Kampanja za povećanje udjela žena u Hrvatskom saboru na parlamentarnim izborima 2011.

Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH

poziva Vas

na predstavljanje pokretanja

Kampanje za povećanje udjela žena u Hrvatskom saboru na parlamentarnim izborima 2011., 

u utorak, 7. lipnja 2011. s početkom u 13.00 sati,

u Europskom domu Zagreb, Jurišićeva 1, dvorana Bruxelles.

 

            Uvodno će koncept i aktivnosti Kampanje predstaviti predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH mr.sc. Helena Štimac Radin.

            Projekte koje je u sklopu Kampanje financijski podržao Ured za ravnopravnost spolova, temeljem javnog natječaja, predstavit će predstavnice nevladinih udruga:

 

–       “Ad Acta – Stop rodnoj diskriminaciji na izbornim listama” Centar za ženske studije: Zorica Siročić

–          “Što žene žele? Ženski glasovi u parlamentarnim izborima 2011. godine” – CESI Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i partnerske organizacije  B.a.B.e. Budi aktivna, Budi emancipiran, Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN, DOMINE – feministička organizacija za promicanje ženskih prava i  razvoj civilnog društva, Centar za građanske inicijative Poreč – CGI: Tajana Broz i Mirjana Kučer

–          “Žene u politici” – CENZURA PLUS Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda i partnerske organizacije: Udruga PROSPERO, Udruga TARA,Udruga FADE IN:  Neda Milišić

–          “Ravnopravnost – jednaka zastupljenost, jednak status, jednake mogućnosti” – HOMO Udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda i partneri: Grad Pula – Upravni odjel za društvene djelatnosti i Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Grada Pule: Mirjana Galo

–          Pozor – govori žena”- VIMIO Vukovarski institut za mirovna istraživanja i obrazovanje i partner Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Vukovarsko-srijemske županije: Marija Molnar

 

               U okviru predstavljanja Kampanje bit će premijerno prikazan promidžbeni TV i radijski spot “Uravnotežimo se!” čiji je cilj  informiranje javnosti i skretanje pozornosti političkih stranaka na zakonsku obvezu uvrštavanja najmanje 40% podzastupljenog spola na izborne liste za sve razine izbora.

                 U posljednja tri parlamentarna izborna ciklusa udio žena u Hrvatskom saboru nije se bitno mijenjao i kretao se između 21 i 25%. Izbori za Hrvatski sabor 2011. prilika su i demokratska zadaća za važan iskorak u pravcu nadilaženja ovog “staklenog stropa” i uspostave uravnotežene zastupljenosti oba spola u političkom odlučivanju.

               Kampanja se provodi i u suradnji sa županijskim povjerenstvima za ravnopravnost spolova.

               Nadamo se da ćete se odazvati predstavljanju Kampanje i time podržati nastojanja za povećanjem broja zastupnica u sljedećem sazivu Hrvatskog sabora.

               Molimo da svoje sudjelovanje potvrdite na e-mail adresu ured.ravnopravnost@vlada.hr ili na broj telefona 01 63 03 090.

 

Ženska poduzeća lakše prežive krizu

Tradicionalno obilježavanje Svjetskog dana poduzetnica u organizaciji Hrvatske udruge poslovnih žena Krug održano je 27. svibnja u HGK. Predsjednica Kruga Jadranka Radovanić naglasila je kako je Krug volonterska udruga koja ima za cilj povećanje razine suradnje unutar i između tvrtki prema etičkom kodeksu ponašanja u društvenoj i gospodarskoj sferi te poboljšanje položaj žena u poslovnom i obiteljskom okružju. Prije desetak godina u hrvatskom je gospodarstvu bilo ukupno 11 posto žena poduzetnica, dok je najbolja godina bila 2007. kad je zabilježeno 25 posto žena poduzetnica u trgovačkim društvima, a 30 posto u obrtu, a također i 60 je posto žena sa završenim fakultetom. Tada je bilo 24.700 tvrtki koje su vodile žene poduzetnice sa 127.000 zaposlenih. Ove je godine ukupno manje oko 15.000 tvrtki, odnosno 10 do 12 posto, ali u ženskom je poduzetništvu tek dva posto manje tvrtki, naglasila je Radovanić napomenuvši kako u krizi nema značajnije tvrtke koju je vodila žena, a da je otišla u stečaj.

Radovanić je istaknula dva velika projekta u kojima je sudjelovala udruga Krug – projekti Žene u poduzetništvu i Žene u poduzetništvu, politici i znanosti. Također se radi i na edukaciji, a HGK organizira i mentore za pomoć poduzetnicama – početnicama. Sudjelovali su i u ostvarivanju Strategije ženskog poduzetništva 2010.-2013. te u akcijskom planu, a također i u nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova. Radili su i na ostvarivanju baze podataka ženskog poduzetništva, te je Hrvatska po tome među rijetkim zemljama u okruženju. Udruga Krug je započela i s decentralizacijom osnivanjem ogranaka, kojih trenutno ima osam, a koji raspolažu sa 30 posto sredstava, istaknula je Radovanić.

Predsjednik HGK Nadan Vidošević naglasio je kako Hrvatsku ulaskom u EU očekuje europska konkurencija te će za gospodarstvo i uz pripreme biti iznenađenja, a trebat će puno pameti i mudrosti u novim okolnostima. U tom procesu žene neće ostati po strani, rekao je Vidošević poručivši poduzetnicama da šire ideju društvene tolerancije. Također je istaknuo kako valja razmišljati i o vremenu kada će se otvoriti tržište rada, pri čemu može doći do odlaska iz zemlje velikog broja mladih i obrazovanih kadrova.

Predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor istaknula je kako su prema istraživanjima tvrtke u kojima su na čelu žene uglavnom opstajale. Kako je rekla, u zadnje dvije godine razgovarala s brojnim gospodarstvenicima, ali i poduzetnicama koje su imale značajne poslovne uspjehe, osobito u izvozu. Poduzetnice su manje govorile o teškoćama, a više su isticale svoje poslovne planove i govorile o budućnosti, rekla je premijerka Kosor dodavši kako su sve žene radeći težak posao savladavale prepreke. Predsjednica Vlade se osvrnula i na završetak pregovora te pristupanje Hrvatske EU kao osobito važnom trenutku za hrvatsko gospodarstvo jer se time otvara tržište od pola milijardi ljudi, a predviđen je Hrvatskoj za prve godine članstva proračun od 3,5 milijarde eura. Stoga treba raditi i na pripremnom programu za žene poduzetnice u trenutku kad se postane članicom EU te otvore nove perspektive, rekla je premijerka Kosor, istaknuvši pokazatelje vezane za hrvatski izvoz, koji je lani bio veći 18 posto, a dobri su trendovi i u prvim mjesecima ove godine. Istaknula je kako će se uspješno riješiti i pitanje brodogradilišta, a također i poticanje malog i srednjeg poduzetništva kojem je lani odobreno 35 milijuna kuna. Također je istaknula kako je u 2009. godini s tri rebalansa proračuna za sedam milijardi kuna smanjen proračun, ali niti u jednom rebalansu nisu dotaknuli četiri milijarde kuna koje se izdvajaju za rodiljne naknade te dodatak za djecu. Lani i ove godine te su naknade i povećane, naglasila je predsjednica Vlade Jadranka Kosor.

Predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin napomenula je kako je završen nacrt nove Nacionalne politike za ravnopravnost spolova 2011. – 2015., a predviđeno je i stvaranje buduće strategije od 2014. do 2017. Ključ je općeg gospodarskog napretka jačanje položaja žena na tržištu rada te u poduzetništvu. Gordana Sobol, predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora istaknula je kako je, ipak, uz postignute rezultate u razvoju poduzetništva žena danas u Hrvatskoj poslovno ozračje više okrenuto muškarcima. Tako je 2009. godine od ukupnih poticaja za razvoj ženama pripalo tek 5,7 posto. Žena u populaciji je 52 posto, a između 25 i 30 posto je žena poduzetnica od ukupnog broja poduzetnika, te je stoga potrebno čuti i žensko iskustvo u prevladavanju krize, a žene trebaju biti glasnije i agresivnije u traženju svojih prava, istaknula je Sobol.

Izaslanica predsjednika RH i ravnateljica Hrvatskog poslovnog svijeta za održivi razvoj Mirjana Matešić istaknula je kako je u Hrvatskoj manje žena sa znanstvenim titulama te na odgovornim funkcijama, primjerice sudstvu itd. No zato veći broj mladih žena završava visoke škole, a i raste broj žena na drugim položajima. Matešić je istaknula implementaciju društveno odgovornog poslovanja kao europskog i svjetskog trenda u tvrtkama u kojima su žene na odgovornim funkcijama.

Na svečanom su obilježavanju dodijeljene nagrade najuspješnijoj poduzetnici i menadžerici godine. Menadžericom godine je proglašena Jadranka Kvasnička, direktorica tvrtke Croatia Inspect – kontrola kvalitete i kvantitete robe d.o.o. iz Zagreba. Poduzetnicom godine je proglašena Katarina Majić, direktorica tvrtke Ira Commerce d.o.o., veleprodaja za cvjećarnice i uređenje interijera iz Dugopolja. Posebnu nagradu Hrvatske udruge poslovnih žena Krug, predsjednica te Udruge Jadranka Radovanić dodijelila je predsjednici hrvatske Vlade Jadranki Kosor.

Bez ljubavi možemo postati monstrumi

Biti proglašena kraljicom plesa jedne zemlje velika je čast svakoj plesačici. Španjolsku koreografkinju i plesačicu Sol Picó prati takav glas zahvaljujući njezinim predstavama koje postižu velike uspjehe te redovito dobivaju nagrade na domaćem i stranom terenu. Na ovogodišnjem 28. Tjednu suvremenog plesa koji se održava od 24.05 do 02.06. 2011. u Zagrebu i Rijeci trupa Sol Picó Company nastupila je sa predstavom El Llac de les Mosques (Jezero komaraca). U ovoj dinamičnoj predstavi, Sol koristi svoje uobičajene, prepoznatljive “alatke”: jedinstveni osjećaj za humor, višestruka značenja, živu glazbu a i publika igra važnu ulogu jer s njom ulazi u izravnu komunikaciju.

 

El Liac de les Mosques je premijerno izvedena u Barceloni 2009. Gdje ste pronašli inspiraciju?

U životu. Kako starimo tako smo zabrinutiji. Pogotovo mi plesači jer nam je tijelo alat kojim radimo. Predstavila sam optimizam. U predstavi slavimo odrastanje kao dio života i ma koliko svi mi, ponekad, strahovali na kraju sve bude u redu. Život je zabava.

 

Na kraju same predstave navučete plastično odjelo po kojemu je gledateljima dozvoljeno pisati poruke. Što ljudi diljem svijeta, a u zemljama gdje ste izvodili predstavu, poručuju?

Uglavnom su to poruke ljubavi prema meni i predstavi premda ima i onih koji pišu o smislu i filozofiji života i življenja. U svakom slučaju jako lijepo. Na kraju izvedbe poruke fotografiramo i na taj način arhiviramo.

 

Elementi, svojstveni Vašim predstavama, su kaktus, paella i crvene baletne cipelice. Koja je njihova simbolika?

 Kaktus je moj fetiš i obavezno je prisutan u svakoj koreografiji. Do toga je došlo jer je predstava Bésame el Cactus prije deset godina imala veliki uspjeh, bila nagrađivana devet puta i izvodila sam je svuda po svijetu. Kaktus meni, od tada, simbolizira uspjeh. Paellu jako volim i ona je simbol moga porijekla, onoga što jesam. Paella je tradicionalno jelo koje je nastalo u Valenciji, španjolskoj pokrajini gdje sam odrasla. Crvene baletne cipelice prikazuju moja dva plesna odabira u jednom; balet i flamenco. Cipelice su crvene boje zbog flamenca. Neko vrijeme nisam plesala balet već sam se više posvetila suvremenom plesu. Jednom, ne znam kada se to točno dogodilo, iz ladice sam izvukla baletne cipelice i počela plesati flamenco na prstima. I tada sam počela istraživati. Spojila sam klasični i suvremeni ples, balet i flamenco.

 

Krajem ovog mjeseca u Barceloni predstavljate novu predstavu Petra, la mujer araña y el putón de la abeja Maya. Koja joj je tematika?

Predstava govori o mračnoj strani ljudske prirode. Ako nema ljubavi u svakom od nas može narasti jedno čudovište. Bez ljubavi možemo postati monstrumi. Inspiraciju sam pronašla u djelu Die Bitteren Tränen der Petra von Kant njemačkog pisca i redatelja Rainera Wernera Fassbindera.

 

Organizirate besplatne radionice za djecu imigrante. Što Vas je pokrenulo u tom smjeru?

Sol Pico Company pokušava djeci približiti kuturne institucije jer smatramo da su djeca budućnost svijeta. Pored tri velika kazališta u Barceloni školuje se preko sto djece imigranata koji ni ne poznaju sadržaj koji kazališta nude. Mi tu služimo kao spona. Na radionicama im približavamo ples kao jedan od oblika umjetničkog izričaja, izražavanja osjećaja. Na taj im način otvaramo mogućnosti. Mali projekt, veliko srce.

 

 I za sam kraj, kakvi su Vaši dojmovi o Hrvatskoj? Naime, prije dvije godine u Puli ste na 15. Međunarodnom kazališnom festivalu PUF osvojili nagradu Vjetar za istraživačke dosege predstavom Sirena a la Plancha a sada ste upoznali i Zagreb.

  Ljudi su ljubazni i sve je izvrsno. Više puta sam bila ovdje i lijepo je. 

Žene se bore za pravo jakosti, a muškarci za pravo slabosti

“Radi li se o manjku spisateljica ili manjku nagrada spisateljicama?” bilo je zadnje, zapravo, pitanje koje smo postavili u ovom razgovoru Tanji Mravak, spisateljici i laureatkinji Nagrade Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu u protekloj godini. Tanja je prva žena dobitnica te nagrade koja se dodjeljuje već jedanaestu godinu. “Radi se o odluci žirija”, kratkim se odgovorom nadovezala na pitanje i elegantno “izbjegla” da se prethodna rasprava o poziciji žena još proširi i na poziciju spisateljica. Temu o rodnim ulogama je nalagala njena knjiga odličnog naslova “Moramo razgovarati”, koju je prošle godine objavio Algoritam. U toj nevelikoj zbirci kratkih priča Tanja Mravak tako je uspješno  evocirala tradicionalne obrasce razgovora među ljudima koji dijele živote (uglavnom parovima, ali ima i drugih obiteljskih kombinacija) da se čini kako da čitate transkripte dijaloga koje ste već negdje čuli. A kroz te je pokušaje razgovora, dočarala cijeli svijet tih likova.

Inače, Tanja Mravak (1974.) odrasla je u Sinju, živi u Splitu gdje radi u Centru za autizam i “Moramo razgovarati” je njena debitantska knjiga.

 

Vaše osvajanje nagrade Jutarnjeg lista je opisano kao iznenađenje, a i sami ste rekli da niste očekivali nagradu. Prethodno ste dobili odlične recenzije knjige i ušli ste u uži krug nominiranih među kojima nije bilo očitog favorita pa zbog čega onda takvo iznenađenje?

– Ne mogu govoriti u ime ostalih iznenađenih, ali ja sam stvarno bila. Jako sam malo o tome prije dodjele razmišljala, prijatelji su govorili ili da glumatam ili da nisam normalna. Sve što sam o toj nagradi mislila je ‘Tko će je od ostalih četvero dobiti’. U stvari, uopće nemam izgrađen stav o svojoj knjizi, ona meni jednostavno postoji. Sve te odlične recenzije su me radovale, ali nisu  promijenile moj odnos prema knjizi. Iz te pozicije nisam je ni mogla uspoređivati s ostalim nominiranim knjigama. Tek kad su me posjeli u prvi red na sjedalicu na kojoj je pisalo moje ime, postala sam svjesna da sam ja s njima. Moja je situacija pomalo podvojena. Svakodnevni život i posao kojim se bavim nemaju nikakve veze s pisanjem tako da osjećam trunke iznenađenosti čak i kad se samo i nađem u književnim krugovima.

 

Vaši su dijalozi i stanja likova koji ih izgovaraju kao precizno zabilježeni odjeci rečenica i odnosa kojima sam, čini mi se, barem u djetinjstvu svjedočila tisuću puta i kako sam odmicala u čitanju, tako mi se mučnina taložila zbog te zadatosti, prepoznatljivosti i nekakve prepuštenosti beznađu koja visi iznad tih dijaloga. Rekla bih da ste dobra promatračica međuljudskih odnosa?

– To mi laska, to da ste osjetili mučninu. Jer osjetila sam je i ja gledajući ili sudjelujući u odnosima sličnima ovima iz priča. Proboje mučnine, bezizlaznost, zapletenost u svoju i tuđu neiskrenost, a sve upakirano u nevažne, ponekad i smiješne razgovore. Ti ljudi nikad ne dopiru do samih sebe pa onda ni do drugih. Žive zadane uloge, loše glumljene. Postaju neprijatelji sami sebi. Ako sam svojim pričama uspjela to dočarati, postići taj dojam, onda sam uspjela u naumu.

 

Čini mi se da je to strašna, prijeteća rečenica “Moramo razgovarati” krenula u optjecaj negdje u generaciji naših roditelja i u našoj postala frekventna, dok se u obiteljima naših baka i djedova nije ostavljalo previše prostora raspravama; “znalo se” što je čija dužnost i oko toga nije bilo razgovora. Kao vi gledate na taj razvoj komunikacije unutar različitih generacija?

– Užasavam se rečenice ‘Moramo razgovarati’. Te dvije riječi u sebi komprimiraju dugotrajni nedostatak razgovora, prešućivanje, podrazumijevanje, neiskrenost i uopće manjak svih sredstava dobre komunikacije. Sjećam se svog odrastanja. Komunikacija je bilo nešto što se uči napamet umjesto da se razvija kao vještina. Čini mi se da su svi razgovori bili isti. Smiješno mi se sad sjetiti situacija kad bi nam dolazila rodbina s “privremenog” rada u Njemačkoj. Očito je bilo da su oni počeli živjeti drugačije živote, djeca su zaista razgovarala s roditeljima, a oni su se tih razgovora pomalo sramili ispred mojih roditelja. Točno onoliko koliko u drugim područjima kaskamo za razvijenijim državama, kaskamo i za razvojem komunikacije i izgradnje odnosa općenito. Danas se nalazimo i u toj tranziciji. Moramo svjesno učiti nešto što bi se trebalo naučiti prirodno i zaboraviti modele ponašanja koje smo usvajali odrastajući.

 

To odrastanje je proteklo u Sinju, dok sada živite u Splitu. Koliko se  komunikacijske navike i obrasci razlikuju u te dvije sredine? Kojoj bi sredini knjiga “Moramo razgovarati” bila bliža?

– U obje sredine primjećujem sve obrasce koji su mi poslužili kao predložak za priče. U Sinju to možda više uočavam jer je manji broj ljudi i imate uvid u veći broj odnosa i načina komunikacije. U manjim sredinama nužno ste okruženi ljudima s kojima se baš i ne biste družili. U Splitu sam odabrala ljude u čijem mi je društvu ugodno pa izgubim objektivnost, ali prisluškujem jednim uhom i one ostale.

 

Jeste li se zbog autentičnosti odlučili pisati dijaloge na dijalektu?

– Bilo bi strašno da sam ljudima koji pripadaju nekakvom srednjem ili nižem srednjem sloju prikačila standardni jezik. Način govora njih bitno određuje. Situacije u kojima se nalaze intimne su, kućne. Dijalekt je u dijalozima, dakle, morao biti. A upotrijebila sam onaj za koji sam najsigurnija. Nije to pitanje samo rječnika ili narječja, na ovom dijalektu znam emotivnu vrijednost riječi i izraza. To mi je bilo važnije od samog dijalekta.

 

Umjetnica Nika Radić je prije par mjeseci u Zagrebu održala izložbu pod istim nazivom “Moramo se razgovarati”. U uvodu kataloga je napisala: “Moramo se razgovarati. I znam da razgovori koji tako počnu obično ne idu dobro, ali to je valjda i dalje potreba. Nadamo se da će nas sugovornik razumjeti, a onda nam se čini da nas drugi razumiju samo ako su to, o čemu govorimo, već i tako i tako osjetili i sami.” Što mislite o tome? Možemo li razumjeti jedni druge?  

– Često razmišljam o tome koliko se stvarno možemo razumjeti ukoliko ne proživljavamo isto. Ali u konačnici to nije ni važno, važno je tolerirati i prihvatiti različitosti, naučiti i osvijestiti da nitko od nas nije referenca za vrijednosti, stavove i načine života. Čula sam za tu izložbu i zanimljivo mi je da se baš u ovom trenutku različitim umjetničkim izričajima propituje tema o kojoj pišem.

 

Dva tipa ženskih likova moglo bi se ugrubo podijeliti na one starije koje su brižne majke i poslušne supruge i na nešto mlađe čija bi se uloga mogla sažeti u kratkom dijalogu iz priče Rame, koljeno, ležaj: “Čini mi se da smo se dogovorili da nećemo dilit poslove na muške i ženske, jel tako?” “Je, tako je. Samo šta ja sve radin”. Misliš da je to i odraz društvene raspodijele uloga?

– Književni kritičar Vladimir Arsenić dao je vrlo točan naziv nekim mojim muškim likovima: muškarac u tranziciji. Ali rekla sam već, svi smo u tranziciji. U kratkom se roku dogodila promjena u načinima života. Ljudi odjednom više ne žive onako kako su živjeli njihovi roditelji, a pogotovo ne onako kako su živjeli njihovi djedovi i bake i preci stoljećima prije. Nalazimo se u vremenu kad se uloge izjednačavaju i pri tom se događaju čudnovate, ponekad i smiješne stvari. Poznajem nezanemariv broj  muškaraca koji su s patrijarhatom odlučili raskrstiti na način da su odbacili ulogu pater familiasa, snažnog muškarca. I uz to su odbacili preuzimanje odgovornosti, sitne popravke po stanu i uopće sve što je značilo “biti muško”. To je neka muška emancipacija koja se u posljednje vrijeme događa. Žene se bore za pravo jakosti, a muškarci za pravo slabosti. Pokret je to koji se ne odvija baš jako evidentno, ali naslućujem mu obrise. Društvena (pre)raspodjela uloga je igra koja je u tijeku, čekamo rezultate.

 

Ima li to kakve veze s onim što ste rekli u intervjuu Jutarnjem listu da je “…vrlo tanka granica između borbe za ženska prava i krajnosti koja je kontraproduktivna.” Možete to malo objasniti?

– Objasnit ću to pitanjem. Ukoliko bi na izbornim listama bio otprilike jednak broj žena i muškaraca bi li to nužno pridonijelo njihovoj kvaliteti? Jednako je i u drugim zanimanjima. I kad sam se već dotaknula politike i žena, zanimljivije mi je da je jedna žena bila značajna karika koruptivnog lanca nego to što nam je žena premijerka.

Prebrojavanja su mi problematična i kontraproduktivna. Ravnopravnost na papiru, pa i u brojkama ne znači ništa ukoliko kriterij prije toga nije kvaliteta. Nažalost, daleko smo i od jednog i od drugog. Sad nam svima zajedno, muškarcima i ženama, predstoji borba za ljudske, profesionalne i društvene vrijednosti. Nalazimo se u trenutku kad treba utjecati na akutne probleme, od zlostavljanja u obitelji do privatnih pitanja na razgovorima za posao, a istovremeno odgajati nove generacije da do njih ni ne dođe. A bojim se da pravog plana ni za što od ovoga nemamo. 

Mara Matočec – prva hrvatska političarka

9. lipnja na HTV-u 1 oko 15.25

U Đelekovcu pokraj Koprivnice 1885. rođena je Mara Matočec, jedinstvena žena -političarka koja će prirodnom inteligencijom i velikom marljivošću postati idol seljačkih žena u Radićevu pokretu.

Muž joj je 1918. nestao na istočnoj fronti pa je Mara poput mnogih žena ostala sama s djecom. Umjesto da tuguje u samoći, pisala je buntovne pjesme o seljačkim brigama.

Učlanila se u Hrvatsku pučku seljačku stranku i ubrzo od naoko priproste i neuke seljanke postala žestoka agitatorica za ravnopravnost žena. Danas kada je sve više žena u politici, samo se rijetki sjete veličanstvene i nepravedno zaboravljene, prve među njima – Mare Matočec.

Redateljica i scenaristica: Nada Prkačin
Snimatelji: Karmelo Kursar, Mario Britvić, Ivan Kovač
Montažeri: Nedeljko Fabijanić, Branko Habuš
Proizvodnja: HTV, 2011.
Urednik redakcije Dokumentarni program: Ninoslav Lovčević

I BUDUĆNOST JE NAŠA!

Mi – lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, transpolne, interspolne, queer, aseksualne, panseksualne i kvir strejt osobe; pederi i lezbe, trans, bi i kvir ljudi svih boja –

29. lipnja 2002. godine iskorakom kontra predrasuda na prvoj hrvatskoj Povorci ponosa Zagreb Pridea uzdignute glave koračali smo svjesni svog ljudskog dostojanstva i građanskih prava, izašli zauvijek iz tišine i prestali biti nevidljivi. Jer od toga dana više nismo vreće za iživljavanje i klaunovi za ismijavanje.

Znajući da će zagrebačkih prajdova biti dok god bude i Zagreba i Hrvatske, 2003. izašli i izašle smo opet ponosno na ulice našega grada prosvjedujući protiv nepravde i nasilja, zahtijevajući naša prava u zakonima i institucijama naše zemlje. Jer policija je tu da štiti svaki poljubac.

Uzvikom živjela različitost 2004. godine na trgove i ulice izašle su transrodne i transpolne osobe, glasno i javno ustvrdivši da imamo isključivo pravo donositi odluke o našim tijelima i da nikakva ideološka, politička, zakonska, medicinska ili religijska norma ne smije kršiti integritet naših tijela protiv naše volje i kočiti što i kako želimo raditi s našim tijelima. Jer transrodno je zgodno.

Da je Povorci ponosa Zagreb Pridea, i nama LGBTIQ osobama, mjesto u gradu, među našim sugrađankama i sugrađanima, da se naš ponos i ljudsko dostojanstvo neće iznova gaziti i iznova gurati u ormar pokazali smo 2005., ponosne i ponosni zajedno. Jer za brak smo spremni.

Živ(j)eti slobodno, ne samo u Zagrebu, nego i u svim drugim dijelovima zemlje, i u cijeloj jugoistočno-europskoj i balkanskoj regiji, i šire, rekli smo na ИНТЕРnacionala Prideu 2006. afirmirajući pravo na slobodu okupljanja uvijek i svugdje, slobodu protestiranja i slobodu izražavanja. Jer sise i guzice su lijepe.

Pederi i lezbe na ulici i u duši bili smo 2007. godine, jer smo izborili i ostvarili pravo na javnost i vidljivost, jer ćemo se uvijek boriti za život svih bez nasilja i bez diskriminacije. Jer ormar je za odjeću, a ne za ljude.

Snagom zajedništva 2008. godine imali smo, i imamo i dalje, hrabrosti graditi društvo solidarnosti, podrške i zajedništva u kojemu nitko više neće skrivati svoju ljubav, bojati se prijaviti nasilje, društvo u kojemu ćemo se zajednički suprotstaviti nasilju, mržnji i heteroseksizmu. Jer s naše strane ulice je toplije.

Zagreb Pride 2009. izborio se za otvorenost našeg grada prema prihvaćanju različitosti i sudjelovanju u životima i iskustvima svih svojih sugrađana i sugrađanki. Ostvarenjem tih vrijednosti činimo nas same boljim ljudima, a naše društvo i naš grad, boljim društvom i boljim gradom. Jer Pride je i domoljubni čin.

Organi reda su nas služili dok smo 2010. išli dublje, slaveći slobodu rodnog izražavanja, ljubavi i seksualnost svih ljudi kroz bezbroj naših rodova i izričaja. Jer Hrvatska to može progutati.

Ove, 2011. godine, slavimo naših prvih deset – jer i budućnost je naša.

Naša borba i otpor svakom fašizmu, nacionalizmu, rasizmu, mačizmu, heteroseksizmu i nasilju nije završena. Pred nama je desetljeće – naših drugih deset – zrelosti, rasta i novih pobjeda.

Pravo da se naše ljubavi i naše životne zajednice priznaju i definiraju zakonima još nije ostvareno, ali i ta je pobjeda pred nama. Jer Hrvatska će biti katolička kao Španjolska.

Izborit ćemo se za emancipirano i laičko obrazovanje u našim školama i fakultetima u kojemu će svako dijete imati pristup seksualnom odgoju neopterećenom predrasudama, religijom i čarobnjaštvom. Jer znanje oslobađa.

Izgrađivat ćemo naše obitelji, odgajati i školovati našu djecu, podržavati se u znaku ljubavi i solidarnosti, imati veliku, ponosnu i samosvjesnu LGBTIQ zajednicu, društveno odgovornu i utjecajnu. Jer mi smo svugdje.

Zajedno s drugima, zalagat ćemo se za puno poštivanje načela i prakse laičke države i vrijednosti laicizma u skladu s Ustavom RH radi osiguravanja autonomije našega društva od bilo kojeg konfesionalnog utjecaja. Jer trebamo manje kaptola, a više zakona.

Bespoštedno, odlučno i beskompromisno ćemo ustrajati u suzbijanju fašizama, neoustaštva, nacionalizma, ksenofobije, šovinizma i seksizma – do njihovog potpunog nestanka. Jer s fašistima se ne razgovara.

Svake godine i dalje ćemo koračati u Povorkama ponosa Zagreb Pridea, boreći se za potpuno i dostojanstveno pravo na slobodu javnog okupljanja i izražavanja svih ljudi. Jer psi laju, a prajdovi prolaze.