Nada Ler Sofronić jedna je od uopće prvih feminističkih teoretičarki koje su djelovale u bivšoj Jugoslaviji i na čiju je ideju 1978. održana Prva međunarodna feministička konferencija u Studentskom kulturnom centru u Beogradu pod nazivom “Drug-ca – Novi pristup?”. Njezina doktorska disertacija smatra se prvom feminističkom tezom obranjenoj u socijalističkoj Jugoslaviji. Više od trideset godina nakon održavanja ove povijesne konferencije, feministički pokret i dalje ne posjeduje jasnu artikulaciju političke promjene. Nove globalne okolnosti traže i nove manifestacije političkog djelovanja, a možda bi upravo (i) iskustvo jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja i feminističkog djelovanja unutar njega moglo feminističkim teoretičarkama s ovih prostora pomoći u pokušaju što šireg sagledavanja “ženskog pitanja” i propitivanja stanja u kojem je feminizam danas. Potencijal socijalističkog feminizma koji uzrok neravnopravnosti žena vidi u njihovoj dvostrukoj opresiranosti od strane kapitalizma i patrijarhata, često se podcijenjuje i proglašava anakronim dok bi se mnogi(e) složili da je njegov teorijski koncept aktualniji nego ikad.
Trideset i tri godine od održavanja povijesne konferencije jugoslavenskih i stranih feministkinja pod naslovom “Drug-ca žena”, slabo poznatima ostaju okolnosti u kojima se tadašnji feministički pokret razvijao, gradio te koje su mu bile glavne teorijske postavke. Međutim, vaše iskustvo moglo bi biti od ogromne važnosti za današnje feministice čije se borbe odigravaju u kontekstu neoliberalizma i deficita demokracije na globalnoj razini. U kakvim su, dakle, okolostima tada djelovale, što ste propitivale i kako se to može usporediti sa sadašnjim društvenim okolnostima?
Za početak, moram naglasiti da je naš pokret, koji se tada nazivao feminizmom drugog vala, neofeminizmom, bio izrazito antiautoritaran pokret, kako u odnosu na privatnu sferu, dakle patrijarhalizam u porodičnim odnosima, tako i u odnosu na kapitalizam koji je subsumirao patrijahalizam i učinio ga svojim nazamjenjivim strukturnim dijelom. U teorijskom smislu polazio je od toga da je patrijarhalizam totalni fenomen koji je kapitalizam preuzeo iz predgrađanskog društva, pa ga readaptirao preko polne uloge, podjele rada, devalorizacije, dekvalifikacije ženskog rada, zanimanja i profesija te preko hijerahijske podjele u sferi uticaja i političkog odlučivanja. Međutim, bila je velika subverzija ustvrditi da socijalistički sistem baca pod tepih ključna pitanja ženske egzistencije. Kako su, recimo, žene iz prvih redova socijalističke revolucije nakon pobjede vrlo brzo sklonjene na marginu, kako su u radnoj sferi bile izložene feminizaciji potplaćenih zanimanja, kako su manje plaćene od muškaraca, kako teže napreduju u karijeri, kako i socijalistička država zarađuje na neplaćenom radu žena u porodici, itd. Međutim, u sferi društveno organizovanog rada žene su zaista bile zaštićene, imale su socijalno i zdravstveno osiguranje, a prava iz radnog zakonodavstva poštovana. Imale su pravo na kontrolu vlastitog tijela, pravo na besplatni i asistirani abortus, naprimjer. Socijalna država je u tom smislu bila funkcionalna i s tog aspekta svakako je ženama bilo bolje nego što im je danas.
Subverzija pokreta se, dakle, ogledala u “otkrivanju” da socijalističko društvo ipak nije riješilo “žensko pitanje”?
Tadašnji režim je naš pokret smatrao ozbiljnom subverzijom jer se deklarisao kao sistem ravnopravnosti žene i muškarca, odnosno kao sistem koji je riješio “žensko pitanje.” A tadašnji neofeminizam identificirao je elemente patrijarhalizma koje je etatistički socijalizam preuzeo iz prethodnih antagonističkih sistema i njegovao ih u svojim socijalističkim njedrima. Rane sedamdesete i nešto kasnije, u vrijeme kada smo organizovale konferenciju DRUG-CA, bilo je vrijeme uzleta novih liberterskih socijalnih pokreta: ženskog, ekološkog, antinukleranog, pokreta za razoružanje, mirovnog. Ukratko, bilo je to vrijeme otvaranja novih prostora slobode. U teorijskom smislu, to je bilo vrijeme ozbiljnih feminističkih kritika sljepoće za specifična pitanja žena koje su bile upućene, kako dogmatskom marksizmu i konzervativnoj ljevici, tako i rodno neutralnoj teoriji i praksi zapadne demokratije. Naš pokret je proistekao iz burne ’68 i bio je nesumnjivo lijevi, ali je istovremeno bio i kritika androcentrizma “nove ljevice” i njezinog odnosa prema ženskom pokretu i ženskom pitanju uopće. To može biti vrlo poučno za progresivne, antikapitalističke pokrete danas i mjestu žena u njima. Bilo je to vrijeme probuđenih utopijskih energija i dubokog ubjeđenja unutar progresivnih intelektualnih ambijenata da ima nešto zbog čega vrijedi i živjeti i ginuti. Bilo je to vrijeme nade. Danas, međutim, živimo u vremenima globalnog brutalnog nasilja, a umjesto utopijskih energija i pokreta zavladao je intelektualni cinizam. Ne nalazi se ništa zbog čega bi vrijedilo živjeti, a pogotovu zbog čega bi bilo vrijedno umrijeti. Ovo je vrijeme u kome je jedino našim totalitarnim neprijateljima, prije svega militariziranom kapitalu, jasno zbog čega valja ubijati.
U kakvom se svijetu nalazimo trideset godina nakon, koja bi bila agenda nekog novog skupa o ženi?
Nalazimo se u svijetu retrogradnih tendencija, u svijetu njihove galopirajuće desekularizacije, u svijetu u kome sprega vjerskog i tržišnog fundamentalizma ozbiljno prijeti da ugrozi sve demokratske slobode, a prije svega ženu liši i onih prava i sloboda koje je prethodno žestokom borbom već stekla. Ako bih danas kandidovala temu za novi međunarodni skup o ženi, onda bi on sigurno bio posvećen fašizaciji savremenih društva, nemoći postmoderne socijalne teorije da se nosi s tim problemom, te slabosti i nespremnosti ljevice da se uhvati u koštac sa populizmom i retradicionalizacijom, a naročito s dramatičnom erozijom ženskih prava u svijetu u kome živimo.
U pokušaju definiranja sadašnjeg stanja ženskog pitanja nužno je razjasniti današnji karakter patrijarhata i način na koji kroz retradicionalizaciju cementira ekonomsku nejednakost žena. Što je u karakteru patrijarhata što ga čini komplementarnim kapitalizmu?
Ključne karakteristike patrijarhata se i danas odnose na funkcioniranje porodice i ženski rad u njoj. Na diskriminaciju, fleksibilizaciju, dekvalifikaciju i eksploataciju žene na tržištu rada i tržištu seksualne industrije, na prezentaciju žene u medijima, na državno i muško nasilje nad ženama, na dominaciju militariziranog kapitala, na nasilje financijskog kapitala nad onih 99% među kojima su žene najranjivija i najpotlačenija kategorija. Kapitalistički procesi se protežu putem patrijarhalizma naširoko izvan sfere društvenog rada. Polna podjela rada i hijerarhijske uloge polova u porodici omogućuju posrednu eksploataciju žena koje nisu uključene u organizovani najamni rad, koje su dakle radna snaga-roba na crnom tržištu rada, a omogućuje nadeksploataciju onih koje to jesu. Patrijarhat dakle nije suptilni kulturološki fenomen, u najboljem slučaju to mu nije osnovna karakteristika danas, nego grubo, nasilno sredstvo potčinjavanja žene vrlo dobro inkorporirano u samu prirodu kapitalizma.Tako sam nešto pisala u ono vrijeme, to bih isto potpisala i danas. Samo možda sa još više žara i ubjeđenja.
Poznata socijalistička teoretičarka, Nancy Fraser, tvrdi da je današnje oslabljeno stanje feminizma velikim dijelom uzrokovano činjenicom da ženski pokret nije iskoristio svoj emancipatorski potencijal te da se cijeli drugi val feminizma inkorporirao u neoliberalizam preko prelaska na kulturološku paradigmu i inzistiranju na politikama identita? To bi se prije svega odnosilo na “zaborav” materijalne uvjetovanosti rodne nejednakosti i nedostatak promatranja ženskog subjekta kao klasnog subjekta.
Feminizam drugog talasa se teorijski artikulisao unutar postmodernizma. Međutim, danas se pokazuje da mu je taj teorijski okvir ne samo tijesan, nego često i kontraproduktivan. Feminizam i postmodernizam imaju zajednička ključna teorijska polazišta čija je sinergija za društveni progres bila u svoje vrijeme itekako produktivna.To su recimo pitanja višestrukog ženskog identiteta koju čine klasa, rasa, etnicitet, polnost; to su pitanja otpora prema totalitarizmu; to su apeli u odbranu “drugosti” i različitosti; to je kritika autoritarnih institucija moći. I to je svakako pitanje značaja emancipatorskih praksi različitih subjekata, a ne samo radničke klase.
Međutim, kulturni – i svaki drugi relativizam postmodernizma – naročito njegova relativizacija o tome gdje se danas nalaze lokusi moći, njegov skepticizam, njegov pragmatizam i lokalizam, njegova odbojnost prema idejama solidarnosti i disciplinovanoj organizaciji, njegov nedostatak bilo kakve teorije političke akcije, da parafraziram Terrya Eagletona, sve to teško da bi se moglo upotrijebiti kao teorijsko oruđe protiv današnje brutalne vladavine onih jedan posto, protiv vladavine militariziranog kapitala, protiv terora tržišnih i vjerskih fundamentalizama. Naprotiv, postmodernistička prenemaganja u totalitarnim vremenima danas mi se čine krajnje impotentnim i složila bih se s EagleItonom da postmodernizam u našim uslovima više predstavlja dio problema nego njegovog rješenja. Naime, postmoderna misao, kao i svaka druga politička doktrina koja pretenduje da bude progresivna, morala bi danas odgovoriti na dramatičan izazov mogućeg uspostavljanja novih totalitarnih režima, odnosno nove globalne totalitarne kontrole podivljalog kapitala. Postmodernistička mantra o “kraju istorije”, čini mi se sve besmislenijom, naročito danas, kad pred očima imamo upravo nastavak istorije (drugim sredstvima) nasrtaje desnice na globalnoj sceni. Kad je riječ o ženi, i postmoderna socijalna teorija i ljevica danas ostaju zbunjene i nepripremljene, i kao da stidljivo sklanjaju pogled pred opasnim nasrtajima desnih i mizoginih poredaka. Dakle, Nancy Fraser je u pravu, s tim što bih njenu kritiku proširila na situaciju u kojoj se našla ljevica u cjelini.
Rekla bih da je i u sadašnjim emancipatorskim pokretima prisutna tendencija da se žensko pitanje ne promatra kao posebno. Događa se velik zalet zagovaranja direktne demokracije i zahtjeva za oslobađanjem od ekonomske nejednakosti, dok se u isto vrijeme ne prepoznaje da je žena dvostruko opresirana, preko kapitalizma ali i patrijarhalnih odnosa moći prisutnih u privatnoj sferi života. Događa li se opet da ljevica ostavlja žensko pitanje sa strane, da ga ne izdvaja kao pitanje ženske klase unutar same radničke klase?
Upravo je to ključna stvar! Pod cijenu da me proglase paleomarksistkinjom moramo danas ponovo govoriti o klasnom pitanju i što ono zapravo znači za ženski pokret danas. Opet je aktuelna ona naša parola iz 1978.: “Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape?”. Mlade žene nipošto ne smiju pristati na takvu vrstu argumentacije da će se njihovo pitanje riješiti kasnije kada pobijedi klasna revolucija onih 99%. U ovom času, jednom od onih historijskih momenata kad se rađaju novi pokreti u opoziciji prema uništavajućem konzumerizmu, liberalnom kapitalizmu, divljoj privatizaciji, tržišnom i vjerskom fundamentalizmu, žene moraju postaviti svoja specifična ženska pitanja, odmah i ovdje. Historija se ponavlja, manje-više svi socijalni pa i lijevi pokreti su prema specifičnim pitanjima opresije žene imali ambivalentan stav. Žene su im bile dobre dok su učestvovale u revolucijama, ali manje dobre kada je trebalo da budu na mjestima odlučivanja. Postavljanje specifičnih pitanja dvostruke ženske opresije tradicionalnoj ljevici etiketiralo se kao “razjedinjavanje klase”, bile smo proglašavane za buržoaske feministkinje. A etatistički socijalizam nas je etiketirao i kao “trojanskog konja “nove ljevice “”. Ne zna se šta je bila gora etiketa. Dakle, vrlo je važno odmah istaći svoju feminističku agendu i program i ne zbunjivati se pričom o prioritetnim “klasnim pravima” ili “prioritetnim subjektima”. I da će se “sekundarna pitanja” kao što je žensko pitanje riješiti kasnije, kad se pobijedi klasni neprijatelj. Tu smo priču i argumentaciju prošle prilično burno i s njom je dosta. Nema prioritetnih prava, nema prioritetnog subjekta. Prioritet imaju svi obespravljeni sa svim svoji specifičnim agendama. Dakle, svih onih 99 posto koji malo po malo preplavljuju trgove i javne prostore koji jesu raznoliki i šaroliki, i možda još nisu do kraja artikulirali svoje političke potrebe i programe. Žene te potrebe i programe moraju u hodu artikulirati i boriti se za autonomiju unutar pokreta i ne dozvoliti marginalizaciju. To je jedno od ključnih iskustava o kome žene u progresivnim pokretima trebaju dobro razmisliti.
Pitanje samoupravljanja odnosno direktne demokracije kao prakse egalitarnog političkog odlučivanja aktualnija je nego ikad. U Jugoslaviji je taj model stavljen na državnu razinu, međutim nije doveo do stvarne rodne jednakosti. Kakvu bi poziciju prema tom pitanju trebao zauzeti neki novi (regionalni) progresivni feministički pokret?
U pokušaju pronalaska odgovarajuće feminističke prakse i otpora vidim dva ključna problema. Žene, a pod tim mislim na progresivni feministički pokret, zasad nemaju formulisan program i cilj kojem teže. S druge strane, imam ozbiljan problem s teoretičarkama koje svoja predavanja počinju s tvrdnjom da postoji više feminizama i da svaki zaslužuje dužno poštovanje. Pri čemu se onaj koji ukazuje na globalni karakter sprege između ekstremnog kapitalizma i patrijarhalizma svrstava u te mnogobrojne feminizme i njegov se značaj relativizira. Onako, baš pravo postmodernistički.
Dovodi li nas to do zaključka da je trenutni doseg feminizma u regiji guranje liberalnih politika koje obično donose promjene samo na reprezentativnoj razini, bez propitivanja ekonomskih i klasnih odnosa?
Ne bih se htjela staviti u ulogu arbitra i smještati u ideološko-političke okvire sve ono što danas imamo na ženskoj sceni u regionu. Postoje uostalom velike razlike između pojedinih organizacija, a naročito među pojedinim predstavnicama ženske scene danas i ovdje te njihovim fokusima i pogledima na svijet. Paradoksalno je da je danas trenutno lakše progutati ono “ja sam feministkinja” nego naprimjer “ja sam socijalistkinja i zalažem se za direktnu demokratiju”. U tome je, između ostalog, novina današnje situacije. Time se vraćamo na tezu o samoupravljanju jer ona zaslužuje pažnju. Netko će odmah reći da je to davno prevaziđeno, ali ja ne bih tako lako odbacivala ideje samo zato što su se u dogmatskim praksama kompromitirale. Utopijske vizije egalitarnog društva, društva socijalne pravde i direktnog učešća ljudi su sa današnjeg stanovišta itekako važne jer su osnovne proturječnosti suštinski ostale iste, samo su dobile nove oblike i postale globalna prijetnja našim životima.
I da zaključimo pitanjem budućnosti, koje bi bile strategije osviještavanja ženskog pitanja unutar novih globalnih pokreta i same ljevice?
Prva i najvažnija stvar je da se unutar ovog novog globalnog pokreta žene ne utope u 99 posto muškaraca koji pokretom dominiraju, nego da odmah istaknu svoje zahtjeve i budu svjesne svoje agende. Muškarci s ljevice se moraju suočiti s pitanjima patrijarhata, reproduktivnih prava, specifičnog državnog nasilja i nasilja koje trpe žene samo zato što su žene, pitanjima privatne sfere života, itd. I to ne samo na deklarativnoj razini. Potrebno je analizirati, naprimjer, rodnu dimenziju arapskog proljeća. Na Tahriru su urbane mlade žene bile u prvim redovima, međutim, slika je već danas znatno različita. Dakle, radi se o istom registru pitanja koje smo mi sedamdesetih i osamdesetih postavljale našoj ljevici, i staroj i novoj. Radi se o teškim borbama jer najbližeg saveznika moraš ubijediti da imaš specifične potrebe i probleme i da tražiš svoj autonomni prostor.
