Feministička teološka rekonstrukcija početaka kršćanstva

U nakladi Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik iz Zagreba izašao je šesnaesti svezak Bibliothece Flaciane: Njoj na spomen – Feministička teološka rekonstrukcija početaka kršćanstva autorice Elisabeth Schüssler Fiorenza. Djelo je s engleskoga prevela Marina Miladinov, a urednica je Lidija Matošević. Knjiga je prvi put objavljena prije tridesetak godina i naišla je na znakovite recepcije u akademskim i širim crkvenim i kulturnim krugovima.

Ne razmatra, kako bi se na prvi pogled činilo, ulogu žena u ranom kršćanstvu nego nastoji ranokršćansku pripovijest izreći na drugačiji način: feminističkim pristupom prepričavanju kršćanskih početaka, drugim riječima, novim pristupom postojećim vrelima nastoji se žene u ranom kršćanstvu postaviti u središte pozornosti promatrajući ih kao pripadnike vodstva ranokršćanskoga pokreta koji se, time, očituje kao pokret “sljedbeništva žena i muškaraca kao jednakih”.

Iz predgovora autorice hrvatskome izdanju: pišući Njoj na spomen nastojala sam pokazati da feminističko teorijsko djelo i kritička historiografija koje za svoj temelj uzimaju emancipacijsku praksu, a za cilj etičku viziju, nude teorijski okvir u kojemu možemo rasvijetliti istraživanje kršćanskih početaka. Kritička znanost na području povijesti religije može težiti jedino tome da svome teorijskom i povijesnom djelu prida suvremeno značenje. Takvo značenje treba postići i u povijesnom i u teološkom smislu želimo li da ono smijeni hegemonijske akademske i crkvene mitove o kršćanskim počecima, koji marginaliziraju žene i svode ih na pomoćnice muškaraca. Nadam se da se u takvu ranokršćansku viziju radikalne jednakosti, koju ova knjiga nastoji prenijeti, kao čitateljice neće uključiti samo žene, nego i muškarci, te da će se zajedno posvetiti borbi za ostvarenje te vizije u snazi božanskoga Duha.

Radnice Kamenskog prekvalificirane u wellness terapeute

Ako se tko povremeno sjeti radnica Kamenskog  koje su ostale bez posla i zapita se o njihovoj sudbini, njemu na znanje da su žene koje su ostavile po pet, deset i dvadeset godina u tekstilnoj industriji prekvalificirane, odnosno da će im u četvrtak biti uručene diplome za novo zanimanje – wellness terapeut.

Prekvalifikaciju im je osigurala Wellness Udruge Hrvatske , a školovanje za novo zanimanje koje će radnicama Kamenskog biti upisano i u radne knjižice trajalo je četiri mjeseca. Svečano uručenje diploma odigrat će se na Zagrebačkom velesajmu, u dvorani Brijuni.   

– Ova humana akcija započela je još na sajmu Dani ljepote, gdje je Wellness udruga Hrvatske u suradnji sa Zagrebačkim velesajmom  odlučila darovati i prije svega pomoći djelatnicama Kamenskog da se prekvalificiraju i steknu novo zvanje kako bi im olakšalo pronalaženje novog posla.

Molimo Vas da podržite ovu pozitivnu priču kao i gospođe koje su dale sve od sebe kako bi bile konkurentne na tržištu rada, stoji u dopisu koji smo dobili od Wellness Udruge Hrvatske.

Ova “pozitivna priča”, dakle, privedena je kraju, a sad ostaje još samo sitnica.

Ostaje još samo da radnice čije je poduzeće uništeno, po svemu sudeći zbog atraktivnog zemljišta na kojem je smješteno, pronađu novi posao u nekom od wellness centara diljem Hrvatske.

A zašto ne bismo prošetale jednu drolj-šetnju?

Već desetljećima starije feministkinje prigovaraju mlađima da uzimaju svoja prava zdravo za gotovo, da ne osjećaju sestrinstvo, da nisu politički aktivne. Slutwalks se, međutim, pojavljuju kao bučna oluja, protesti mladih žena protiv seksualnog nasilja i načina na koji se za to krivi žrtve. Počele su u Torontu, nakon što je izvjesni policajac savjetovao studente(ice) prava na Sveučilištu York da se ne bi trebale “oblačiti kao drolje” ako žele izbjeći silovanje. Otada se na ulici “pokazuju” odjevene u svemu, od donjeg rublja do trenirki. Ove, dopustite mi takav naziv, drolj-šetnje održale su se dosad u više od 76 gradova širom Kanade, Sjedinjenih država, Europe i dalje; bilo ih je i u Meksiku, a jedan je planiran i u Kirgistanu.

(Po)neki prigovori ovom učinitosama pokretu idu za tim da ovakvim, nazovimo to načinom prezentacije, droljetačice zapravo podržavaju mušku predrasudu, uz površno curke-su-poludjele “osnaživanje”. No većinom su ove šetnje pozdravljene, kao simbol čvrstog zida ženske solidarnosti. Čini se, naime, “da i feministkinje imaju smisao za humor i mogu pojmiti koncept ironije i parodije“. Osim toga, takva priča potvrđuje kako narativi o ratu feminističkih generacija ne prestaju ni kada su sve zajedno na ulici, i nešto doista i čine.  

Većina medijskih kritika SlutWalk odnosi se na ideju da je njihova osnovna svrha povratiti riječ “drolja”, ponovno je kontekstualizirati. Kako kaže autorica članka Katha Pollitt, postoje sumnje da će “drolja” ikada biti kompliment, budući da je njezina prošlost uvijek bila negativna i povezana s nečistoćom, bilo doslovnom ili figurativnom (“slut” bi zapravo bila “prljava sluškinja”). No, tko zna? Političke borbe utjecale su na jezik na neočekivane načine i ranije: “queer” i “gay,” nekad su bili slang, sada su standard.  Možda će jednom ljudima ući u glavu da seksualno aktivne žene nisu vražice, razaračice muškaraca ili prava prilika za silovatelje, a “drolja” će ili nestati iz jezika ili će označavati nešto drugo, poput “žene koja spava s ljudima s kojima želi spavati, i samo s tim ljudima”.

No osnovna poruka ovih šetnji ipak ostaje da silovanje nije žrtvina krivnja. Niti onoga što je obukla. Niti onoga što pije. Niti koliko dugo ostaje vani. Nema veze je li na spoju. “Šetačice napadaju samu podjelu žena na dobre i loše djevojke, madone i kurve. Neka vas ne zavedu mrežaste čarape i mini suknje. Ove žene stvaraju radikalnu promjenu temeljnih ideja o ženskoj seksualnosti – i muškoj”.

“Činjenica je da bilo koja žena, osim možda opatice, može biti optužena da je sama to tražila (iako postoji i čitav niz prostih viceva o sretno zlostavljanim opaticama) – Lara Logan na Trgu Tahrir, ovo je odličan primjer za ilustraciju takvog stava; jedanestogodišnjakinja iz Texasa, djevojčica koju je zlostavljalo 18 dječaka i muškaraca. Čak i u ovom trenutku možete biti sigurni da odvjetnici Dominiquea Strauss-Kahna češljaju osobnu povijest žene koja ga je optužila, tražeći neku mrvicu koja bi mogla sugerirati nekom iz porote da je ona zapravo bila prostitutka, nimfomanka, lažljivica, luđakinja, ucjenjivačica” (dodajmo ovome da se nešto slično baš dogodilo prije nekoliko dana, pa je Dominique Strauss-Kahn pušten da se brani sa slobode i vraćena mu je jamčevina).

Ni SlutWalk nisu bez unutrašnjih kontradikcija. Neke crne blogerice smatraju da su ih bijele žene izostavile iz organiziranja ovih šetnji kao i da je seksualnost crnih žena toliko stigmatizirana da si ne mogu dopustiti da uopće priđu toj etiketi “drolje”. Neke mlade žene upravo ta riječ tako strašno smeta da uopće ne čuju analizu prebacivanja krivnje na žrtvu. S druge strane, upravo je riječ i način na koji je ove žene intrepretiraju vjerojatno razlog tome što su se SlutWalk tako proširile – “kad je posljednji put feminizam bio tako zabavan? Tužno je da je 2011., a još uvijek je kontroverzno reći da jedini način da se silovanje zaustavi nije taj da žene postanu opreznije i čedne; već da muškarci prestanu silovati.”

Što bi to značilo u praksi možda može pokazati i jedan prilično radikalan primjer iz Guatemala Cityja. Naime, u javnom gradskom prijevozu glavnog grada Gvatemale sredinom lipnja pojavila se značajna novina. Transurbano, kako mu je ime, uveo je autobuse samo-za-žene u vrijeme najvećih gužvi kako bi se ženama u vremenu između 6 i 7:30 ujutro te 17:30 do 19:00 popodne omogućilo da se nesmetano voze na posao i s posla bez straha da će ih netko napastvovati.

{slika}

Ovakvi autobusi, kojima se mogu voziti i dječaci ispod 12 godina starosti, bili su nužni, čini se, za zaštitu građanki. “Muškarci ih hvataju, grubo s njima postupaju, i trljaju se o njih odostraga,” komentirao je Edgard Guerra, predsjednik nevladine organizacije koja je bila jedna od pokretačica ove inicijative. “Čak je bilo i slučajeva silovanja. Ovo je naša briga, zato što se naše sestre, kćerke i majke voze ovim autobusima”. Od 1500 primjedbi o različitim vrstama zlostavljanja u javnom prijevozu, koliko godišnje zaprimi Udruga korisnika gradskog i prigradskog prijevoza, više od trećine odnosi se na seksualno uznemiravanje djevojaka i žena. 

No, to je samo jedan od problema s kojima se susreću u gvatemalskom javnom prijevozu. Vozači autobusa su tako česta meta pljački da ih je u 2010. ubijeno 128! Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Gvatemalu smješta među zemlje s najvećom stopom nasilja (52 na 100,000 ljudi, u usporedbi s globalnim prosjekom od 9 na 100,000). Prema podacima iz pravobraniteljskog ureda od 2006. do svibnja 2011. u autobusima je ukupno ubijeno 1,201 ljudi, uključujući vozače, konduktere, putnike, zaštitare i kriminalce.

Zato se čini da je ovoj zemlji potrebno puno više od segregacijskih autobusa. Osim što je njezino djelovanje ograničeno, ovakva mjera u Gvatemali mora imati i drugu dimenziju. “Nema dovoljno autobusa, a sada i ovi koji su poluprazni jer voze samo žene, prolaze”, požalio se Víctor Guzmán, tvornički radnik.

Također, ostaje pitanje što izvan autobusa? Ana María Cofiño, iz La Cuerda feminističkog kolektiva, opisuje ove autobuse kao “palijativnu” mjeru. “Posebne akcije poput ove se poduzimaju, ali nitko se ne bavi nasiljem na drugim mjestima, poput radnog mjesta, ili na ulici, ili činjenicom da su žene u opasnosti da u bilo kojem trenutku budu silovane”. 
Je li doista moguće cijelo društvo omeđiti na “sigurne zone”? Osim toga, čini se da bi Gvatemali bile potrebne “sigurne zone” za najveći dio njezinog stanovništva. Ženama u Gvatemala Cityju ovakav je sustav prijevoza sigurno pitanje preživljavanja.

No, nama koje imamo više sreće možda ovaj primjer bude poticaj da se malo prošetamo u jednoj skupnoj drolj-šetnjici, čini se da je opet i ponovno potrebno puno toga pokazati i govoriti, ovaj svijet trebao bi biti slobodan za sve.

EU: U uprave tvrtki zaposliti 40 posto žena

Među direktorima je svega deset posto žena. Na čelu izvršnih odbora tvrtki ima ih svega tri posto. Žene konačno moraju dobiti bolju, zasluženu poziciju u poslovnom svijetu, i to se treba provesti milom ili silom – smatraju europski parlamentarci.

Stoga su ovog tjedna poručili velikim europskim kompanijama do do iduće godine trebaju povećati udio žena u svojim upravljačkim tijelima.

Ako to ne bude realizirano, Europski parlament donijet će zakon kojim će tvrtke obvezati da moraju imati 40 % žena na najvišim razinama menadžmenta.

Time bi EU prihvatila model Norveške koja je ovakve kvote za žene u biznisu uvela prije osam godina.

Europski parlament u svojim preporukama, koje za sad nisu obvezujuće, planira da bi do 2015. udio žena u rukovodstvu najvećih europskih tvrtki trebao narasti na 30 %, a do 2020. na 40 %. Trenutačno stanje daleko je od zadovoljavajućeg.

Među direktorima je žena svega 10 %. Na položajima predsjednica izvršnih odbora tvrtki ima ih još puno manje – svega 3 %.

Europske čelnike posebno brine jako sporo povećanje udjela žena na najvišim pozicijama u kompanijama – već duže vrijeme on raste svega po 0,5 posto godišnje.

To znači da bi “prirodnim” putem do 40-postotnog sudjelovanja žena u top-menadžmentu trebalo proći – pedeset godina!

Rasipanje talenata

– Europa si ne može dopustiti da tako rasipa talente! Osnaživanje uloge žena u rukovodećim tijelima kompanija nije samo pitanje etike i jednakosti, ono je nužno za gospodarski rast i jačanje unutarnje konkurentnosti, istaknula je potpredsjednica Europskog parlamenta Rodi Kratsa-Tsagaropoulou.

Dio EU-parlamentaraca smatra da na ženske kvote treba obvezati i manje tvrtke te da i one moraju biti obuhvaćene budućom obvezujućom regulativom.

U raspravi EP-a istaknuto je također da zakonskom nametanju kvota trebaju prethoditi politike i programi koji će omogućiti da više žena stekne preduvjete za napredovanje.

Osim edukacije i specijalnih treninga, za pravu potporu ženama koje žele preuzeti zahtjevne poslove upravljanja nužne su promjene odnosa društva prema obiteljskim i kućanskim obvezama.

Članice EU više novca trebaju osigurati za skrb o djeci i starijim sobama jer za njih većinom još uvijek brinu žene. No, morale bi se primijeniti i druge mjere koje bi potaknule ravnomjerniju podjelu kućnih poslova između žena i muškaraca.

Prisila daje rezultate

Norveški primjer dokazuje da zakonska prisila daje dobre rezulate. Prije 2003. godine i u toj se zemlji sudjelovanje žena u vodstvima kompanija povećavalo vrlo sporo – svega jedan posto godišnje – i to nakon što je to od njih službeno zatraženo da promoviraju žene.

Ali kad je donesen zakon o kvotama, situacija se stubokom promijenila. U razdoblju od 2007. do 2009. udio žena na najvišim pozicijama, kako je EUobserveru izjavila norveška dužnosnica, narastao je sa šest na 39,6 %.

Za potporu svojim preporukama europski zastupnici poslužili su se rezulatima istraživanja koja pokazuju da tvtke u čijim rukovodstvima ima više žena, ostvaruju veće profite te bolje financijske rezultate.

Kako bi bili potpuno politički korektni, članovi EP-a u svojem su zaključku istaknuli da spol ne smije biti odlučujući za odabir na najviše pozicije.

– Regrutiranje za položaje u tijelima korporativnog menadžmenta mora biti temeljeno na vještinama, kvalifikacijama i iskustvu kandidata, stoji u EP-ovoj preporuci.

Kompanije su dobile rok do ožujka iduće godine, kad će EK procijeniti jesu li poslušale naputak. Ako poboljšanja ne bude, Komisija će, kako je najavila europska povjerenica za ljudska prava Viviane Reding, odmah krenuti sa zakonskom procedurom.

Dobila otkaz zbog sijede kose

Kosa Sandre Rawline (52) posijedjela je još u mladosti, kada joj je bilo tek nešto više od 20 godina. Prihvatila je to, te ni nakon tri desetljeća ne želi bojati svoje srebrene vlasti, koje joj sežu do ramena. ‘To sam jednostavno ja’, kaže.

Takvo njezino ‘ja’ ne odgovara, međutim, njezinom teksaškom poslodavcu. U kolovozu 2009. rečeno joj je da ‘modernizira imidž’, kako bi on bio usklađen s imidžem tvrtke za nekretnine koja je tada selila u novo sjedište u gradu Galleria u Teksasu.

Rawline navodi da joj je tada naređeno da mora dolaziti na posao nakićena, u ‘kompletićima’ koji bi je trebali ‘pomladiti’. Najvažnije, morala je obojiti kosu, pri čemu se osoba koja joj je tada bila neposredno nadređena ponudila da će to vlastoručno učiniti.

Sandra Rawline odbila je zahtjev, nakon čega je u roku od tjedan dana dobila otkaz, a na njezino mjesto došla je deset godina mlađa žena. Nepokolebljiva Rawline nije se pomirila sa sudbinom, već je tvrtku tužila sudu zbog diskriminacije.

Za Houston Chronicle izjavila je da boja njezine kose nikada nikome nije predstavljala problem, sve dok 2003. nije počela raditi za Capital Title. ‘Stvarno sam puno radila’, kaže, ističući da je 2004. i 2005. osvojila nagradu za najboljeg djelatnika tvrtke.

Otkad je dobila otkaz, njezina primanja smanjila su se sa 48.000 dolara (250.000 kuna), koliko je godišnje zarađivala kao menadžerica u Capital Titleu, na 30.000 dolara (157.000 kuna), koliko sada zarađuje kao djelatnica u sektoru korisničkih usluga jedne druge tvrtke.

Capital Title odbacio je njezine optužbe za diskriminaciju po dobi i boji kose, uz tvrdnju da su takvi navodi ‘potpuno neutemeljeni i besmisleni’. Bill Shaddock, izvršni direktor tvrtke, kaže da bi ‘zaposlio i 150-godišnju osobu ako bi bila korisna’.

Rawline ne odustaje i tvrdi da na njezin rad nikada nije bilo pritužbi. Njezin odvjetnik Robert Dowdy smatra da ‘nitko ne bi smio biti osramoćen ili ponižen zato što stari’.

Hit iz Švedske – rodno neutralan vrtić

Kada se obraćaju djeci, odgajatelji izbjegavaju korištenje zamjenica ‘ona’ i ‘on’. Umjesto toga, oni ih nazivaju ‘prijateljima’, njihovim imenima, odnosno ‘hen’, što je rodno neutralna zamjenica posuđena iz finskog jezika.

No nije jezik jedino što čini razliku u ovom slučaju.

Knjige su pažljivo odabrane kako bi se izbjegla tradicionalna podjela po spolovima i roditeljske uloge. Ovdje nećete naići na Trnoružicu i Pepeljugu, već na knjigu o dvjema žirafama koje su usvojile napušteno dijete krokodila.

Većina uobičajenih igračaka koje se mogu naći u bilo kojem drugom vrtiću, kao što su lutke, traktori, u ovom su vrtiću namjerno smještene jedne pokraj drugih kako bi se dijete potaknulo na igranje s onim što ono samo odabere. Na ovom je mjestu dječacima dopušteno odijevati se poput djevojčica i igranje lutkama ako to žele.

Ravnateljica ovog vrtića, Lotta Rajalin, tvrdi da je bit ove ustanove u tome da se djeci da više izbora, a ne da ih se ograničava zbog društvenih očekivanja na temelju spola.

‘Želimo djeci pružiti cijeli spektar života, a ne samo polovicu. Želimo da djeca upoznaju sve stvari u životu, a ne samo pola toga’, rekla je Rajalin za BBC.

‘Želim promijeniti stvari u društvu’, rekla je dvadesetsedmogodišnja odgajateljica Emelie Andersson, koja se odlučila na posao u Egaliji zbog politike o ravnopravnosti.

‘Ovo društvo svojim očekivanjima ograničava svijet. A u mom svijetu ne postoji ‘svijet djevojčica’ ni ‘svijet dječaka”, rekla je Andersson.

Prošle je godine švedski par izazvao buru u medijima kada je najavio da je odlučio spol svog djeteta nazvanog Pop držati tajnim, osim za najbliže članove obitelji.

Sličan slučaj zbio se i u Kanadi s djetetom zvanim Storm.

No postavlja se pitanje nije li upravo ovo zbunjujuće za dijete koje upravo u toj dobi postaje svjesno razlika među spolovima.

To je najčešća kritika s kojom se Lotta Rajalin često susreće, ali ona to odlučno pobija argumentom da sve djevojčice znaju da su djevojčice, a svi dječaci da su dječaci.

‘Mi se ne bavimo biološkim stvarima, već sociološkim’, pojašnjava Rajalin.

Britanska psihologinja Linda Blair smatra da je ovo neprirodno, jer je u dobi između tri i sedam godina dijete u potrazi za svojim identitetom, a dio njegova identiteta je njegov spol, i to se ne može poreći.

No Švedska je pitanje ravnopravnosti spolova shvatila vrlo ozbiljno.

Savjetnici upućeni u problematiku već su godinama uobičajena pojava u školama i to je dio nacionalne kampanje u borbi protiv diskriminacija svih vrsta.

Švedska dobiva mnogo pohvala u svijetu kada je riječ o ravnopravnosti spolova, ali postoje i kritičari u zemlji koji misle da su stvari otišle predaleko.

‘Ova ideja o jednakosti postala je toliko apsurdna’, tvrdi švedska blogerica Tanja Bergkvist, koja smatra da je čitava nacija postala bolesno opsesivna u vezi spolova.

‘Znanstvenici koji se bave istraživanjem spolova uvjerili su političare da je rješenje za sve probleme rodna perspektiva. To je vrlo opasno, jer oni troše novac i resurse na pogrešne stvari’, naglašava Bergkvist.

No roditelji čija djeca pohađaju Egaliju priznaju da neki ljudi možda ne razumiju njihov izbor, ali smatraju kako će njihova djeca na taj način biti slobodna od ograničenja koja im nameće društvo.

‘Vani postoji stvarni svijet, a djecu ne možemo izolirati od ljudi koji su u stvarnom svijetu’, naglasila je psihologinja Linda Blair.