sdadmin, Author at Libela - Page 1447 of 1806

Feministička ljetna škola: treniranje nove generacije “sufražetkinja”

Posted on August 22, 2011 by sdadmin

Prevela Franciska Cettl

Nakon jednog dana predavanja u ljetnoj školi koju je odabrala, Emily Birkenshaw već je naučila ključnu lekciju: kako se “učiniti nepokretnom” kad vam prijeti uhićenje. “Tada ste teži pa vas ne mogu odnijeti”, kaže ona, s iskrenim oduševljenjem nove regrutkinje.

24-godišnjakinja je vježbala držeći se za ruke sa svojim kolegicama i pjevajući glasno u lice lažnom policajcu. “Jednostavno se osjećate doista snažno”, dodala je. “Da se tako nešto dogodi (u stvarnom životu) – a nadam se da neće – znala bih što da činim a da ne budem ozlijeđena.”

Birkenshaw, asistentica u nastavi iz Yorka, bila je jedna od 500 koji su došli preko vikenda u Birmingham na ljetnu školu UK Feminista summer school, dvodnevno događanje kojemu je cilj mobilizirati feminističke aktiviste/kinje i podučiti ih vještinama vođenja kampanje i direktne akcije. S novim grupama, novim kampanjama i idejama starim nekoliko desetljeća upakiranima za 21. stoljeće, vodeće osobe poput Kat Banyard najavljuju “masovnu ponovnu pojavu” feminizma.

Ako je itko uplašen zbog “monumentalnih pomaka” koji su potrebni, Banyard, autorica knjige The Equality Illusion, poručila je publici da ne trebaju tražiti dalje od planina koje su pomaknule njihove prethodnice. “Feminizam nije ništa manje doli odvažan”, rekla je. “To je moguće.”

Za mnoge je mlađe polaznice tzv. sufražetske škole ovo bilo njihovo prvo pravo iskustvo feminizma. Birkenshaw se upisala zbog “mnoštva stvari zbog kojih sam rekla “Ovo nije ispravno!” Jedna od tih stvari, rekla je, bila je hodanje ulicom u “funky haljinama i funky tajicama” bojeći se muških komentara, ili gorega. “Ne sviđa mi se činjenica što se kao žena moram osjećati uplašeno”, rekla je.

Ovakva vrsta bijesa potaknula je ranije ove godine SlutWalk marches, koji su se održali diljem svijeta i na kojima je tisuće ljudi branilo ženino pravo da se odjene kako želi i pritom ne osjeća strah. Feministkinje su odlučne da ovo neće biti jedini događaj za novinske naslove u 2011. Organizirale su već prosvjede ispred londonskog novog Playboy Cluba, te direktnu akciju protiv muških časopisa u trgovini Tesca, a planiraju i više.

U Londonu će biti pokrenuta aktivistička grupa UK Feminista kroz dva tjedna. U Bristolu se feministkinje mobiliziraju protiv prijava za lapdance klubove, obasipajući gradsko vijeće prigovorima, te ističući ovu kampanju tijekom ljetne škole.

Pink Stinks, kampanja koja se obrušila na “ružičašćenje” trgovina Early Learning Centre, namjerava se usmjeriti na trgovine koje prodaju šminku za djevojčice. Također, diljem zemlje, feministkinje smišljaju načine protiv vladinih rezanja financija službama kao što je dječji centar Sure start.

“Ovo je borba žena”, rekla je Vita, 50, koja je aktivistkinja u pokretu više od 20 godina. “Znamo da su žene disproporcionalno pogođene rezovima i ovo je način da na to ukažemo.”

Jedna ideja za akciju, koja se rodila na skupu povodom međunarodnog dana žena, jest da se knjige Sure Starta izvjese s bristolskog visećeg mosta “kako bi se pokazalo što ova vlada baca”. Vitin je plan u međuvremenu akcija “svih žena” protiv rezova.

Muškarci su, pak, dobro došli u drugom stožeru. Na skupu u nedjelju, Matt McCormack Evans iz Anti Porn Men Projecta, odbio je bilo kakvo shvaćanje da muškarci ne mogu biti ponosni članovi pokreta. “Da, muškarci mogu biti feministi jer je to pokret s ciljem”, rekao je.

Jacob Mirzaian, 22-godišnji student sveučilišta u Leedsu, složio se. Jedan od nekoliko muškaraca koji su pohađali ljetnu školu, rekao je da je zainteresiran za feminizam od školskih dana.

“Smatram da, ako postoji jaz između muškaraca i žena, onda je to nešto zbog čega svi pate”, rekao je. Teme o kojima su raspravljali, dodao je, utjecale su na žene u njegovu životu, uključujući njegovu majku. “To je iskustvo iz druge ruke.”

Koliko god bio suvremeni pokret rasprostranjen i s planovima za budućnost, mnoge mlađe feministkinje svjesne su negativnih konotacija koje i dalje ima u društvenom mainstreamu. “Smatram da postoji veliki problem u percepciji, kojoj ponekad odmažu žene koje ne predstavljaju feminizam na najbolji način, koristeći ga kao frazu da bi ispale “u trendu” ili “buntovnice”, kaže Rachelle Hunt, 22, studentica sveučilišta u Bradfordu, kritizirajući pop zvijezde i slavne osobe.

Birkenshaw priznaje da se bojala kako će je ljudi smatrati “bijesnom mrziteljicom muškaraca” kada se identificira kao feministkinja. Ali, kaže, jedan trenutak sa subotnjeg predavanja dobro sumira njen odgovor na takve reakcije.

“Jedna je žena rekla: ‘Kad te ljudi pitaju zašto si feministkinja, trebaš odgovoriti: A zašto ti nisi?'”, kaže Birkenshaw. “Zašto ne bih bila ovdje? Žena sam, stalo mi je do ženskih prava, do mojih prava; držim do jednakosti, nikoga ne smatram neravnopravnim, pa stoga ovo ima smisla.”

Aktualne feminističke teme

Komercijalna seks industrija

Pornografija, seksualni trafficking, lapdance i striptiz klubovi, časopisi s polugolim ženama: sve ovo raspiruje bijes mnogih feminista/kinja. Međutim, neki smatraju da bi trebalo biti više potpore seksualnim radniciama, od kojih se neki identificiraju kao feministi/kinje.

Vladini rezovi

Fawcett Society navodi da žene “podnose teret” rezova beneficijama i javnim službama. Procjena je da će do 2015. prosječna samohrana majka godišnje izgubiti vrijednost veću od jednomjesečne plaće.

Pobačaj

Dopune zakonima o zdravstvu i socijalnoj zaštiti mogle bi nezavisnim grupama, uključujući one protiv pobačaja, omogućiti da nude savjetovanje umjesto službi kao što su Marie Stopes i Britansko savjetovalište za trudnoću.

Reprezentacija u politici i na upraviteljskim položajima

Žene su u četverostrukoj manjini u parlamentu (114 naspram 504 zastupnika), za što Banyard kaže da je dovelo do “demokratskog deficita”. Samo jedna od osam upravitelja 100 FTSE kompanija je žena.

U top 26,000 radnih mjesta u Velikoj Britaniji “nedostaje” više od 5,400 žena

Posted on August 18, 2011 by sdadmin

Prevela Ana Begić

Izvještaj Spol i moć 2011 objavljen u srijedu, analizirao je udio žena na utjecajnim pozicijama u 27 kategorija profesija u privatnom i javnom sektoru.

Izvještaj je pokazao da put ka jednakosti nije samo spor već da u pojedinim sektorima stagnira ili čak nazaduje. “Razina obrazovanja Britanki je viša no ikada. Broj studentica na sveučilištima se povećava i one postižu bolje rezultate od studenata. Inteligentne i kompetentne žene preplavile su niže pozicije u odvjetničkim tvrtkama, računovodstvima i zdravstvenim ustanovama,” rekla je povjerenica Komisije za jednakost i ljudska prava Kay Carberry.

“Žene karijerno napreduju i naporno rade, s dobrim izgledima za dostizanje vrha. U svojim 20-im godinama nalaze se bok uz bok s muškarcima sa istim izgledima za napredovanje. Međutim, nekoliko godina kasnije slika se mijenja – mnoge žene nestaju sa tržišta rada ili pak ostaju zarobljene u tzv. marcipanskom sloju, tik ispod višeg menadžmenta kojim dominiraju muškarci.”

U izvješću stoji da, u usporedbi s prethodnom analizom 2007.-2008., u 17 od 27 kategorija profesija dominira veći broj žena, uključujući više sudstvo, više rangirane policijske službenike te sindikalne čelnike.

Povećanje je, međutim, vrlo malo: među višim činovima oružanih snaga, na primjer, tri je žene više zaposleno, čime je udio žena na vrhu došao do 1%. Zabilježen je značajan pad broja žena u 10 sektora, uključujući članove vlade, lidere lokalnih vlasti, urednike nacionalnih novina, direktore umjetničkih institucija, čelnike zdravstvenih službi. U tri slučaja, padovi su bili značajni. Tako je ove godine broj žena na vodećim pozicijama u umjetničkim institucijama pao sa četiri 2007-2008 na samo jednu – Zoë van Zwanenberg na čelu Scottish Balleta.

Udio žena u vladinim kabinetima jest 17.4% ili četiri žene. Broj novinskih urednica u nacionalnim novinama pao je sa četiri na dvije žene: DawnNeesom u Daily Staru i Tina Weaver u SundayMirroru. “Naša istraživanja ukazuju da će biti potrebno 70 godina ne bi li se dostigao jednaki broj žena na FTSE 100 i još 45 godina za dostizanje jednakog broja žena u visokom sudstvu. Bit će potrebno još do 70 godina da bi broj žena članica parlamenta bude jednak broju muških članova.

Anna Bird, vršiteljica dužnosti izvršne direktorice Fawcett Societyja, rekla je da se nastavak postojanja takozvanog staklenog stropa može pripisati mješavini izravne i neizravne diskriminacije.

“Žene se zaobilaze kad je riječ o vodećim pozicijama jer se kulturološki ne uklapaju u tradicionalnu sliku vođe i ne pripadaju “među stare dečke”. Kamen spoticanja je i majčinstvo jer još se uvijek očekuje da karijera ide linearnom putanjom.”

Bird je izvješće nazvala “pozivom na oružje”. “Zaista si ne možemo priuštiti čekanje nego moramo poduzeti neku vrstu pozitivne akcije,” rekla je. No Heather McGregor, voditeljica Kluba 30%, stvorenog prošle godine sa svrhom lobiranja da se u upravnim odborima velikim britanskim kompanijama od 10 članova imenuju 3 žene, naziva stakleni strop “mitom”. “Završetak fakulteta s dobrim ocjenama samo je prvi korak; muškarci i žene moraju uložiti podjednako i na više načina u svoje karijere ukoliko ciljaju na “velike poslove”, no muškarci su u tome bolji”, rekla je.

“Nije stakleni strop ono što sprječava žene u napredovanju već činjenica da žene nisu sklone stvaranju poslovne mreže, fokusiranju na karijerne prioritete i ne troše dovoljno vremena na samopromociju. Kako bi vas izabrali za dobar posao ako nitko ne zna za vas?”

Lady Goudie, laburistkinja koja je napisala članak za Parlamentarni glasnik na temu slabe zastupljenosti žena u politici, rekla je da okrivljavanje staklenog stropa negativan koncept koji obeshrabljuje žene koje razmatraju prijavljivanje na neki od rukovodećih poslova.

Stakleni strop nije rezultat seksizma od strane rukovoditelja, koji često žele više žena u svojim odborima,” dodala je. “Stvar je u lijenosti headhuntera. Odgovor je u biti vrlo jednostavan: rukovoditelji moraju biti specifičniji i zahtijevati od headhuntera da 50% od predloženih osoba budu žene. Postoji mnogo visokokvalificiranih i sposobnih žena, potrebno je samo na njih skrenuti pažnju ljudi koji ih mogu zaposliti.”

Mala rasprava o seksizmu

Posted on August 18, 2011 by sdadmin

Libelina čitateljica Ivana Begić poslala nam je svoju reakciju na majice i torbe koje je izradila Ženska soba, smatrajući da su one seksističke. Tim Ženske sobe, kaže “Da, majice jesu seksističke, ali…”. Zanimljivu raspravu o seksizmu i njegovim implikacijama pročitajte u nastavku.

Skup seksizam

Klik na link zenskasoba.hr da pogledam koji je točno broj savjetovališta (htjela sam poznanici proslijediti informacije gdje se može obratiti ako želi s nekim upućenim porazgovarati o problemu kontinuiranog psihološkog zlostavljanja u vezi).

Vidim, prodaju se i majice. Zakon! Obožavam majice s porukom i mislim da je odlična ideja samoodrživosti organizacija kroz ovakve zanimljive i nepreskupe načine. Nestrpljivi zoom-zoom slike da vidim što je napisano. Kad ono seksizam u svom carskom obliku: “Kako muškarac brine o budućnosti? Kupuje dvije gajbe pive!”, Da je muškarac lijep i inteligentan u isto vrijeme bio bi ŽENA!”, “Dečki su divni ako su dobro dresirani!“, itd.

Prva reakcija bila je: “Ne…nemoguće da prodaju takvu majicu, koji je ovo užas..!?”. Slijedile su i druga i treća pomisao začinjene nevjericom. Kako jedna organizacija (koje sam i sama bila članica i volonterka), čiji rad podržavam i cijenim, čija je vizija “društvo slobodno od rodno uvjetovanog nasilja, diskriminacije u kojem su individualna opredjeljenja osobne vrijednosti” može naplaćivati svoju samoodrživost prodajući upravo….seksizam??

Čitam komentar na nemili događaj vezan uz seksističke reklame za mlijeko, pod naslovom “Čaša mlijeka i seksizam“, i čini mi se da bi se ova situacija isto tako moglo nazvati “Majica i seksizam”. No, kao i ljubitelja takve reklame (među oba spola), tako će biti i zadovoljnih kupkinja i kupaca i ove majice, bez imalo grižnje savjesti. Jer, nažalost, dosta ljudi termin “seksizam”, ne znajući pravu definiciju, površinski veže isključivo uz ružne i suptilne napade na žene (jer seksizmi naši svagdašnji u većini slučajeva takav karakter i imaju). No, termin seksizam odnosi se na spolnu i rodnu diskriminaciju U OBA SMJERA. Dakle, šala da se muškarac brine za budućnost kupnjom gajbi piva jednako je seksistička kao i napisati da je žena izašla iz kuhinje jer je lanac predugačak. U implikacije sad neću ulaziti…

Organizacija Ženska soba ovom gestom ne baca samo rukavicu u lice neosjetljivim šovinistima i zlostavljačima, nego zapravo i šamara ljude koji rade na tome da se seksizam iskorijeni, da se zaustavi spolna i rodna diskriminacija općenito, te da se poštuju prava svih.

Svoju današnju ranovečernju reakciju nazvala sam “Skup seksizam” jer mislim da za relativno pristupačnu cijenu majice (70 kn) dobivaju skupu negativnu reakciju dijela pristaša koji NE podržavaju seksizam.

Odgovor tima Ženske sobe

Poštovana čitateljice,
hvala na komentaru. Imate potpuno pravo. Majice Ženske sobe, zaista, jesu seksističke. Međutim, potrebno je promotriti ovaj slučaj u kontekstu seksizma uopće. U tom smislu šala da se muškarac brine za budućnost kupnjom gajbi piva nije jednako seksistička kao i napisati da je žena izašla iz kuhinje jer je lanac predugačak. Bila bi jednako seksistička kada bismo imali par tisuća godina povijesti diskriminacije i zlostavljanja muškaraca od strane žena ili kada bi smo u prošloj godini imali 16 slučajeva u kojima su žene smaknule svoje muške članove obitelji jer su ih ovi odlučili napustiti ili slično. Ono što jest seksistički je očekivati od žena da budu uvijek pristojne male djevojčice u bijelim uštirkanim košuljicama zakopčanim do grla koje pristojno drže podignutu ruku i čekaju da im se da riječ, nažalost, u pravilu tako umru, čekajući. Ono što hoćemo reći je da ne živimo u rodno ravnopravnom svijetu, u svijetu u kojem su muškarci i žene jednaki u pravima i mogućnostima pa su i napadi na njih onda jednaki. Jedno američko istraživanje pokazalo je da ono čega se žene najviše boje da bi mogle doživjeti od strane muškaraca je silovanje, a muškarci od strane žena ismijavanje. To je svijet u kojem živimo, svijet u kojem su silovanje žena i ismijavanje muškaraca podjednako zastrašujući. Toliko o kontekstu.

Naravno, seksizam se ne može braniti time da je netko drugi isto tako seksist, ne radi se o tome, i nismo se odlučile/li za izradu ovakvih majica nesvjesne/ni toga da su seksističke i da možda rade štetu borbi protiv seksizma. O izradi tih majica jesmo razgovrale/li, i mišljenja su bila suprostavljena i različita. Odluku smo donijele/li pomalo iz inata, a i htjele/li smo vidjeti što će se dogoditi kada iskoračimo iz svog uobičajenog načina funkcioniranja. Koliko to radi štetu borbi protiv seksizma ili ne? Kako se uopće boriti protiv seksizma? Pitanja su koja su nam važna i o kojima je potrebno raspravljati i nadamo se da će naše majice i Vaša reakcija potaknuti raspravu.

Bilo bi dobro kada bi građanke/ni i inače ovako revno reagirali na seksizam. Bilo bi još bolje kada bi tako reagirale i za to zadužene institucije pa da recimo konačno imamo neku pravomoćnu presudu prema zakonu o diskriminaciji, a vezanu za ovakav tip seksizma.

Svakako još jednom pozdravljamo Vašu reakciju, jer građanke/ni rijetko reagiraju ovako otvoreno na seksizam i nadamo se da će rezultirati raspravom o problemu seksizma jer smatramo da nam je ona svima potrebna te da će potaknuti i ostale čitateljice/čitatelje da reagiraju na slične slučajeve.

‘Homofobija je out’

Posted on August 17, 2011 by sdadmin

Borba za prava LGBT osoba u Splitu se nastavlja i ljetnim akcijama. Anonimna skupina LGBT građana Splita odlučila je, kako navode, “malo razvedriti Split”, pa su fasade “ukrasili” porukama izgradnje tolerantnijeg društva…

“Natpisima poput ‘svako misto svoju lezbu ima’, ‘homofobija je out’ i ‘psi laju, prideovi prolaze’ poručujemo da je Split naš grad te da je Hrvatska naša zemlja. Borba za LGBT prava postojat će dok god postoji fašizam, neoustaštvo, šovinizam, mržnja, nacionalizam i seksizam”, poručili su aktivisti.

“Borbom za LGBT prava borimo za ljudska prava svih društvenih skupina s kojima zajedno i solidarno želimo graditi bolje društvo za nas, naše obitelji i djecu”, još su dodali…

Galeriju slika pogledajte OVDJE!

RUŽIČASTO JE ZA CURICE, A PLAVO ZA DEČKE….

Posted on August 17, 2011 by sdadmin

S obzirom da sam nedavno i sama postala mama susrela sam se sa ovakvim komentarima, ponajviše od strane starijih ljudi iz okoline. U njihovoj svijesti i odgoju još uvijek je uvrijeđena podjela na muške i ženske poslove, o prikladnoj i neprikladnoj boji odjeće za svaki spol i pravilima ponašanja. Ako netko odstupa od tog stereotipa, automatski postaje izopćen iz društva ili predmet trača prije i poslije nedjeljne mise.

Iskreno, i ja sam odgajana na taj način i cijeli život čekala sam princa na bijelom konju. Nekoga tko će me spasiti i s kim ću odjahati u suton….

Zanimljivo je da, iako su žene uspjele izboriti ravnopravnost (barem na papiru), i same još uvijek vjeruju u bajku da im je za život potreban muškarac koji bi ih spasio i koji bi njihovom postojanju dao smisao. Neke čak i cijeli život provedu čekajući “gospodina Savršenog” ili “Facu”.

Čak i sama riječ “junak” ili “heroj” uvriježenija je i bolje zvuči nego “junakinja” ili “heroina”. Te riječi zvuče nekako strano i neuvjerljivo, kao da su se tek jučer pojavile u rječniku ili su na brzaka sklepane kako bi se objasnio neki novi fenomen u društvu ili novi modni krik.

Britanski “The Telegraph” nedavno je objavio slijedeći članak:

“DJEČJE KNJIGE SU “SEKSISTIČKE I PROMIČU RODNU NEJEDNAKOST”“

Dječje knjige gotovo dvostruko više prikazuju muške junake nego ženske junakinje i mogu pojačati rodnu nejednakost, upozoravaju nova istraživanja.

Opsežna studija dječjih knjiga izdanih između 1900. i 2000. pokazala je da su dvostruko više prikazani muški glavni likovi nego ženski.

Rodna neravnoteža bila je još izraženija kada se radilo o knjigama sa životinjskim likovima – često štovanim od izdavača kao “rodno neutralane” – sa muškim životinjskim junacima u tri puta više knjiga nego ženskim životinjskim junakinjama.

Ženski likovi bili su izostavljeni i kada se radilo o plaćanju zvijezdama – dječje knjige dvostruko više su uključivale muško ime u svoj naslov nego žensko ime.

Istraživači sa Državnog sveučilišta Florida također su otkrili da, iako su knjige izdane tijekom 1990-ih bile blizu jednakom prikazivanju muških i ženskih ljudskih likova; životinjski likovi bili su dvostruko više puta muški nego ženski.

U zaključku koji će zbuniti fanove Alise u zemlji čudesa, Anne od zelenih zabata i Čarobnjaka iz Oza, istraživači su rekli da su njihovi rezultati pokazali “simbolično istrebljenje žena”.

Upozorili su da uloga dječje fikcije kao “dominantne kopije zajedničkih kulturnih vrijednosti, značenja i očekivanja” može poslati poruku da “žene i djevojčice zauzimaju manje važnu ulogu u društvu nego muškarci ili dječaci.”

Dokaz ove nejednakosti vidi se u tome kako čitači “interpretiraju čak i rodno neutralne likove kao muške” i u načinu kako majke “učestalo označavaju rodno neutralne životinjske likove kao muške kada čitaju svojoj djeci.”

I u knjigama gdje su likovi životinje – kao Priče o zecu Petru, Fantastični gospodin Lisica i Winnie the Pooh – glavne i pozitivne ženske uloge su rijetke.

Likovi poput patke Jemime i Gđice. Tiggy-Winkle imali su glavne uloge u samo 7,5% dječjih knjiga. Muški zečevi, medvjedi, sove, psi, lisice i žabe su prevladavali – bili su glavni likovi u 23% knjiga.

Istraživanje, čiji su rezultati objavljeni u časopisu “Gender and Society”, uključilo je skoro 6000 dječjih knjiga objavljenih između 1900. i 2000.

Knjige su birane iz tri različita izvora, uključujući one koje su osvojile prestižnu Medalju Caldecott koja se godišnje dodjeljuje za američku dječju fikciju.

Autorica istraživanja profesorica Janice McCabe, profesorica sociologije na Državnom sveučilištu Florida rekla je: “Pregledali smo cijelo stoljeće knjiga.”

“Jedna od stvari koja nas je začudila je da se zastupljenost žena dosljedno nije popravila od 1900 do 2000.; polovicom stoljeća bila je ustvari više nejednaka. Knjigama su dominirali muškarci.”

Što se tiče problema životinjskih likova, profesorica McCabe je dodala: ” Zajedno sa istraživanjem o čitateljskoj interpretaciji, naši zaključci vezani uz dispoporcionalnu zastupljenost među životinjskim likovima pokazale su da ti likovi mogu biti posebno snažni, i potencijalno izostavljeni, vodiči za rodne poruke.

“Ponavljajući uzorak nejednakosti među životinjskim likovima može otkriti i neprimjetnu vrstu simboličkog istrebljenja žena maskiranu u životinjske slike.”

Istraživanje je pokazalo da se disbalans pogoršao od početka 20. stoljeća, kada je podjela bila podjednaka.

Početkom 1900. postojao je odmak od knjiga o vilama baziranim na junakinjama kao što je Pepeljuga. Ali postojalo je mnogo jakih muških likova. Nancy je bila kapetanica Amazonki u “Swallows and Amazons” i “What Katy Did” bila je velika serija. Sada dominiraju muški likovi kao što su Harry Potter i Alex Rider.”

Također sam, malo istražujući po netu pronašla i slijedeći članka koji je Pučko otvoreno učilište Korak po korak objavilo u časopisu “Dijete, vrtić, obitelj”. Citirati ću samo dio, a cijeli članak možete pronaći ovdje.

“…Imate li razvijeno oko i uho za stereotipe, lako ćete ih uočiti gotovo posvuda – tako npr. serija slikovnica o Jakovu prikazuje majku kako kuha, odlazi u kupovinu i vodi sina u park, a oca kako radi u garaži i na gradilištu. Jakov, naravno, kad odraste, želi biti pravi majstor – ‘kao tata’. Pas Piko, pak, ima mamu koja peče kolačiće i briše tragove blatnjavih šapica iz predsoblja, dok tata gradi kućicu na drvetu.

Nekoliko nasumce odabranih primjera iz inače vrijednih djela otvorit će nam bogat svijet stereotipa. U priči ‘Snježna kraljica’, Kai kaže Gerdi optužujućim glasom: ‘Ti si kao i druge djevojčice – cmizdriš!’, a Hlapić Giti: ‘Teško je s djevojčicama! Sinoć si bila tužna, a sad si gladna!’. Poslušate li inače prekrasno djelo ‘Plavi kaputić’, saznat ćete da hrast izgleda kao drvo za muškarce jer je velik i snažan, dok su breze poput djevojaka. Djevojčice u djelima Ivana Kušana su većinom lažljive i prevrtljive, u Medi Winnie Poohu i nema ženskih likova (osim Roove majke), i tome slično.

Nažalost, stereotipi iskaču odasvud, pa i iz omiljenih djela s drugim vrijednim porukama. To, naravno, ne znači da bismo ih trebali zabraniti i zauvijek maknuti, već da, prepoznavši stereotipe, djetetu možemo pružiti pomoć u njihovom otkrivanju. Dječje priče i knjige samo oslikavaju i odražavaju stvarnost. No kao što djeci

među golemom ponudom nevrijednih kalorija biramo one hranjive, tako je smisleno obratiti pozornost je li knjiga hranjiva za samosvijest ili pothranjuje stereotipe…”

S obzirom da ću vrlo brzo svome sinu čitati neke od tih knjiga i slikovnica, pomalo me hvata jeza…Hoću li i ja biti jedna od tih mama koje svojoj djeci nesvjesno prenose poruke da muškarci vladaju svijetom? Hoće li moj sin jednog dana reći da dječaci ne plaču, da moraju biti hrabri i jaki, da moraju znati sve popraviti i spasiti djevu u nevolji, a moja još nerođena kćer jednog dana ili cijeli život čekati princa na bijelom konju jer je iz priča koje sam joj čitala naučila da mora čekati da ju netko spasi jer je slaba, krhka i sposobna uglavnom samo za kućanske poslove?

Hoće li u toj bližoj ili daljoj budućnosti uopće biti knjiga za djecu s obzirom na to da djeca sve više vremena provode za računalom?

Hoće li i dalje Superman, Batman i Spiderman biti “man” (muškarac) ili će se jednog dana karte okrenuti i umjesto junaka biti junakinje, a žene vladati svijetom?

Samo razmišljam na glas….

Konvencija znači konačno priznavanje ženskog posla u kući kao rada

Posted on August 16, 2011 by sdadmin

Prevela Veronika Matijačić

Konvencija o dostojanstvu rada zaposlenih u kućanstvima na 100. konferenciji Međunarodne organizacije rada napokon je usvojena. 16. lipnja, 2011. vlade su se obvezale štititi ljudska i radna prava kućnih pomoćnica/ka. Isto tako postavljeni su i jasni standardi koji posluzi u kućanstvima omogućavaju dostojanstvene radne uvjete.

Teško je dobiti točne podatke o broju radnika u kućanstvima diljem svijeta s obzirom na netransparentnost ove grane rada. Po podacima Međunarodne organizacije rada (MOR) posluge u kućanstvima diljem svijeta ima oko 52.6 milijuna. Od tog broja na žene otpada 43.6 milijuna odnosno 83%. To znači da u svjetskoj populaciji zaposlenih žena kućne pomoćnice zauzimaju moćnih 7.5%.

Posluga u kućanstvima daje veliki doprinos svjetskoj ekonomiji pružajući usluge čišćenja, kuhanja, brige o djeci, starijima i nemoćnima. A opet sve to nije dovoljno da bi im se omogućilo, i to posebno ženama, službeno zaposlenje. Radnici/ce u kućanstvima značajno doprinose novčanoj razmjeni između bogatih i siromašnih zemalja i zajednica na način da određene iznose šalju doma. No, bez obzira na to što ovi radnici/ce imaju vitalne uloge kako u kućanstvima u kojima rade tako i u nacionalnoj i svjetskoj ekonomiji oni sami često su izloženi izrabljivanju, diskriminaciji, nasilju, užasnim radnim uvjetima i sl. a što im uskraćuje ljudska i radna prava.

Ellene Sana, izvršna direktorica Center for Migrant Advocacy na Filipinima (centra koji zastupa prava ljudi koji poslom migriraju u druge države npr. u Saudijsku Arabiju) objasnila je što točno Konvencija omogućava radnicama u pogledu ostvarivanja njihovih prava.

Trebale su pune 63 godine borbe da bi se prava radnika/ca zaposlenih u kućanstvima prepoznala na međunarodnom nivou. Zašto je trajalo toliko dugo?

Kućanski posao, kojeg smatramo ženskim, nije prepoznat kao rad te se kao takav ni ne cijeni. Smatra se kao da je ženama “u prirodi” da ga obavljaju. Na Filipinima ovaj posao se ne doživljava “produktivnim” radom kao ni poslom za koji se dobiva plaća već kao nešto što se obavlja mehanički, svakodnevno, besprofitno.

Unatoč tome što se pitanje prava zaposlenih u kućanstvima postavilo Međunarodnoj organizaciji rada prije 63 godine, otpor postavljanju i usvajanju Konvencije uglavnom su pružale neke vlade kao i poslodavci. A da bi se taj otpor suzbio trebalo je postići dogovor sa trima zainteresiranim strankama: poslodavcima, vladama i radnicima.

Kod nas, na Filipinima, prijedlog zakona o pravima radnika/ca u kućanstvima još nije usvojen iako je predan prije više od deset godina. Zašto? Jer zakonodavci još ne vide potrebu za tim s obzirom da se kućne pomoćnice/ci na Filipinima smatraju “članovima obitelji”; a i stoga što je većina domova zaposlila svoje rođake. Kada se zaposlenica u kućanstvu smatra “skoro pa članom obitelji” onda je i sasvim prihvatljivo da je se ne plati. Ni na vrijeme a ni adekvatno. Sasvim je prihvatljivo da se od nje traži da radi duže, kao i to da u kući nema vlastitu privatnost.

U kakvim sve uvjetima kućna posluga uglavnom mora raditi? U principu, kakvom je nasilju žena kao radnica u kućanstvu svakodnevno izložena?

Odredbe i uvjeti obavljanja posla uglavnom su ispod radničkih standarda. U Hong Kongu, naprimjer, zakonom definirana visina najniže plaće se ne odnosi i na kućne pomoćnice/ke. Za njih važi “minimalna dopustiva isplata” što je manje od zakonom definirane najniže plaće. U prosjeku, Filipinac/ka u zemljama Bliskog Istoka mjesečno zaradi oko 250 američkih dolara. Ponekad im plaća kasni, potplaćeni su ili uopće ne primaju plaću i po nekoliko mjeseci. Prekovremeni sati im se ne isplaćuju premda rade dvostruko dulje od ostalih radnika: 80-90 sati tjedno, odnosno 16-20 sati dnevno. Neki nemaju pravo ni na slobodan dan. Za poslugu se očekuje da bude na standby-u ako treba, naprimjer, pripaziti djecu u večernjim satima. Za to bi trebali dobiti naknadu ili slobodno vrijeme ali s obzirom da im se prekovremeni ne evidentiraju ništa od toga.

Agencije koje ovim radnicima pronalaze poslove uzimaju zelenaške provizije pri dogovorenom angažmanu pa čak i onda kada se naglasi da se provizija za to neće uzimati. Provizije uzimaju agenti i kod kuće i u zemlji u koju se odlazi raditi. Osim u nekoliko zemalja kao što je Hong Kong, kućne pomoćnice/ci nemaju pravo na osnivanje sindikata kao ni pravo da se pridruže nekom postojećem. A ondje gdje im je to dozvoljeno nedostaje čvrstih pravnih i socijalnih odredbi koje bi im omogućile ostvarivanje ovih prava.

Oni žive u domaćinstvima u kojima rade i imaju jako malo privatnosti, ako i toliko. Često su i zaključavani u tim kućama; bez pristupa vanjskom svijetu. Kada doputuju u stranu zemlju agencije im pretraže prtljagu i zapljene sve što požele; uključujući mobitele i telefonske kontakte.

Po dolasku u kuću poslodavci kućnim pomoćnicama/cima uzimaju osobne dokumente (pasoše) da bi im na taj način ograničili kretanje. Oni rade previše a dodatno se od njih traži i da čiste, i da njeguju, i da podučavaju djecu i sl. Po isteku ugovora nitko im ne garantira da će ih poslodavci pustiti kući. Mogu biti zadržni na neodređeno vrijeme ili dok im ne dođe zamjena. U zamljama Bliskog Istoka kafala (uredba kojom su se u početku štitila prava maloljetnika dok se danas njome štite i prava radnika/ca u kućanstvima) ili pokroviteljski pristup samo im pogoršava situaciju jer ih se veže uz poslodavce. Tako da kada kućna pomoćnica želi pobjeći od nasilnog poslodavca ne može se vratiti u svoju zemlju sve dok joj isti ne pristane na izdavanje povratne vize.

Zbog čega je Konvencija 189 tako važna? Po Vašem mišljenju, koja su joj najveća postignuća?

Prihvaćanjem Konvencije radnicima u kućanstvima zajamčena su sva radna prava koje je Međunarodna organizacija rada odredila nizom drugih konvencija. Doneseni su i usvojeni osnovni standardi zaštite domaćih i stranih zaposlenika/ca u kućanstvima. Usvojili su ih vlade, poslodavci i radničke organizacije.

Mislim da je najvažnija značajka Konvencije to da se kućne pomoćnice/ci ne smiju tretirati nepovoljnije u odnosu na druge radnike. A to znači da i oni imaju pravo na jednak pristup i nediskriminaciju u pogledu radnih uvjeta. Tako da su sada njihova prava na pristojne plaće i sate rada osigurana, pravo na socijalnu zaštitu i socijalno osiguranje isto tako, te pravo na slobodne dane kao i pravo na osnivanje i pridruživanje sindikatima.

Sama Konvencija jeste obvezujuća dok mjere i smjernice provođenja istih, a koje donose vlade, nisu. Koje su moguće posljedice toga da se Konvenciju može tumačiti na razne načine i kako Vi gledate na to?

Mislim da je Konvencija čvrsta i ja osobno mogu živjeti sa fleksibilnim paketom mjera. Ni Konvencija ni mjere ne mogu se iščitavati odvojeno; dolaze zajedno u paketu.

Ako uzmemo u obzir da su većina zaposlenih u kućanstvima žene, u čemu Vi vidite doprinos Konvencije kada govorimo o položaju žena? Što mislite da će Konvencija donijeti pravima žena na trenutnom i dugoročnom planu?

Konvencija je, napokon, priznavanje ženskog posla kao rada. Prepoznaje “neprofitni” posao kao rad; posao koji se obavlja po kući je isto tako važan kao i onaj van kuće. Kućanski poslovi nisu ženski “prirodni” poslovi. Konvencija posebno vodi računa o zaštiti žena koje poslom migriraju u druge zemlje. I dobra je nadogradnja već postojećoj konvenciji o nediskriminaciji žena a koju provodi većina zamalja članica UN-a ukljućujući i neke zemlje na Bliskom Istoku.

Na koji je način Vaša organizacija sudjelovala u lobiranju za usvajanje Konvencije? Kako su surađivale organizacije za prava žena?

Nakon što se MOR 2008. godine počela pripremati za moguće usvajanje Konvencije pridružili smo se kampanji koja je zagovarala priznavanje poslova po kući kao rada. Center for Migrant Advocacy zastupao je ženska pitanja u radnoj skupini koju su činili sindikati, migranti i predstavnici lokalnih, domaćih radnika na Filipinima. A svi zajedno smo radili rame uz rame sa vladom. Koristili smo već postojeće međunarodne konvencije i ostale instrumente za ljudska prava u kampanji usvajanja Konvencije. Ova kampanja je omogućila jednu polaznu točku zbližavanja svih onih koji zagovaraju prava žena i migranata, prava sindikata i radnika/ca u kućanstvima. Naposljetku, svih onih koji rade na rješavanju mnogih zajedničkih pitanja.

Da bi se Konvencija provodila i udomaćila sada se, nakon njenog usvajanja, očekuje dosta posla. Što Vi predviđate te kakve sve strategije planiraju primjeniti organizacije koje zastupaju prava radnika/ca u kućanstvima kako bi odredbe Konvencije postale stvarnost u životima istih?

Mi moramo širiti informaciju o Konvenciji i njenim mjerama. Zagovaratelji Konvencije sada moraju krenuti u združenu kampanju da se odredbe počnu sprovoditi u praksi. Naša je zadaća da osiguramo nacionalne zakone koji trebaju biti u skladu sa Konvencijom. Na primjer: Koje sve zemlje nemaju dovršen zakon o pravima zaposlenika/ca u kućanstvima? Isto tako moramo identificirati prepreke unutar nacionalnog zakonodavstva i gledati kako da ih svladamo.