Informacijske tehnologije u obrani demokracije i ljudskih prava

U sklopu sajma Inforestart, 10. studenog održana je javna tribina na temu informacijskih tehnologija i kako one pomažu u obrani demokracije i ljudskih prava. Gosti izlagači bili su Vjeran Piršić, Tomislav Medak i Radoslav Dejanović.

Izlagači, javni aktivisti,  su svaki izložili teme kojima se bave. Tako je ekolog Vjeran Pršić progovorio o  projektu “Družba Adria” i njegovom spornom djelovanju na okoliš i uništavanje prirodnih bogatstava jadranske obale. Moderne tehnologije pomogle su u bojkotu cenzure masovnim slanjem e-pošte na redakciju HRT-a. Naime, trebao je biti prikazan dokumentarac na temu štetnosti “Družbe Adria”, ali on je u zadnjem trenutku skinut s programa.

Filozof Tomislav Medak govorio je o pokretu “Pravo na grad” i načinu na koji se organizirala cijela kampanja. Korištenje društvenih mreža privuklo je kritičnu masu i pomoglo kampanji da dobije medijsku pozornost i postigne određeni uspjeh u javnosti.

Radoslav Dejanović, novinar, pozitivno je ocijenio Internet kao globalni medij u kojem primatelj dobiva sirove informacije u trenutku kad su se one dogodile. Za njega je on ultimativno sredstvo demokracije i zaštite ljudskih prava.

Pojedinci iz publike naglasili su mogućnost manipulacije Internetom kao masovnim medijem, ali i pozitivnim učincima stvaranja grupa za pritisak na pojedine organizacije i vlade kako bi se provele mjere za javno dobro.

Sajam Inforestart dio je Sajma glazbe, plesa i multimedije. Održava se od 09.-12. studenog na Zagrebačkom velesajmu u paviljonu 7. Cilj sajma je predstavljanje originalnih hrvatskih tvrtki koje se koriste modernim tehnologijama.

112 zahtjeva novoj Vladi za drugačiju Hrvatsku

Platforma organizacija za zaštitu i promociju ljudskih prava u Hrvatskoj, okupljena povodom praćenja stanja ljudskih prava i vladavine prava u kontekstu završetka pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom zahtijeva drugačiju Hrvatsku – Hrvatsku u kojoj je vladavina prava stvarno uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite.

Uoči parlamentarnih izbora, strankama, koalicijama i nezavisnim listama upućen je poziv da se, prije izlaska građana i građanki na birališta, javno očituju o 112 konkretnih zahtjeva grupiranih u pet prioritetnih područja, koji će, ukoliko se ostvare, osigurati vladavinu prava.

Potpisnice/i Platforme zahtijevaju:

1.  politički sustav koji će umjesto kontrole građana osigurati građansku kontrolu nad tijelima javne vlasti, uz preuzimanje političke odgovornosti dužnosnika i društvenu odgovornost medija lišenih utjecaja politike i oglašivača

2.  sustav koji osigurava stvarnu jednakopravnost svih građana pred svim institucijama vlasti vođenima vrijednostima i načelima poštenja, odgovornosti, predvidljivosti i stabilnosti

3. javni interes koji mora postati nit vodilja i načelo djelovanja svih nositelja javnih dužnosti te glavni kriterij za donošenje odluka

4. zaštitu i promociju ljudskih prava, posebno prava marginaliziranih i manjinskih skupina koja u RH moraju biti jedno od primarnih načela u kreiranjima javnih politika

5. promišljeno i dosljedno suočavanje s prošlošću  koje treba biti postavljeno kao temeljni društveni proces i preduvjet za suočavanje sa svim ključnim pitanjima hrvatskog društva.

Stranke i nezavisne liste koje se natječu na parlamentarnim izborima 2011. pozivaju da najkasnije do 16. studenog 2011. dostave svoje odgovore na poslane zahtjeve, iz kojih će biti razvidno obavezuju li se ispuniti svaki od navedenih zahtjeva, ukoliko osvoje vlast.

Također, 21. studenog 2011. biti će organizirano sučeljavanje predstavnika stranaka i nezavisnih lista s predstavnicima Platforme 112, na kojem će kandidati/kinje imati priliku obrazložiti svoje prihvaćanje ili neprihvaćanje pojedinih zahtjeva.

Nastaviti će se i dijalog s predstavnicima institucija EU i država članica EU oko praćenja kvalitete i održivosti provedbe pristupnih obveza RH vezanih uz Poglavlje 23 pri čemu se zalažu – kako je u zahtjevima i predočeno – za uvođenje saborskog mehanizma praćenja tih obveza, a kojim će se povećati politička odgovornost za ključne reforme za osiguranje vladavine prava te zatvoriti jaz između domaćeg i EU monitoringa.

Platformu 112 čine: B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum, Transparency International Hrvatska, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama – Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život – PUŽ”, Udruga za samozastupanje, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija.

Uz navedene članove Platforme 112, zahtjeve će podržati i druge organizacije civilnog društva. Postupak prikupljanja podrške je zamišljen kao otvoreni proces, te očekuju da će zahtjevi Platforme 112 imati široku podršku svih zagovaratelja vladavine prava kao stvarnog uporišta djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite.

Novinari s iskustvom protiv ex-manekenki i would be pjevačica

 

Izbor novog urednika / ce HRT-a i nije tema koja se čini kao prvi izbor za Libelu. No bez brige, neću se baviti zakulisnim igrama, nepotizmom, političkom (ne)podobnošću i sličnim temama koje bilo kakvi izbori u nas nužno povlače. Na prvi pogled, izboru se doista nema što prigovoriti – pet kandidata i četiri kandidatkinje, sve fer i po propisu, jednake prilike za sve. A možda i ne? Nitko ne može osporiti činjenicu da se žene imaju prilike kandidirati za sve i sva, no pitam se, doživljava li ih itko kao uistinu ozbiljne kandidatkinje (na pamet mi padaju nezaboravne fotografije Đurđe Adlešič u pozi á la Sharon Stone koje su obilježile predsjedničke izbore 2004. godine)?

Ako je suditi prema članku objavljenom na web portalu Večernji.hr, odgovor na gore postavljeno pitanje je decidirano ´ne!´ Naizgled rutinski članak kojemu je zadaća ukratko predstaviti veselo društvo koje se natječe za uredničku fotelju zapravo je prava mala enciklopedija stereotipa. Da čitava stvar bude još bolja (ili gora, kako se uzme), tekst potpisuje jedna žena – Tanja Božić, respektabilna novinarka, pače dobitnica godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva. Eh, da nije tragično, bilo bi smiješno (no dobro, i ovako je u najmanju ruku urnebesno!).

Da ovaj tekst nije objavljen na ´ozbiljnom´ web portalu (ili barem takvom koji pretendira na ozbiljnost), vjerojatno bih ga otpisala kao neukusnu seksističku šalu. Najprije me zasmetalo uporno korištenje muških oblika imenica (kandidat, urednik), no kad sam prešla na konkretne portrete ´kandidaTA´, ubrzo sam shvatila da je ispuštanje nastavaka ´-inja´ i ´-ca´ najmanji problem! Samprozvani list za ´ljude sa stavom´ očito itekako svjesno i slobodno rabi rodno obojeni jezik; ako ništa drugo, a onda stoga što je (navodno) očito da će pobjedu odnijeti muškarac. Čak i ako se pomirimo s bolnom činjenicom da naše društvo još uvijek nije spremno na to da nacionalnu televizijsku kuću vodi ženska ruka (no nikad se ne zna, možda se i u ovo pred-predblagdansko vrijeme čuda događaju!), znači li to nužno da kandidatkinje nemaju ništa za ponuditi osim atraktivnog izgleda, pjevačkih afiniteta i seksualnog umijeća? Da ne bi ispalo da izmišljam, fantaziram, upadam u zamku pogrešnog tumačenja, zavirimo pobliže u portrete kandidata / tkinja.

 

Bivši diplomat vs. bivša manekenka

Pojednostavljeno rečeno, ´crno-bijeli svijet´ u članku Tanje Božić moguće je svesti na slijedeću jednadžbu: žene = zaposlene, ali uglavnom imaju preča posla (obitelj, prijatelji, raznorazni hobiji) , muškarci = sve redom ozbiljni novinari i profesionalci s iskustvom, jedan drugome do uha. Evo, ukratko, što se može pročitati o kandidatima: “dugogodišnji novinar i urednik” (Dražić), “prošao je sve novinarske i uredničke faze na televiziji” (Kovačević), “osim karijere novinara u Informativnom i Vanjskopolitičkom programu, karijeru je gradio i u diplomaciji kao glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova” (Rotim), “vrlo uspješan u Zabavnom programu” (Štengl). Doista impresivan popis kvalifikacija, uspjeha i radnog iskustva. Šteta što isto ne možemo reći i za mini-portrete njihovih kolegica koje se također natječu za mjesto u uredničkoj fotelji. Evo što o njima piše Božić: “uživa u seksu, koji joj je na vrhu liste prioriteta” (Kušec), “majka dvoje djece”, često je se viđa “na modnim događajim, otvorenjima i zabavama”, “do udaje se bavila i manekenstvom” (Zidarić), “za njezino se ime ne vežu ni tračevi ni afere” (Živalj), “bliska” s Dijanom Čuljak i Sinišom Kovačićem (Gašparović).

Primijetila bih i to da se niti za jednog muškarca ne navodi dob ili bračni status, kao ni njihovi interesi ili hobiji (za Kovačevića, se doduše, ističe da voli skijanje, no to je spomenuto u vezi s njegovim dokumentarnim filmom o obitelji Kostelić). Na kraju krajeva, ako je seksualni apetit ovdje doista relevantan faktor, zašto nam autorica ne otkriva ništa o umijeću i vratolomijama muških kandidata? S kime Šprajc ispija jutarnju kavu? Koliko djece ima Dražić? Podacima koji su, kako se čini, ključni kad je riječ o nominiranim novinarkama, nema ni traga u portretima novinara.

I tako nemušti čitatelj / ica stječe dojam kako su jedini ozbiljni pretendenti na uredničku poziciju pripadnici muškog spola. Žene kao da su zalutale na izbore, prijavile se više iz nekog hira. Posjeduju li one uopće potrebne kvalifikacije? Čovjek se zapita. U prilog tomu idu i fotografije koje prate članak: Šprajc i Kovačević, kao tzv. glavni favoriti prikazani su u radnom okruženju i u odijelima, dok je Mirna Zidarić ´uhvaćena´, a gdje drugdje, nego na jednom od brojnih ´događaja´ i ´otvorenja´ koje, kako doznajemo, tako često posjećuje. Znači li to da su joj preči parfemi nego posao?

 

Ozbiljna kandidatura ili ´ženski hir´?

Kao glavni kriteriji za izbor novog/e urednika/ce HRT-a navode se “petogodišnje uredničko iskustvo na HRT-u i poznavanje tehnologije rada u kući”. Čitajući Večernjakov tekst, teško se oteti dojmu da niti jedna od predstavljenih kandidatkinja ne udovoljava ovim kriterijima. No dobro, nešto radnog iskustva očito imaju, no iz napisanog je nemoguće razaznati koliko dugo su na televiziji ili na koji način pridonose njenom radu. Katja Kušec je “urednica u Informativnom programu”, Zidarić “jedna od urednica u Sportskom programu”, a Jasminka Živalj “urednica u Dramskom programu”… Koliko dugo, s kakvim uspjesima? Ne zna se. A uvaženi kolege novinari? No da, tu smo ipak nešto konkretniji i iscrpniji: Zoran Šprajc uređuje nedjeljni Dnevnik te prati rad Sabora i Vlade, Štengl je “vrlo uspješan u Zabavnom programu”, Kovačević je prošao “sve novinarske i uredničke faze na televiziji”. Lako se stječe dojam da izbor između kandidata i kandidatkinja u ovom slučaju i nije neki izbor!

Nakon svega, preostaje mi tek ponoviti pitanje s početka članka – shvaća li itko žene ozbiljno? No da, možda tražim previše – pa već i sama činjenica da im se ´dopušta´ da se kandidiraju velika je stvar. Nakon što cijela priča završi i najkompetetniji među momcima se vine u uredničku fotelju, ljupke se kandidatkinje mogu mirne duše (jer pokazale su, eto, da je rodna ravnopravnost u nas živa i zdrava) vratiti svojim društvenim događanjima, obiteljskim ručkovima i pjevačkim showovima.

SDP objavio svoje kandidate/kinje

Glavni odbor SDP-a usvojio je večeras liste za Sabor, odnosno svoja mjesta na tim listama. Ukupno na deset lista SDP je koalicijskom podjelom dobio 103 mjesta, a žene su zauzele njih 34 što je 33% čime SDP nije uspio postići uravnoteženu zastupljenost žena i muškaraca. Biti će zanimljivo vidjeti hoće li SDP-ovi koalicijski partneri taj postotak smanjiti ili povećati.

 

Prve na listama su kao što se pretpostavljalo Milanka Opačić u sedmoj, Marina Lovrić u šestoj i Biljana Borzan u četvrtoj. Ostala ženska imena su uglavnom dosadašnje zastupnice ili SDP-ove gradonačelnice i načelnice te niz kandidatkinja za izvršne funkcije s lokalnih izbora (primjerice Nataša Poparić koja se kandidirala za gradonačelnicu Sinja). Svega je nekoliko relativno novih imena gledano s nacionalne razine – primjerice Dunja Špoljar u trećoj, Ana Komparić Devčić u osmoj, Vesna Fabijančić Križanić u šestoj… Sukladno očekivanjima na listama nema Željke Antunović, ali nema niti dosadašnjih zastupnica kao što su Vesna Škulić, Brankica Crljenko iz Šibenika, ili Biseka Vranić, gradonačelnica Ozlja.

 

Same liste što se tiče udjela žena variraju od katastrofalnih 9% u sedmoj izbornoj jedinici (jedina SDP-ovka na toj listi je Milanka Opačić) i 10% u petoj izbornoj jedinici (jedina SDP-ovka je na zadnjem mjestu i radi se o Slavici Nikšić), pa do izvrsnih lista u drugoj (45%), četvrtoj (54%), osmoj (55%) i devetoj (40%) izbornoj jedinici.

Stranke počele predavati liste DIP-u

Hrvatska stranka prava (HSP) predala je jučer Državnom izbornom povjerenstvu svoje izborne liste. Iako ih nisu u cijelosti objavili na svojim web stranicama, objavljena je informacija da u sedmoj izbornoj jedinici listu nosi Bernarda Halapa Topolnjak te da je lista u cijelosti sastavljena od žena. Ostaje za vidjeti da li je ovo napravljeno po principu žene na jednu, a muškarci na preostalih devet lista. Kako bilo, ostaje činjenica da se HSP nije držao Zakona o ravnopravnosti spolova i sastavio rodno uravnotežene stranačke liste.

Liste su danas predali i Hrvatski laburisti

– Zadovoljan sam što na listama od 140 kandidata ima 50 žena što je oko 36 posto, dok su 32 osobe mlađe od 35 godina – istaknuo je Lesar kako prenosi Jutarnji list. No, od tih 50 žena, imaju jednu nositeljicu odnosno prvu na listi – Nensi Tireli u 8. izbornoj jedinici, dok su žene druge na listi u 5., 6. i 7. izbornoj jedinici. Obzirom da prema aktualnim anketama Laburisti uglavnom osvajaju jedan mandat po izbornoj jedinici, čini se da će jedina laburistikinja u Saboru biti upravo Nensi Tireli, labinska pjesnikinja.

Zašto trudnoća i porod u Hrvatskoj uglavnom ne predstavljaju pozitivna iskustva za ženu?

Prva dionica iz ciklusa tribina iz bioetike, održana 7.11 u Centru za kulturu Trešnjevka, bila je posvećena trudnoći i rađanju iz etičke perspektive odnosno načinu na koji struka shvaća te fenomene i tretira trudnice.

Branka Mrzić Jagatić, iz udruge Roda, suočila je 20-ak okupljenih sa nizom problema s kojima se suočavaju hrvatske trudnice. Naglasila je da pozitivne hrvatske statistike koje upućuju na nisku stopu mortaliteta i morbiditeta nisu pokazatelj realnog stanja stvari. Statistike ne mjere poštivanje prava trudnica, ne osvjetljavaju oblike institucionalnog nasilja i ne govore ništa o kvaliteti usluge i percepciji poroda u hrvatskoj medicinskoj praksi.

Za početak, trudnoća, porođaj i dojenje prirodni su, fiziološki procesi. Karakteristično je u Hrvatskoj društvenoj stvarnosti da se oni tretiraju kao patološki čemu, između ostalog, ide u prilog i činjenica da trudnice imaju povijest bolesti. Nadalje, takvo shvaćanje tijeka trudnoće i procesa poroda ima za posljedicu poveću listu u najmanju ruku beskorisnih a ponekad i neugodnih, ponižavajućih ili čak štetnih rutinskih postupaka koji se beziznimno primjenjuju na svim ženama a ne samo na onima čija je trudnoća rizična. Činjenica je da su svi procesi tijekom poroda prirodni, stvari se odvijaju same od sebe i rijetko je potrebna hitna intervencija.(više o spomenutim rutinskim postupcima na OVDJE!)

Trudnoća je institucionalizirana, vodi ju liječnik, žene nemaju pravo glasa i nisu dovoljno upućene i informirane o čitavoj problematici. Tretira ih se kao broj, kao da su na tekućoj traci i jedina dužnost im je čekati da sve bude gotovo. Erika Spirić, primalja iz Varaždinske bolnice, zalaže se za humanizaciju poroda i naglašava pozitivne aspekte tog jedinstvenog, emocijama nabijenog iskustva koji mehanizacijom gubi svoju bit. Žene su nerijetko žrtve institucionalnog nasilja, osjećaju se loše zbog načina na koji se medicinsko osoblje ophodi prema njima. Osoblje se ponekad ni ne predstavlja iako imaju najdublji i najširi uvid u ženinu intimu. Nepostojanje dvosmjernosti u komunikaciji u tijeku prirodnog procesa kojem je oduzeta ljudska dimenzija nedovoljno je konkretan problem da nagrdi prividno bajnu statistiku ali u Rodi ne smatraju da su to trivijalnosti.

U Hrvatskoj ne postoji kontinuirana primaljska skrb što nije slučaj u brojnim europskim zemljama u kojima žena ima pravo birati glavnu osobu nadležnu za trudnoću i porod kao i mjesto poroda: ne samo bolnicu nego i vlastiti dom ili specijalizirane kuće za porode. Primalja, u zemljama koje imaju mogućnost kontinuirane primaljske skrbi, od samog početka prati porod što podrazumijeva ne samo medicinsku kontrolu nego i razgovor sa ženom o svemu vezanom za trudnoću i porod, asistiranje tijekom poroda i ponekad nastavak nekog oblika brige i neposredno nakon poroda.

Erika Spirić je priznala da se unatoč bogatoj i dugoj praksi osjeća kao građanka drugog reda iako ima višu primaljsku školu i dodala kako u Rijeci postoji studij primaljstva samo u teoriji jer im ne daju diplomu. Plod diskusije, pod moderatorskom palicom Hrvoja Jurića, voditelja projekta koji je ovaj put izabrao testirati bioetičke principe na primjeru trudnoće i poroda, bile su i konkretne ideje nužne za određene pomake: zakon o primaljstvu ne smije biti samo mrtvo slovo na papiru, potrebno ga je integrirati u zakon o radu kako bi primalje mogle obavljati samostalnu praksu.