Širenje područja borbe: Queer Zagreb

U srijedu, 20. travnja, u 14 i 10 u emisiji Radio Studenta Širenje područja borbe gostuje Tajana  Josimović iz udruge Queer Zagreb.

U ovotjednoj emisiji glavna tema je Queer Zagreb festival koji je svojim bogatim međunarodnim i domaćim programom od 2003. godine sustavno u Zagrebu i Hrvatskoj predstavio pojam “Queer” kao odmak od norme u području identiteta i umjetnosti. Ovogodišnji Queer Zagreb festival održat će se od 26. travnja do 6. svibnja.

Više informacija doznajte slušajući Širenje područja borbe na 100,5.

Širenje područja borbe emisija je Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom, aktivizmom i prosvjedima. Nekoliko mladih djevojaka sa studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti odlučilo je proširiti frontu te ukazati na drugačiji pogled na svijet, predstaviti teme, događaje i osobe koje su nedovoljno zastupljene u mainstream medijima, ukazati na alternativna rješenja i upoznati slušatelje i slušateljice s nedovoljno razvijenim civilnim društvom. ŠPB informira, nasmijava (jer su voditeljice duhovite i disleksične) i ima stav.

Širenje područja borbe emitira se svaku srijedu u 14 i 10 na 100,5 na području Zagreba ili putem web streama www.radiostudent.fpzg.hr.

Emisiju uređuju: Lovorka Šošić i Svjetlana Knežević

Emisiju pripremaju: Maruška Mileta, Patricia Lakotić, Lucija Pongrac i Kristina Olujić

Žene s invaliditetom odustaju od prijave za seksualno uznemiravanje

Iako je potpisnica međunarodnih konvencija, Republika Hrvatska kao i domaća javnost jako malo zna o ženama s invaliditetom pa je danas u Muzeju antičkog stakla priređen skup na kojem se glasno progovorilo o njihovom položaju.
Skup u MAS-u organizirala je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Ana Slonjšak u partnerstvu s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Upravo je pravobraniteljica Gordana Lukač Koritnik naglasila kako je globalni problem to što su žene s invaliditetom diskriminirane u odnosu na muške invalide na tržištu rada. – Muške osobe s invaliditetom imaju dvostruko veće izglede da dobiju posao, bolje su im plaće, imaju veće izglede za napredovanja, istaknula je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Hrvatska će uskoro Odboru UN-a dati svoje izvješće o tome što se napravilo na poboljšanju položaja invalidnih osoba, a imaju jako malo informacija, dodala je. I same pravobraniteljice zato žele na terenu dobiti pravo stanje stvari o sadašnjem položaju žena s invaliditetom kako bi mogle zagovarati promjene. 

Ali da to teško ide i kod samih žena s invaliditetom što potvrđuju primjeri, koje je navela Gordana Lukač Koritnik, kada se takve osobe njenom Uredu žale na seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. -Ali nisu spremne ići do kraja zbog straha da ne izgube posao. Dođu kod nas po savjet i onda odustanu, navela je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova
Gore od svega je po riječima Gordane Lukač Koritnik to što nema nikakve solidarnosti među njihovim kolegicama. – One ih dovedu kod nas u Ured, a onda traže od nas da im se zajamči kako nitko ne smije znati da su bile u pratnji, kazala je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova koja je uputila i blagi prijekor medijima.

Vrlo malo se piše i govori o ovoj temi, a važno je čuti glas ženama s invaliditetom, poručeno je sa zadarskog skupa u MAS-u, koji ima obaveznu rampu za pristup invalida.

Kada su djevojčice počele nositi ružičasto?

Prevela Nada Kujundžić

Maleni Franklin Delano Roosevelt ukočeno sjedi na stolici, odjeven u bijelu suknju, stišćući u rukama šešir ukrašen perjem marabua. Kosa do ramena i kožne cipele upotpunjuju sliku. Iako se suvremenog promatrača opisana fotografija može doimati uznemirujućom, 1884. godine kada je dvoipolgodišnji Roosevelt fotografiran, društvene su konvencije iziskivale da dječaci sve do 6. ili 7. sedme godine nose haljine (to je ujedno bila dob njihovog prvog šišanja).

Takva se odora smatrala spolno neutralnom. No danas ljudi moraju moći odrediti spol djeteta već na prvi pogled, tvrdi Jo B. Paoletti, povjesničarka na Sveučilištu Maryland i autorica studije Pink and Blue: Telling the Girls From Boys in America (Ružičasto i plavo: razlikovanje djevojčica od dječaka u Americi). Zbog te se potrebe, primjerice, glave malenih djevojčica ukrašavaju ružičastim vrpcama.

Zašto se stil odjevanja za djecu tako drastično promijenio? Kako je došlo do stvaranja dvaju suparničkih ´momčadi´ – dječaka u plavom s jedne, i djevojčica u ružičastom s druge strane?

“To je zapravo priča o tome što se dogodilo s neutralnom odjećom”, objašnjava Paoletti koja već trideset godina proučava značenje dječje odjeće. Stoljećima su djeca oba spola nosila ljupke bijele haljinice sve do šeste godine života. “Roditelji su nekada razmišljali praktično – djecu su oblačili u bijele haljine i pelene jer se bijeli pamuk može izbjeljivati. No današnjim se roditeljima po glavi motaju sasvim drugačije misli – ´O Bože, ako dijete ne odjenem na odgovarajući način, postat će nastrano kad odraste´”, kaže Paoletti. 

{slika}

Put prema spolno kodiranom odjevanju nije bio niti pravocrtan niti brz. Sredinom devetnaestog stoljeća na tržištu se pojavila cijela paleta pastelnih boja za bebe, uključujući ružičastu i plavu. Posljednje dvije boje počele su se pojačano promovirati tek uoči Prvog svjetskog rata, i trebalo je dosta vremena da ih šira javnost prihvati. Pri tome je presudan utjecaj imala popularna kultura.

Ženski časopis iz 1918. godine o dječoj odjeći piše slijedeće:  “Općeprihvaćeno pravilo jest ružičasto za dječake i plavo za djevojčice. Kao snažnija i jasnije definirana boja, ružičasta je mnogo primjerenija za dječake, dok nježna i dražesna plava bolje pristaje djevojčicama.” Drugi časopisi plavu boju sugeriraju djeci plave kose i/ili plavih očiju, a ružičastu djeci smeđe kose, odnosno smeđih očiju. 1927. godine časopis Time proveo je istraživanje među vodećim robnim kućama u Americi. Rezultati su objavljeni u vidu tabele koja je prikazivala koje su boje odjeće prihvatljive za koji spol. Bostonska  trgovina “Filene´s” roditeljima je preporučivala ružičastu boju za dječake. Sličan su savjet svojim kupcima nudili i njujorški “Best&Co.”, trgovina “Halle´s” u gradu Clevelandu, kao i  “Marshall Field” iz Chicaga.

Današnji modni diktat uspostavljen je tek četrdesetih godina prošloga stoljeća, kao rezultat samih američkih preferenci, odnosno načina na koji su te preference tumačili proizvođači i prodavači odjeće. “Cijela je priča mogla imati sasvim drugačiji završetak”, tvrdi Paoletti. Takozvana baby boom generacija odrasla je noseći spolno određenu odjeću – dječaci su se oblačili kao i njihovi očevi, dok su djevojčice pri odjevanju imitirale svoje majke. Osim toga, djevojčice su u školu morale odlaziti u haljinama, no odjeća za igranje nije bila toliko strogo propisana (prihvatljivi su bili i neugledniji, pa čak i muškobanjasti odjevni predmeti). 

Kada se sredinom šezdesetih godina pojavio ženski pokret koji je počeo propitivati definicije ženstvenosti i pripadajuće modne izričaje, unisex odjeća postala je hit. No ovoga puta, tzv. rodno neutralni odjevni predmeti poprilično su se razlikovali od onih kakve je nosio mladi Roosevelt. Djevojke su se oblačile u maskulinu ili uvjetno rečeno “ne-ženstvenu” odjeću, lišenu bilo kakvih rodnih obilježja.

{slika}

U toku svog istraživanja, Paoletti je otkrila kako su za vrijeme sedamdesetih katalozi trgovina kao što su “Sears” ili “Roebuck” čak dvije godine bili lišeni fotografija ružičaste dječje odjeće.  “Za feministice, odjeća je bila jedan od načina na koji se djevojkama nametao podređeni položaj,” objašnjava Paoletti. “Stoga je logičan slijed misli bio taj da ako se djevojke počnu oblačiti kao muškarci a ne kao nacifrane curice, to će ih potaknuti da se osjećaju slobodnije i preuzmu inicijativu.” John Money, znanstvenik pri bolnici “John Hopkins” u Baltimoreu koji se bavi istraživanjem seksualnog identiteta, drži kako se rodne uloge u prvom redu promoviraju kroz društvo i okolinu. Paoletti na to odvraća kako je takav način razmišljanja tipičan upravo za spomenute sedamdesete, kada se smatralo da presudan utjecaj na razvoj pojedinca ima upravo  okolina, a ne, primjerice, urođene sposobnosti.

Popularnost spolno neutralne odjeće počela je opadati oko 1985. godine. Paoletti jasno pamti tu godinu budući da se u to vrijeme nalazila između dva poroda (kćerku je rodila 1982., a sina 1986. godine). “Odjednom više niste imali samo plavo odjelce za dijete, već plavo odjelce s medvjedićem koji drži nogometnu loptu”, kaže ona. Na tržištu su se pojavile i pelene u ružičastoj i plavoj boji.

Jedan od faktora koji je presudno utjecao na ovakvu vrst promjena jest pojava testova koji su omogućavali roditeljima da doznaju spol djeteta prije samog rođenja. Ponosni su roditelji sada unaprijed mogli kupovati proizvode iz široke ponude za ´curice´ i ´dečke´. (“Što više individualizirate odjeću, više ćete je prodati”, tvrdi Paoletti.) Ružičasto ludilo proširilo se sa papučica i posteljine za kinderbet na skuplju robu poput dječjih kolica, sjedalica za auto i igrački za jahanje. Imućniji roditelji mogli su kupiti kompletnu opremu za svoju provorođenu kćerkicu u ružičastim tonovima, a zatim iznova kupovati iste te stvari, ovoga puta u plavoj boji, iščekujući  rođenje svoga sina. Paoletti smatra kako neke od mladih majki čije je odrastanje tijekom osamdesetih proteklo bez ružičaste, bez čipki, duge kose i Barbika, nisu prihvatile unisex modu za vlastite kćeri. “To ne mora nužno značiti da one nisu feministice, već da se njihov pogled na svijet razlikuje od onoga feministica baby boom generacije”, smatra autorica. “One su mišljenja da ako njihova kćer želi biti kirurginja, da nema ništa loše u tome ako bude ” ženstvena” kirurginja.”

Drugi važan faktor koji je utjecao na diferencijaciju dječje odjeće s obzirom na spol i boju, jest i porast konzumerizma među djecom koji je obilježio posljednjih nekoliko desetljeća. Stručnjaci za razvoj djeteta smatraju kako se svijest o vlastitom spolu javlja između treće i četvrte godine života, no dijete ga ne percipira kao trajno obilježje sve do šeste ili sedme godine. Istovremeno, to isto dijete izloženo je sofistifiranim i sveprisutnim reklamnim kampanjama koje podržavaju i  propagiraju društvene konvencije. Na taj način, smatra Paoletti, djeci se poručuje da su duga kosa i haljina ono što čini djevojčicu. “Djeca postaju vrlo zainteresirana i vrlo nepokolebljiva u svojim željama i zahtjevima.”

{slika}

Radeći na knjizi, Paoletti tvrdi kako je neprestano razmišljala o roditeljima djece koja odbijaju nametnute im rodne uloge. Takvi se roditelji nalaze u vrlo nezavidnoj poziciji – treba li djecu prisiliti na konformizam u oblačenju, ili im dopustiti da odjećom izražavaju vlastiti identitet?

“Što se mene tiče, ja nisam pobornik rodnih opozicija, odnosno ideje da postoje stvari koje su rezervirane isključivo za muškarce, odnosno žene. Smatram da bi ljudi trebali više razmišljati o tome kako i zašto je nestala spolno neutralna odjeće, tim više što u posljednje vrijeme roditelji s bebama i malom djecom traže upravo takav tip odjeće za svoj podmladak.”

Paoletti suosjeća s roditeljima koje brine odabir odjeće njihove djece, s roditeljima čijim se sinovima, primjerice, više sviđe odjeća za djevojčice nego za dječake. Također se nada da će barem jedan dio njenih čitatelja biti osobe koje pitanju roda pristupaju cinički. Modni je svijet možda i uspio podijeliti djecu na ružičaste i plave, no svijet odraslih ipak je mnogo šareniji.  

Vrag nosi Pradu, mi nosimo Uzor

Inicijativi “Žena ženi UZOR” koju je pokrenula skupina novinarki “Slobodne Dalmacije” zajedno s kolegicama iz drugih splitskih medija pridružilo se više od pedeset ljudi, a broj onih koji se žele baš ovom akcijom solidarizirati s radnicama “Uzora” raste svaki dan. Kao što se i očekivalo, akciji se pridružuju uglavnom žene – do sada je samo jedno muško ime i prezime na popisu “prijatelja Uzora”.

Svi oni su prihvatili ideju Ede Vujević, urednice i kolumnistice “Slobodne Dalmacije”, da svoju solidarnost s radnicama “Uzora” pokažu konkretno – da naruče da im njihove “šalturice” sašiju neki komad odjeće po mjeri te da to plate iz svog džepa kao što se i inače radi.

U tjednu koji slijedi veći dio haljina, odijela, sukanja i hlača bit će dovršen ili barem isproban, a iza Uskrsa, 27. travnja, u klubu “Hemingway” priprema se “revija dobre volje, humanih novinarki i lijepih haljina” po dojmljivim motom – “Vrag nosi Pradu, mi nosimo Uzor”.

– Oduševljena sam odazivom – kaže Eda Vujević – Ne samo da smo uspjele animirati velik broj žena da u ovim teškim vremenima odvoje novac za šivanje robe po narudžbi nego sam naišla i na izvanrednu reakciju i kod onih koji su nam odlučili pomoći da tom “revijom” pokažemo kako su to žene iz “Uzora” uzorno skrojile.

Ukratko, imat ćemo besplatnu tehniku, rasvjetu, i sve ono što ide uz to, bez ijedne kune će nastupiti dvije poznate klape koje su sebi prethodno kupile odijela u “Uzoru”, besplatno će nastupiti jedan mladi hip-hop band, voditelj događaja radi besplatno, besplatno ćemo se našminkati i frizirati za taj događaj od kojeg već sad sve imamo tremu…

Ukratko, ni jednu jedinu kunu nismo potrošile na organizaciju, osim što ćemo, naravno, platiti svoje haljine – ističe Eda Vujević. Napominje da večer “Vrag nosi Pradu, mi nosimo Uzor” neće biti kraj akcije “Žena ženi Uzor”. Dapače, lanac solidarnosti nastavit će se…

Nagrada “Gong za građanski aktivizam i razvoj demokracije”

Sa ciljem motiviranja građana i građanki, organizacija iz javnog i privatnog, profitnog i neprofitnog sektora za jači angažman na promociji, poticanju i razvoju demokracije i građanskog aktivizma,

GONG objavljuje javni poziv za podnošenje prijedloga za dodjelu nagrade:

 

“Gong za građanski aktivizam i razvoj demokracije” u 2011. godini
 

Prijedlozi da dodjelu nagrade, s pisanim obrazloženjem i potrebnom dokumentacijom, podnose se zaključno do 16. svibnja 2011. Nagrada za značajan doprinos razvoju demokracije i/ili građanskom aktivizmu u 2011. godini, koja se sastoji od povelje, skulpture i novčanog iznosa od 10.000 kuna, bit će dodijeljena tijekom lipnja u Zagrebu.
 
GONG nagradu dodjeljuje drugu godinu zaredom, a prošle su godine dobitnici bili dr. Srećko Sladoljev koji je upozorio javnost na nerealno prikazivanje opasnosti od virusa H1N1 (svinjske grupe) i sumnjivu valjanost nedovoljno ispitanog cjepiva, te ukazao na netransparentan način naručivanja i dobave cjepiva i inicijativa Pravo na grad usmjerena na očuvanje javnih gradskih prostora za potrebe i u funkciji građana, protiv upravljanja javnim prostorom na štetu javnog interesa i protiv isključivanja građana iz odluka o prostornom razvoju Zagreba.
 
U svrhu realizacije dodjele nagrade osnovan je poseban Fond za nagradu te sve fizičke i pravne osobe koje žele financijski podržati ovaj projekt, mogu uplatiti novčanu donaciju na na broj računa: 2360000-1500210927, otvorenog za tu namjenu kod Zagrebačke banke d.d. Račun glasi na: GONG, Trg bana J. Jelačića 15/IV, 10000 Zagreb, OIB: 61867710134.  Obavijest o svim donatorima i iznosu koji će donirati bit će objavljena na internetskim stranicama GONG-a.

Što donosi novi Zakon o referendumu

 

Aleksandar Hatzivelkos je 2008. godine tijekom prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o pristupanju Hrvatske NATO savezu bio glasnogovornik građanske inicijative Odluka narodu – NATO na referendum.

 

Svjestan sam da je danas potpuno “krivi” dan za artikulaciju bilo koje teme koja se ne bavi haškom presudom generalima, no timing nisam ja birao, a tema je previše važna (barem po mom mišljenju) da bih ju se prešutilo. Dakle, na jučerašnjoj sjednici, Vlada je usvojila i poslala u saborsku proceduru Prijedlog zakona o referendumu. Pdf file vladinog prijedloga možete naći ovdje – štoviše za kvalitetno i potpuno razumijevanje teza u ovom dnevniku, preporučam čitanje, ili barem paralelno praćenje predloženog zakona.

Dakle, što dobivamo tim zakonskim rješenjem. U prvom redu čišćenje nekih nebuloza starog zakona (poput obveze navođenja JMBG-a prilikom prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma), potom preciznije opisanu proceduru za raspisivanje i provođenje referenduma, te usklađivanje sa posljednjim ustavnim promjenama. Tako se sada i zakonom propisuje da se odluka na referendumu donosi većinom izašlih na referendum. Po mom mišljenju to je jedini pošteni kriterij, koji ne manipulira (ne)glasovanjem onih koji nisu izašli na referendum – što po defaultu radi svaki “kvorumski” model. To ujedno znači da se otvaraju i vrata stvarno provedivim lokalnim referendumima za smjenom neposredno biranih gradonačelnika/ca, načelnika/ca i župana/ica, s ogradom da bi trebalo provjeriti da li je potrebno prilagoditi i odredbe Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi.

Fokus mog teksta su ipak mane i nedostaci ovog predloženog zakonskog rješenja, a kojih je po mom sudu – previše. Probati ću biti što manje “stručan” i suhoparan u obrazlaganju, no mišljenja sam kako je za kvalitetnu argumentiranu raspravu ipak potrebno eksplicitno ukazati na problematične članke i formulacije zakona.

  1. Procedura prikupljanja potpisa

    Prva zamjerka se odnosi na propisanu proceduru prikupljanja potpisa građana za raspisivanje referednuma. U biti, radi se o doslovnom prijepisu starog zakonskog rješenja – potpisi se moraju prikupljati na štandovima u unaprijed uvezane i numerirane listove.

    No tako propisana procedura je izvor prijepora kojima smo svjedočili i nakon što su sindikati prikupili potpise za referendum o ZOR-u.

    Naime, ne postoji način kontrole provedbe tih propisa, kako tijekom akcije, tako i nakon prikupljanja. To pak rezultira konfliktnom situacijom u kojoj Vlada pokušava proglasiti prikupljene potpise nelegalnima, bez pravnog temelja. Tu u obzir treba uzeti da, čak i ako postoje ozbiljne indicije da se potpisi nisu prikupljali na štandovima, osporavanje volje naroda iskazane kroz stotine tisuća potpisa je jednostavno konfliktna situacija po definiciji, čime se uvodi bitan faktor nestabilnosti u funkcioniranje političkog sustava.

    Nadalje, postoji ozbiljna sumnja da se takvim propisivanjem krši i Ustav. Naime, pravo na potpisivanje zahtjeva imaju svi građani/ke s pravom glasa. No prikupljanjem potpisa isključivo na štandovima onemogućuje se jedan dio birača u iskazivanju svoje biračke volje – one koji fizički ne mogu doći do mjesta potpisivanja (bolesnici, stariji ljudi, zatvorenici i sl.).

    Stoga je moje mišljenje da članke zakona koji se bave procedurom prikupljanja potpisa (članci 11., 12. i 13. ) treba preformulirati na način da je prikupljanje potpisa na štandovima jedna od opcija koju organizatori imaju pravo iskoristiti, ali da je sama procedura deregulirana – tj. da se potpisi mogu prikupljati bilo gdje dokle god time ne narušavaju ustavno-pravni poredak.

  2. Rokovi

    Ovim se prijedlogom detaljnije propisuju procedure kojih do sada nije bilo u Zakonu o referendumu – što i u kojim rokovima mogu i moraju učiniti sudionici u procesu.

    Prvi od rokova jest produženje roka za prikupljanje potpisa sa 15 na 30 dana. Tu nemam nikakvih prigovora.

    Slijedeći rok jest određivanje roka u kojem organizatori prikupljanja potpisa moraju Saboru predati zahtjev za raspisivanjem referenduma. On je ovim prijedlogom propisan na 3 dana (članak 15).

    Uvođenje roka smatram opravdanim, budući smo primjerice svjedočili sindikalnom kalkuliranju trenutkom u kojem će Saboru predati svoj zahtjev. Ne postojanje takvog roka otvara preveliki prostor za političke manipulacije, ali uvodi i pravnu nesigurnost u proces (nakon kojeg vremena priča “zastarjeva”?)

    No propisana tri dana nakon isteka perioda u kojem se prikupljaju potpisi su prekratak rok, pogotovo ako se uzme u obzir da je zakonom propisano da organizator ima obavezu provjeravanja da li je prikupljanje provedeno u skladu sa zakonom.

    Tu bih osobno zatražio da se kao rok za predaju potpisa Saboru upropiše 7 dana.

    Slijedeće, propisuju se rokovi u kojima Sabor mora odraditi svoje. Tako se navodi da Sabor može u roku od 30 dana zatražiti provjeru broja potpisa, a isti (nekumulativni) rok mu je i na raspolaganju da od Ustavnog suda zatraži provjeru da li je sadržaj referendumskog pitanja u skladu sa Ustavom.

    Sve je to ok, no problem je u slijedećem koraku. Zakonom se propisuje da Sabor određuje rok u kojem “nadležna tijela državne uprave” moraju provjeriti broj potpisa, a vremenski rok u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na njemu postavljena pitanja uopće nije naveden.

    Time se otvara prostor za manipulaciju i Saboru i Ustavnom sudu. Ako se zakonom već propisuje procedura kako bi se izbjegle nedoumice oko toga tko i što treba napraviti u kojem vremenskom periodu, onda je nužno zakonom propisati i period u kojem se mora obaviti provjera potpisa, ili pak provjera ustavnosti.

    Sve se ovo da lako i elegantno riješiti u samom zakonu promjenom članka 17., i to na način da se brišu stavci 2. i 3. tog članka zakona. Na taj je način, stavkom 1. članka 17. postavljena gornja ograda u kojoj se mora raspisati referendum od trenutka zaprimanja potpisa (120 dana), što je period u koji se onda moraju uklopiti i provjere potpisa i ocjena ustavnosti.

  3. Ograničenja vezana uz referendum

    Dakle, ovo je teren koji je imho izrazito loše rješen ovim zakonom (a što je dijelom i poslijedica HDZ-ovog odbijanja ustavnih promjena vezanih uz referendum).

    Dakle, prvo ostaje potpuno nejasno da li se ovim zakonom (i člankom 86. Ustava) onemogućava raspisivanje referenduma o promjenama Ustava koje su u suprotnosti sa važećim Ustavom? Da li se primjerice može raspisati referendum o ukidanju prava glasa za homoseksualce? Da li se može raspisati referendum obaveznom krštenju svakog novorođenog djeteta?

    Tu je problematiku zapravo trebalo riješiti prilikom ustavnih promjena, kada je prijedlog SDP-a bio smanjivanje praga za raspisivanje referenduma na 5% potpisa birača i uvođenje ograničenja o nemogućnosti raspisivanja referenduma o (npr.) temeljnim ljudskim pravima.

    Nadalje, meni i dalje ostaje nejasan smisao stavka 3. članka 22. ovog prijedloga zakona. Ja taj stavak isčitavam na način da “tijela državne vlasti nemaju pravo donijeti pravni akt ili odluku koja je sadržajno suprotna odluci donesenoj na referendumu, prije proteka roka od godine dana od održavanja referenduma“, osim – kada?

    Tu postoji neka dvojbena tumačenja, pa bih volio neko argumentirano mišljenje što se tim člankom govori? Čisto da se razjasni situacija.

    Pored ovih ograničenja koja su propisana zakonom, postoji jedno ozbiljno ograničenje vezano uz referendum koje nije propisano – a trebalo bi biti.

    Radi se o ograničenju po kojem (po mom mišljenju) “tijelima državne vlasti nemaju pravo donijeti pravni akt ili odluku koja sadržajno prejudicira odluku donesenu na referendumu, od trenutka kojim započinje prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma, pa do okončanja procedure za raspisivanje referenduma“.

    Izostavljanjem tog ograničenja, zakonom se omogućuje ponovna proizvodnja kaosa kojem smo svjedočili prilikom prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o ZOR-u, koji u konačnici može (opet) rezultirati negiranjem demokratski iskazane volje naroda. Takve situacije iznimno su opasne za stabilnost političkog sustava, ali i za povjerenje i legitimitet koji sustav dobija kroz građansku participaciju. Rezultat je anti-političko udaljavanje građana od sudjelovanja u političkim procesima, što može imati dalekosežne posljedice.

  4. Od svega po malo

    Za sam kraj ove analize je osvrt na nekoliko različitih članaka, koje je moguće unaprijediti (ili pak popraviti):

    U članku 8. kojim se propisuje procedura za raspisivanje lokalnog referenduma, u stavku 3. postoji nejasna formulacija, koja se može iščitati na način da lokalne skupštine ne moraju raspisati referendum kad to zatraži 20% ukupnog broja birača u toj jedinici.

    Formulaciju bi trebalo uskladiti sa formulacijom po kojoj Sabor raspisuje referenduma (članak 6. stavak 5.)

    U članku 16. se propisuje da provjeru broja potpisa vrši “nadležno tijelo državne uprave“. Kako je izvršna vlast prilikom raspisivanja referenduma putem potpisa birača, u pravilu, u sukobu interesa, provjeru broja potpisa bi trebalo provoditi Državno izborno povjerenstvo (ili povjerenstvo na lokalnoj razini).

    Također, u istom članku, stavak 3. glasi “kada nadležna tijela utvrde i obavijeste Hrvatski sabor da nisu ispunjeni uvijeti za raspisivanje državnog referenduma, referendum se neće raspisati“.

    Ovakvom formulacijom se prejudicira odluka “nadležnog tijela” da nije prikupljen dovoljan broj potpisa, te riječ “kada” treba zamijeniti sa riječju “ako” (kao što je to napravljeno i u stavku 5. istog članka).

Evo ovo je kratak osvrt na bitna pitanja koja sam uočio u prvom čitanju. Zakon je (naravno) u Sabor poslan u hitnoj proceduri, pa tako opet imamo situaciju da se o bitnom zakonu ne provodi kvalitetna javna rasprava – i to nakon što se mjesecima pripremao iza zatvorenih vrata.

Ono što se može napraviti (a na čemu surađujem sa GONG-om, Kućom ljudskih prava i još par NGO-a čiji angažman još očekujem) jest probati u narednom tjednu medijski artikulirati tu temu. Što će, pored medijske atomske bombe presude generalima biti dosta teško. No što je, tu je.