Caritas preuzima Sklonište za žrtve obiteljskog nasilja-štićenike neće propitivati o vjeri

Sa svoje službene e-mail adrese, udruga “Mirta” odaslala je obavijest partnerima i suradnicima kako je “primorana zatvoriti program Skloništa za žrtve nasilja u obitelji, zaključno s 30. travnja, te da je, odlukom Grada Splita, ključeve prostora u kojem je djelovalo Sklonište predala Caritasu”…

Iz gradskog Upravnog odjela za socijalnu skrb, zdravstvenu zaštitu i suradnju s braniteljima potvrdili su nam tu informaciju. Pročelnica Romana Škrabić ističe, međutim, kako Grad Split nije imao utjecaja na takvu odluku.

– Iz Skupštine udruge zamolili su nas da imenujemo komisiju ili neko drugo pravno tijelo koje će preuzeti ključeve Skloništa koje je djelovalo u gradskom prostoru jer ga je “Mirta” odlučila zatvoriti krajem travnja.

Provođenje programa zaštite žrtava obiteljskog nasilja nesmetano će nastaviti Caritas splitsko-makarske nadbiskupije – odgovara Škrabić.

Poruke i pozivi

Pokušali smo dobiti odgovor i iz “Mirte”, ali bez uspjeha. Predsjednicu udruge Agnes Jelačić i voditeljicu “sigurne kuće” Adrijanu Bedricu uporno smo nazivali i ostavljali poruke. Zanimljivo je i da se na dežurni telefon u udruzi javljala samo automatska sekretarica.

Podsjetimo, početkom travnja pisali smo o tomu kako su žrtve nasilja u Splitu ostale bez Skloništa jer je otkrivena adresa “sigurne kuće”.

Iz “Mirte” su to naknadno demantirali, rekavši da Sklonište nije zatvoreno, nego zbog “neizvjesnosti u financiranju” od ožujka nisu u taj objekt primane nove korisnice. Sudeći prema razvoju situacije, financijske probleme “Mirta” u međuvremenu nije riješila.

– Nismo pratili što se događa s tom udrugom, nemamo veze s njima. Činjenica je da smo mi prije godinu dana na sastanku u Žrnovnici okupili predstavnike svih gradova i općina u županiji i predstavili im naš projekt skloništa za žrtve nasilja u obitelji.

Uopće nije neobično da Caritas stoji iza takvih inicijativa jer upravo mi vodimo “sigurne kuće” u Šibeniku i Rijeci i nikad nikakvih problema nismo imali. Sad, kad je “Mirta” odustala od vođenja Skloništa, iz Grada su se obratili nama.

To ne znači da u ovom poslu dalje nema mjesta za udruge; u “sigurnoj kući” ima, naime, samo 10 mjesta, a europski normativi nalažu da ih, sukladno broju stanovnika, imamo 70 – govori Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa splitsko-makarske nadbiskupije.

Samo deset mjesta

Iako će jedna crkvena institucija voditi Sklonište za žrtve nasilja, to ne znači, ističu u Caritasu, da će se štićenicima gledati koje su vjere.

– Mi ćemo u radu Skloništa definitivno promicati pastoralne poruke, što ne znači da krov nad glavom nećemo pružiti svima, bez ikakvih predrasuda.

Jedino što će osoba koja dođe u “sigurnu kuću” trebati imati rješenje o zaštiti koje izdaje Centar za socijalnu skrb. Kao poslodavac imamo, naravno, pravo birati koga ćemo zaposliti – pojašnjava Ivna Čevra, socijalna radnica u Caritasu, koja će vjerojatno biti i voditeljica njihova Skloništa.

Grad će i dalje davati novac

Kako iz Grada ističu da financiranje “sigurne kuće” nikada nije bilo upitno, te da će tako biti i ubuduće, u “Mirti” smo pokušali doznati kakvi su se točno problemi javljali na području te suradnje. No, do čelnica ove udruge jučer je, ponavljamo, bilo nemoguće doći.

Otvaranje prvog lipnja

Iz Caritasa kažu kako bi Sklonište trebali otvoriti najkasnije 1. lipnja. Financijska konstrukcija već je dogovorena: 250.000 kuna mjesečnih troškova za održavanje prostora snosit će jedinice lokalne samouprave na području županije, od toga najviše, naravno, Grad Split.

Glavarinu od 3200 kuna po štićeniku osigurat će Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, a ostala potrebna sredstva Caritas će, ističu u ovoj ustanovi, pokušati dobiti iz pretpristupnih fondova Europske unije, te od međunarodnih crkvenih udruga kao što je “Renovabis”.

Pripojiti naš ured Pučkom pravobranitelju bio bi veliki korak unazad za ravnopravnost spolova

Krajem srpnja bit će osam godina kako je osnovana institucija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Od početka je na toj poziciji Gordana Lukač Koritnik, nestranačka osoba s prethodnom odvjetničkom karijerom i dugogodišnjim iskustvom u radu na ženskim ljudskim pravima. Te 2003. godine počela je raditi, kako kaže, bez budžeta i ureda. Rad na ravnopravnosti spolova s nula kuna i iz vlastite kuhinje – vrlo prikladna metafora. Od onda su se stvari ipak pokrenule i danas u Uredu pravobraniteljice na Cvjetnome trgu radi jedanaestero ljudi. I što je važnije, svi znaju za taj Ured; i policija, i socijalne službe, i sudovi, i poslodavci, a dobrim su dijelom i žrtve diskriminacije na temelju spola i seksualne orijentacije upoznate s tim da se tamo mogu obratiti za pomoć. Pregled rada pravobraniteljice i njenoga tima možete naći u godišnjim izvješćima na njihovi internetskim stranicama.  I kada su se stvari uhodale, stigla je najava da bi  Ured, zajedno s uredima pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i za djecu, vrlo vjerojatno mogao završiti pod Uredom pučkog pravobranitelja. To bi trebala biti odredba izmijenjenoga Zakona o pučkom pravobranitelju, koji će uskoro biti upućen u parlamentarnu proceduru. Dok se iščekuje što će biti, razgovarali smo s pravobraniteljicom Gordanom Lukač Koritnik o tome što bi takav potez značio za rad njena ureda, odnosno za borbu za  ravnopravnost spolova i suzbijanje diskriminacije.   

 

Što Vi mislite o pripajanju Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Uredu pučkog pravobranitelja?

–  Utopiti naš Ured u jednu veliku instituciju bio bi veliki korak unazad u radu na ravnopravnosti spolova. Zapravo bi se u tom slučaju radilo o ukidanju Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, mada svi govorimo o  “pripajanju”. Mi nismo Vladin ured, već neovisna institucija koja je zadužena za provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova. Pripajanjem gubimo neovisnost pa to onda smatram ukidanjem. Naročito mi smeta što smo dovedeni u situaciju da se branimo, a ne čuje se one koji su to sve kreirali. 

 

Mislite na Ministarstvo pravosuđa?

–  Da. Nemamo informacije po kojima bismo mogli zaključiti čija je to ideja, zbog čega je nastala, što se hoće time postići… Naravno, svatko ima pravo reći ako smatra da ovaj Ured ne funkcionira i da bi daleko bolje bilo da je u sklopu Ureda pučkog pravobranitelja, ali nitko to nije rekao, niti se navodi da je to razlog promjena, nego se samo maglovito spominje da ima nekih preklapanja u radu pravobraniteljstava pa me zanima koju su to preklapanja i kako bi se ona bolje riješila kada bismo svi bili u istom uredu? I ovako surađujemo i zajednički rješavamo slučajeve koji se tiču, na primjer, višestruke diskriminacije i ne mislim da bismo išta poboljšali da smo pod istim krovom. Dapače.

 

Tvrdite da bi u takvim “integriranim” okolnostima vaš Ured izgubio samostalnost?

– Naravno. Uvijek čelna osoba odlučuje o politici svoje institucije, pa bi tako bilo i s pučkim pravobraniteljem. On određuje prioritete, a s takvom količinom raznoraznih poslova, ravnopravnost spolova sasvim sigurno ne bi bila prioritet.

 

Ministarstvo pravosuđa odluku obrazlaže namjerom da se ojača Ured pučkog pravobranitelja. Možda bi se takvim organizacijskim preustrojem i  poboljšala funkcionalnost i učinkovitost sustava zaštite ljudskih prava u cjelini, ali kako bi se odrazila na zaštitu ravnopravnosti spolova?

– Dvije su moguće solucije: jedna je da se u okviru Ureda pučkog pravobranitelja nastavi raditi na zaštiti ravnopravnosti spolova kao što se i do sada radilo, ali se onda pitam zbog čega je takav preustroj uopće potreban? Drugi je scenarij izvjesniji i po nas gori, a to je da se ljudi koji imaju specifična znanja prebacuju na druge poslove, što bi automatski smanjilo rad na ravnopravnosti spolova, a ne bi puno pomoglo jačanju institucije pučkog pravobranitelja, jer nije isto raditi na problematici diskriminacije po rodnoj osnovi ili seksualnoj orijentaciji i problematici Roma i nacionalnih manjina. Ljudi iz ovog Ureda nisu za to specijalizirani. Time bismo dobili Ured pučkog pravobranitelja koji bi imao znatno više kadra i sredstava nego do sada, jer bi mu se pribrojiti proračuni i ljudi svih pravobraniteljstava, pa bi netko tko gleda samo površno i formalno zaključio da je Ured ojačao. A zapravo bi se dogodilo izjednačavanje s ombudsmanima u regiji, gdje je upravo tako – sve pod jednim krovom. Pa kada pročitate godišnji izvještaj, recimo, srpskog ombudsmana onda vidite da su od 130 stranica izvještaja, dvije posvećene ravnopravnosti spolova. Ta je tema nevidljiva unutar jednog krovnog ureda ombudsmana.  

 

Vaša godišnja izvješća potvrđuju jako širok obim rada. Od silnih pritužbi – samo se 2010. radilo na 742 predmeta – do analiza i istraživanja raznih područja. Mislite da ne biste mogli obavljati toliko posla da ste u sklopu Ureda pučkog pravobranitelja? Biste li uopće bili dovoljno ekipirani da možete raditi sve što radite sada?

– Sigurno ne bismo radili sav taj posao. Pretpostavljam da bismo se i dalje bavili individualnim slučajevima diskriminacije, pritužbama građana, ali mi ne radimo smo to, već i analize, prošle godine, na primjer, udžbenika iz povijesti i zastupljenosti žena i muškaraca u obrazovanju, donosimo preporuke, pratimo sudsku praksu, tržište rada i medije, uspostavili smo kontrolu nad svima koji su dužni provoditi zakone o ravnopravnosti spolova i suzbijanju diskriminacije… Svatko može u našim javno dostupnim izvješćima provjeriti što to sve radimo. Ako dođe do spajanja, vidjet ćemo što će izvješće pokazati sljedeće godine. Pučki pravobranitelj bi u tim novim okolnostima morao napraviti novu shemu svog ureda i pitanje je na kojim bi poslovima ljudi koji se bave ravnopravnošću spolova završili, a očekujem i da bi nakon nekog vremena neki od njih mogli ostati i bez posla. Već smo samom najavom o ukidanju Ureda zadobili težak udarac, jer više ne možemo planirati i ljudi su dovedeni u stanje neizvjesnosti. Na primjer, planirali smo veliki međunarodni okrugli stol, što radimo rijetko, samo kada mislimo da je nešto jako važno. Sada smo stali s organizacijom, jer ne znamo što će biti za koji mjesec.

 

Je li ta odluka posljedica formalnog zadovoljavanja EU, s obzirom da je  jedan od zahtjeva za zatvaranje Poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim pravima jačanje pozicije pučkog pravobranitelja?

– Spajanje samostalnih pravobraniteljstava nije uvjet za zatvaranje Poglavlja 23, i to je jasno rekla Europska komisija. Uvjet je jačanje Ureda pučkog pravobranitelja. EU generalno smatra da pravobraniteljske institucije treba pojačati. Tako je za zatvaranje Poglavlja 19, socijalna politika i zapošljavanje, trebalo ojačati ostale pravobraniteljske institucije. Kada su 2008. godine doneseni novi Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o suzbijanju diskriminacije, bilo je rečeno da će se naš Ured kadrovski ojačati, ali se za to nisu odobrila sredstva sve dok prošle godine nije trebalo zatvoriti to Poglavlje pa su nam financijski omogućili da zaposlimo tri osobe. Time smo zadovoljili uvjete za zatvaranje  Poglavlja 19, da bi nas sada zbog drugog poglavlja odlučili ukinuti.

 

Znači da se Ured pučkog može ojačati tako kao i vaš; otvaranjem novih radnih mjesta za njihove potrebe, a ne pribrojavanjem drugih pravobraniteljstava?

–  Apsolutno, i nitko nema ništa protiv toga. Dapače, mislim da je jako važno da se institucija pučkog pravobranitelja ojača, ali u onim nadležnostima koje ima.

 

Je li vas itko službeno obavijestio o promjenama?

– Ostale pravobraniteljice i mene je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković pozvao na razgovor i rekao nam je da je osnovana radna skupina za izradu novog Zakona o pučkom pravobranitelju. Izmjene su nužne, jer po starom Zakonu pučki pravobranitelj uopće nema nadležnosti za poslove kojima se bavi. Ministar nam je rekao da je ta radna skupina zaključila da bi trebalo spojiti pravobraniteljstva. Tu postoji nimalo zanemariv problem, a taj je da u tu radnu skupinu nisu pozvane pravobraniteljice, što bi trebao biti dio demokratske procedure. Ovako se o sudbini pravobraniteljstava odlučuje bez ikakvih prethodnih istraživanja ili konzultacija. Očito je radna skupina jednostavno dobila naputak da spoji urede, što je u medijima više puta rekao i pučki pravobranitelj. Drugim riječima, izjave ministra i pučkog pravobranitelja se razlikuju.

 

Sudeći prema izjavama, pučki pravobranitelj se ne buni protiv takvog rješenja?

– Pučki pravobranitelj odbija pomisao da je to njegova ideja, ali ne odbija da se to realizira. Da je rekao da se s tim ne slaže, vjerojatno bi stvari krenule u drugom pravcu.

 

Kako s aspekta rodne ravnopravnosti gledate na to da tri pravobraniteljice dođu pod nadležnost pravobranitelja?

– Osobno sasvim sigurno neću biti zamjenica bilo kojem pučkom pravobranitelju, jer bih time priznala da se može i tako raditi. Što se tiče rodne ravnopravnosti, dovoljno je reći da pučki pravobranitelj ima trojicu zamjenika, tako da četvorica muškaraca vode tu instituciju.

 

U listopadu Vam ističe mandat. Je li točno da se ne namjeravate ponovno kandidirali?

– Nemam se namjeru kandidirati. To su vrlo dugi mandati od osam godina i ne mislim da je dobro ni za mene ni za državu da budem na tom mjestu 16 godina. Odluku sam donijela ranije i neovisno o ovim promjenama. Ako do spajanja dođe još u trajanju moga mandata, onda ću s pozicije otići i prije.

Djelujte u interesu žena i zajednica

Prijevod Helena Jularić Fak

Reagiranje Mreže GenderCC – Women for Climate Justice vezano uz klimatske pregovore u Bankoku održanima početkom travnja 2011. godine donosimo u cijelosti.

“Kako su klimatski pregovori u Bangkoku pri kraju sve je više razloga za brigu za žene, ne samo zbog bitnih pitanja već zbog samog smjera u kojem idu pregovori.  Nastojanja razvijenih zemalja da se zaborave Protokol iz Kyota i Akcijski Plan s Balija su prilično očita dok se rasprava o dugoročnoj suradnji odugovlači. Bojimo se da smo zaglavili s napola pečenom pitom iz Kopenhagena i Cancuna.

Štoviše, držimo da je jedva prosijano brašno, kao što razvijene zemlje nastavljaju izbjegavati svoju povijesnu odgovornost, snažno se oslanjaju na kriva i riskantna rješenja i neriješene zadaće kako bi spriječile sadašnju klimatsku krizu.

Ublažavanje – razina ambicije među razvijenim zemljama u smanjivanju emisija stakleničkih plinova (GHG) je daleko ispod onoga što propisuje znanost. I zbog toga što je većina njih toliko ovisna o ugljičnom gospodarstvu, zemlje u razvoju će vjerojatno navesti najmanje 70 posto zahtjeva za ublažavanje da se izvrše do 2020.god.

Alarmantno je to da nastojanja ublažavanja uključuju prijelaz na nuklearnu energiju koja je nedavno pokazala razorni učinak koji čak niti vrlo napredna i pripremljena zemlja poput Japana nije mogla kontrolirati. Unatoč oskudnim podacima što se tiče rodne različitosti, neke studije su pokazale da su žene revnosnije za obnovljive izvore energije nego za nuklearne. U dva istraživanja iz 1995. i 1997., više Koreanki je bilo protiv nuklearne energije. 2005. god. samo je 22 posto žena odobravalo odgodu faze nuklearne energije iz Njemačke.

“Čista energija” također još uključuje veliki raspon hidro energije, unatoč dugoj tradiciji nasilno iseljenih zajednica u Mekongu i drugim područjima te degradiranju riječnih tokova i biološke raznolikosti, bez obzira na “zaštitne mjere” financijskih agencija, pogotovo onih koje su prihvatile multilateralne banke za razvoj.

I koliko god je važno integrirati rodnu različitost u tržišta ugljika i REDD Plus, ovi potonji još predstavljaju kriva rješenja koja mogu voditi do koruptivnih borbi za izvore i mogu uzrokovati opasnost, progon i obespravljenost.

Transfer tehnologije – Također nema znakova da se barem ublaži režim “intelektualnog vlasništva”, tako da se prikladne i strateške tehnologije učine dostupnim i prihvatljivim za zajednice čija se klimatska elastičnost mora izgraditi i ojačati. Isti režim se mnogo puta susretao s varijacijama sjemenja i biljaka koje su žene generacijama uzgajale, a kompanije s genetski modificiranim uzgojem su preuzele, ako ne i uništile njihove zajednice.

Prilagodba – Pozdravljamo poziv nekih zemalja za rodnom ravnotežom u odboru za prilagodbu. Međutim, još uvijek nije jasno hoće li rodna pripadnost ostati kriterij u izboru inicijativa za prilagodbu. Također nije još sigurno hoće li 50 posto sredstava otići na prilagodbu. Čak i samo uređenje Zelenog klimatskog fonda (GCF) ostaje nejasno. Mi tražimo najmanje 30 posto sredstava GCF-a i takozvanih inovativnih izvora za inicijative prilagodbe za žene usredotočene na rodnu pripadnost.

Financije – Ali mi ne tražimo samo komad pite: Financijski izvori za GCF moraju biti dodatni, rangirani, javni, moraju imati dozvole, biti izravno dostupni, prikladni i predvidivi. Također i zemlje u razvoju moraju imati veliki udio u upravi i operacionalizaciji Fonda.

Prema ishodu iz Bangkoka, imamo osjećaj da je propušteno puno prilika. Stoga urgiramo vlade, naročito razvijenih zemalja, a pogotovo Sjedinjene Američke Države da krenu naprijed na način da se poštuje multilateralni postupak i djeluju u interesu žena i zajednica.”

 

Nagrada Mary Zirin

Prijevod Maja Gačić

“Udruga žena na slavenskim studijima” (AWSS) objavljuje natječaj za nagradu Mary Zirin za 2011 godinu. Nagrada Mary Zirin u vrijednosti od $500 dobila je ime prema neovisnoj učenjakinji i osnivačici organizacije “Women East-West”, te promovira dostignuća neovisnih istraživača/istraživačica i potiče stipendiranje i rad na područjima slavenskih ili srednjoistočnih europskih ženskih studija. Odbor Zirin nagrade prima prijave (uključujući i onih koji se sami prijave) sve do 01. kolovoza 2011.

 

Prijave moraju sadržavati:

(1) pismo prijave na ne više od 2 stranice s dvostrukim proredom;

(2) životopis kandidata/kandidatkinje; i

(3) primjer publikacije (npr. članak ili poglavlje knjige).

Pismo kandidata/kandidatkinje mora predstaviti njegov/njezin doprinos području istraživanja, kao i radove koji su u tijeku.

 

Odbor potiče prijavu kandidata/kandidatkinja u svim karijernim fazama. Za potrebe ove nagrade, neovisni istraživač/ica definira se kao istraživač/ica koji/a nije zaposlen/a na instituciji višeg obrazovanja, ili je zaposlenik/ca sveučilišta ili fakulteta, ali nema uvjete kako bi se natjecao za institucionalnu potporu za istraživanje (npr. oni koji predaju, ali su zaposleni na određeno, ili pak oni koji su zaposleni na administrativnim mjestima). 

 

Prijave iz zemalja CIS i srednjo-istočne Europe su dobrodošle.   

     

Prijave se šalju na mail adresu Paula Michaels-
paula-michaels@uiowa.edu

 

ili poštom na adresu-

Prof. Paula Michaels, 106 Hanford Rd., Chapel Hill, NC 27516, USA.

Za djelomičnu listu prošlih dobitnika i ostale informacije vidjeti: http://www.awsshome.org/zirin.html

40% optužbi za rodno uvjetovane zločine se odbacuje

Prijevod Ljiljana Žegrec

 

Svake godine, organizacija Women’s Initiatives for Gender Justice (Ženska inicijativa za rodnu pravdu) izdaje izvještaj o napretku Međunarodnog kaznenog suda (ICC) na području donošenja rodno inkluzivne pravde. Razgovarali smo s Brigid Inder, izvršnom direktoricom te udruge o problemima navedenim u godišnjem izvještaju za 2010.

 

AWID: S kojim ciljevima ste krenuli u stvaranje Rodnog izvještaja za Međunarodni kazneni sud? 

Brigid Inder (BI): Rodni izvještaj za Međunarodni kazneni sud radimo svake godine od 2005. Jedna je od naših strategija zagovaranje participacije žena u procesu oblikovanja međunarodnih kaznenih zakona i pravnih sustava. Želimo da žene budu djelotvorno uključene u donošenje odluka u procesima Međunarodnog kaznenog suda, ali i kao korisnice, stručnjakinje i sutkinje.

Ovim Izvještajem uspjele smo ukazati na nepobitnu vezu između institucionalne moći nad rodnim pitanjima i ovlastima Međunarodnog kaznenog suda u osiguravanju rodno inkluzivne pravde. Iako Međunarodni kazneni sud drži rekord među ostalim međunarodnim sudovima po broju žena zaposlenima na Sudu, postoji zabrinutost o transparentnosti u procesu zapošljavanja i nedostatak institucionalne moći za žene na profesionalnim položajima jer su one zapravo pretežno zaposlene na nižim i srednjim položajima.

U cjelini, tek se nekoliko žena nalazi za stolom u trenutku kad se donose ključne odluke o tome koje slučajeve treba istražiti, na koliko i kakve incidente usmjeriti pažnju, kakvu potporu i zaštitu ponuditi svjedocima, na koji način analizirati “prijetnje sigurnosti”, kako formulirati optužbe i analizirati dokaze i informacije.

Rodna analiza većinom nije prisutna na toj razini donošenja odluka kada se one tek oblikuju. Sve je to vidljivo u neprestanim izazovima kod podnošenja rodno uvjetovanih zločina Međunarodnom kaznenom sudu.

 

AWID: Od objavljivanja prošlog Rodnog izvještaja 2009., biste li se složili da je Međunarodni kazneni sud razvio snažniju pravnu filozofiju glede zločina koji su počinjeni nad ženama u sukobima? 

BI: U posljednjih 12 mjeseci dogodio se popriličan broj “prvih puta” za Međunarodni kazneni sud.

  • Prvi puta su optužbe za genocid uključene u naloge za uhićenje optuženoga za čin silovanja i seksualnog nasilja;
  • Sud je po prvi puta saslušao svjedočenje vezano uz optužbe za seksualno nasilje;
  • Ove godine je prvi stručni svjedok govorio o rodno uvjetovanom zločinu pred sudom. Radhika Coomaraswamy, savjetnica glavnog tajnika za djecu i oružane sukobe, na sudu je svjedočila protiv bivšeg pobunjeničkog vođe iz Konga, Thomasa Lubanga. Ona je pomogla rasvijetliti rodnu dimenziju upisa i regrutacije djece vojnika;
  • Prvi puta je trima žrtvama zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom dozvoljeno svjedočiti;
  • Prvi puta su iza sudske klupe Međunarodnog kaznenog suda sjedile žene i predsjedavale suđenjem, što ujedno vrijedi i za sve međunarodne sudove.

 

Ono što nas najviše brine su konstantni napori da se podrže optužbe za izrazito velik broj slučajeva, a posebno optužbe za rodno uvjetovani zločin. Nekoliko sudskih presuda posumnjalo je u kvalitetu informacija, dostatnost dokaza i slabu povezanost optužbi i dijelova zločina.

Dosada je Međunarodni kazneni sud uključio optužbe za rodno uvjetovane zločine u one slučajeve za koje je podignuta optužnica, njih sedam od dvanaest podigao je Ured tužilaštva.

Međutim, 40% optužbi za rodno uvjetovane zločine odbačeno je još dok je trajalo prvo ročište1 , a sudske presude uglavnom su citirale nedostatak dokaza. Nijedna druga kategorija optužbi nije toliko izložena ovim situacijama kao rodna.

U slučaju bivšeg pobunjeničkog vođe i bivšeg predsjednika Demokratske Republike Kongo, Jean Pierre-Bemba, 70% optužbe za rodno uvjetovani zločin odbačeno je prije nego je ona došla na sud. Djelomično se to dogodilo zbog nedostatka dokaza, ali najvećim dijelom zbog sudske interpretacije kojom su odstupili od desetogodišnje prakse i pravne filozofije međunarodnih i državnih sudova, a dotiče se kumulativnog nizanja optužbi za zločine seksualnog nasilja. Naposljetku je optužba za mučenje silovanjem i povredu osobnog dostojanstva odbačena.

 

AWID: U kojoj mjeri žene žrtve oružanih sukoba smisleno sudjeluju u procesima Međunarodnog kaznenog suda? 

BI: Procesi na Međunarodnom kaznenom sudu dopuštaju sudjelovanje žrtava sukoba. Do danas je 746 žrtava sudjelovalo na suđenju, od čega 254 žene. Priznavanje “žrtve” znači da ih na sudu zastupa odvjetnik koji sudu pribavlja informacije i u ime žrtve ima pravo ispitati svjedoka.

U slučaju Lubanga su zakonski predstavnici žrtvi zamolili suce da razmotre dodatne optužbe za seksualno nasilje iz žrtvina svjedočenja i iskustva.

Vezano uz Sudan, samo je jednoj ženi priznat status žrtve, ali nažalost taj je slučaj u potpunosti odbačen zbog nedostatka dokaza. Trenutno ne postoji nijedna žena u Sudanu sa priznatim statusom žrtve, iako je očito da je počinjen velik broj silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja u sudanskom sukobu.

I žrtve i svjedoci suočeni su s nekoliko izazova. Svjedoci koji dolaze u Haag svjedočiti daleko su od obitelji i mreže podrške, a sudski proces može biti izrazito zastrašujuć, osobito za one s malo sudskog iskustva ili informacija o formalnim pravnim procedurama. Neki svjedoci/svjedokinje se također mogu osjećati ranjivo dok svjedoče pred optuženom osobom i njenim braniteljem. Vrlo lako se mogu uzrujati dok prepričavaju nasilje koje je počinjeno nad njima ili kojem su svjedočili. Zbog toga Sud koristi posebne mjere poput izobličenja glasa ili zaklonjenog lica od javnosti ili direktnog pogleda na optuženoga kako bi olakšao svjedočenje seksualnog nasilja.

 

AWID: Ured vanjske mreže Međunarodnog kaznenog suda izdao je nekoliko načela za razgovor o rodno uvjetovanom nasilju. Međutim, nisu date nikakve smjernice za određenu strategiju podizanja optužbe za seksualno i rodno nasilje. Možete li nabrojati neke smjernice koje smatrate bitnima? 

BI: Ured vanjske mreže ima obavezu informiranja zajednica iz kojih dolaze žrtve o Sudu i njegovim strukturama, uključujući i Zakladu za žrtve i mogućnostima za njihovim sudjelovanjem u sudskom postupku.

Ured ima malo ciljanih strategija kojima se izlazi u susret ženama žrtvama nasilja, što je doprinijelo malom broju prijava žena koje su ujedno i žrtve. One jednostavno nemaju jednak pristup informacijama kao muškarci u njihovim zajednicama. Ured vanjske mreže i Odjel za pripremanje i naknadu štete žrtvama moraju razviti iznijansirane pristupe u svojem otvaranju ženama, ženskim organizacijama i ženskim lidericama. Postoji tek nekoliko određenih sastanaka za žene.

Moram istaknuti da smo u posljednjih dvanaest mjeseci doživjeli fokusiraniji pristup. Međutim, bit će potrebne još dvije do tri godine kako bi se osjetili rezultati tog pristupa. Još uvijek samo 25% žena sudjeluje na sastancima koje saziva Ured vanjske mreže.

 

AWID: Koji su trenutni prioriteti Ženske inicijative vezano uz Međunarodni kazneni sud? 

BI: Ključno pitanje je izbor sljedećeg glavnog tužitelja i još šest sudaca Međunarodnog kaznenog suda. Sljedeći glavni tužitelj mora nanovo izgraditi kredibilitet Ureda tužitelja, ponuditi novu viziju i vodstvo osoblju i zemljama članicama te vratiti sudsku strogost u praksu. Procjenjujemo potencijalne kandidate, sastajemo se s njima i savjetujemo ih te zagovaramo rodnu kompetenciju kao jednu od bitnih za ovaj položaj. Nadamo se snažnim ženskim kandidatkinjama na terenu uključujući trenutnu zamjenicu tužitelja Fatou Bensouda, koja je opravdano jedna od favoritkinja za ovaj položaj.

U svrhu izbora, zemlje članice su oformile poseban Odbor diplomanata koji će suziti područje i predložiti najviše tri konačna kandidata – kandidatkinje Uredu zemalja članica koji će zatim donijeti konačnu odluku o izboru novog tužitelja. Nažalost, u Odboru diplomanata nema nijedne žene. Iako je kod sastava Odbora uzeta u obzir geografska zastupljenost, o rodnoj zastupljenosti nije se promišljalo. Tako da imamo puno posla kako bi poduprijeti žene da se izbore i osiguraju da Odbor izbjegne stvarne predrasude ili one koje tako izgledaju.

Naš prioritet je i neprestano političko i pravno motrenje i zagovaranje na Sudu kod svih slučajeva i istraga. Ove godine su u tijeku tri suđenja s jedinstvenim rodnim pitanjima. Sud će zaključiti prvi slučaj 2011. i iako u njemu nema optužbi za rodno uvjetovani zločin, vjerujemo da ipak postoje dovoljno jaki dokazi koji upućuju na potrebu rodne analize u konačnoj odluci suda. Radi se o iskustvima djevojčica vojnikinja koja mogu proširiti društveno i zakonsko shvaćanje djece u vojsci. Mi ćemo pratiti sve slučajeve i ako će biti potrebno, podnijeti tužbe kod ključnih rodnih pitanja. Ženska inicijativa prva je nevladina udruga koja je Međunarodnom kaznenom sudu podnijela slučaj i ona je do danas jedina udruga za ženska prava kojoj je priznat status prijatelja suda (amicus curiae).

Također se pripremamo za naš sljedeći Međunarodni dijalog rodne pravde koji će se održati od 16. do 18. travnja 2012. u Istanbulu, neposredno prije Foruma udruge AWID. To je naš drugi Dijalog po redu i veselimo se okupljanju zagovaratelja/ica rodne pravde, ženskih prava i mirovnih aktivista i aktivistkinja koji dolaze čak i iz oružanih sukoba, predstavnika/ca UN-a i praktičara. Svi će oni preispitivati napredak u traženju odgovornosti za rodno uvjetovane zločine i kreirati svjetski program promicanja rodne pravde. Postoji velik broj inspirativnih glasova, inicijativa i prilika za promjenama ovih pitanja.



1          Dio predsudske faze slučaja je i prvo ročište pred Međunarodnim kaznenim sudom. To je prilika kada optuženi prvi puta dolazi pred sud, kada je obaviješten o optužbama protiv njega/nje i svojim pravima u sudskom procesu.