Nagrada Josipa Vancaš-dobrotvorka godine

Inspirirana djelom Josipe Vancaš, “ženom rijetke vrijednosti”, kako ju je nazvala njezina suvremenica Dragojla Jarnević, Zaklada Zamah iz Zagreba pokrenula je inicijativu za dodjelu nagrade za dobrotvorku godine.

Nagradom se nastoji naglasiti važnost doprinosa žena kroz filantropiju u izgradnji zajednice, podići svijest u javnosti o ženama koje nesebično pomažu zajednici darujući svoje vrijeme, stručnost i novac… 

Za titulu dobrotvorke godine moguće je predložiti ženu koja svojim djelovanjem pridonosi jačanju uloge žena u društvu, potiče druge osobe na filantropiju, ima pozitivan utjecaj na život zajednice te sudjeluje u davanju priloga jednoj ili više neprofitnih organizacija. Zaklada želi poduprijeti žene u Hrvatskoj da prepoznatljivije  i svjesnije koriste filantropiju za društveni boljitak i položaj žena te tako omoguće promjene u društvu.

U procesu kandidiranja svatko može predložiti svoju kandidatkinju pomoću obrasca za prijavu koji je dostupan na stranici Zaklade Zamah http://www.zamah.hr/pocetna/4-najnovije-vijesti/82-nagrada-za-dobrotvorku-godine

Proces izbora bit će javan,  a svaki će posjetitelj/ica Zamahove internetske stranice moći dati svoj glas predloženim kandidatkinjama.

Dobrotvorka godine može biti državljanka RH koja 

  •  svojim djelovanjem pridonosi jačanju uloge žena u društvu
  •  ima pozitivan utjecaj na život šire društvene zajednice kojoj vidljivo pridonosi svojim djelovanjem
  •  sudjeluje u dobrotvornim akcijama i/ili davanju priloga jednoj ili više neprofitnih organizacija
  •  daje doprinos za javnu dobrotvornu akciju
  •  potiče i usmjerava druge na davanje potpore organizacijama koje djeluju na rješavanju   problema u zajednici
  •  potiče druge osobe da postanu dobročinitelji

 Dobrotvorki godine novčana će nagrada biti dodijeljena na svečanosti u prosincu.

 

Zašto Josipa Vancaš? (1821.-1910.)

O toj ženi rijetke vrijednosti Zaklada Zamah doznala je slučajno, prilikom istraživanja o povijesti filantropije u Hrvatskoj. Odlučila je ustanoviti nagradu za dobrotvorku godine i nazvati je njezinim imenom.

Ona nije ostavila nikakav trag u književnosti, a veći je dio ilirske književnosti postao i ostao zahvaljujući njoj, njezinoj financijskoj potpori, moralnoj podršci i brizi.

O njoj povijest uglavnom šuti, a u mnogome je zaslužna za velika i nezaboravna djela. Ona je pionirka i okosnica ženskog osvješćivanja, okupljanja i učenja o vlastitu narodu. Nesebično je, uporno i do kraja života pomagala brojnim pripadnicima ilirskog pokreta – u kući Vancaševih u zagrebačkoj Opatičkoj ulici predloženo je osnivanje “Matice Ilirske”, ondje su se svakodnevno sastajali Ljudevit Gaj, Dimitrije Demeter, Vjekoslav Babukić, Ljudevit Vukotinović, Stanko Vraz, Petar Preradović, Ivan pl. Trnski, Bogoslav Šulek, Ivan Mažuranić (hrvatski ban- od godine 1873. do 1880.), Ivan pl. Kukuljević, biskup Strossmayer i niz drugih jednako oduševljenih, iako manje poznatih Ilira, a Vatroslav Lisinski ondje je prvi put slušao arije iz svoje opere “Ljubav i zloba”.  Istinska dobrotvorka mladih Ilira, svesrdno je pomagala i Ilirskoj čitaonici, Gospodarskom društvu, Narodnom muzeju i Matici ilirskoj (prvi su prilozi za osnivanje Matice skupljani u njezinu domu). Pomagala je rodoljubne i dobrotvorne akcije, sirotinju i siromašne đake. Zvali su je majčicom Ilira, narodnom našom vilom, prijateljicom književnosti, a zbog ljepote i zagorskom ružom, nježno je spominjali, voljeli je i cijenili.

Dragojla Jarnević iz Karlovca, jedina umjetnica u krugu Ilira, nakon prvog je susreta s njom oduševljeno zabilježila: “Današnji dan nadoknadio mi je drugih trideset i zadovoljno ću leći na počinak osvjedočena, da sam razgovarala sa ženom rijetke vrijednosti”.

Zaklada Zamah Vas poziva da se uključite u potragu za današnjim ženama ‘rijetke vrijednosti’!

 

Potpisujem!

Pozivamo Vas na javnu akciju  u organizaciji Ženske sobe simbolično nazvanu “Potpisujem!” koja je dio projekta “Prevencija seksualnog nasilja – korak po korak”, financijski podržanog od strane Cooperating Netherlands Found for Central and Eastern Europe.
 
Javna akcija trajati će tri dana na Trgu kralja Tomislava od 30. rujna 2011. godine do 02. listopada 2011. godine.
 
Ø  petak: 10h – 17h
Ø  subota: 10h – 14h (nastup Zlih bubnjara od 11h do 12h)
Ø  nedjelja: 10h – 14h
 
Ciljevi akcije:
upozoriti javnost o potrebi za uvođenjem sustavne i obvezne edukacije o  prevenciji seksualnog nasilja među mladima u srednje škole;
prikupiti što veći broj potpisa građana i građanki koju podržavaju ovakvu inicijativu;
podrška Kampanji Vijeća Europe za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom.
 
Sama javna akcija uključivati će štand sa informativnim materijalima (letci i bedževi izrađeni posebno za ovu prigodu), postavljanje platna od 10 metara, te nastup “Zlih bubnjara”.

Platno će služiti  za prikupljanje potpisa osoba koje podržavaju takvu inicijativu te će nakon završetka akcije biti poslano Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa.

Ista javna akcija već je održana u Virovitici i Pakracu u suradnji sa partnerskim organizacijama na projektu:  S.O.S. telefon – Poziv u pomoć Virovitica i Centar za podršku i razvoj civilnog društva “DELFIN”,  a danas se održava i u Sisku u suradnji sa partnerskom organizacijom – Centar za žene Adela.
Dođite  i svojim potpisom pridonesite suzbijanju seksualnog nasilja!

Žene na liste, ženske zahtjeve u programe!

U Zagrebu 27. rujna 2011. predstavljene su kampanje za unaprjeđenje sudjelovanja žena u izborima koje provode feminističke organizacije Centar za ženske studije te CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje zajedno s partnerskim organizacijama BaBe!, Domine, Delfin i CGI. “Iako se radi o dvije kampanje – jednoj koja promovira veću zastupljenost žena na izbornim listama, i drugoj koja se bavi pitanjim rodnih politika koje zastupaju političke stranke, cilj obje kampanje je zajednički – povećanje participacije žena u odlučivanju” istaknula je Jasminka Pešut iz Centra za ženske studije na samom početku konferencije za medije. 

 

Otvaranje javnog prostora za iskazivanje interesa i potreba žena, a sve u svrhu uključivanja rodne perspektive i stvarnih potreba žena u stranačke predizborne programe i javne politike primarni je cilj projekta Što žene žele? Ženski glasovi u parlamentarnim izborima 2011. godine. Stoga su CESI sa partnerskim organizacijama izradile Žensku platformu 2011. “Ženska platforma 2011. nastala je kao rezultat razgovora sa ženama diljem cijele Hrvatske, u 10 županija i 10 gradova, a jako su nam važne bile žene pripadnice manjinskih grupa – kao što su žene pripadnice nacionalnih manjina i žene s invaliditetom koje su u posebno teškom položaju u društvu” rekla je Mirjana Kučer iz Domina predstavljajući Platformu. Iako su u Platformi izneseni mnogi zahtjevi koji su već navedeni u raznim strategijama i zakonima, žene u Hrvatskoj prepoznaju da se te strategije ne provode ili da one ne mogu ostvariti svoja prava. “Tražimo da ženska prava ne budu samo mrtvo slovo na papiru i da budući Sabor i Vlada uistinu provode ono što izglasuju” naglasila je Tajana Broz  iz CESI te navela da su zatraženi sastanci sa rukovodstvima svih parlamentarnih stranaka kako bi im se predstavili cijeloviti zahtjevi žena.

 

Sam udio žena u parlamentu stagnira na 20% zadnjih 10 godina dok istovremeno istraživanja pokazuju da i žene i muškarci smatraju da treba biti više žena u politici i kako bi to unaprijedilo kvalitetu politike. “Vodeći se rezultatima naših istraživanja zaključile smo da nije problem u građanima, već negdje drugdje. A to su rukovodstva političkih stranaka koja sastavljaju izborne liste” rekla je Zorica Siročić iz Centra za ženske studije predstavljajući kampanju koju Centar provodi u okviru projekta  Ad acta-stop rodnoj diskriminaciji na izbornim listama. Stoga su u Centru za ženske studije odlučili izraditi plakate koji su postavljeni u blizinu središnjica političkih stranaka te će strankama u više navrata slati dopise kojima ih upozoravaju na njihovu zakonsku, ali i demokratsku obavezu da kandidiraju 40% žena. Iako se sankcije za nepoštivanje kvota neće još uvijek primjenjivati na ovim izborima svi prisutni su se složili da je “žalosno što kazne trebaju tjerati stranke da ispune kvotu žena od 40% na izbornim listama”.

Rodno osviještena politika – što je to? 2. dio

HDZ je danas predstavio svoj program Za Hrvatsku do 2015. I ako niste žena žrtva nasilja ili rodilja, već ste samo eto, žena kao takva, nema unutra za vas ništa posebno. Iako, u odnosu na Sanaderov program iz 2007. godine u kojem se riječ žena na 112 stranica spominjala točno jednom, u Kosoričinom programu spominje se nešto više puta. Uz ženu žrtvu nasilja, spominju se još i rodilje i majke, pa čak i ravnopravnost spolova.

 

No, krenimo od početka.

 

Iako institucionalnu skrb za djecu, kako izgleda, ne vide kao sredstvo povećanja zaposlivosti žena već kao obrazovno pitanje, vrijedi spomenuti da u poglavlju Obrazovanje i znanje najavljuju da će u novom mandatu svakom novorođenomu djetetu u Hrvatskoj osigurati mjesto u predškolskoj ustanovi.

 

U poglavlju “Država socijalne pravde i kršćanskih vrijednosti – SOCIJALNO ODGOVORNA HRVATSKA” dotiču se obitelji, nataliteta i rodilja. U tom dijelu uglavnom se hvale postignutim rezultatima – povećanje broja rođene djece, povećanje roditeljskih potpora, delimitiranje rodiljnih nakada, te najavljuju osnaživanje postojećih, ali i razvoj novih potpora, ma što to bilo. Specijalno “veseli” najava da će u ostvarenju ciljeva populacijske politike, dobrobiti i sigurnosti obitelji, posebno razvijati suradnju s vjerskim zajednicama kako bi zajedno osnažili obitelj i pridonijeli podizanju kvalitete života obiteljima s djecom. Ne zaboravljaju spomenuti i da vjeronauk ostaje u školama za vjeke vjekova.

 

U zdravstvu najavljuju nastavak provođenja postojećih projekata kao što su program ranog otkrivanja raka dojke i program ranog otkrivanja raka vrata maternice. Reproduktivnih prava u programu nema, što se možda može čitati kao nastavak status quo politike prema tom pitanju (doduše u prošlom programu nije bilo niti medicinski potpomognute oplodnje pa znamo kako je to završilo op.a.).

 

I opet, iako to ne vide kao mjeru rasterećenja brige žena o starijim članovima obitelji, spomenut ćemo da najavljuju razvoj dnevnih i poludnevnih boravaka za one starije od 65 godina.

 

Tako smo došli do poglavlja pod nazivom “Ravnopravnost spolova i borba protiv diskriminacije” koje sadrži 370 riječi, a koje prenosimo u cijelosti:

 

“Ravnopravnost spolova jedna je od najviših vrijednosti ustavnog poretka i temelj je razvitka svakog suvremenog društva. Ponosni smo na visoki stupanj osviještenosti o nužnosti sprječavanja rodno uvjetovane diskriminacije u Hrvatskoj. Unatoč značajnim uspjesima, borba za punu ravnopravnost ostaje stalna zadaća. Nasilje nad ženama koje je i dalje mnogo učestalije od nasilja nad muškarcima, rezultat je neuravnotežene podjele moći između muškaraca i žena, što vodi ozbiljnoj diskriminaciji žena unutar društva i obitelji. Takvo stanje je neprihvatljivo.
 
U prethodnom razdoblju učinjen je znatan pomak u području suzbijanja nasilja. Donijeli smo sve najvažnije zakone koji reguliraju ovu problematiku, te usvojili odgovarajuće nacionalne strategije o zaštiti od nasilja u obitelji i promicanju ravnopravnosti spolova čije su mjere počele donositi rezultate. Osnovali smo Ured Vlade RH za ravnopravnost spolova, te imenovali koordinatore za ravnopravnost na svim razinama od lokalne do državne uprave. Od 2004. godine pružamo financijsku potporu projektima organizacija civilnog društva koje programski djeluju u cilju zaštite žrtava nasilja u obitelji čime se osigurava širenje mreže usluga diljem Republike Hrvatske. Od 2009. godine pruža se sustavna financijska potpora skloništima i savjetovalištima za žrtve nasilja u obitelji za što je izdvojeno preko 6 milijuna kuna. Obiteljsko nasilje danas je predmetom stalnog nadzora na svim razinama od Vlade do policije i pravosuđa koji u rukama imaju snažne instrumente nadzora i kaznenog gonjenja. Možemo slobodno reći da smo ovu bolnu temu nizom mjera doveli u samo središte pozornosti javnosti i ovaj specifičan oblik nasilja izložili potpunoj osudi, što predstavlja značajan korak kako u prevenciji tako i u uspješnom kažnjavanju počinitelja.
 
Potpuna provedba zacrtanih mjera, striktna provedba zakona i jačanje svijesti o potrebi borbe protiv svakog oblika diskriminacije, a poglavito protiv nasilja ostaju naša trajna zadaća. Stoga ćemo i dalje pružati financijsku pomoć radu savjetovališta i skloništa za žrtve nasilja u obitelji i nastaviti tijesnu suradnju s organizacijama civilnog društva koje programski djeluju u korist žrtava nasilja, te na taj način osigurati usluge u zajednici osobama kojima je to potrebno. Koristit ćemo se pri tom i mrežom obiteljskih centara.
 
Snažno ćemo nastaviti s provedbom mjera Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji i Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova. Hrvatska mora biti društvo ravnopravnih građana čija su prava u potpunosti zaštićena i u tome ne može biti kompromisa.”

 

Ovdje bismo svakako trebali naglasiti kako su neke od stvari koje navode kao svoje uspjehe nastali kao rezultat Zakona o ravnopravnosti spolova koje je donijela Račanova većina u parlamentu, a i ako novu Nacionalnu politiku planiraju provoditi kao i onu prethodnu, onda nema velikog napretka po pitanju ravnopravnosti na vidiku. No, ovo nam je poglavlje pokazalo kako žena na visokoj poziciji u stranci koja razumije pa makar i samo poneko ograničeno područje vezano uz ravnopravnost spolova ipak donosi mali napredak u stranačkoj politici (doduše, ljestvica joj je bila uistinu vrlo nisko postavljena op.a.).

 

I za kraj u poglavlju “Učinkovito pravosuđe i nulta stopa tolerancije na korupciju – PRAVEDNA HRVATSKA” navode da će sustavno suzbijati sve zločine iz mržnje, rasizam i ksenofobiju pri čemu HDZ uobičajeno ne vidi problem u alarmantnoj razini homofobije u društvu te da će “dodatno ojačati položaj i ulogu pučkih pravobranitelja.”. Ostaje pitanje kada smo to dobili više Pučkih pravobranitelja? Ili su se već i oni u svom tom proklamirnom ukidamo odnosno spajamo odnosno činimo neovisnijima posebne pravobraniteljice potpuno pogubili i dobili više Pučkih pravobranitelja.

 

 

P.S. Na nedavnom Saboru HDZ-a Jadranka Kosor je u jednom trenu ispalila kako će zahvaljujući HDZ-u hrvatski jezik biti službeni jezik Europske unije. Tada sam bila sklona tu bedastoću pripisati općem podizanju stranačke nacionalističke euforije. No oni to kao najnormalniju stvar pišu i u svom programu te kažu “Hrvatski jezik bit će službeni jezik Europske unije”. To se pak može pripisati samo potpunoj gluposti. (op.a.)

BURKE NISU NAJVEĆI PROBLEM AFGANISTANSKIH ŽENA

Nelofer Pazira je redateljica, glumica, novinarka i spisateljica odrasla u Kabulu odakle je 1989. godine s obitelji izbjegla prvo u Pakistan pa godinu kasnije u Kanadu. Odonda živi u Kanadi. Radila je za televiziju i radio CBC, bila je predsjednica kanadskog PEN-a, objavila je knjigu “A bed of Red Flowers: In Search of My Afghanistan” o životu njene obitelji za vrijeme sovjetske okupacije u Afganistanu, ali je najpoznatija po filmovima koje je snimila. Prvo je 2001. glumila u igranom filmu “Kandahar” baziranom na njenom životu, a potom je režirala dokumentarac “Povratak u Kandahar” koji prati njenu potragu za nekadašnjom najboljom prijateljicom u Afganistanu. Osnovala je humanitarnu zakladu “Dyana Afghan Women’s Fund” koja pomaže školovanje žena u Afganistanu, a ime je dobila po toj istoj prijateljici, koja se ubila za vladavine talibana.

 

Nelofer Pazira bila je prošlog tjedna u Hrvatskoj – u Zagrebu i Splitu – u organizaciji Veleposlanstva Kanade u Hrvatskoj. Tom je prilikom promoviran i njen redateljski igrani prvijenac “Nečasni čin”, kojim se bavi problematikom ubojstava iz časti u Afganistanu.

 

 

Jedna od ikoničkih fotografija 20. stoljeća jest ona lica afganistanske djevojčice koju je snimio Steve McCurry za vrijeme sovjetske okupacije i objavljena je 1985. na naslovnici National Geographica. Vi se u svojim filmovima često dotičete prisutnosti, odnosno odsutnosti afganistanskih žena iz filmova i fotografija i pokazujete koliko im je hrabrosti potrebno da se na to odluče. I slavna žena s fotografije Sharbat Gulu izjavila je da je to bilo prvi i zadnji put da ju je netko fotografirao kada ju je McCurry nakon 17 godina konačno pronašao. Je li to lice postalo poznato upravo zbog toga što afganistanske žene često “nemaju” lica?

– Paradoksalno je da su baš tu fotografiju mlade, lijepe i egzotične cure zapamtili mnogi diljem svijeta jer to nije stvarni portret Afganistana. Većina žena u Afganistanu se ne osjeća dovoljno slobodnima da bi se fotografirale ili snimale. Dok sam snimala dokumentarni film “Audicija”, o kinematografiji u Afganistanu, mnogi su mladi Afganistanci htjeli biti ispred kamere. Kada bih pokušala pronaći žene za film, odmah bi počele skrivati svoja lica. Baš kao ta žena, neke od njih nikada nisu vidjele sebe na fotografijama. Kada sam ih pitala o čemu se radi, rekle su da bi voljele sudjelovati, ali im brane muževi, očevi ili braća. No, ne radi se samo o društvenom moralu, već i o lošem iskustvu, jer su za vrijeme sovjetske okupacije mnoge cure morale na televiziji sudjelovati u raznim programima veličanja režima tako da im je ostala negativna asocijacija vezana uz snimanja. Boje se da će biti zloupotrebljene ili osramoćene u svrhu neke propagande. K tome, Afganistan nema razvijenu kinematografiju pa se filmovi uglavnom povezuju s bollywoodskima ili hollywoodskima, koji su pak puni seksa i golotinje, što njima nije prihvatljivo.

 

Godinama nakon što su SAD “oslobodile” Afganistan od talibanskog režima neki izvještaji ocjenjuju da se situacija za žene nije puno promijenila na bolje. Koliko je to točno?

– S tom se ocjenom ne slažem, a poznajem dobro Afganistan. Bila sam vrlo kritična kada je otpočela vojna operacija u Afganistanu jer sam smatrala da ne postoji jasan plan i da nikom nije zapravo stalo da pomognu ljudima u toj zemlji, ali se ne mogu složiti da se položaj žena nije poboljšao, kao rezultat desetogodišnje vojne prisutnosti iako to nije bio dio misije vojne intervencije. Amerikance je u Afganistanu zanimalo samo da uhvate Osamu bin Ladena i nisu puno marili za ljudska prava u zemlji. Jasno se sjećam kako je Madeleine Albright nakon 11. rujna izjavila da će SAD priznati talibansku vladu ako im izruče Osamu bin Ladena. Kako educirana Amerikanka u poziciji moći može reći da će priznati vladu kao što je talibanska, znajući da talibani ugnjetavaju, muče i ubijaju žene? No, ne mogu se nijekati promjene, koje su na terenu vrlo očite, a dogodile su se zbog toga što je postignut relativni osjećaj mira i sigurnosti. Zbog toga je broj žena u školama i na fakultetima puno veći nego što je bio prije rata. Također, postoji kvota za žene u parlamentu pa je tako 25 posto mjesta rezervirano za žene, što je čak više od broja žena u kanadskom parlamentu. Prisutnost žena u politici ohrabrila je mlađe generacije koje su uvidjele da i za njih postoji budućnost, a to je vrla važna i jaka poruka.

 

Neke su se promjene dogodile i zbog toga što sada u Afganistanu ima mnogo projekata fokusiranih na žene. Recimo, pokrenut je projekt mobilnog kina koji ide od grada do grada, osnovani su fondovi namijenjeni ženskim magazinima čime se potiče žene da osnivaju novine. Žene su sve više upoznate sa svojim pravima i spremnije su zalagati se za sebe. Dijelom se to događa i zbog toga što su bile potpuno obespravljene pod talibanima i sada kada postoji mogućnost da ostvare neka prava, ne žele to tek tako propustiti. No i dalje je veliki problem vlada, koje je potpuno korumpirana, spremna pregovarati s talibanima i pristajati na kompromise. Hoće li žene opet izgubiti prava ako talibani budu u vladi? Takva mogućnost plaši žene.

 

U Afganistanu postoji relativno dosta nezavisnih medija koji se bore protiv cenzure i otvaraju probleme na koje je do nedavno bilo nemoguće javno ukazivati. Vi čak smatrate da su domaći mediji otvoreniji i kritičniji prema situaciji u Afganistanu nego strani?

– U Afganistanu postoji više od 25 televizija i više od sto radiopostaja. U vrijeme sovjetske okupacije, kada sam ja odrastala, imali smo samo jednu državnu televiziju i jednu radiopostaju. Danas puno mladih žena radi u medijima i direktno participiraju u društvenim promjenama tako što se bave temama koje ih zanimaju. Rade emisije o silovanju žena, o čemu se prije nije uopće razgovaralo. To ne bi bilo moguće da su talibani još na vlasti i da žene nisu preuzele nove uloge u društvu.

 

Kolika je razlika između zapadnjačke medijske prezentacije afganistanskih žena i problema s kojima su suočavaju te stvarnosti na terenu?

– Tu postoji jaz. Zapadni mediji žene u Afganistanu uglavnom predstavljaju kao egzotične i mistične ili idealiziraju one koje su ušle u javnu sferu, kao što su članice parlamenta. Kada žele napraviti neku pozitivnu priču, onda to zna ispasti gotovo kao uvreda. Na primjer, nađu neku pjevačicu i onda naprave priču o tome kako, eto, sada ima i pjevačica u Afganistanu, mada smo ih imali i davno ranije. Često se sav napredak pripisuju utjecaju Zapada na Afganistan, što nije točno, jer je, recimo, Kabul mog djetinjstva bio kozmopolitski grad slobodnih i obrazovanih ljudi. Nerazumijevanje postoji i oko toga što su prioritetne teme za žene u Afganistanu. Tako se zapadni mediji naveliko bave burkama, dok se žene u Afganistanu bore za svoja osnovna prava i nije im najvažnije jesu li pokrivene ili nisu. Kada se sigurnost u zemlji poveća, pretpostavljam da će onda i većina žena prestati nositi burke, ali to sada nije njihov glavni problem. Važnije je da se osnuju skloništa za žene žrtve obiteljskog nasilja, da se spriječi prodaja djevojčica za ugovorene brakove ili da se ohrabre žene da nastave školovanje nakon osnovne škole.

 

Što sada najviše utječe na položaj žena u Afganistanu?

– Na položaj žena u Afganistanu najviše utječe nesigurnost u zemlji. Svaki put kada nastupi mirniji period, žene idu u školu, slobodno se kreću, nema ih toliko u burkama… Kada se sigurnost pogorša, nakon bombaškog napada ili nečeg sličnog, onda ne vidite žene na ulici jer se boje za sigurnost sebe i svoje obitelji. Znam se šaliti da stanje sigurnosti u zemlji možete ocijeniti gledajući voditeljice na televiziji: ako im je marama navučena do čela, jasno je da sigurnost nije najbolja, a čim se sigurnost poboljša, marama spadne prema nazad i možete vidjeti kosu voditeljice.

 

Nakon Francuske i Belgije, ovih dana i Nizozemska najavljuje da će zabraniti burke. Što mislite o tome?

– Mislim da je to suludo. Vjerujem u slobodu izbora i poštujem ljudska prava te ne mislim da se ijedna vlada – bilo afganistanska, iranska ili francuska – treba miješati u privatnu sferu naših života. Ni vjerska ni sekularna vlada ne bi trebala odlučivati kako će netko živjeti ni što će nositi. Uloga vlade je da štiti vrijednosti društva u kojem se njeguje tolerancija i međusobno poštovanje građana. Kada počnete odlučivati kako će se netko odijevati, prešli ste granicu zadiranja u individualne slobode, koje su temelj demokracije. Takvu zabranu smatram korakom nazad u demokratskim procesima i pitam se što je sljedeće? Hoće li žene nositi minice ili biti potpuno pokrivene, to je stvar njihov izbora. Uvijek naglašavam da se mora raditi o izboru, a ne o odluci koju je nametnula obitelj, društvena zajednica, religija ili vlada. U Afganistanu mnoge žene nemaju izbora, jer se ne mogu kretati izvan kuće ako nisu pokrivene, ali vjerujem da na Zapadu to uglavnom nije slučaj. No, postoje i ekstremni slučajevi koje ne podržavam, kao, na primjer, kada je žena u Kanadi htjela polagati vozački ispit, ali nije htjela otkriti lice za fotografiranje za vozačku dozvolu. Pošto je to nužan identifikacijski dokument, onda mislim da se morate odlučiti hoćete li jedno ili drugo, jer oboje ne možete.

 

Nizozemska pravda svoju odluku time da je pokrivanje lica u suprotnosti s javnim životom i da je protiv principa jednakosti između muškarca i žene. Često se za zabranu pokrivanja koristi taj argument brige za prava žena jer se burka čita kao simbol potlačenosti. No, ne stoji li iza toga zapravo islamofobija?

Moj prijatelj Židov smatra da je antisemitizam, pogotovo u Europi gdje je bio jak, zamijenjen islamofobijom. Nadam se da će doći vrijeme kada će islamofobija biti neprihvatljiva kao što je danas antisemitizam, ali to još nije slučaj. Svatko tko dođe živjeti u neku zemlju treba poštovati norme tog društva i nije mi prihvatljivo da imigranti iz Afganistana, kao što je bilo slučajeva u Kanadi, ispišu iz škole svoje kćeri kada napune devet godina jer su takvi njihovi običaji. Umjesto da se bore s kanadskim sistemom, mogli su ostati u svojim zemljama i ravnati se po njihovim običajima. Ali takvi su slučajevi zapravo vrlo rijetki i zabrana gradnje minareta ili nošenja burke nema veze s njima, već je rezultat straha i želje da se postavi barijera između Muslimana i “ostalih”. Ne doseljavaju se vjerski fanatici na Zapad, ali fanaticima mogu postati zbog toga što nisu prihvaćeni u društvu.

 

Jeste li nakon 11. rujna vi kao novinarka i muslimanka osjećali neke promjene? Jesu li u Kanadi, s jedne strane postali zainteresiraniji za vašu rodnu zemlju, a s druge, je li rastao antagonizam prema muslimanima?

Osobno nisam doživjela nikakve neugodnosti. Možda je to zbog toga što sam bijela i što mi u pasošu piše da sam rođena u Indiji. Ali mnoge moje kolege na CBC-u koji nose brade, imaju tamnu kožu ili su iz Indonezije ili Gane redovito imaju problema kada putuju, posebno u Ameriku. Moj prijatelj Egipćanin, koji je rođen u Kanadi, ali uvijek prolazi kroz dugu proceduru ispitivanja kada ide u Ameriku, pitao me kako je to biti bijel. “Privilegirano”, odgovorila sam mu, i to je istina. No točno je da se interes povećao. Film “Kandahar” je izašao prije 11. rujna i tada se gledao kao umjetničko djelo da bi se nakon rušenja WTC-a interes u vezi filma naglo prebacio s umjetničkog aspekta na stanje ljudskih, pogotovo ženskih prava u Afganistanu. Tako da se barem nešto pozitivno dogodilo, konačno je Zapadno društvo postalo zainteresirano za te zemlje.

 

Barbara Matejčić

REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe

Centar za ženske studije organizira međunarodno događanje REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe.

Riječ je feminističkom, transgeneracijskom susretu žena iz zemalja nekadašnje Jugoslavije i svijeta,  istaknutih feminističkih teoretičarki, aktivistkinja, umjetnica, pedagoginja i studentica koje će pokušati kritički reflektirati i revalorizirati vlastitu prošlost, posebice u socijalističkom kontekstu, kao i promišljati feminističko djelovanje u novim okolnostima. Namjera nam je i zajednički mapirati polje ženskog naslijeđa koje uključuje povijest i pamćenje ženskog pokreta, otpora ratu i kulturi nasilja, teorijske i umjetničke produkcije i dijaloga.

 

Konferencija će se održati od 14.-16. listopada, u prostorima Gliptoteke HAZU, Medvedgradska 2, II kat, a započet će  Feminističkim srečanjima, okupljanjem sudionica i sudionika u Kinu Europa 13. listopada, uz prigodan program i prerformans Ane Čigon u Prolazu sestara Baković u 20 sati.

 

U prostorima Gliptoteke grupa Redmin(e)d (Sarajevo/Ljubljana) će postaviti interaktivnu izložbu suvremene umjetnosti Bring In Take Out – Living Archive.

Za vrijeme trajanja konferencije bit će izložena feministička izdanja iz regije.

U sklopu događanja održat će se i koncert  Damira Imamovića uz VJanu (Adelu Jušić)

u Kinu Grič u subotu 15.10. s početkom u 22.00 sata.