Ulaskom u EU, borba ne staje – čak postaje i teža

U organizaciji Centra za ženske studije održan je 25. listopada okrugli stol “Rodne politike u kontekstu predstojećih izbora i članstva u EU”. Na okruglom stolu je predstavljen rad Josipa Šipića o hrvatskim političarkama desnih stranaka te analize stranačkih programa koje su 2007.-e izradile CESI, a u komparaciji s ovogodišnjim programima HDZ-a i Kukuriku koalicije o čemu ste već imali prilike čitati na Libeli pa nema smisla ponavljati. No, ono što je bilo izuzetno vrijedno i zapravo je šteta što po običaju nije doprijelo do šire publike je sjajno izlaganje Sonje Lokar iz Srednjoeuropske mreže za ravnopravnost spolova te iskustva zastupnice u finskom parlamentu Astrid Thors.

 

Sonja Lokar, nekadašnja političarka, a već dugi niz godina aktivistica i ekspertica za političke stranke, socijalna i rodna pitanja, govorila je prije svega o iskustvima slovenskog ženskog pokreta prije i nakon ulaska Slovenije u Europsku uniju. “Imale smo idealiziranu sliku života u Europskoj uniji. Znale smo kako žive žene u skandinavskim zemljama i mislile smo da je to europsko iskustvo i europski život. Bile smo jako iznenađene kada smo shvatile da Slovenija ima više standarde zaštite žena, trudnica, majki, djece od europskog prosjeka” rekla je odmah u uvodu Lokar da razbije sve iluzije i nastavila “Europska unija ima sjajne parole, niske standarde i u mnogim pitanjima važnim za žene, vrlo meke ili nikakve politike, a u području reproduktivnih prava vlada potpuni kaos – od konzervativne Poljske i Irske do liberalne Slovenije i Švedske”. Teza je Sonje Lokar, a koju ćemo mi u Hrvatskoj vrlo brzo osjetiti, ako već i nismo, jest da je zapravo razdoblje pristupnih pregovora ono koje omogućava najveće, najbrže i najefikasnije promjene po pitanju ljudskih prava. Kada pregovori završe i zemlja postane punopravna članica nastaje status quo i vrlo je teško zadržati i postojeća prava upravo jer su standardi EU niski, a mnoge politike za žene prepuštene državama članicama na samostalno odlučivanje. Ulaskom u Europsku uniju borba se samo nastavlja, nikako ne staje. To je potvrdila i Astrid Thors koja je istaknula da usprkos visokoj razini rodne svijesti u Finskoj i dalje im je potrebna ženska mreža na razini parlamenta. ‘EU nema jasnu strategiju o tome kako povećati političku zastupljenost žena i politiku rodne ravnopravnosti i to nije nije lak posao za sve zemlje Unije’, upozorila je. Tkođer nas je podsjetila nešto što vrlo često baveći se ženskim sudjelovanjem u politici i odlučivanju zaboravimo, a to je da se kvote odnose i na muškarce! Istaknula je kako je vrlo važno da muškarci sudjeluju u odborima koji odlučuju o obiteljskim socijalnim ili kulturalnim pitanjima te kako su kvote odličan instrument da do toga dođe.

 

Sonja Lokar predstavila je i slovensko iskustvo biranja europskih parlamentaraca i parlamentarki. Kako Slovenija ima pravo na mali broj zastupnika/ca, a puno političkih stranaka koje dobivaju značajniji broj glasova, praktički su samo oni na čelu lista te eventualno još drugi po redu mogli proći u parlament. Da nije bilo kampanje slovenskog ženskog pokreta koja je prisilila stranke da na drugim mjestima imaju žene, rezultati bi bili poražavajući. Ovako slovenska delegacija u Europskom parlamentu ima 42% žena, dok je ukupan udio žena 35%. Obzirom na hrvatski zakon o izborima za Europski parlament koji propisuje da je cijela Hrvatska uključivo dijasporu jedna izborna jedinica, te da postoji preferencijsko glasovanje koje nikako ne ide u prilog ženama, jako puno posla stoji pred ženskim organizacijama i političarkama. Sada ne samo da će se političarke boriti za stranačku nominaciju, nego i za preferencijske glasove birača i biračica. Put žena do mjesta europskih parlamentarki bit će dug i mukotrpan. Što je nažalost, ili nasreću možda, svakodnevna stvar i sa svim drugim putevima koje prolaze.

Tko glača, a tko popravlja sudoper u Sinju?

Budući da dolazim iz jedne male sredine gdje se poprilično njeguje subordinirana uloga i viđenje žene prvenstveno kao majke kućanice i odgajateljice te dominacija muškarca nad ženom i djecom, što me jako frustrira, odlučila sam tome posvetiti svoj završni rad u okviru studija na Filozofskom fakultetu u Splitu. Kao logičan odabir mjesta istraživanja položaja žena u obitelji nametnuo se Sinj, kao mali grad u jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj sredini koja se teže modernizira za razliku od velikih gradova, u smislu da teže ili sporije ili, štoviše, uopće ne prihvaća neke od potpuno uobičajenih promjena za vrijeme u kojemu živimo kao što su segregirana podjela kućanskih poslova, emancipacija žena, puno i plaćeno radno vrijeme žene i brojne druge suvremene društvene promjene. Za neke i dalje vrijedi uvriježeno mišljenje žene isključivo kao majke i kućanice, ali ne i zaposlene osobe jer bi to značilo da se ne može ostvariti kako uzorna majka i vrijedna kućanica. Brojna istraživanja provedena na ovu temu daju više-manje slične rezultate koji, kao što to poznati španjolski sociolog Manuel Castells u svom djelu Moć identiteta (2002) naziva, govore o “četverostrukoj smjeni” žene (plaćeni posao, vođenje kućanstva, odgoj djece i famozna noćna smjena za muža). Očekivano rezultati istraživanja pokazali su neravnopravnu, odnosno tradicionalnu podjelu kućanskih poslova (kuhanje, čišćenje, pranje rublja, glačanje, sitni popravci, briga oko djece, usisavanje, pranje suđa i praje sanitarija). Žene gotovo u potpunosti samostalno (pranje rublja i glačanje, 100%) ili uz minimalnu asistenciju muževa obavljaju sve kućanske poslove (iznad 80% za sve navedene kućanske poslove), izuzevši sitne popravke koje muškarci obavljaju u 83,3% slučajeva. Pohvalno, zar ne? To je zasigurno njihovo područje, očito i jedino, glede kućanskih poslova koje nikako ne pripada ženi jer je to naravno, ‘muški’ posao i prema tome područje gdje oni mogu iskazati svu svoju snagu i moć. Nadmoć s čekićom u ruci ili zavučeni ispod sudopera, ne valjda pospremajući i mijenjajući pelene.

No, s druge strane tračak nade daje činjenica da se u većini slučajeva u domaćinstvima odluke donose zajedničkim snagama bilo o raspodjeli novca, odgoju djece, o izlascima ili planovima za budućnost. Napokon i neko područje gdje vlada egalitarizam, pomislila sam pomalo i iznenađena ovakvim zaključkom. Područje donošenja odluka u obitelji ipak se znatno udaljava od tradicionalnosti, tj. muškarci više nisu jedini i glavni autoritet koji donosi većinu odluka.

Žene i same prepoznaju svoj neravnopravni položaj u obitelji jer samostalno obavljaju gotovo sve kućanske poslove za koje nisu plaćene . Većina ispitanica vjeruje kako žene teže biti dominantne i glavne u društvu (44,7 posto) no unatoč tome, i dalje je vidljiva izrazito neegalitarna podjela kućanskih poslova i tek kada žene budu ravnopravne sa svojim muževima u podjeli poslova, tada će i one napustiti svoju subordiniranu ulogu te će s vremenom postajati ravnopravne u društvu i obitelji.

Znamo da su se žene izborile za pravo glasa, ali što je sa pravom žene u obitelji? Dokad će se muževi smatrati dominantnima i glavnim autoritetom u kućanstvima, ne samo u Sinju nego i u drugim manjim sredinama? Ova, ali i brojna druga pitanja za sobom povlače beskonačne diskusije koje nužno traže odgovore. Stoga, potrebna je temeljita promjena koja će ženi u obitelji priskrbiti prava koja ona i zaslužuje. Svjesna sam trenutačnog položaja žena u Sinju i činjenice da ovo istraživanje neće učiniti velike promjene, ali mene bi veselio i najmanji pomak u smislu zalaganja žena za svoja prava kao ravnopravnih i zaposlenih osoba. Krajnje je vrijeme za promjene u tom pravcu!

Kazalište apsurda po Svetom Pismu

tportal.hr donosi vijest o kršćanki i feministici iz Daytone (USA), Rachel Held Evans koja je odlučila godinu dana slijediti biblijski ideal žene i biblijske upute koje nam se čine potpuno bizarnima iz današnje perspektive kako bi pokazala da se ne može Bibliju čitati doslovno te ne bi li se suprotstavila konstantom pritisku na kršćanke da utjelove biblijski ideal žene. U grubim crtama, svakodnevno je supruga nazivala gospodarom, za vrijeme menstruacije nije ga dodirivala i spavala je u dvorištu jer Sveta knjiga kaže kako ne smije biti u blizinu muža dok je ‘nečista’. Osim toga, nije se šišala, a svaki drugi, treći dan je stajala pred ulazom u svoj grad s transparentom ‘Dan je predivan’ jer Knjiga kaže kako žena mora zahvaljivati mužu na gradskim vratima.

Rachel Held Evans u dijelu je javnosti percipirana kao pomahnitala. Jednako kao što i nekolicina neistomišljenika nama, studentima, zamjera psovku kao parolu za poziv na nedavne prosvjede. Kada ne ide drugačije, kada moćni ne slušaju argumente slabijih, revolt i radikalan način poput psovke na letku ili penjanja na krov Rachel Held Evans, čine se kao još jedini preostali način.

Glavaš kao brand

Koristeći, sada očiglednu, nedorečenost i propust u zakonu, da iako pravomoćno osuđena osoba ne može biti saborski zastupnik ona može biti nositelj izborne liste, Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB) imenovao je Branimira Glavaša nositeljem svojih izbornih lista.

Kao organizacije koje su pratile suđenje B. Glavašu i ostalima tvrdimo da oni nisu osuđeni u političkom procesu, da je suđenje bilo u skladu sa standardima pravičnog i nepristranog suđenja. Politika je bila upetljana ali je djelovala u suprotnom smjeru nego što to čelnici HDSSB-a impliciraju. Postojanje političke volje odgovorno je što je suđenje B. Glavašu, tada generalu u mirovini i moćnom političaru, počelo 15 dugih godina nakon što su zločini o kojima se godinama znalo i pisalo, počinjeni. Osim toga, i tijekom sudskog procesa su na različite načine rađeni pritisci na sud. Tako je, usred suđenja pod optužbom za ratni zločin, nadležni odbor Hrvatskog sabora predložio B. Glavaša u Saborski odbor za ljudska prava.

Nadalje, ne poštujući jedan od temeljnih principa demokracije, trodiobu vlasti, Hrvatski sabor je, iako ukinuvši zastupnički imunitet B. Glavašu da bi mogao biti suđen, uskratio ukinuti mu imunitet u odnosu na produženje pritvora. Na taj je način uzurpirana ovlast suda da odlučuje o pritvoru. Jedan od saborskih zastupnika HDSSB-a je pod istragom radi pokušaja potkupljivanja sudaca Vrhovnog suda RH da ukinu prvostupanjsku osuđujuću presudu B. Glavašu.

Nakon donošenja pravomoćne presude HDSSB je javno priznao da je donio odluku i po njoj postupio – da osigura odlazak B. Glavaša u BiH kako bi izbjegao služenje kazne u Hrvatskoj. Inzistiranje HDSSB-a na odluci da pravomoćno osuđeni ratni zločinac bude “brend” koji će privlačiti njihove birače, neviđeni je presedan u Europi. To predstavlja ugrožavanje temeljnih vrijednosti RH kao demokratske i pravne države i, dosljedno, opasan napad na ustavni poredak RH.

Upozoravamo i na otvorene prijetnje HDSSB-a (Burić: “Vratit će se on (Glavaš) fizički puno prije nego što to neki misle. A tada, jao vama progoniteljima.”). Ne tako davno ljudi kojima su slične prijetnje upućivane završavali su na ulici ili u Dravi.

Posao nadležnih institucija države je da se ovakvi trendovi spriječe. Zato smatramo da ne treba prejudicirati buduću odluku Izbornog povjerenstva.

 

Radi sprječavanja sličnih situacija u budućnosti da ratni zločinci budu nositelji izbornih lista nužna je izmjena Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (NN 69/03) na način što bi se pasivna biračka legitimacija, osim za osobe koje nisu punoljetni hrvatski državljani ograničila i osobama koje su pravomoćno osuđivane za kaznena djela za koja je zapriječena kazna zatvora duža od 5 godina. Regulativa istoga zakona, koja za nositelje izbornih lista jedino određuje da nositelj liste ne mora biti kandidat na listi, trebala bi se nadopuniti kako bi propisala da nositelji izbornih lista ne mogu biti pravomoćno osuđene osobe.

Situacija vrlo jasno ukazuje na zabrinjavajuće stanje u našem društvu, koje koristi HDSSB računajući na neznatan dio biračkog tijela, koje potpuno pogrešno valorizira ulogu žrtve i zločinca.

Osim toga, prema Zakonu o Ustavnom sudu zahtjev za zabranu rada političke stranke čije djelovanje je protivno Ustavu i zakonima mogu podnijeti Predsjednik RH, Hrvatski sabor, Vlada RH Vrhovni sud RH i Državni odvjetnik RH. Te smo institucije na tu mogućnost podsjećali još kada je HDSSB javno govorio da ne priznaje presudu i da je organizirao odlazak osuđenika za ratne zločine izvan Hrvatske.

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava
Katarina Kruhonja, Osijek

“Više žena tamo gdje su moć i novac”

Potrebno je više žena tamo gdje su moć i novac, tamo gdje se stvarno odlučuje, istaknula je premijerka Jadranka Kosor otvarajući Regionalnu konferenciju o ulozi žena u ekonomskom rastu u jugoistočnoj Europi.

Regionalnu inicijativu za unapređenje ženskog poduzetništva, na kojoj sudjeluje više od 170 poduzetnica iz osam zemalja jugoistočne Europe, organizirala je Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta u suradnji s američkim Ministarstvom vanjskih poslova i veleposlanstvom u Hrvatskoj.

Hrvatska Vlada dijeli stajališta SAD-a o važnosti jačanja položaja žena na svim područjima života, a poboljšanje stanja na području političke participacije žena u Hrvatskoj ostaje za nas stalan izazov. Hrvatska je donijela zakon koji predviđa postupno povećanje zastupljenosti žena u politici do 40 posto, a danas u Hrvatskom saboru ima 25 posto zastupnica, što je iznad svjetskoga prosjeka, no nas to ne zadovoljava, rekla je premijerka.

Američka veleposlanica za globalna ženska pitanja Melanne Verveer istaknula je kako se pitanje rodne ravnopravnosti u poslovnom svijetu ne postavlja zbog zahtjeva udruga za ženska prava nego zbog činjenice da su zemlje u kojima je ravnopravnost žena i muškaraca na području poduzetništva i tržišta rada veća ekonomski uspješnije i prosperitetnije.

Verveer je sudionicama konferencije prenijela i poruku američke državne tajnice Hillary Clinton da je za postizanje gospodarskog rasta nužno otključati vitalni izvor rasta koji će osnažiti naša gospodarstva u idućim desetljećima – a to su žene poduzetnice.

Regionalnom konferencijom pod nazivom Ulaganje u budućnost, koja se održava od 24. do 26. listopada u hotelu Westin, želi se uspostaviti mreža potpore poduzetnicama u ovom dijelu Europe, a sudionicama će se osim predsjednice Republike Kosovo Atifete Jahjage obratiti uspješne poslovne žene iz Srbije, BiH, Albanije, Crne Gore i Hrvatske.

Stand-up seksizam

Odgovorite iskreno. Nije li vam preko glave tog nasrtljivog feminizma, baba koje se svugdje guraju s tim svojim žestokim lezbo-gardom, s tim svojim metlastim frizurama? Nije li vam dosta tih iritantnih žena koje stalno kukaju o nekoj diskriminaciji, o ravnopravnosti, pozivaju se na deklaracije i pravilnike, guraju se u politiku kao da se tamo dijele besplatni anticelulitni tretmani, kao da kreštavo tračanje može spasiti domaću ekonomiju? 

    Nije li vam dosta toga da ne možete u društvu ispričati ni običan vic, nešto bezazleno, o plavušama na primjer, a da vas neka nadurena glupača ne pokuša posramiti kokodakanjem o seksizmu? Odgovorite iskreno, onako, za sebe. Mislite li da su žene, uvijek spremne na uplakano vitlanje svojim statusom žrtve – bilo da je riječ o tome da ih manje plaćaju ili o tome da ih ponekad premlati muž – ustvari stoput gore od muškaraca jer maltretiraju te jadne muževe dok ovi ne izgube živce? 

 

   Dvorska luda

Ako ste na sva pitanja odgovorili žustrim kimanjem glave, sigurno ste guštali kad je Željko Jovanović , esdepeovac kojega je tužio HDZ, u intervjuu usporedio Jadranku Kosor s drugom pratiljom na natjecanju za miss Pakraca. Sigurno ste pomislili “opa, koji frajer, baš joj je dobro spustio.” Sigurno vam je postalo simpatično to nabuhlo lice ambicioznog liječnika i ekonomista koji je znanje sa studija medicine i menadžmenta odlučio kapitalizirati u političkoj karijeri, vrištanjem efektnih fraza i pamtljivih parola s tinejdžerskim nabojem. Sjajna strategija. U njegovom je slučaju upalila, tip se stvarno probija u politici s lakoćom gliste koja migolji kroz gnjecav gnoj. Doduše, išlo mu je na ruku i to što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu: Kukuriku koaliciji baš je nedostajala dvorska luda, netko tko će dobro ispričati vic o plavuši i privući medijsku pažnju hračkanjem protivničke stranke.    

    Kao reper s tourreteovim sindromom, mladi lav Jovanović sav se zapjenio u oduševljenom ponavljanju svoje dosjetke: Kosor kao pratilja na izboru za miss Pakraca! Kako dovitljivo.    

    Ako SDP jednom odluči početi pomnije paziti na vlastiti imidž pa ga nogiraju iz stranke, Željko Jovanović će lako naći novo zaposlenje kao scenarist skečeva za neku od onih Škorinih emisija na HTV-u, tipa “Država, selo, grad”. A ako pak Jovanović sam odluči napustiti stranku, možda zbog karijere u stand-up komediji, njegovo će upražnjeno mjesto dvorske lude biti lako ispuniti. Jer, iskreno govoreći, fore kakve Jovanović sipa baš i ne iziskuju neku kreativnost. Seksizam nikad nije kreativan, u tome je problem. A nije inventivan ni u odabiru meta. Kao kad se bully na školskom odmoru obruši na nepopularnog štrebera s debelim naočalama, tako se Jovanović obrušio na Jadranku Kosor: ziheraški, kukavički. 

    Kosor je laka meta. Nikad nije bila lakša. Na izborima će vjerojatno izgubiti, tako govore sve ankete. Nešto govori i Indexova anketa o omraženim javnim osobama – na pitanje “tko je najiritantnija osoba godine”, više od deset tisuća čitatelja na Facebooku zaokružuje Jadranku Kosor. U stopu je prati samo Ovca Gregor. (E, da je taj mobilni operater bio pametniji pa konzultirao marketinškog stručnjaka Jovanovića da im pomogne osmisliti reklamnu kampanju, sigurno bi prošli bolje.)       

 

Unisone osude

    Kladim se da obožavatelji lika i djela Željka Jovanovića – ako već nisu s gnušanjem odbacili ovaj tekst – sad razdraženo pušu: “Ali… ali… – ma neka ju je ispljuvao, ona to i zaslužuje, osim toga, HDZ to stalno radi, ismijava i ponižava protivnike, Šeks je to isto napravio Gordani Sobol. Osim toga, Jovanović je… naš.” Čitam vam misli, jelda? Istina, Šeks je to isto napravio Gordani Sobol kad ju je zločesto i seksistički podlo jednom opaskom reducirao na puku plesačicu oko štange. Napravio je isto što i Jovanović. Jedina je razlika – a sad dolazimo do onoga bitnog – to što je Šeks dobio po nosu zbog toga. Unisono ga je osudila javnost, nedvosmisleno pokazavši da smo kao društvo ipak ostvarili neke pomake prema uvažavanju dostojanstva svih ljudi, prema onome što demokracija u svojoj biti jest. Jovanoviću smo pak progledali kroz prste. Ili nas je toliko “zašprehao” svojim vicevima da ovaj seksistički ispad nismo ni registrirali. Nije ga registriralo (ili ga je namjerno odlučilo previdjeti) i pravobraniteljstvo za ravnopravnost spolova. I dok nam je Šeks dao povoda da se dičimo civilizacijskom razinom koju smo dosegli u osudi ponižavanja žena po rodnoj osnovi, Jovanović nam je dao povod da još jednom promislimo jesmo li zaista napredovali. Ili samo imamo dvostruka mjerila?       

Stup srama

    Osuda mizoginije mora biti jednoznačna, mora se primijenjivati dosljedno, uvijek, bez privilegiranja stranačkih “naših”. SDP ima jaku žensku sekciju, Forum žena SDP-a, koji s Gordanom Sobol na čelu pametno promišlja pitanja rodne ravnopravnosti. Ni jedna se od tih osviještenih, inteligentnih žena koje aktivno istupaju protiv diskriminacije nije kritički osvrnula na ovu jeftinu transgresiju svoga zafrkantskog kolege Jovanovića. To je tužno i to zabrinjava. 

    Odlična je inicijativa Centra za edukaciju, savjetovanje i informiranje da na Libeli, portal o rodu, spolu i demokraciji, vode arhivu ženomrzilačkih ili (češće) ismijavajućih opaski o ženama u politici. Većina ih je sakupljena u saboru i po medijima. Na tom “Stupu srama” jedva da još ima mjesta. Ispunjavaju ga legendarne poruke poput one “Manje pričaj, više rađaj” Vice Vukojevića (upućeno Đurđi Adlešić) ili “Žena nije stvorena za mudraca nego za madraca” Ante Kovačevića (upućeno Vesni Pusić). Evergreenima se priključuju Vladimir Šeks sa šipkom i Željko Jovanović s pakračkom missicom. Uzimajući u obzir to da se predizborna kampanja tek počela verbalno zahuktavati, napravimo na vrijeme mjesta za još ovakvih nadahnutih izbljuvaka.       

 

Nekultura diskursa

    Jer, kao što kaže Rada Borić , predsjednica Centra za ženske studije: kad ponestane argumenata, odlično dođe govor mržnje, a s njime i seksizmi. 

    – Mizogini verbalni iskazi upućuju na političku kulturu koja nije usvojila govor uvažavanja. Ovakvi istupi posebno su zabrinjavajući s obzirom na to da je upravo 15. srpnja 2011. velikom većinom u Saboru usvojena Nacionalna politika za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2011. – 2015.godine, a sve su se stranke već 2008. godine obvezale pridržavati se odredaba Zakona o ravnopravnosti spolova. Ovakvi istupi pokazuju kao da još niti nisu stvorene zakonske pretpostavke za provođenje rodne jednakosti, ističe Borić. 

    U ovoj balkanskoj nekulturi diskursa, u kojoj je i Krleža uzaludno tražio “boljeg neprijatelja”, ne možemo valjda ni očekivati više od ovoga čega su Jovanović i Šeks reprezentativni uzorci. Jer, seksizam je, ustvari, upravo genijalno učinkovit. Smeta ti netko u politici? Iritira te više od Ovce Gregora? Usto je i žena? E pa, udri, brate, po seksizmu. Jednostavno je: proglasi je striptizetom ili eskort damom ili običnom purom ili naprosto skreni pažnju na njezinu fizičku manu, debljinu ili preguste obrve, i to može proći – i riješio si stvar. Stigma je tu, protivnica je ponižena, a ti si ispao duhovit. Jovanovićev recept. Ova će strategija biti još učinkovitija uz podršku patrijarhalnog mentaliteta koji snage u politici raspodjeljuje tako da žene čini manje vidljivima, zaboravljenima na dnu izbornih lista.