa, HDZ politizira DORH i Uskok obrazlažući istrage protiv HDZ-a njihovom urotničkom rabotom u koju su se još uključili i mediji. Zanimljiva logika, pogotovo od stranke koja je vodila državu u doba kad je koruptivno ponašanje bilo modus vivendi i modus operandi svih državnih struktura.

                                                                                                          

Govor mržnje                                                                                   

Slijedeći tu logiku viktimizacije, HDZ je otišao korak dalje, uvodeći govor mržnje kao lajt motiv u djelovanju svih koji ih se usude kritizirati – od političkih protivnika do medija. Ova je retorika krenula u vrijeme grotesknog ukidanja imuniteta SDP-ovom zastupniku Željku Jovanoviću pozivanjem na zločin iz mržnje i isticanjem kako je upravo za vrijeme HDZ-ove vladavine donesen Zakon o suzbijanju diskriminacije. Takvo se trivijaliziranje dugogodišnjeg mukotrpnog truda nevladinih udruga da se u kazneni zakon unesu zločin iz mržnje i govor mržnje (prvenstveno da bi se zaštitilo seksualne, rodne i nacionalne manjine) nastavilo kroz predizborne skupove i spotove stranke u kojima se u kršćanskom i tješiteljskom tonu poziva birače da ne daju glas onima koji “mrze i vrijeđaju”. HDZ-ovo se anđeosko prenemaganje nad onima “koji trpe svakoga dana” rastače u krajnjem cinizmu ne samo u trenutku kada s partnerima dijele hranu umirovljenicima i nezaposlenima ili šalju specijalce na jedva pokretnog starca, već pogotovo kada svoje birače pokušavaju mobilizirati strahom od ljudi ne-hrvatskih imena (Josip Đakić) ili homoseksualca koji će se drsko razmiliti čednim poljanama hrvatskih gradova (Ante Kulušić) odlučni u svojoj paklenskoj namjeri da napadnu hrvatsku nerođenu djecu (Darko Milinović). A upravo su ne-Hrvati i LGBT osobe one/i koje/i su najviše trpjeli mržnju svakoga dana zadnjih dvadeset godina, od kojih je HDZ vladao sedamnaest. U tom je kontekstu pokušaja kontroliranja krajnje desnog biračkog tijela sasvim shvatljivo i partnerstvo HDZ-a s Kerumovim HGS-om te vraćanje stranačkim korijenima i nacionalističkoj retorici (dokaz čega bi, između ostalog, trebao biti i povratak Miroslava Tuđmana i Vesne Škare-Ožbolt pod okrilje HDZ-a), ali je nekako u neskladu s proklamiranom borbom protiv mržnje i diskriminacije.

 

Margina kao sudbina                                                

Upravo se o pitanju istospolnih brakova i omogućavanja posvajanja djece LGBT osobama ili istospolnim parovima moglo očekivati artikuliranije pozicioniranje Kukuriku koalicije kao saveza socijaldemokrata i liberala 21. stoljeća, pogotovo s obzirom na izvjesnost njihove izborne pobjede. Međutim, te su teme nekako s nelagodom stavljene u koalicijski ormar, što se najbolje vidjelo u nedjeljnom Dnevniku HTV-a (16. listopada) kada se na stranačko sučeljavanje o LGBT pravima nitko iz koalicije nije odazvao. Osim šutnje o ovim “nezgodnim temama” u vrijeme jedne od najgledanijih emisija u zemlji, ništa više se nije čulo ni u službenoj predizbornoj kampanji, dok je u samom Planu 21 ponuđena općenita formulacija o slobodi izbora životnog stila, “uključujući i slobodu izbora punoljetnoga suglasnoga partnera”. Još se poraznijom čini argumentacija po kojoj hrvatsko društvo još nije spremno za posvajanje djece od strane LGBT osoba jer za promjenu je visoko patrijarhalnog karaktera hrvatskog društva potrebna puno veća doza hrabrosti nositelja politike (možda bi odluke bivše Zapaterove vlade u Španjolskoj u tom smislu mogle poslužiti kao dobar primjer). Bez toga će LGBT osobe i dalje tavoriti na marginama društva, a rodna ravnopravnost ostati prazan pojam. Nažalost, potonje se može naslutiti iz činjenice da je jedino HSU ispoštovao Zakon o ravnopravnosti spolova koji propisuje minimalno 40 posto zastupljenosti podzastupljenog spola na stranačkim listama. Na temelju toga, možemo se samo zapitati koliko će izborni pobjednici biti vjerodostojni u ostvarivanju rodne ravnopravnosti zacrtane u svojim programima.

Život je mučan i težak, ali i lep

Kolika može biti hrabrost i odlučnost jedne žene izrazito vjerodostojno je prikazano na zagrebačkoj premjeri  filma “Jedna žena – jedan vek” u režiji Želimira Žilnika, jednog od najznačajnijih redatelja sa prostora bivše Jugoslavije. Film je prikazan u kinu Tuškanac u sklopu predfestivalskih događanja Human Rights Film Festivala, a zagrebačkoj premjeri nazočili su spomenuti redatelj i 99-godišnja Dragica Srzentić, čiju rekonstrukciju života film prikazuje.

Film “Jedna žena – jedan vek” prikazuje niz značajnih događaja i ljudi vezanih uz jugoslavensku povijest kroz sliku 20. stoljeća, posebice Drugog svjetskog rata. Žilnik, čiji je rad okrenut svakodnevnim temama i kritici svakodnevice, svoj film je kreirao kroz retrospektivna sjećanja glavne junakinje, ali i kroz njezin nedavni odlazak u Moskvu “koja je puno drugačija no prije 30 godina”, kako kaže hrabra Srzentić.

Dragica Srzentić kroz iskrenu ispovijest, s mnogo humora, govori o životu koji je “mučan i težak, a i lep”. Život ove Istrijanke rodom iz Sovinjaka (kojeg je povijest također zabilježena na filmu) nije bio nimalo lagodan, bila je svjedokinjom raspadanja brojnih država u kojima je živjela. Film je priča o njezinoj hrabrosti i sudjelovanju u ratu, odnosima s Titom i Staljinom, kojem je između ostaloga, 1948., odnijela čuveno Titovo “Ne.”. Simpatična (i usput rečeno prelijepa) Dragica Srzentić u filmu iznosi svoje zalaganje za ravnopravnost žena i socijalnu pravednost te više puta ponavlja kako je nedopustivo da jedan čovjek živi kao rob a drugi kao bogataš. Unatoč svim nedaćama, odiše svojom konstantnom željom za životom. Mučne strane svog vijeka spominje u ispovijestima iz zatvora, u kojem je bila izložena nasilju i neljudskim uvjetima, te kroz raspadnuta prijateljstva koja su proizašla kao posljedica boravka u zatvoru.

Neposredno nakon filma održala se diskusija na kojoj sudjeluju Žilnik i Srzentić, a moderatori su bili Mima Simić i Petar Milat. Žilnik je objasnio da se odlučio za ovu temu jer je to “jedna od onih tema koje su tu, ali ih mi redovito sklanjamo s dnevnog reda”. Srzentić je u raspravi nostalgično, ali mirno podijelila s publikom: “To nije bio život kojem sam se nadala.”. Pa ipak, hrabro se othrvala s njim i hrva se i dalje, kao ponosna heroina.

Žilnikov film kao još jedna intelektualna provokacija zaslužio je tako odličnu ocjenu, u kojoj se vjerujem, slaže i jučerašnja publika.