Prešućena silovanja

Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga ‘Sunčica’, nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.

Ovo nije prvi put da su nekome posvjedočile o stravičnoj torturi kroz koju su prošle. Većina njih dala je iskaze odmah nakon izlaska iz logora te okupiranih područja. U prognaničkim barakama po Zagrebu ili pak u hotelima na obali, u kojima su prognanici bili smješteni, davale su iskaze pravosudnim institucijama, prekapajući po najgorim traumama.

No njihovi su iskazi ostali u nečijim ladicama. Iako ih je većina zapamtila imena svojih mučitelja, od kojih su mnogi bili njihovi prijeratni poznanici ili susjedi, procesi uopće nisu pokrenuti. Što je još gore, o njihovim se patnjama ne govori, o njima nitko ne priča, broj silovanih nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje iako je najmlađa žrtva imala samo šest godina, a najstarija 80!

Prekinuta šutnja

I dok mnoge od žrtava dvadeset godina poslije u Vukovaru susreću svoje mučitelje, zajedno s Marijom Slišković, predsjednicom udruge Žene u Domovinskom ratu, i Društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora odlučile su prekinuti šutnju.

‘One su u prognaništvu dale iskaze, ali nitko nije pokrenuo procesuiranje. Državne institucije su to prekrile i stavile u ladice. Oni su time postali pokrovitelji nedjela jer nije moguće da država koja ima sve institucije može prešućivati ratni zločin’, rekla je Slišković za tportal.

 

Kaže da je prošle godine u rujnu s jednom od žrtava tražila prijem kod predsjednika Ive Josipovića. Iz Ureda predsjednika bile su upućene na Državno odvjetništvo. Ta je žena opet dala iskaz i otada se opet ništa nije dogodilo.

Upozorava da u Hrvatskoj ne postoji kategorija silovanja kao ratnog zločina, zbog čega žrtve ne mogu dobiti nikakav status ni materijalnu zadovoljštinu. Velik dio silovanih žena stoga nije spreman govoriti o onome što su proživjele. Zašto i bi, kaže Slišković, kada počinitelji ionako neće biti kažnjeni,  ne mogu ostvariti status, a uostalom, dodaje, o silovanju je ženama teško govoriti i ponovno se prisjećati svega. Registar silovanih za vrijeme agresije na Hrvatsku stoga ne postoji, za razliku od susjedne BiH, gdje se o tom problemu ne šuti.


‘Neće se valjda počinitelji sami prijaviti policiji?!

‘Imamo činjenicu da se ratni zločin dogodio, imamo žrtve, imamo počinitelje, ali nemamo državne institucije koje bi to pokrenule. Pa neće se počinitelji valjda sami prijavljivati’, ogorčena je Slišković.

Za logore na teritoriju Srbije zasada nitko nije odgovarao. Podignuta je optužnica samo protiv general majora bivše JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića. Udruga pravnika Vukovar 1991. na čelu sa Zoranom Šangutom godinama pokušava postaviti barem spomen-ploču na mjestu nekadašnjeg logora Stajićevo, no srpska policija zabranila je to.

‘Za državu nije normalno da gradi bilo kakve odnose s drugom državom kada su ljudi odvođeni u logore, mučeni i silovani i o tome se ne govori. Kakvu mi poruku time šaljemo?’, pita se Slišković.

Više o svjedočanstvima silovanih žena možete pročitati u tekstu na Tportal-u.

Novinari u ludilu rata

Dolazak kanadske novinarke, književnice i redateljice Nelofer Pazire potaknuo je Veleposlanstvo Kanade i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu da, 16. rujna, 2011., organiziraju tribinu i predavanje pod nazivom Reporting and journalist integrity in conflict zones: Afghanistan – A case study (Izvještavanje i integritet novinara u zonama sukoba: Afganistan-studija slučaja).

Afganistan spada među najnerazvijenije zemlje svijeta. Broji oko 30 milijuna stanovnika prosječne starosti 18 godina i jedna je od najmlađih populacija na Zemlji (žene rađaju više od šestero djece). Nažalost, očekivana starost svakog pojedinca samo je 45 ljeta. Afganistan je već 30 godina u raznim sukobima i ratovima što je u svim sferama života ostavilo duboki trag. Kanada, ovoj konfliktima iscrpljenoj zemlji, pomaže da postane stabilnija i sigurnija. U naredne četiri godine za cilj ima pomoći afganistancima u unaprijeđenju vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Također, kroz razvojne programe i obrazovanje djece i mladih radi na poboljšanju kvalitete života osobito žena i djece (pismeno je samo 12% žena dok je postotak pismenosti muškaraca 43%);  pomaže u dostavljanju humanitarne pomoći te promicanju regionalne diplomacije. A sve ovo uz pomoć  60-tak drugih zemalja i partnera koji rade na tome da ova, napokon, demokratska zemlja više nikada ne bude siguran raj za teroriste. Naime, talibanska Vlada koja je Afganistanom upravljala od 1996. sa trona je skinuta nakon napada na njujorške blizance 2001. godine. Sukobi su još prisutni a ulične bande i mafija caruju u Kabulu, glavnome gradu.

Kao stranom novinaru u zemlji pogođenoj razaranjima pojedincu je ograničena sloboda kretanja što za posljedicu ima jednostrano izvještavanje (ako to, pak, nije uputa samog urednika). Pristup informacijama je otežan ili ga uopće nema. Sve ovo je, makar u Afganistanu, još i gore ako si žena. Naime, novinarka Nove TV koja je pratila predsjednika Josipovića u nedavnom posjetu Afganistanu doživjela je nimalo ugodno iskustvo dolaskom na presicu u predsjedničku palaču. Kao žena morala je proći posebnu sigurnosnu provjeru prilikom koje su joj iz torbe uzeli dokumente, novčanik, kozmetiku pa čak olovku. Nakon službene izjave predsjednik Hamid Karzai imao je potrebu pokazati svoju naklonost demokraciji odobrivši ovoj jedinoj ženi u prostoriji punoj muškaraca da mu postavi pitanje. 

Uz Nelofer Paziru, Tihomir Ladišić i Sabina Tandara također su, na predavanju, iznosili svoja iskustva i promišljanja. Složili su se da je izvještavanje iz ratnih zona traumatično. Novinari su upoznati sa strogim protokolom koji na terenu nalaže prisutnost vojnika koji ih štite. Njima samima nije dozvoljeno nositi oružje. Ovakvim ograničenjima stavljaju reportere u poziciju da, ako dođe do pucanja, oni, bojeći se za svoj život ne smiju uzeti pištolj i pucati. Ovo je nimalo bezazlena situacija u kojoj novinari pri prikupljanju informacija stavljaju sebe u položaj nezaštićena djeteta čiji život ovisi o tuđoj umješnosti. I kao da samo ludilo rata nije dovoljno tu su još i urednici koji iz udobnosti svojih fotelja imaju nerealna očekivanja i zahtjeve. I to ne zato što su bezosjećajni već stoga što nemaju pravu sliku (a često ni iskustvo) mahnitosti koja vlada kada su sukobi u tijeku. Pa onda još i nemogućnost ili pak otežano dobivanje informacija bilo zbog protokola, ograničenog kretanja ili same nepovjerljivosti ljudi.  Novinari traže ljudska lica i emocije ali tu je, uz njih i urednike, prisutna i politika. Stoga u ratnim zonama  suprotnost korporacijskom novinarstvu pružaju blogeri koji slobodno putuju zemljom, daju nepristrane izvještaje i prezentiraju nezavisno novinarstvo. Bez ikakvih ograničenja oni su autori mnogih necenzuriranih prikaza ugrožavanja ljudskih prava, razaranja i svega ostalog delikventnog što se u ratovima, sukobima i neredima događa. Najbolje što novinari mogu napraviti je da informiranjem ne dopuste zemlji i ljudima da padnu u zaborav.

Tako je početkom ove godine prikazivanje snimaka hrvatskih vojnika u borbi u Afganistanu izazvalo reakcije građana i odgovornih koji su ove prizore borbe opisali kao, između ostalog, vježbu. Vojnik koji je razgovarao sa 24 sataTV istaknuo je da se tamo situacija pogoršava i, ono ključno, da bi to ljudi trebali znati. Taj argument je iskoristio i urednik Tihomir Ladišić kada je snimke odlučio prikazati hrvatskoj javnosti. Upravo dilema prikazati ili ne uznemirujuće snimke trese mnoge urednike diljem svijeta. Drama je prošle godine drmala i Ameriku kada su prikazane fotografije vojnika koji je, nakon granatiranja, proživljavao smrtnu agoniju. Javnost se digla na noge a ministar obrane Robert Gates je uredništvu televizije napisao prosvjedno pismo u kojem ih traži da ih prestanu prikazivati. Slična bura se digla i u Kanadi (sa refleksijom na susjedne američke države) kada je osvanula snimka zarobljenika američke vojske u Iraku. Svoju odluku o prikazivanju ovih ratnih zarobljenika televizijski urednik je argumentirao stavom da uz svo suosjećanje prema obiteljima kojih se snimke direktno tiču ipak javnosti duguje pravi prikaz rata koji je sve samo ne apstraktan pojam; sve samo ne gola riječ na papiru. Bez slike izostane diskurs, empatija i razumijevanje zbog čega smo izloženi većoj mogućnosti da nam se ratovi prikradu na mala vrata i uvuku nas u ludilo. Opet.

Zora proslavila 8. godišnjicu uspješnog rada

Udruga Zora proslavila je 8 godišnjicu uspješnog rada! Trenutno u Zori radi 6 osoba i do sada je provedeno 16 projekata, od kojih je 6 financirano iz predpristupnih fondova Europske unije.

“U sklopu udruge razvija se Edukativni centar kroz kojeg provodimo radionice i predavanja, koristeći neformalne i interaktivne oblike učenja, a teme koje obrađujemo su ljudska prava, spolno prenosive infekcije, nenasilna komunikacija, suradnja, ženska prava, menagement volontera, rad s medijima i mnoge druge. Također razvijamo besplatne edukativne alate pa je do sada tiskano preko 10 različitih vrsta edukativnih letaka, izdan je Priručnik za vršnjačke edukatore, Interaktivni CD rom Virtualna škola prevencije, snimljena 2 edukativna filma za mlade. Tijekom godina, trenerice udruge radile su s predstavnicima civilnog društva, osobama s invaliditetom, djecom i mladima romske nacionalne manjine, nezaposlenim ženama, žrtvama obiteljskog nasilje i mnogim drugima.” ističe Marina Kolar, izvršna direktorica udruge.

 

Uz mnoge teme kojima se Zora bavi promicanje volonterstva je jedno od važnijih. Sustavnim radom s volonterima i na unapređivanju volonterskog programa, u 2010. u Zori je različitih 66 volontera i volonterki ostvarilo ukupno 1215 volonterskih sati, a ove godine će već treću godinu dodijeliti godišnju nagradu za Najvolontere/ke.

U sklopu Zore djeluje i neformalna biblioteka “Zor@teka” koja sadržava 450 naslova tema kojima se bavi Zora, a to su ljudska prava,  spolno reproduktivno zdravlje, rod/spol, feminizam, ne/nasilje, nenasilna komunikacija, civilno društvo, mladi, seksualnost isl.

Javna rasprava održana 5 do 12

U Centru za ljudska prava, održana je 15.og ovog mjeseca prva javna rasprava o Konačnom prijedlogu Zakona o pučkom pravobranitelju (ZOPP), kojem je kao svrha postavljeno jačanje institucije pučkog pravobranitelja. Prema prijedlogu zakona, fokus je ne samo na zaštiti, već i promociji spomenute institucije, a to bi se postiglo, osim uvođenjem novina u njegove ovlasti, i pripajanjem Centra za ljudska prava, te specijaliziranih Pravobraniteljstava (za djecu, za ravnopravnost spolova i za osobe s invaliditetom), pučkom pravobranitelju. Duh rasprave nastojao je slijediti načela participacije, otvorenosti, učinkovitosti, usklađenosti i odgovornosti, a sama rasprava bila je organizirana u 2 dijela.

Prvi dio odnosio se na proces i pozadinu donošenja prijedloga Zakona o pučkom pravobranitelju, uz osvrt na prethodne stručne analize sustava zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Niz uvodničara nastojao je pokriti razna sfere Zakona. Tako su gosti prvog dijela rasprave bili, između ostalog, Zoran Pičuljan, državni tajnik Ministarstva pravosuđa RH, Louisa Vinton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a u RH, doc.dr.sc. Anamarija Musa, asistentica na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu i članica stručne radne skupine za izradu ZOPP-a, te Srđan Dvornik, suautor stručne studije o ljudskim pravima u RH. Uvodnu riječ imala je ravnateljica Centra za ljudska prava, Jagoda Novak, koja je naglasila kako smo se na raspravi okupili “prvenstveno zbog građana na koja se ljudska prava odnose”. Što se tiče te izjave, ne bi se moglo reći da su je se svi i pridržavali. Tako je državni tajnik Pičuljan naglasio da samo želi ono najbolje za hrvatsku budućnost i kako se nada neispolitiziranoj saborskoj raspravi pri trećem čitanju prijedloga Zakona, no nije naglasio da je prijedlog ionako dovoljno ispolitiziran iz razloga što je Vlada već uputila prijedlog parlamentu i da su odrađena prva čitanja, bez prethodne javne rasprave. Svima je jasno da je Zakon o pučkom pravobranitelju iz 1992. arhaičan i da je potrebno unijeti novine i dati veće ovlasti pučkom, no, hoće li, kako je spomenula u raspravi Lora Vidović iz Unicefa, “pučki pravobranitelj ojačati tako da mu se matematički pribroje i ostali pravobranitelji?” Ono što je konstantno naglašavano od strane državnog tajnika Pičuljana i dr. Muse je neovisnost specijalnih pravobraniteljica, koje pripajanjem pučkom postaju njegove zamjenice. No,ako su one i dalje u jednakoj mjeri samostalne i ako su ovlaštene samostalno rješavati konkretne probleme i ako zadrže jednaku ulogu, koji je onda smisao ukidanja njihovih Ureda i pripajanje?! Koje su uopće njihove nadležnosti i što ako dođe do razilaženja interesa pojedine pravobraniteljice i pučkog, u prijedlogu Zakona nije jasno definirano. Louisa Vinton iz UNDP-a naglasak je stavila na konzistentnosti koje kod nas očito nema, barem ne u dovoljno mjeri. Započeto je s kvalitetnom podlogom, stručnom analizom, no onda je sve pošlo po zlu. Radna skupina koja je radila na prijedlogu Zakona u svoj rad nije uključila posebne pravobraniteljice, te je prijedlog radne skupine uvelike modificiran u Ministarstvu pravosuđa. Također, povlačilo se i pitanje o (ne)mogućnosti traženja 2/3 većine za usvajanje prijedloga Zakona, u čemu je došlo do razlike u mišljenjima. Na jednoj strani bili su Srđan Dvornik, Tin Gazivoda, bivši ravnatelj Centra za ljudska prava, zajedno sa sadašnjim pučkim pravobraniteljem, Juricom Malčićem, koji su smatrali kako je prijeporno da se po Ustavu ne može tražiti dvotrećinska većina i kako je to ipak ostvarivo, a na drugoj, dr.sc.Musa zajedno s državnim tajnikom Pičuljanom koji su imali oprečno stajalište. Srđan Dvornik spomenuo je kako je isti postupak u Velikoj Britaniji imao kontraproduktivne efekte i tražio prijelazno razdoblje, te kako je pučki pravobranitelj ovisan o trenutnoj političkoj većini, a to tako ne bi trebalo biti. Konačni zaključak prvog dijela rasprave bio je ono što sam već spomenula, kako je započeto s kvalitetnom podlogom (stručnom analizom), ali je propust u nedostatku javne rasprave i činjenica da specifičan oblik spajanja nije analitički obrađen.

Drugi dio rasprave bio je nešto konkretniji, povela se rasprava sa stajališta institucija postojećeg sustava zaštite ljudskih prava, dakle, posebnih pravobraniteljica, pučkog pravobranitelja i drugih. Uvodničar je bio Luka Mađerić, predstojnik Ureda za ljudska prava Vlade RH, koji je iznio dobre strane prijedloga Zakona, kao što su npr. olakšavanje komunikacije s građanima, nužnost formalizacije novih ovlasti pučkog pravobranitelja i sl. Osudio je, po njegovom sudu, nedovoljnu suradnju pojedinih ureda pravobraniteljstava. Prisutnima se obratio i pučki pravobranitelj, Jurica Malčić. Na riječi Luke Mađerića o neprocesuiranosti izvještaja, odgovorio je: “Vlada očito nije razumjela izvješća pučkog pravobranitelja!” Nadovezala bih se na ovu izjavu, uz opasku da je nešto trulo u državi Hrvatskoj i da su prava građana samo bila instrument pregovora za ulazak u Europsku Uniju. To mogu potkrijepiti činjenicom da je rečeno kako će Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova biti kadrovski ojačan još 2008. godine donošenjem Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije, ali se za to nisu odobrila sredstva sve do prošle godine, odnosno, zatvaranja Poglavlja 19. Apsurdno je što isti taj Ured, uz preostala 2, sada, nužnošću zatvaranja Poglavlja 23, žele ukinuti. Bitno je napomenuti da je Europska Komisija u nekoliko navrata pojasnila kako uvjet nije spajanje ovih ureda u jedan, već samo jačanje onog pučkog pravobranitelja, no Vlada to očito ne razumije.

Ovim Zakonom pučki pravobranitelj jača u normativnom smislu, ali slabi u onom važnijem, praktičnom smislu. U tome su se složile i pravobraniteljice, Mila Jelavić i Anka Slošnjak, te predstavnik Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Goran Selanec. “Protiv spajanja smo ne zato jer se bojimo da ćemo izgubiti pozicije, već zato što smatramo da nećemo moći dobro obavljati svoj posao”, kaže Selanec, što je i istina. Naime, rečeno je kako buduća zamjenica pučkog pravobranitelja mora obavljati svoj posao i kvalitetno odgovarati na pritužbe građana. Za isti posao potrebna su sredstva i ljudi specijalizirani za pitanja pojedinih pravobraniteljstava. Problem je što zamjenica ne odlučuje ni o sredstvima, a ni o ljudima, i moguće je da na mjesta njezinih suradnika dođu ljudi iz drugih Ureda, koji o npr. ravnopravnosti spolova ne znaju dovoljno, jer su specijalizirani za osobe s invaliditetom. Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu naglasila je kako nitko od stručnjaka ne misli da je pripajanje Ureda dobro za djecu, te kako ovime Hrvatska pruža loš primjer zemljama u regiji i nazaduje. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slošnjak ogorčena je pak na upite koje dobiva od strane građana, spomenuvši kako upit “Postojite li još uvijek” već dovoljno narušava povjerenje. Također, upitna je lokacija i pristupačnost Ureda pučkog pravobranitelja, osobama s invaliditetom, jer u tom slučaju institucija krši pravo za koje je dužno istupati i braniti ga.

U žučnu raspravu uključile su se i predstavnice Ženske mreže Hrvatske, koje su naglasile da spajanje smatraju jako lošim, te kako su do sada s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova imale izvanrednu suradnju. O kvaliteti Ureda dovoljno govori jedna od rijetkih pohvala upućenoj Hrvatskoj od strane UN-ova Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, a koja se odnosila upravo na rad Ureda. I ostali uredi rade jednako vješto i kako je naglasila Mila Jelavić, smatraju to “ne poslom, već svojim pozivom”. Predstavnica ženskih sindikalnih grupa dobro je napravila siže potreba za integracijom, potrebna je najprije funkcionalna, pa prostorna integracija, a tek nakon njih pravna i organizacijska integracija. Na samom koncu, u raspravu se uključio i Miljenko Petrak iz Ministarstva pravosuđa, riječima vrhunskog cinizma: “Iznimno mi je drago da se javna rasprava održala i žao mi je što se nije prije.”

Ksenija Turković, predsjednica Upravnog vijeća Centra za ljudska prava, rekla je da pripajanje nije nužno loša stvar, samo iziskuje vrijeme. Konačni prijedlozi doneseni na javnoj raspravi su slijedeći:

  • prijedlog da se cijela priča vrati na prvotan prijedlog radne skupine, tj. jačanju promocije i općenito pučkog pravobranitelja, te pridruživanju Centra za ljudska prava i osnivanju Savjeta za ljudska prava

  • prijedlog za amandmanom; da se napravi funkcionalno-financijska analiza spajanja svih 5 institucija, definiraju ustrojstvene jedinice za pojedina prava, te utvrdi prijelazno razdoblje

  • da se posebno urede prekršajne odredbe u zakonu

  • da se povede šira javna rasprava.

S predloženim su se svi složili, uz opasku Luke Mađerića kako za povratak na prvotnu zamisao radne skupine nema vremena. Ono što izaziva ljutnju jest činjenica da se ovdje govori više o normativima nego ljudima, o uređenosti zakona i pozicijama, prije nego stvarnim ljudskim potrebama za zaštitom i razdvojenim pravobraniteljstvima. Uz to, čini se da se pravobraniteljicama nastoji prišiti uloga čuvarica pozicija, a one to sigurno nisu. Barem njih, za razliku od pojedinih bliskih sudionika rasprave i ostalih, pozicije ne zanimaju. U njihovim istupima na raspravi mogao se razaznati njihov istinski trud i rad na suzbijanju diskriminacije i potpuna predanost poslu. To je zaista njihov poziv, ne samo posao. Ipak, rasprava je završila u pozitivnom raspoloženju i nadi da će se učiniti sve što je u mogućnosti kako bi se Zakon uredio na korist svih jednako, od građana, na kojima je naglasak, pa do pravobraniteljstava koja ih zastupaju, te jačanju i samog Ureda pučkog pravobranitelja.

Rodno osviještena politika – što je to?

Danas u 11 sati u zagrebačkoj je Tvornici predstavljen predizborni program Kukuriku koalicije nazvan Plan 21. Cijeli program možete pogledati na njihovom web-u, a ovdje donosimo samo kratki rodni osvrt na program. Osvrt je uistinu kratak jer roda i žena u njihovom programu ima u tragovima. Za utjehu, dok se imenica žena još i spomene cca 10 puta, LGBTIQ osobe su se sakrile iza sljedećeg pasusa (ili se tako može pretpostaviti op.a.):

Sloboda izbora životnog stila

Izbor životnog stila, uključujući i slobodu izbora punoljetnoga suglasnoga partnera, mora biti prepušten slobodnoj odluci pojedinca. U društvu koje ne razvija kulturu građanskih sloboda, postoji velika opasnost da se i one slobode koje su garantirane zakonima, ograniče ili potpuno izgube zbog pritiska javnog mišljenja koje može prijeći i u fizičko nasilje.”

Očito je bilo suvišno očekivati da na razumljivom hrvatskom kažu da je okej da dva muškarca ili dvije žene skupa žive.

 

No, vratimo se ženama. O rodno osviještenoj politici Kukuriku koalicije se nikako ne može govoriti jer žene su dobile svoje mjesto u tri klasične teme: mirovine, radništvo te ljudske i građanske slobode.

 

Tako se u poglavlju Mirovinski sustav i socijalna politika kaže:

“Osobito pažljivo razmotrit ćemo prilagodbe nekih parametara mirovinskoga sustava, u prvom redu mirovinske dobi i mirovinskoga staža, promičući vrijednost punoga radnog staža i za muškarce i za žene.”

 

Poglavlje Rad i radništvo donosi pokoju o diskriminaciji i usklađivanju profesionalnog i privatnog života:

“Uz ova se prava veže i pravo jednakoga postupanja prema osobama različitog spola, odnosno zabrana diskriminacije i uznemiravanja ranjivih skupina.”

“Ova je institucija (HZZ op.a.) osobito dužna pomagati da do posla dođu posebno osjetljive kategorije radnika (mladi, žene, invalidi, starije i slabije obrazovani radnici).”

“Usklađenost obiteljskoga i profesionalnoga života dio je našega pristupa radu. Ta je zadaća novi dio Europskoga socijalnoga programa i, između ostalog, znači brigu o djeci, pogodnosti dopusta za oba spola, fleksibilna radna mjesta i financijske pogodnosti za zaposlene roditelje te brojne druge mjere koje doprinose kvaliteti života. Socijalno odgovornoga društva nema bez uravnoteženoga sudjelovanja muškaraca i žena u svijetu rada i u obiteljskom životu. Žena mora imati ravnopravnije uvjete pristupa i sudjelovanja na tržištu rada, muškarac treba više participirati u obiteljskom životu. Mi ćemo se za to zalagati.”

 

Tema Ljudska prava i građanske slobode sadrži čak čitav pasus od ukupno 97 riječi koji problematizira ravnopravnost žena i muškaraca pa kaže:

 

“Stranke zastupljene u Savezu za promjene iskazale su visoku osjetljivost za pitanja rodne jednakosti, posebno dokazanu predanim radom stranačkih organizacija žena. I nadalje će pitanje rodne jednakosti biti visoko na našoj ljestvici prioriteta. Naše zauzimanje za tu jednakost započinje sa visokom  predstavljenošću žena u stranačkim tijelima i na izbornim i kandidacijskim listama. Čvrsto zastupajući stajalište o jednakosti spolova kao temeljnom društvenom odnosu posebno ćemo djelovati na:

  • Izjednačavanju šansi žena i muškaraca u obrazovanju; 
  • Zapošljavanju i ekonomskom osnaživanju žena;
  • Stvaranju mehanizama kojima država potiče i štiti jednakost u obiteljskim odnosima i obvezama;
  • Prevenciji i suzbijanju nasilja nad ženama.”

 

U okviru iste teme posvećuje se još i pasus slobodi zasnivanja obitelji i odlučivanja o rađanju djece o čemu navode:

“Jedna od najčešće osporavanih temeljnih sloboda i primjer upletanja u sferu osobne savjesti, je osporavanje sloboda u planiranju obitelji i odlučivanju o rađanju djece. Ograničavanje ove slobode je najčešći put kojim država počinje zadirati u autonomnu sferu pojedinca i na taj način otvara put dominaciji države nad privatnosti i mogućnosti totalitarizma. Stoga ta sloboda trajno treba ostati u sferi slobodnoga odlučivanja pojedinca.

Zadaća države je zakonski omogućiti svima koji žele imati dijete i imaju osnovne uvjete za odgoj djeteta, da to i ostvare. Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji treba dodatno liberalizirati, tako da to pravo mogu ostvariti i neudane žene. Također zakonom treba  dopustiti zamrzavanje i pohranjivanje većega broja neoplođenih i oplođenih jajnih stanica, kako bi se znatno povećala mogućnost oplodnje.”

 

I to bi otprilike bilo to što se tiče roda i žena. Iznenađeni/e?

Raspisan natječaj za novu Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova!

Iako je novim Zakonom o Pučkom pravobranitelju predviđeno ukidanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova odnosno njezino pripajanje u vidu zamjenika/ce pučkog pravobranitelja za ravnopravnost spolova, Vlada RH je raspisala natječaj za novu Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova. Aktualnoj pravobraniteljici doduše ističe mandat početkom listopada, ali svakako je zanimljivo da se Vlada RH odlučila na ovakvo riješenje, a ne neko prijelazno. No, vjerovatno je to iz razloga što će osobu na poziciji Pravobraniteljice samo premijestiti na poziciju zamjenika/ce te je time aktualna vladajuća većina ostavila prostor da oni budu ti (a na neka nova Vlada koja bi mogla biti formirana nakon predstojećih izbora) koji će kadrovski utjecati na budući sastav Ureda pučkog pravobranitelja.

Natječaj je objavljen u Narodnim novinama br. 103 od 12. rujna, a rok za prijave je 21. rujan.

(2388)

Vlada Republike Hrvatske objavljuje

JAVNI POZIV

za imenovanje pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova.

 

I. Na temelju članka 20. Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine, broj 82/2008), Vlada Republike Hrvatske objavljuje Javni poziv radi prikupljanja prijava kandidata/kinja za imenovanje pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova.

II. Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova obavlja poslove neovisnog tijela nadležnog za suzbijanje diskriminacije u području ravnopravnosti spolova.

Djelokrug i način rada pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova utvrđen je Zakonom o ravnopravnosti spolova.

III. Pravobranitelja/icu za ravnopravnost spolova imenuje i razrješava Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.

Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova dužnosnik/ca je Republike Hrvatske, imenuje se na vrijeme od 8 godina i može biti ponovno imenovan/na.

IV. Za pravobranitelja/icu za ravnopravnost spolova može biti imenovan hrvatski državljanin/ka koji ima završen diplomski sveučilišni studij i koji/ja je osobnim zalaganjem poznat/ta javnosti u području zaštite ljudskih prava.

V. Na temelju prispjelih prijava na ovaj javni poziv, Vlada Republike Hrvatske predložit će Hrvatskome saboru imenovanje pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova.

VI. Prijave, uz koje je obavezno priložiti životopis i dokaze o ispunjavanju uvjeta iz točke IV. ovoga javnog poziva, podnose se u roku od 8 dana od objave javnoga poziva, na sljedeću adresu: Ministarstvo pravosuđa, Dežmanova ulica 10, 10 000 Zagreb, s naznakom “Prijava kandidata/kinje za imenovanje pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova”.

Vlada Republike Hrvatske