sdadmin, Author at Libela - Page 1452 of 1806

UN Women: Ima nade, ali ima i posla

Posted on July 11, 2011 by sdadmin

Jedna od novijih UN-ovih organizacija, UN Women utemeljena je 2. srpnja 2010. kada je Generalna skupština jednoglasno donijela rezoluciju o osnivanju UN-ovog tijela za ravnopravnost spolova i osnaživanje žena. S operativnim djelovanjem organizacija je startala početkom 2011. godine i postavila si tri glavna cilja:

– podrška naporima zemalja članica u međuvladinim tijelima koja se bave ravnopravnošću spolova

– iniciranje i koordinacija raznih akcija unutar UN-ovog sustava koji su usmjereni na ravnopravnost spolova

– pomoć zemljama članicama da primijene međunarodne standarde u svojim sredinama.

Govoreći na godišnjici organizacije, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon i izvršna direktorica UN Women Michelle Bachelet pozdravili su napredak u ravnopravnosti spolova, ali i upozorili da i dalje žene širom svijeta žive pod teretom diskriminacije, a promjene nabolje ne idu uvijek dovoljno brzo.

Nakon godine dana postojanja UN Women je podvukao crtu i objavio bilancu svojih dosadašnjih aktivnosti. Iako posla još uvijek ima, primjeri pozitivnih promjena vidljivi su u raznim zemljama.

U Albaniji je izmijenjena Nacionalna strategija za ravnopravnost spolova i iskorjenjivanje nasilja u obitelji. Prvi je put osigurana socijalna zaštita žrtvama obiteljskog nasilja, a potiče se i osnaživanje žena u političkim i ekonomskim sferama.

Nakon katastrofalnih poplava u Pakistanu 2010. udruženim naporima UN Women i UN-ovog populacijskog fonda pokrenuta je velika humanitarna operacija s naglaskom na potrebe djevojčica i žena u pogođenim područjima.

Početkom 2011, UN Women pomagao je ženama da ostvare političku ravnopravnost nakon prevrata u Tunisu i Egiptu.

U Afganistanu je 2010, UN Women pomogao osnivanje nacionalnog sustava za zaustavljanje nasilja. U suradnji s Ministarstvom za ženska pitanja nastala je mreža od osam regionalnih baza podataka sa svim podacima o zabilježenim slučajevima nasilja.

Upornim lobiranjem uz pomoć UN Women, tadžikistanski parlament povisio je najnižu dob za vjenčanje na 18 godina. Uz to, od imama će se ubuduće tražiti da na svojim obraćanjima vjernicima zagovaraju odgovornost kod muškaraca kao i ženska prava.

U Guatemali je pokrenut Sud savjesti na kojemu su žene žrtve ratnih silovanja progovorile o svemu što je država propustila učiniti za njih u zadnjih 30 godina.

UN Women ujedinio je čitav niz UN-ovih agencija, ženskih organizacija, poslovnih subjekata i sveučilišta u nastojanjima da se pobijede neki od gorućih ženskih problema u svijetu, poput rodno uvjetovanog nasilja ili trgovine ljudima. Pri tome se naglašava kako je potencijal koji žene imaju tek neznatno iskorišten, a spolni stereotipi još uvijek oblikuju svijet.

Žene i gospodarstvo

Prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma provedenom u 134 zemlje veća rodna ravnopravnost povezana je s većim standardom države. Nažalost, prečesto se događa da spolna diskriminacija potkopava mogućnosti koje se ženama inače pružaju. Generalno govoreći, 50 posto žena zaposleno je na slabo plaćenim radnim mjestima koja su k tome izložena brzom gašenju u kriznim vremenima.

Ipak, i u poslovnim odnosima događaju se pozitivne promjene. Do sredine 2011. više od 180 direktora raznih tvrtki potpisalo je Izjavu o podršci načelima koja među ostalim uključuje ravnopravnost spolova i podršku profesionalnom razvoju žena.

Izražavajući uvjerenje da je ulaganje u žene ne samo pravedno, nego i razumno, Ban Ki-moon je zaključio kako je UN Women korak bliže ka svijetu bez diskriminacije i da zajednički možemo ostvariti svoju viziju boljeg svijeta.

Žene pume

Posted on July 11, 2011 by sdadmin

Kada je prvi puta upotrijebljen nadimak cougar imao je seksističku konotaciju. Naime, prema dostupnim zapisima, prvi puta ga je upotrijebio Pavel Bure, igrač hokeja, dok je igrao za Canuckse u Vancouveru, još 1990 godine. Pavel je sebe smatrao glavnom “facom” i nazvao tako žene koje su bile zainteresirane za njega.

Paraleno s ovim događajem, pojam se 90-ih godina počinje upotrebljavati i na području Hollywood Hillsa u Los Angelesu. Cougarsicama se počinju nazivati bogate žene koje žive na tom predjelu, a koje stupaju u vezu s mlađim muškarcima, poput glumaca i glazbenika koji tek probijaju put svojoj karijeri. Asocijacija je u ovom slučaju bila na pume koje žive na brdima.

Naziv cougarsice postaje popularan 2001. godine, nakon izlaska knjige Valerie Gibson, kanadske TV voditeljice i stručnjakinje za odnose, pod nazivom Cougar: Vodič za starije žene u vezama s mlađim muškarcima.

Tko su žene pume ili cougarsice? Cougarsice su moćne žene koje se neće zadovoljiti muškarcem koji ima predrasude o ženama, kao ni onima koji ne drže do sebe. To su atraktivne, elegantne, seksi, neovisne, samosvjesne žene između 30 i 60 godina koje znaju što žele. One su nezavisne, dobro njegovane i sofisticirane. U dobroj su formi i vode aktivan život. Žene pume su graciozne i izgledaju desetak godina mlađe od ostalih žena svoje dobi. Njihov šarm se ne temelji na plitkim pojmovima ljepote i nisu neuravnotežene.

Žene cougarsice oduvijek su postojale, samo se danas više o njima priča, i to na sreću, sve rjeđe u negativnom kontekstu. Dakle, pojam je relativno nov, ali fenomen nije.

Još je Euripid, starogrčki dramatičar u svom djelu Hipolit, pričao o Phaedri, starijoj ženi koja je imala ljubavnu vezu s mlađim muškarcem.

Hatidža, supruga poslanika Muhameda, odbila je nekoliko brakova prije nego se udala za 15 godina mlađeg Muhameda.

I engleska kraljica Elizabeta I i ruska carica Katarina Velika uživale su u čarima mlađih ljubavnika iako je to u njihovo vrijeme bilo sramotno. U narednim stoljećima takva ljubav tajila se i blatila, ali u posljednjih 20 godina potvrđena je mnogim flimskim pričama, ali i u javnosti.

U našem pak društvu cougarsicama nije lako, jer balkanski mentalitet još uvijek podrazumijeva pod normalno da je on stariji 15 ili 20 godina od nje, ali ako je ona starija od njega desetak godina, onda to nije normalno. Stereotip u našem društvu podrazumijeva cougarsice kao patetične, usamljene žene koje se dosađuju i traže razbibrigu. No, u stvarnosti se radi o jakim, neovisnim ženama koje ne prihvaćaju stereotipe i ne smatraju da je za njih sve gotovo kada napune četrdesetu. Ne smatraju da moraju sjediti doma i početi štrikati i vesti goblene i iščekivati prve unučiće. Dio neprihvaćanja leži i u idealima fizičke ljepote koji dominiraju u društvu, a prema kojima se žene starije dobi (za razliku od njihovih muških vršnjaka) ne smatraju privlačnima, a još manje se priznaje postojanje njihovih seksualnih života i želja.

Prema statistikama u Hrvatskoj se oko 15% žena udaje za mlađe muškarce. Mnoge od njih izjavile su da im muškarci njihovih godina ne poklanjaju dovoljno pažnje, te se zbog toga odlučuju za mlađe muškarce kojima ne smetaju njihove godine i s kojima im je ljubavni život zabavniji, zanimljiviji, ispunjeniji. No, naša patrijarhalna sredina to ne može prihvatiti. Tradicija kaže da muškarac treba oženiti mlađu ženu. Dodatno, stereotip je da muškarac mora imati status, lovu, dobar auto, vikendicu na moru i da će (mlade) žene juriti za njim. Strašno!

Mlađi muškarci koji stupaju u vezu sa starijim ženama izjavljuju da traže smislen odnos i komunikaciju baziranu na poštovanju. Paralelno s ovim, oni za svoje vršnjakinje kažu da su površne i okrenute samo materijalnim stvarima, a često su i opterećene veličinom grudi, celulitom i težinom. No, obzirom na utjecaj reality showova, ništa čudno. Stoga, odnosi mlađeg muškarca i starije žene su mnogo kompaktniji nego što većina ljudi misli. Žene pak prednost u vezama s mlađim muškarcem vide u tome da se žene osjećaju sigurnije i da imaju puno veće samopouzdanje, a to je upravo ono što se mlađim muškarcima sviđa kod žena, kada žena točno zna što hoće i kada je odlučna.

Nekima će možda ovi podaci biti za čuđenje, no ja osobno ne vidim razloga za zgražanje i neodobravanje. Po meni, godine nisu presudan faktor za dobru i kvalitetnu vezu. Postoji niz drugih bitnih stvari, poput razumijevanja ili ukusa za iste ili slične stvari, strpljenja, suosjećanja… to je ono što čini vezu. I dakako, veza ne smije biti zamagljena predrasudama okoline i obitelji.

Zlobnici će možda reći da je nedavna studija provedena od jednog njemačkog instituta utvrdila da žene u ovakvim vezama umiru ranije od onih koje se udaju za starije muškarce, ali ja pitam, da li je netko proveo studiju koliko starijih muškaraca je umrlo u zagrljaju znatno mlađih ljubavnica ili žena. Uostalom, prije bih rekla da žena može biti pod stresom od stereotipa društva zbog ovakve veze, nego da je tome razlog sama veza.

Najpoznatiji primjer ovakve veze vjerojatno su Demi Moore (47) i Ashton Kutcher (32) koji su se upoznali 2003., a vjenčali 2005. godine. Dakle, vjenčali su se kada su njoj bile 42, a njemu 27. Zajedno su već punih osam godina, a u braku šest.

U planetarno popularnoj seriji Seks i grad, koju su žene obožavale, a muškarci gledali potajice, u nadi da će bolje razumjeti ženski rod, samosvjesna Samantha se konačno skrasila uz jednog muškarca i to desetak godina mlađeg Smitha.

No, ovakve veze nisu rezervirane samo za celebrityje, već ih ima i oko nas, u našim sredinama, samo što su one ili “javna tajna”, ili “tabu” tema i o njima se ne priča.

Dr Helen Fisher iz Centra za evolucijske studije na Sveučilištu Rutgers kaže: “Danas su žene više nego ikad financijski uspješne, a taj se pomak odnosi i na ono što žene žele od svojih partnera. Dečka često privlači prvenstveno ženina neovisnost, životni uspjeh i to da žena zna što hoće.” Neovisne žene pak imaju tendenciju većeg razumijevanja za mlađe muškarce koji još nisu ostvarili svoju karijeru.

Prema istraživanju Sandre L. Caron, profesorice obiteljskih odnosa i ljudske seksualnosti sa Sveučilišta Maine žene u takvim odnosima su u prednosti, jer mogu biti bezbrižnije i opuštenije, a današnji dečki su emocionalniji i manje se fokusiraju na izgled žene, a više na njihovu neovisnost. Naravno, fizički izgled će uvijek igrati važnu ulogu u privlačenju, ali samopouzdanje je vrlo privlačno, privlačnije od fizičkog izgleda.

Dr Linda Banner, bračna i obiteljska terapeutkinja u San Joseu, Kalifornija kaže da se žene u zreloj dobi osjećaju sasvim ugodno u svojoj koži i ne brinu se toliko kako izgledaju za vrijeme seksa, već se fokusiraju na ono što osjećaju.

Uostalom, zašto je uopće potrebno označavanje ljudi? To nikada neće biti ni blizu idealnog. Ali, ljudi to valjda čine kako bi lakše kategorizirali i definirali pojedince ili skupinu. Smatram da ljude treba karakterizirati po njihovim osobnim zaslugama, a ne definirati stereotipe.

Danas imamo pravo na slobodu. Za ljubav nema pravila, kao što svakodnevno svjedočimo, za ljubav nisu godine te koje su presudne.

Rodni identitet jedna od osnova počinjavanja zločina iz mržnje

Posted on July 8, 2011 by sdadmin

Unatoč brojnim napisima po medijima zadnjih mjeseci oko nacrta prijedloga Kaznenog Zakona u kojima su najavljivane velike promjene zakona, službeni nacrt je tek sada poslan u saborsku proceduru, a kada se izglasa konačan zakon, na snagu će stupiti tek 2013. godine – i to na ljeto! Takav pozni datum objašnjava se poklapanjem s predviđenim datumom ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Zločin iz mržnje kao zločin spram djeteta ili člana obitelji

Do sada je bilo neizvjesno hoće li zadnja izmjena nacrta predložena od strane LGBT organizacija ostati u vladinom prijedlogu, s današnjim je datumom potvrđeno da se rodni identitet smatra jednom od osnova počinjavanja zločina iz mržnje.

Marko Jurčić iz Centra za LGBT ravnopravnost, to smatra i najbitnijom izmjenom zakona: “Najznačajnija izmjena je uvođenje rodnog identiteta u definiciju zločina iz mržnje, što znači da će se zločinom iz mržnje podrazumijevati i zločini protiv transrodnih osoba. “

Druga značajna izmjena je to da zločin iz mržnje postaje kvalificirani oblik kaznenog djela. “Ukratko, to znači da za određena kaznena djela iz mržnje, poput tjelesnih ozljeda sam zakon propisuje veće kazne. Treba vidjeti u praksi kako će to izgledati, no naša ideja je bila da se više ne događaju situacije da homofobi pretuku nekog pedera i za to dobiju uvjetne kazne. Tražimo zatvor za homofobe i transfobe.” – zaključuje Jurčić.

Radna skupina izrađivala je nacrt u dijalogu s nevladinim organizacijama, a segment uvođenja kvalificiranog zločina iz mržnje realiziran je i uz pomoć sugestija Centra za LGBT ravnopravnost – no neočekivano je sužavanje definicije zločina iz mržnje.

Osnove zločina iz mržnje time su rasna pripadnost, boja kože, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo, spolno opredjeljenje te također i rodni identitet druge osobe. Za razliku od prethodnih definicija, ova je puno uža – nedostaje niz osnova, primjerice po dobi, ili po političkom uvjerenju – i niz drugih koji ako će biti motivi zločina neće moći biti tretirani kao zločin iz mržnje, naglašava Jurčić.

Svaki zločin iz mržnje će međutim biti uzet kao otegotna okolnost – a u pojedinim je slučajevima propisano je i kako će biti kažnjen – odnosno za neka djela koja su počinjena iz mržnje, prema djetetu ili prema članu obitelji prema novom je zakonu određena koja je minimalna kazna.

Oštre kazne za agresiju

Ubojstvo tako time što je učinjeno iz mržnje postaje teškim ubojstvom i kažnjava se s minimalnih 10 godina zatvora, određene su i kazne za silovanje iz mržnje, kao i za tjelesne ozlijede – gdje je za tešku tjelesnu ozljedu propisana minimalna kazna od godine dana. Time se napokon razlikuju fizički napadi iz mržnje na pripadnike određenih skupina – od, primjerice, barskih tučnjava.

6 mjeseci za homofobne grafite – jednako kao i za nerede?

Uz navedena dijela zločin iz mržnje posebno je tretiran i kod prisile i prijetnje, ali i oštećivanja tuđe imovine.

Tu je naročito zanimljiv stavak koji često primjer nalazi u vandaliziranju gradske imovine, dakle tko grafitira zidove, motorna vozila ili druge površine iz mržnje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Nažalost, 2013. će biti daleko prekasna za procesuiranje svih stotina homofobnih grafita po Splitu.

Začudnom se možda može smatrati odredba kojom se jednaka minimalna kazna propisuje za sudjelovanje u nasilnim neredima iz mržnje. Ako bismo ponovo potegli paralelu sa Splitom, to bi dakle bila jednaka kazna za osobu koja je bacala oleander i koja je tjedan dana prije toga šarala po Rivi.

Je li vlada okrenula ploču?

Kako međutim čitati ovakav službeni vladin prijedlog? Marko Jurčić nije siguran treba li se to smatrati dokazom da je vlada spremna ozbiljno se uloviti u koštac s homofobijom: “Nakon zločina iz mržnje ispred kluba Sirub, ministar Karamarko je poručio da je došlo vrijeme nulte stope tolerancije na homofobiju. Onda se desio Split. Ja sam za to da se prema namjerama vlasti postupa skeptično.”

S obzirom na to da se zakon u svojem konačnom obliku počinje primjenjivati tek od srpnja 2013., postavlja se pitanje što se može učiniti po pitanju zločina iz mržnje do tada.

Jurčić tu upućuje na već postojeće mehanizme: “Već sada postoji protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, tako da što se tiče institucija one jako dobro znaju što trebaju raditi. Što se svih nas ostalih tiče, do stupanja zakona na snagu trebamo se boriti protiv nasilja i nepravde tako da prijavljujemo zločine iz mržnje, da tužimo homofobe, da tražimo nadoknadu štete i da se javljamo Rozom megafonu za besplatnu pravnu pomoć.

Istovremeno moramo biti svjesni da će nakon ulaska u EU homofobima biti puno teže proći nekažnjeno ili sa neprimjereno niskom kaznom. Stoga trebamo širiti svijest o tome da sada imamo instrumente da im se suprotstavimo.”

Manjine se u medijima još uvijek prikazuju stereotipno i s predrasudama

Posted on July 8, 2011 by sdadmin

U Novinarskom domu u Zagrebu, 06.07.2011., održana je konferencija pod nazivom “Izolacija ili integracija: kako mediji pristupaju uključivanju manjina u javnu sferu”.

Komunikacija i informiranje su najvažnije kategorije ostvarivanja čovjeka kao društvenog bića a danas su nezamislivi bez elektroničkih medija: radija i televizije. I dok se elektronički mediji s koncesijom na nacionalnoj razini svojim programom obraćaju slušateljima i gledateljima širom Hrvatske i pritom, posebice kada je riječ o javnom servisu HRT, pokušavaju ravnopravno obuhvatiti cjelokupno stanovništvo, lokalni mediji imaju zadaću ostvariti svoju informativnu i zabavnu funkciju za užu populaciju lokalne zajednice. Pritom zadržavaju pravo obraćati se i samo onom manjinskom stanovništvu koje obitava na području njihovog dosega emitiranja. Na taj način i lokalni mediji, u idealnom primjeru, iako osnovani na komercijalnom principu, dijelom ostvaruju funkciju javnog servisa.

Višejezični, međunarodni, cjelodnevni radio program Funchhaus Europa već se preko deset godina emitira iz Kolna. Ovaj jedinstven projekt krenuo je u eter sa ciljem da prikaže i suoblikuje novo njemačko, multikulturalno, etnički miješano društvo. Intezivan odnos prema kulturnoj raznolikosti, višejezičnost i glazbena boja tri su faktora koji definiraju ovaj program. Važno je naglasiti da su novinari i urednici Funchhaus Europe porijeklom iz 30-ak zamalja: Nijemci, “novi” useljenici te potomci useljenika.

Po ovom uzoru kod nas je prošle godine pokrenut pilot-projekt Kvaka 22. Emisija je koncipirana i postavljena dvosmjerno: govorila je o manjinskim temama (srpskim), ali se obraćala podjednako i većinskoj i manjinskoj publici. Realizirano je emitiranje 48 emisija na šest slavonskih radijskih postaja i zagrebačkoj 101. Početkom 2011. Povelju o osiguravanju trajne zastupljenosti nacionalnih manjina u programima elektroničkih medija potpisali su predstavnici nekih naših lokalnih vlasti. Međutim, pripremiti i realizirati emisiju poput Kvake 22 podrazumijeva ljude, vrijeme i dodatna sredstva. Medijski sadržaji za i o nacionalnim manjinama su neophodni , pogotovo u sredinama poput vukovarske, gdje su nacionalne manjine prisutne i brojne. Treba ih poticati na svaki način, osobito financijski, kako bi bili profesionalno pripremljeni i realizirani za trajno i ciljano integriranje manjina.

Veliki poticaj ovakvom djelovanju svakako su i financijska sredstva iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija koji se financira iz državnog proračuna i pristrojbe HTV-a. Stoga je HTV obvezan od mjesečno prikupljenih sredstava na ime pristrojbe uplatiti 3% Fondu. A samu odluku o dodjeli sredstava donosi Vijeće za elektoničke medije. Međutim, provedeno istraživanje iz 2010. godine pokazalo je da sustav podjele sredstava, kriteriji za dodjelu kao i nadzor produciranog programa za koji su radijske i televizijske postaje dobile sredstva, nije efikasan. Pri tome najveći problem predstavlja nedostatak sustavne provjere kvalitete sadržaja pa čak nije niti sigurno u kojoj mjeri televizije realiziraju planirani program. Nažalost, cijeli proces podjele financija nije transparentan i ostavlja još mnogo prostora za definiranje kako uvjeta tako i obveza.

Zaklada Friedrich Ebert Stiftung i B.a.b.e. organiziranjem ove konferencije u cilju su imali potaknuti strukturalno i sustavno financiranje proizvodnje medijskih sadržaja kojima se manjine integrira u društvo i prepoznaje kao ravnopravne građane/ke naše zemlje. Predstavljanje priručnika pod nazivom Izolacija ili integracija koji “nudi pregled zakonskog okvira kojim se želi osigurati poštovanje prava predstavnika/ca nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj te argumente za specifične modele realizacije medijskih sadržaja koji bi trebali utjecati na potpunu integraciju predstavnika/ca manjina u Republici Hrvatskoj” kako je to u uvodnom tekstu priručnika naglasila Sanja Sarnavka zaokružilo je ovaj projekt Bridging Troubled Waters on Air: Listening to Minority Voices (Mostovi u eteru: slušanje manjinskih glasova). Treba naglasiti da se cijeli projekt, a koji se provodi od siječnja 2010., realizirao zahvaljujući financijskoj potpori programa Europski instrument za demokraciju i ljudska prava, Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva i Zaklade Friedrich Ebert.

Danas brojimo 22 manjinske zajednice u našoj zemlji od kojih su najveći Srbi a slijede ih Bošnjaci, Talijani, Mađari, Albanci, Slovenci, Česi, Romi, Crnogorci, Slovaci, Makedonci, Nijemci, Rusini, Ukrajinci, Rusi, Židovi, Poljaci, Rumunji, Bugari, Turci, Austrijanci i Vlasi. Svojim zakonskim rješenjima i praksom u oblasti prava nacionalnih manjina dosegli smo vrlo visok stupanj u odnosu na ostale države u regiji. Mehanizmi koji im stoje na raspolaganju u pogledu ostvarivanja Ustavom i posebnim zakonima zajamčenih prava, oblikovali su se, evoluirali i usuglašavali se tijekom niza godina od stjecanja neovisnosti. Nažalost, usprkos novinarskom etičkom kodeksu i postojećem antidiskriminacijskom zakonu u Hrvatskoj osobe iz nekih manjinskih grupa u medijima se još uvijek prikazuju stereotipno i s predrasudama. Novinari/ke tako često bez razloga spominju etničko porijeklo osoba ili neadekvatno izvještavaju o određenim pitanjima. Isto tako, prikazuju manjine jedino kao političku temu ili kao zajednicu koja je zainteresirana jedino za njegovanje vlastitih kulturnih razlika. Nakon ispitivanja trenutnog stanja predstavljenosti i učešća manjina u masovnim medijima u Hrvatskoj, još uvijek je teško za pretpostaviti da će mainstream mediji postati promotori pluralizma, prikazujući kulturne i jezične različitosti naše države. Novinari i kod nas i drugdje nose veliku odgovornost tim više što su i međunarodna istraživanja u poslijednjih nekoliko desetljeća pokazala da su vijesti općenito, a posebno u tisku, bile dio problema rasizma i međuetničkog udaljavanja kroz nepostojanje različitosti u svakodnevnoj rutini prikupljanja vijesti, izbora izvora i citata.

Zlatkin međunarodni život

Posted on July 7, 2011 by sdadmin

Priča “Zlatka” iz zbirke Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo Maje Hrgović uvrštena je u antologiju Best European Fiction 2012, zbornik koji uređuje američki književnik bosanskohercegovačkog podrijetla Aleksandar Hemon, a sada će se naći i na stranicama uglednog britanskog književnog časopisa Granta.

Novi broj časopisa koji izlazi kvartalno, tematski je naslovljen kao “The F Word”, i bavi se načinima na koji feminizam istražuje, ispituje i komplicira ravnotežu moći koja još uvijek prevaguje na mušku stranu.

Hrgović će se tako u “ljetnom broju” Grante naći, među ostalima, u društvu A. S. Byatt, Janice Galloway, Rachel Cusk, Louise Erdrich čiji je doprinos “The F Wordu” strukturiran žanrovski – na prozu, poeziju, publicistiku/memoaristiku te esejistiku – od čega je dio dostupan isključivo u tiskanoj, a dio u online verziji. Osim toga, Hrgović je zajedno s Byatt i Urvashi Butaliom sudjelovala u javnom čitanju održanom na Sveučilištu East Anglia. Također, Granta je u svojem online izdanju ponudila jedinstven “odgovor”, odnosno filmsku interpretaciju Zlatke iz radionice britanske režiserke i animatorice Em Cooper.

Maja Hrgović rođena je u 1980. u Splitu. U Zagrebu je diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost, pohađala studij teatrologije te Centar za ženske studije. Od 2003. godine novinarka je rubrike kulture u Novom listu, a od 2005. do 2008. godine bila je članica uredništva Zareza. Istraživačkim novinarskim projektom o socioekonomskim migracijama sudjelovala je kao predstavnica Hrvatske u prestižnom regionalnom programu Balkan Fellowship for Journalistic Excellence koju organizira Balkanska reportersko-istraživačka mreža BIRN. U studenom 2009. osvojila je BIRN-ovu prvu nagradu za novinarsku izuzetnost. Pisala je za Nulačetvorku, Cunterview, Kulturpunkt, Op.a, Graziu, Libelu i drugdje. Redovito objavljuje na portalu Zamirzine, gdje piše kolumne o ženskim ljudskim pravima i njihovom medijskom tretmanu. Godine 2010. objavila je knjigu priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo te osvojila nagradu Kiklop za najbolji prvijenac.

Intervju s Majom Hrgović povodom izlaska njene zbirke kratkih priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo možete pročitati ovdje, a Zlatku potražite na stranicama Balkanskog književnog glasnika.

Vida Demarin je žena godine

Posted on July 7, 2011 by sdadmin

Po izboru časopisa Zaposlena Žena godine 2011. je liječnica Vida Demarin, predstojnica Klinike za neurologiju KB Sestre milosrdnice u Zagrebu, profesorica Sveučilišta u Zagrebu i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Akademkinja Demarin bavi se proučavanjem krvožilnih poremećaja mozga, moždane autoregulacije i moždane vazoreaktivnosti. Prva je primijenila doplersku dijagnostiku u Hrvatskoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi, čime je unaprijedila neinvazivnu dijagnostiku cerebrovaskularnih poremećaja s ciljem prevencije moždanog udara.

Dvanaesti po redu izbor Žena godine održan je u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade, za ovakav event premaloj dvorani Istambul. Nominirano je bilo sedam žena: dr. Vida Demarin, Ivana Drčec, dipl. ing., uspješna inovatorica i vlasnica IT tvrtke Cyclops, Lea Dekleva, kantautorica, dobitnica nagrade Porin, Jadranka Boban Pejić, vlasnica Biovege i dobitnica nagrade EBRD-a kao najbolja poduzetnica u jugoistočnoj Europi, Vesna Pavletić, poduzetnica iz Rijeke, Nada Matošević Orešković, intendantica riječkog HNK i dirigentica koja će u rujnu ravnati koncertom Gruzijske filharmonije u Tbilisiju te Olinka Vištica, koautorica i producentica umjetničkog projekta Muzej prekinutih veza za što je dobila nekoliko nagrada, direktorica je Animafesta, a bila je jedna od osnivačica Motovun Film Festival.

Ovim izborom časopis Zaposlena želi ukazati na veliki doprinos žena u medicini, znanosti, gospodarstvu, umjetnosti… Ana Gruden, glavna urednica, podsjetila je nazočne na pobjednice prošlih izbora te naglasila kako je konkurencija sve veća i veća, a šire se i sektori iz kojih nominirane žene dolaze što je dobar znak poboljšanja položaja žena u svim područjima života. Gruden je također zahvalila svima na podršci, a posebno Heleni Štimac Radin, predstojnici Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH koji je već drugu godinu pokrovitelj nagrade, i M. Jérômeu Pasquieru, francuskom veleposlaniku u Hrvatskoj koji se uistinu iskazuje podrškom svim događanjima vezanim uz žene i rodnu ravnopravnost.

U Esplanadi su se okupile mnoge značajne žene (zastupnice Mirela Holy , Ingrid Antičević Marinović, Ljubica Lukačić i Dubravka Šuica; bivša dekanica FPZg-a Smiljana Leinert Novosel, predstojnica vladina Ureda za ravnopravnost Helena Štimac Radin, redateljica Dana Budisavljević, novinarka Mirjana Rakić, da spomenemo samo neke), i pokoji muškarac (možemo spomenuti predstojnike vladinih ureda za udruge i ljudska prava Igora Vidačaka i Luku Mađerića) iz politike, institucija, akademske zajednice, kulture i biznisa, no zamjetan je bio izostanak viđenijih osoba civilne scene s popisa gostiju.