Psihička bolest je političko pitanje

Will Hall je shizofrenik koji već petnaest godina ne pije lijekove. Prošlog je vikenda u Zagrebu održao seriju predavanja “Osluškivanje ludila; nove vizije psihičkog zdravlja”.

Will Hall došao je u Zagreb kazati kako kontrola, izolacija i medikalizacija iskustva “ludila” nije jedini, a kako smatra, niti najučinkovitiji način za suočavanje s mentalnim senzacijama poput javljanja glasova, paranoje, vizija ili samoubilačkih osjećaja. Hall također smatra da je njegovo temeljno ljudsko pravo da živi u zajednici, a ne kao doživotno izoliran i stigmatiziran pojedinac.

Potječe iz problematične obitelji, oca veterana korejskog rata koji je preživio terapiju elektrošokovima i majke koja je odrastala po sirotištima i koja je također iskusila duboku traumu. Nema iluzija o tome koliko je to utjecalo na njegov psihološki razvoj. Ali, bila je to i artistička obitelj koja je poticala njegovu imaginaciju i kreativnost. Život u školi za takvo dijete nikad nije lagan. “Ovaj izazovan kontekst potaknuo je moju cjeloživotnu potragu za pomirenjem ovih mojih dviju strana – širine mog imaginarnog svijeta i hitne potrebe za socijalnom pravdom i ozdravljenjem”. Potpuno se razbolio u svojim dvadesetima, i to nakon epizode s Prozacom koji mu je, kao hype lijek kasnih osamdesetih, prepisao liječnik. Prozac je ovoj, već delikatnoj, psihološkoj strukturi dodao neprestanu prenapregnutost i ekstatične vrhunce. Hill kaže kako nikada nije radio više nego tada. Zapravo je proživljavao maničnu reakciju na prepisani lijek, i potpuno propao. Izgubio je posao, čuo je glasove, zvukove tvorničkih strojeva i proživljavao stanja duboke prestravljenosti. Iskustvo ulaska u zdravstvenu ustanovu smatra gotovo životinjskim. Bio je vezan, jer su takva pravila postupanja Javnog sustava mentalnog zdravlja, na teškim lijekovima. Statistički dijagnostički instrument – DSM5 – njegovo je stanje klasificirao i jednom zauvijek fiksirao kao shizofreno. Pogođen takvom dijagnozom, potpuno je promijenio sliku o sebi. Ideju da je takvo stanje permanentno doživio je kao emocionalni i ekonomski šok. Ali, vjerovao je da će preživjeti i da će mu biti bolje bude li slijedio propisanu terapiju. Od lijekova je bio stalno umoran, svoje mentalno iskustvo nije imao s kime podijeliti, nije mogao normalno funkcionirati, i čuo je glasove. Imajući u vidu iskustvo i život vlastitog oca, odbio je terapiju elektrošokovima. Time je iscrpio sve mogućnosti koje nudi zdravstveni sustav. A iz bolnice su ga onda izbacili na ulicu, jer više nije imao zdravstveno osiguranje. Bez mogućnosti da ima posao i ostvaruje prihode te da se liječi propisanim metodama, traumatiziran bolničkim iskustvom, okrenuo se nekim drugim praksama.

Will Hall kaže, pozivajući se na svoje indijansko porijeklo, kako mu holističko promišljanje nije strano. Smatra da svatko mora za sebe pronaći onaj način liječenja koji će mu donijeti ozdravljenje. On sâm kloni se šećera i kofeina i izbjegava stres. Ističe da njemu osobno kanabis ne odgovara kao lijek, iako poznaje ljude koji ga uzimaju kao terapiju, te da redovito vježba jogu i meditaciju. Okupljenima na predavanju kazao je kako lijekove ne pije već 15 godina.

Hall djeluje u “Freedom Centru”, zajedno s drugim pripadnicima “pokreta osoba koje su preživjele psihičku bolest”. To su ljudi koji su nositelji stigme teških “mentalnih poremećaja”, i zato za sebe traže “suosjećanje, ljudska prava, pravo na samoodređenje i holističke opcije. Stvaramo alternative sustavu mentalnog zdravlja, i široko rasprostranjenom očaju, zloporabama, nadriliječničkoj znanosti i opasnim oblicima liječenja.” Kažu kako ljudi moraju moći pristati na svoju terapiju, a da bi takav pristanak imao smisla, svatko mora imati pristup informacijama o “mentalnoj bolesti” te pravoj prirodi i toksičnosti psihijatrijskih lijekova. Također, treba financirati alternative za koje se utvrdi da djeluju, i one trebaju biti dostupne, a ljudima treba pomoći da reduciraju uporabu psihijatrijskih lijekova ili da potpuno s njima prestanu, ako je to ono što žele.

Hall inzistira na tome da se za tumačenje psihičkih bolesti kemijskom neuravnoteženošću mozga ne može pronaći dovoljan broj materijalnih dokaza, te da bi, umjesto genetske predispozicije, valjalo istražiti i društvene uvjete pojave ovakvih poremećaja. Protivi se svakoj “patologizaciji zdravstvenog iskustva” i ističe da, iako lijekovi mnogima pomognu, uporaba sile koju sa sobom nosi takva procedura većinu ljudi dodatno traumatizira. Trauma je nešto što se pri hospitalizaciji nužno događa, a to, kaže, nije društveni već medicinski problem. U “Freedom Centru” tvrde kako psihotici ne ispravljaju “kemijsku neuravnoteženost” već onemogućuju funkcioniranje mozga i mogu dovesti do pogoršanja psihijatrijskih simptoma. “Znanost koja stoji iza psihotika korumpirana je novcem farmaceutskih kompanija, a studije su pokazale kako su placebo (šećerna pilula), savjetovanje, društvena potpora i alternative učinkovitije i sigurnije”. Davati ljudima po osam, devet pilula istovremeno nazivaju zlostavljanjem.

To ne znači da je psihička bolest mit. Patnja je istinska, i ljudima treba pomoći, ako je to ono što oni žele. U “Freedom Centru”, pak, pomažu ljudima da izbjegnu hospitalizaciju, koja košta tisuće dolara i nosi sa sobom rizik daljnjeg zlostavljanja. Pri tom spajaju ljude s odvjetnicima koji će ih zastupati kod liječnika i inzistirati na poboljšanjima i pravom izboru medikamenata.

Hall kaže kako se psihoza događa unutar socijalne mreže, i iz odnosa unutar te socijalne mreže. Stoga je i mreža sama sposobna pronaći odgovor na takvo stanje, pronaći način oporavka. Psihoza je epizoda, “iskustvo u koje uđete i iz kojega izađete”, i s takvim se iskustvom može suočavati i na druge načine, ne samo medikalizacijom. Hall ovdje, kao primjer, spominje finsku terapeutsku praksu “otvorenog dijaloga” , čiji je osnovni cilj otvoriti dijalog s obitelji kako bi se mogle konstruirati riječi za iskustva koja se pojavljuju u trenucima postojanja psihotičnih simptoma. Za shizofeniju, naime, ne postoji test, a da bi se dijagnosticirao mentalni poremećaj potrebno je provesti neko vrijeme na promatranju unutar zdravstvene ustanove. Finci su uspjeli pomoći ljudima upravo u tom vremenskom intervalu, pa se znatno smanjio i broj dijagnoza. A shizofrenija je, dodaje, jedna od najskupljih dijagnoza, budući se pacijentovo stanje fiksira, tretira kao neizlječivo, i on je prinuđen cijeli život provesti na bolovanju. Finska terapija je rasprava unutar socijalne mreže pojedinca i pred “pacijentom”. Hall ističe da je ključ liječenja upravo u razgovoru, u dijalogu, u “preradi” takvog iskustva, tako da pacijent bude u stanju napustiti takvo iskustvo. Presudnim smatra osjećaj normalizacije, što čini ovakav tretman u zajednici najboljim.

Općenito gledajući, “mentalnih” je dijagnoza sve više, DSM5 (dijagnostičko-statistički priručnik) deblji je od DSM4. Dijagnoze se razdvajaju i pobliže definiraju. “A psihička bolest nije datost poput novog kemijskog elementa. Ona je predmet pregovaranja, dogovaranja među grupom psihijatara”. Na te pregovore, smatra, utječu predrasude, ekonomski faktor (farmaceutske kompanije) i akademski faktor (znanstvena karijera liječnika).  “Zato je to političko pitanje”.  

I Hallovo je djelovanje političko. Ističe da se promjene u pravima psihičkih bolesnika vezuju uz nastanak ženskog pokreta. Bez obzira na tad poduzete hrabre korake u borbi za poboljšanje uvjeta njihovog života, danas se prema ljudima, stigmatiziranima takvom dijagnozom, i dalje loše postupa, diskriminira ih se i dehumanizira. Oni koji su im zaduženi pomoći ponašaju se prema ljudima u teškom emocionalnom stanju kao da su kriminalci ili neposlušna djeca. Većina ljudi misli da se nikad neće oporaviti jer im se govori da je njihova bolest isključivo genetski uvjetovana.

“Freedom center” i njima srodne organizacije i pokreti (Icarus project – “hearing voices movement”/ pokret osoba koje čuju glasove; “self-harm movement”/ pokret osoba koje se samoozljeđuju; “movement around suicidal feelings”/ pokret osoba sa suicidalnim osjećajima) žele psihozu, shizofreniju i bipolarni poremećaj izbaciti iz dijagnostičko-statističkog priručnika. Radi se o priručniku koji sadržava šifre potrebne za naplatu zdravstvenog osiguranja, poput onih u kojima je do 70-ih godina i homoseksualnost bila označena kao bolest. Will Hall takva psihička stanja radije naziva “mentalnom raznolikošću”.

 


 

Predavanja i radionice, od petka 9. rujna do nedjelje 11. rujna, održane su u Centru za integrativni razvoj, u Zagrebu. U pozivu na predavanja je stajalo:

Will Hall, M.A. Dipl. Process Work, Portland, OR
(www.willhall.netwww.madnessradio.netwww.processwork.org) – dijagnosticirana  mu je shizofrenija te je krenuo na oporavak kroz pokret peer oporavka (peer = istorazinski)*, duhovne prakse i holističkog zdravlja. Danas je međunarodno priznati lider mentalne raznolikosti i alternativnih pristupa ludilu. Predavao je u više od 8 zemalja i održavao treninge za različite skupine, uključujući i liječnike, studente sestrinstva, policiju, peer pokret, socijalne radnike, tvorce relevantnih politika i članove obitelji. Njegov rad objavljen je u New York Timesu, Newsweeku i na National Public radiju u SAD-u, a također je i domaćin Pacific FM radio programa Madness Radio (Radio Ludilo). Will je počeo proučavati procesni rad 1996., kojega je nedavno diplomirao na Process Work Institutu te ima privatnu i konzultantsku praksu u Portlandu u Oregonu.

*Pokret peer oporavka organiziran je od strane istorazinskih praktičara koji su stekli praktična iskustva u procesu oporavka i njegovom podupiranju. Time se proširuje kapacitet formalnih postupaka liječenja promicanjem inicijacije oporavka, smanjenjem recidiva i ranim intervencijama kod pojave recidiva. Također se pruža socijalna podrška članovima obitelji pogođene osobe.

Završen četvrti Zagrebi! Festival

U nedjelju je završio četvrti Zagrebi!Festival koji se ove godine od 8. do 10. rujna održao na tri lokacije. Festival su otvorili i zatvorili izvrsni dokumentarci prikazani u Dokukinu, a program se odvijao na još dvije lokacije u gradu. Iako je počeo u petak, svečano otvorenje festivala odvilo se u subotu oko podneva na početku Ilice, kod Trga bana Jelačića. Na mjestu gdje je prije trideset godina Tomislav Gotovac izveo svoj poznati performans – Zagreb, Volim te!, sada mu je postavljen privremeni spomenik. Djelo kipara Krešimira Katušića hommage je Tomi Gotovcu koji u prirodnoj veličini, nag i “preliven” zlatom leži i ljubi tlo.

A osim Toma, na Trgu bana Jelačića održan je još jedan, pravi, performans. Pred nemalom skupinom prolaznika, Transports Exceptionnels, plesna skupina iz Francuske dva put taj dan izvela je nesvakidašnju predstavu s narančastim bagerom koji je od samog pojavljivanja plijenio pažnju i znatiželju. Nešto malo kasnije kino Europa bilo je mjesto nekoliko zanimljivih događaja. Osim prikazivanja filma “Probuđena savjest”, u subotu se održao okrugli stol pod nazivom : ‘Istina bez straha – Je li bilo toga vrijedno?’, na kojem se razgovaralo o problematici i iskustvima “zviždača”, što je ujedno bila i tematika ovogodišnjeg festivala. Fokus subotnjeg izdanja Zagrebi!-a bio je dr.  Jeffrey  Wigand, najveći svjetski zviždač duhanske industrije, o čijem životu je snimljen dotični holivudski hit “Probuđena savjest”. Glavnog gosta ovogodišnjeg Zagrebi-a primio je i predsjednik Ivo Josipović, uručivši mu priznanje za doprinos poboljšanju kvalitete života i zaštite zdravlja ljudi. Naime, osim lobiranja za anti – pušačku legislativu, svojim svjedočenjima i ulogom zviždača ili kako on to naziva – osobe od savjesti – doktor Wigand doprinosi razvoju demokracije i civilnog društva. Na već ranije spomenutom okruglom stolu okupili su se i neki od hrvatskih zviždača (Robert Matijević iz Carine, Ankica Lepej, bivša službenica Zagrebačke banke, Srećko Sladoljev iz Imunološkog zavoda) koji su s psihologinjom Mirjanom Krizmanić i bivšom državnom odvjetnicom Jadrankom Sloković, raspravljali o trenutačnoj poziciji zviždača i (ne)postojanoj zakonskoj podršci za iste. Subotnja večer kulminirala je predavanjem pod nazivom “Inside the insider” na kojem je dr. Wigand poticao građane da se uvijek opredijele za istinu te da djeluju prema vlastitoj savjesti.

Dok je sav navedeni program bio besplatan, jedino se ulaz na projekcije u Dokukinu naplaćivao. No zanimljivi dokumentarci  te solidno popunjena dvorana tog simpatičnog kina u Katančićevoj 3 dokaz su da je vrijedilo izdvojiti dvadeset kuna po filmu (ili petnaest za film “Izdajnik protiv zločinca”). Sveukupno ih je prikazano četiri, a sam festival otvoren je projekcijom “zviždačkog”  izraelskog filma “Revolucija 101”, pod redateljskom palicom Doran Tsavbarija. Istom tematikom bavi se “Plaćeni ubojica – soba 164” Gianfranca Rosija, dok “Ne baš taliban” govori o licemjerstvu i dvostrukim standardima arapskog svijeta. Prošlogodišnji srpski film “Izdajnik protiv zločinca” koji govori o tabu temama na području bivše Jugoslavije, u nedjelju je premijerno prikazan u Hrvatskoj. Redatelj Želimir Gvardiol, inače nagrađivani autor dokumentaraca o ljudskim pravima, u tom filmu progovara o najmlađem (bivšem) generalu JNA koji je od strane strane Srbije optužen za veleizdaju, dok je u isto vrijeme u Hrvatskoj osuđen za ratni zločin. Na kraju projekcije redatelj se pridružio publici, s njom komentirao film i vlastitu obiteljsku situaciju, čime je ujedno i završio ovogodišnji Zagrebi!Festival.

Život je ustvari prekrasan

Zato jer je tamo, odgovorio je George Mallory, britanski alpinist kad su ga svojedobno dvadesetih godina prošlog stoljeća pitali zašto se ide penjati na tada još neosvojeni Mount Everest.

Slavni odgovor znamenitog istraživača mogla bi bez problema parafrazirati Svetlana Maksimović, kad bi je netko zapitao zašto ide u planine. Zato jer mogu, odgovorila bi zasigurno bez puno razmišljanja Svetlana, 27-godišnja Čabranka s riječkom adresom koja se u posljednje dvije godine popela na Učku, Hahliće, Risnjak, Klek, a vršljala je već i po slovenskim i austrijskim alpama.

  Simpatična djevojka, međutim, nije uobičajeni planinar, a ovo zapravo i nije priča o planinama. Svetlana je naime, slijepa. A usporedba sa znamenitim Malloryjem koji je gotovo do 8000 metara visine stigao dok je prvi osvajač Everesta još bio u pelenama, potpuno je na mjestu. Dok se samo uz pomoć svojih štapova penje na Učku ili Risnjak, budite u to posve sigurni, Svetlani treba jednaka količina hrabrosti, odvažnosti i vještine kao što je bila potrebna mladom Englezu početkom dvadesetog stoljeća da krene tamo gdje se do tad još nitko prije nije usudio. 

 

Novi život

– Mnogi me pitaju “kako ti to”? Pa lijepo, imaš dvije noge, dva štapa, staviš ruksak na leđa i ideš, objasnila bi to Svetlana, kao da je popeti se na vrh Učke – što samo po sebi nije nikad palo na pamet većini “dobrovidnih” stanovnika Rijeke, i to k tome bez pomoći vida, nešto tako jednostavno poput odlaska na plažu.

  Ogroman optimizam i vječiti stav “ja to mogu” vjerojatno je, međutim, zaslužan za činjenicu da je Svetlana danas nasmijana djevojka iz koje zrači nevjerojatna energija. Prije nekih osam godina stvari nisu ni približno bile tako vesele. Svetlana je s 19 godina dobila trombozu moždanih sinusa i kao posljedicu začepljenje venskih kanala u mozgu i povećanje tlaka, što joj je naposljetku uništilo očne živce. Na lijevom oko su posve odumrli, dok na desno danas ima osjećaj svjetla i sjene, noći i dana, no posve nedovoljno da bi se igdje samostalno kretala.

  Kad je shvatila da joj se unatoč nekim pokušajima vid neće vratiti, Svetlana, međutim, nije klonula duhom. Nakon što je izašla iz bolnice i javila se u udrugu Homer, našla je ljude koji su joj pružili podršku i savjete, pa je u roku od tri tjedna naučila brajlovo pismo i u mjesec dana savladala kretanje štapom.

  – Kompjuter sam već prije koristila, jedino mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem na taj zvučni program. Sve mi je to išlo dosta brzo. Ono za što je trebalo duže je bilo prihvatiti tu činjenicu da će se moj život od sad na dalje morati nastaviti na takav način, prisjeća se Svetlana i to je jedini trenutak kad ovoj energičnoj mladoj ženi glas postaje nešto tiši.
   

 

Prijatelj, pa dečko

Nije, jasno, bilo lako. Najviše joj je značila podrška roditelja, mame Eve i tate Rajka.

  – Znala sam puno plakati i kukati: kako ću, što ću, neću imati prijatelja… Bilo je tu krokodilskih suza na litre, velikih drama, ali mama je uvijek bila tu negdje, njene shiatsu terapije su mi strašno pomogle i nekako se svih tih godina pokazalo da imam u sebi neko strpljenje i volju za životom. Sjećam se da smo tada živjeli na Drenovi i do stana su bile 72 stepenice. Mama mi je rekla da bi bilo dobro da se počnem malo više kretati, a ja sam u početku bila lijena. Krenula bi i nije mi se dalo. Ali mic po mic i došla sam do toga da dnevno prolazim po dvije tisuće stepenica. Hodala sam i hodala, mislim čak da sam i dva puta uganula zglob. Bio je to moj trening, prisjeća se Svetlana.

  Neko je vrijeme, kaže, htjela studirati jezike, no studij se nekako sve više udaljavao u nizu prepreka, pa je po uzoru na mamu, upisala i završila tečaj shiatzua, stekla nove prijatelje i stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto. Na jednoj od terapija upoznala je Marijana. Postali su prijatelji, a uskoro i dečko i cura. A onda su u Svetlanin život ušle i planine.
   

 

Prve planine

– Marijan i njegova obitelj, pogotovo otac, godinama planinare. Bili su valjda na 400 uspona. On je neko vrijeme obolio, pa se i sam pitao hoće li se uopće vratiti planinarenju. I onda me je jednom pitao ako bi išla s njima na Učku. Rekla sam – ako ti misliš da ću ja to moći, a što da ne. I tako smo krenuli. S Poklona prema vrhu. Marijan me držao za ruku i nekako je išlo. Pa smo onda išli po istom putu po zimi. Pa smo bili i na Guslici – i dalje po tom sistemu držeći se za ruke. Ajme kako sam se umorila taj put. Ali bio je to moj prvi vrhić. Pa sam ga pitala da mi da ruksak, da i ja nešto nosim. A kad sam prvi put isprobala planinarske štapove imala sam dojam kao da sam dobila dvije noge. Pa sam si kupila prve planinarske cipele. I onda smo krenuli ozbiljnije, priča Svetlana.

  Samo dva sata trebalo joj je do doma na Kleku i junački je odradila silaz kojeg se plašila. Kad se Marijanova obitelj zaputila na austrijski tritisućnjak Ankogel, nije uopće dvojila hoće li ili ne ići s njima.

  – Marjan i ja smo žičarom došli na 2600 metara i plan je bio da se još 100 metara uspnemo do doma. Bilo je dosta strmo i Marijanova mama nas je odgovarala jer da ima leda na stazi. Pomislila sam: nema šanse da sad ne probam kad sam već tu. I tako – do gore nam je trebalo 45 minuta. Marijan je bio strašno strpljiv. Pazio je na svaki kamen, svaki pokret. I uspjeli smo. Dobila sam i vritnjak – nikad još nisam bila na toj visini, a gore je zrak tako prekrasan, zadovoljno prepričava Svetlana.
   

 

Sedam sati spuštanja

Uslijedili su Risnjak, pa mala avantura na Hahlićima, gdje ih je na silasku uhvatila kiša. Ili kako bi to Svetlana opisala: “Bilo je 4 stupnja i smrznula sam se, ali bilo je tako super”. Zadnjih godinu dana Marjan je više ne drži ruku. Štoviše, ide ispred nje i povremeno je upozorava na neku veću prepreku ili kamen. Svetlana ostatak odrađuje sama.

  – Ako bude nekakav stepeničasti teren, Marijan mi da ruku, a ne nekim takvim mjestima se sama oduprem. Treba mi malo više vremena jer tražim pravo mjesto gdje ću staviti štap. Pipkam, pipkam, pa prođem. Nekad nađem mjesto za nogu koje ni oni ne vide. Izoštrila su mi se neka druga osjetila, pa ponekad mogu i predosjetiti gdje je kamen, objašnjava Svetlana. Na ovaj je način, nakon šest sati upornog uspinjanja došla je i do doma na Komni u Julijskim Alpama. Za dole je trebalo još duže – gotovo sedam sati, ali isplatilo se. Koljena više nisu toliko boljela, a ni umor nije bio preveliki. Još je jedna granica probijena. Cijelim tim putem, zanimljivo, gotovo nitko od mnoštva planinara nije shvatio da je Svetlana slabovidna.

  – Sreli smo neke Nizozemce, pa su nas pitali za mog psa Toyu koja je tada prvi put išla s nama. Ona mi u šumi i planini ne pomaže, nego je uzmemo sa sobom, pa trčkara naokolo, a ja sam im objasnila da je to zapravo pas vodič.

  – Aha, a kod vas je na čuvanju?, pitali su Nizozemci.

  – Ne, to je moj pas vodič, objasnila sam im. Bili su baš zaprepašteni, prisjeća se Svetlana koja je sad već počela sanjati i neke druge ciljeve.

Svetlana već neko vrijeme ima labradora-retrivera Toyu, vjernog pomagača obučenog da bude pas-vodič. Iako je u šumi samo “pas” koji uživa u prirodi, na gradskim ulicama kojima Svetlana sama kroči bez ičije pomoći pretvara se u učinkovitog “usmjerivača”.

  – Vodi me do pješačkih prelaza, stepenica, izlaza i slično. Kad ih nađe, stane i okrene se prema njima. Slično je i s nekim preprekama poput kontejnera. Toya provjeri s koje strane je lakše proći i to mi signalizira svojim tijelom, objašnjava Svetlana.

 

Život je ustvari prekrasan

– Sada bih htjela ići na neki 4-tisućnjak, da osjetim kako je to gore, na toj visini. Pitala sam Marijana i njegovog tatu, pa su malo porazmislili i predložili Breithorn u Švicarskoj. Misle da bih to zaista mogla. Sad sam se baš nekako zagrijala za tu ideju i htjela bih ove zime dobiti kondicije. Inače, sjećam se kad sam s njima išla jednom prilikom na snijeg i kad sam prvi put na noge stavila dereze. Kao da sam dobila krila po tom snijegu i ledu, onako malo sanjarski zaključuje Svetlana, tek oprezno spominjujući da zna za slijepog alpinista koji se 2006. godine popeo na Everest. Nije da ona sad baš “puca” tako visoko, ali lijepo je znati da su takve stvari moguće.

  A Svetlana jako dobro zna što je to vuče tamo gore.

  – Znaš, ja bih to rekla ovako: gušt je u samom hodanju i u tom osjećaju da prelaziš neke svoje granice. Ne u smislu dokazivanja, nego u tom smislu da u sebi stvaram osjećaj – sve se to može. Kad dođemo na neki vrh, Marjan mi zna objašnjavati šta se sve vidi i dođe mi malo bed, jer znam da je to sigurno prekrasno. Ali onda umjesto da gledam sve to oko mene, slušam tu tišinu, vjetar, pa ptičice, pa te zrikavce i sve te kukce koje čuješ i nekako se čovjek spoji sam sa sobom. I mislim da bi ljudi trebali biti u prirodi puno češće. To je slično kao i sa shiatsuom, tim dodirom koji te vraća natrag u tijelo i pomaže ti shvatiš da je život u stvari prekrasan i da se sve može, zaključit će Svetlana

Nagrada i priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava otvorio je natječaj za  Nagradu i priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” za 2011. godinu.

 

Nagradu i priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” je utemeljio Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek 2009. godine u čast jednog od svojih utemeljitelja, mirovnog aktivista i humaniste Krunoslava Sukića

 

Nagrada i priznanja se dodjeljuju za osobit doprinos u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka te izvrsno i dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja.

 

Nagradom i priznanjima “Krunoslav Sukić” želimo pridonijeti vidljivosti solidarnog, dosljednog, posebno kreativnog i hrabrog djelovanja pojedinaca i pojedinki te građanskih inicijativa u sprječavanju nasilja, umanjivanju društvenih nepravdi te građenju demokratskog društva utemeljenog na kulturi nenasilja. Prepoznavanje i uvažavanje djelovanja za zajedničko dobro je zahvala nominiranima i, vjerujemo, ohrabrenje za druge građane da političku moć koju imaju pokrenu u korist pozitivnih društvenih promjena.

 

Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” se dodjeljuje osobama  za njihovo djelovanje u Republici Hrvatskoj.

Nagradu čine plaketa-zahvalnica i novčani iznos od 5.000 HRK.

Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” dodjeljuje se osobama  za njihov rad u lokalnoj zajednici u Republici Hrvatskoj.

Priznanje za nenasilnu akciju godine u Republici Hrvatskoj dodjeljuje se osobama / organizacijama / inicijativama.

Nominacije se primaju od 5. rujna do 15. studenoga 2011.g.

 

Dobitnici Nagrade i priznanja će biti proglašeni na svečanosti u Osijeku, 10. prosinca 2011., na Međunarodni dan ljudskih prava.

Više o Nagradi pogledati na http://www.krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/nagrada/

Obrasci za nominaciju i propozicije natječaja: http://www.krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/prijava/

Pitanja koja imate, molim uputiti na nagrada@centar-za-mir.hr

Svi trebamo težiti slobodi

U intimnoj atmosferi Dokukina u Zagrebu, 10.9.2011., prikazan je dokumentarac Ne baš taliban mladog jordanskog filmaša Fadija Hindasha. Iako postoje mnogi filmovi o dvoličnosti na Bliskom istoku koje su snimili zapadnjaci Ne baš taliban prvi je film kojeg je snimio Arapin izloživši sebe riziku progovarajući o tabuima. Scenarist i redatelj, Fadi Hindash, libanonsko-palestinskog je porijekla i živi u Dubaiju. Njegov prvi kratki film, The Sound of Applause iz 2005. nominiran je za najbolji kratki film na Rome Film Festivalu dok je njegov prvi dugometražni dokumentarac Ne baš taliban prikazan u konkurenciji mnogih filmskih festivala o ljudskim pravima kao što je Movies That Matter 2010. u Nizozemskoj. Također je nominiran za Noor Award za najbolji dokumentarac na Arab Film Festivalu u San Franciscu i prikazan u Italiji, Danskoj, Švicarskoj, Belgiji, Brazilu, Japanu, Indiji i Izraelu.

Ovaj film ne samo da govori o licemjerstvu jednog društva već i o velikom tabuu u zemljama Bliskog istoka: homoseksualnosti. U tom dijelu svijeta mogu te ubiti ili zatvoriti zbog seksualne orjentacije; u Dubaiju i većini arapskih zemalja, homoseksualnost je zločin za koji je propisana zatvorska kazna od 3 do 15 godina.

Fadi Hindash se, ovim dokumentarcem, izložio velikom riziku za sebe kao i nekoj vrsti, moguće, društvene izolacije svoje majke i sestre. Eventualni budući sestrin ženik lako vjerojatno neće ju zaprositi zbog homoseksualnosti njenog brata. A sama Fadijina šira rodbina preko njegovog come outa prijeći će kao da se nije ni dogodio. Ta činjenica, izrečena u filmu od jednog starijeg člana obitelji, zorno opisuje temu ovog filma o dvostrukim standardima u Dubaiju koji je simbol arapskog modernog stila života u kojemu istovremeno žive pokrivene žene i prostitutke za koje se svi prave da ih nema. Ne baš taliban daje nijansiran prikaz današnjih mladih Arapa kojima i sam Fadi pripada; suvremene Arabije koja nije ni zapadnjačka ni istočnjačka. Prikazuje arapski svijet pun suprotnosti u kojemu se obrazovani Arapi smiju jer ne mogu sastaviti jednu cijelu rečenicu na arapskom, ali koriste tradiciju kao izgovor da bi porekli ono što se događa iza zatvorenih vrata.

Iako je imao dozvolu za snimanje filma Fadi je nekoliko puta završio u policiji na ispitivanju (i njegovi suradnici, stranci) gdje je, između ostalog, potpisao izjavu da u film neće staviti ni jedan intervju. Premda je riskirao da mu bude zabranjen povratak kući, u Dubai, ipak je u dokumentarac neke intervjue i uvrstio. Jedna od njegovih prijateljica koja je podržavala njegovu ideju o ovom filmu na kraju je inzistirala da izostavi njena razmišljanja zbog straha od nekog oblika represije. U to ime dovoljno je reći da ovaj dokumentarac iz 2009., očigledno, ne može biti prikazivan u arapskim zemljama. Ali kako je i sam autor istaknuo u jednom razgovoru, film je namijenjen svim ljudima koji su suočeni sa bilo kakvom društvenom kontradiktornošću i naglašava da koliko god ju je teško doseći svi trebamo težiti slobodi.

Ljetna sociološka škola

Članovi Udruge studenata sociologije Anomija pozivaju Vas na

Ljetnu sociološku školu

“Suvremeni društveni pokreti u teoriji i praksi”

Projekt Ljetne škole spada u tradiciju Udruge studenata sociologije “Anomija” sa Hrvatskih studija.

Ovogodišnja Ljetna sociološka škola pod nazivom “Suvremeni društveni pokreti u teoriji i praksi” zamišljena je kao edukacija o društvenim pokretima.

Održat će se od 19. do 25. rujna, te će se u tom periodu obraditi studentski, građanski, vjerski pokreti i pokreti desne vrijednosne orijentacije, feministički i LGBTIQ pokreti i pokreti lijeve vrijednosne orijentacije, politički, mirovni te zeleni pokreti.

Od ponedjeljka (19.9) do petka (23.9.) – Zagreb, Znanstveno – učilišni kampus Borongaj.

Subota i nedjelja (24. i 25.9) – Reciklirano imanje Vukomerić

PRIJAVE SU U TIJEKU

Cijena Ljetne škole je 250 kn* u što su uključeni troškovi organizacije, predavanja i projekcije na kampusu, prijevoz do Vukomerića, te obroci i smještaj na imanju.

Također, postoji mogućnost pohađanja samo prvih pet dana škole uz naknadu od 50 kn.

*(u slučaju da dio financija pokrijemo sredstvima dobivenima na natječajima, postoji mogućnost refundacije dijela novca sudionicima)

Ukoliko ste zainteresirani za sudjelovanje, molimo da nam pošaljete ispunjeni obrazac za prijavu koji možete naći na ovoj adresi s napomenom želite li sudjelovati na svim danima ili samo na prvih pet.

Sve detaljnije informacije u vezi programa i same ljetne škole možete pronaći na sljedećoj adresi.

Za dodatna pitanja i komentare slobodno nas kontaktirajte na email adresu: ljetna.socioloska.skola@gmail.com