Sklapanje braka: opreznije i pametnije

Prevela Nada Kujundžić

 

 Rezultati godišnje ankete provedene među američkim stanovništvom (American Community Survey, provodi se među 250.000 stanovnika mjesečno, odnosno oko 3 milijuna godišnje) pokazuju kako u toj zemlji živi 104 milijuna neoženjenih/neudatih osoba, što je gotovo polovica odraslog stanovništva. Istraživanje koje je 2010. godine provela organizacija Pew Research Center (organizacija se bavi proučavanjem trendova, problema i stavova koji oblikuju američku svakodnevicu), pokazuje da za čak 52% pripadnika tzv. milenijske (ili Y) generacije roditeljstvo predstavlja jednu od najvažnijih stvari u životu. S druge strane, samo 30% njih bi isto reklo i za uspješan brak. Ovakav način razmišljanja u skladu je s nedavnim trendom smanjivanja stope razvoda: 1979. godine zabilježeno je 22,8 razvoda na 1000 parova, dok je 2005. taj broj iznosio 16,7.

Mladi Amerikanci/ke ne odbacuju ideju braka; naprotiv, u potpunosti su posvećeni njegovoj transformaciji. Kao generacija koja je već zadužena, vrlo smo skeptični prema ženidbenoj industriji koja vas svim silama pokušava natjerati da spiskate na desetke tisuća dolara na taj jedan jedini ´veliki´ događaj. Proživjeli smo razvode u obiteljima, promatrali prijatelje koji bi se odlučili ´isprobati´ brak i zatim ubrzo uvidjeli da im ipak ne ´pristaje´ (Pamela Paul tu pojavu naziva “početničkim brakom” (the starter marriage)). Imali smo dugotrajne, ozbiljne veze, živjeli s partnerima, voljeli ih i izgubili (Hannah Seligson ovaj fenomen naziva “igranjem braka” (a little bit married)). Znamo koliko je teško razdvajati zajedničke obitelji, zajedničke stanove i zajedničke planove za budućnost. Vjenčani list u tome ne igra nikakvu ulogu.

 

Naš pogled na brak izravno utječe na naše odlaganje odluke da ga konačno i sklopimo. Američka vlada nedavno je objavila izvještaj naslovljen Žene u Americi u kojem stoji kako je trend kasnijeg stupanja u brak zamjetan kod oba spola. Sada znamo više o sebi i svijetu oko nas nego što su to znali naši roditelji kada su se odlučivali na taj korak. Mojoj mami bilo je svega 20 kad se udala za mog oca. Ona nikada nije posjedovala ništa svoje, nikada nije imala posao ili patila zbog slomljenog srca. Meni je 31, i ja sam iskusila sve navedeno, i još mnogo toga. Prije nego odlučim kada, za koga, te da li ću se uopće udati, morat ću uzeti u obzir mnogo više faktora nego što je morala moja romantična mama. Naše trijezno razmišljanje o braku rezultat je prethodnih iskustava i pomnog promatranja. Prisjećamo se brakova naših roditelja, susjeda, članova šire obitelji.

 

Istraživanje koje je provela dr.sc. Kathleen Gerson, autorica knjige The Unfinished Revolution: How a Generation is Reshaping Family, Work, and Gender in America, pokazuje kako većina ispitanika koji su odrasli samo sa jednim roditeljem žali zbog rastave njihovih roditelja, dok su oni koji na razvod gledaju kao na pozitivno rješenje u manjini. No iako se na trajnu bračnu vezu među roditeljima najčešće gleda kao na najidealnije rješenje, svaki četvrti sudionik istraživanja smatra da bi njegovim/njezinim roditeljima život bio bolji da su se rastali.

 

Pripadnici milenijske generacije zaziru od nošenja ružičastih naočala. Čak i pojedinci čiji su roditelji ostali zajedno ne pamte samo ljubav i harmoniju, već i kompromise i svađe. Znamo da je brak jedan od posljednjih oblika stvarne, ritualne društvene obaveze i da može postati temeljem jednog prekrasnog, kaotičnog obiteljskog života, no isto tako znamo kako je imati uspješan i trajan brak jedna od najtežih stvari na svijetu.

 

Brak je institucija kojoj su potrebne radikalne preinake, no smatramo da ga ne treba u potpunosti otpisati jer ima potencijala. Mi ga nastojimo preoblikovati u odnos u kojem je više jednakosti a manje gorčine, i stoga smatramo da prije stupanja u brak valja itekako dobro razmisliti. O tome piše i Jill Filipovic u svom članku objavljenom u listu Guardian: “Danas više nego ikad, mladi smatraju kako imaju pravo svjesno odlučiti da ne žele stupiti u brak. To bi onda značilo kako oni koju sklapaju brakove (ovdje nažalost nije moguće ubrojiti one kojima je ta mogućnost sramotno uskraćena na temelju njihove seksualne orijentacije) tu odluku također donose svjesno i svojevoljno, a ne zbog društvenog pritiska.”

 

Konzervativcima su, naravno, ove promjene navještaj kraja svijeta. U svojoj knjizi Manning Up: How the Rise of Women has Turned Men into Boys, Kay Hymowitz ističe: “S jedne strane, dobro odgojenim mladićima iz srednje klase poručuje se kako bi brak trebao biti partnerstvo jednakih. Od njih se očekuje da sudjeluju u pripremi jela, čišćenju, hranjenju i razvažanju djece, kako bi i njihove supruge mogle odlaziti na posao ili pisati knjige. No istovremeno primaju još jednu poruku koja je dijametralno suprotna onoj prvoj. Uči ih se, naime, da su oni sami zamjenjivi, često i uteg obiteljskom životu.”

 

Hymowitz ovdje pogrešno izjednačava kulturalnu imaginaciju i društvenu dezintegraciju. Samo zato što  muškarac više ne slovi kao tradicionalna glava kuće, a ženu se više ne može bezrezervno strpati u kategoriju brižne majke i domaćice, to ne znači da mladima obitelj više nije važna. Naprotiv, mi shvaćamo roditeljsku dužnost jednako ozbiljno kao i prijašnje generacije, uz tu razliku da joj više ne pristupamo s iste ograničavajuće perspektive. Mi želimo i roditeljstvo i strast, i međusobnu ovisnost i potpunu neovisnost, riječju, osviješten partnerski odnos koji se neprestano razvija i odražava ono što doista jesmo, a ne ono što nam organizatori svadbi, svećenici ili konzervativni radijski voditelji govore da bismo trebali biti.

 

Zadatak naše generacije jest potpuno oslobađanje od tradicionalnih bračnih struktura i/ili modificiranje i proširivanje tih struktura tako da obuhvaćaju sve nas – homoseksualce, feministice, one koji ganjaju karijeru, one koji žele djecu, monogamne i one koji to nisu, skeptike, romantične duše i sve one koji su negdje između. I dok svjesno odabiremo nesudjelovanje na bračnom tržištu, ili pak mijenjamo definiciju braka ovisno o svakom pojedinom paru, postupno ćemo uspjeti potaknuti šire i dalekosežnije društvene promjene, što će u konačnici pomoći da se mlađe generacije oslobode nekih zastarjelih predodžbi koje su se nama nametale (sve se žene žele udati, muškarci se boje obaveze, jednakost među spolovima na neki način umanjuje mušku moć, neudata žena od trideset ili više godina je usidjelica).

 

U svojoj najnovijoj knjizi, A Strange Stirring, Stephanie Coontz propitkuje utjecaj revolucionarne knjige Betty Friedan The Feminine Mystique. “Friedan se pita što će se dogoditi s ljubavlju sada kada muškarci i žene napokon znaju ´pravu istinu´ jedni o drugima, sada kada mogu dijeliti i odgovornosti i strasti kreativnog rada, a ne samo djecu, dom i vrt”, piše Coontz. “Gotovo pedest godina kasnije, još uvijek nemamo odgovor, ali itekako predano radimo na njegovom pronalaženju.”

Sedmi Anarhistički sajam knjiga

Sedmi Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu održat će se prvi vikend u travnju. Ove godine sajam se održava u galeriji Nova, a osim već tradicionalnog okupljanja anarhističkih izdavača, grupa i pojedinaca, najavljene su i diskusije o anarhizmu u praksi, demokraciji, seksualnom nasilju, pravima životinja i skvotiranju, te će tijekom sajma će biti predstavljeno i nekoliko novih knjiga. Na sajmu sudjeluju izdavači, grupe i projekti iz regije i svijeta.

Sedmi Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu održat će se od 1. do 3. travnja 2011. godine u galeriji Nova u Teslinoj ulici, a cjelokupan program je dostupan na stranicama sajma www.ask-zagreb.org.

Ove godine, program sajam obuhvaća širok spektar tema pa će tako u petak tijekom razgovora o anarhizmu u praksi, gost sajma Peter Gelderloos govoriti o konkretnim primjerima koji pokazuju da se anarhističke ideje lako mogu pretvoriti u stvarnost. U subotu, Peter Gelderloos će održati predavanje naslovljeno “Demokracija kao totalitarizam”.

Također gost sajam, Aleksa iz izdavačke družine anarhija/blok45, upoznati će nas s njihovim izdavačkim poduhvatima, Operacijom Džabalesku i drugim iskustvima, dok će izdavačka kuća DAF iz Zagreba predstaviti svoju novu biblioteku Pet bijelih stepenica u čijem prvom kolu izlazi pet izdanja.
Treba još spomenuti predavanja o seksualnom nasilju, pravima životinja te njemačkom pokretu Pravo na grad i skvotiranju u Hamburgu, čime se zaokružuje program sajma.

Ove godine na sajmu sudjeluju izdavači, grupe i projekti iz zemalja regije, ali i Austrije, Češke, Engleske, Njemačke, Australije, Italije, čime sajam još jednom pokazuje svoj međunarodni karakter.

Anarhistički sajam knjiga već sedam godina okuplja izdavačke kuće, grupe, projekte i osobe uključene u slobodarski pokret, te sve zainteresirane. Osnovna ideja sajma je predstaviti anarhističku/slobodarsku literaturu i djelovanje što širem krugu ljudi, te stvoriti mjesto susreta i otvoriti diskusije važne za sam pokret i društvo.

Tijekom prvih šest godina sajam je okupio velik broj sudionika i sudionica, a na tisuće ljudi je posjetilo sajam i sudjelovalo u programu.

www.ask-zagreb.org

Bilješka pred parlamentarne izbore

 I dok se licitira datumom parlamentarnih izbora te prekrajaju izborne jedinice kako bi se ušićario pokoji glas, malo ćemo se pozabaviti nama na Libeli omiljenom temom, a to je sudjelovanje žena u izborima.

Po manje ili više istim pravilima održali su se parlamentarni izbori posljednja tri puta i na svima se broj izabranih žena kretao oko 20%. Ove godine suočeni smo, uz pomalo izmijenjene izborne jedinice, i s još jednom novinom, a to je zahtjev za uravnoteženom zastupljenošću žena i muškaraca na izbornim listama koji pred političke stranke stavlja Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2008. godine. Zakon vrlo precizno definira da uravnotežena zastupljenost znači da podzastupljenog spola na listama ne smije biti manje od 40%. Nažalost, Zakon je političkim strankama ostavio prostor od tri izborna ciklusa da tih 40% i dosegnu.

Optimističnije među nama mogle bi reći da obzirom da je na zadnjim lokalnim izborima ipak došlo do određenog napretka, pa zahvaljujući i kampanji koja je promovirala uravnoteženu zastupljenost, da bismo možda mogli konačno probiti politički stakleni strop od 30% žena u parlamentu. Hrvatski izborni sustav kompletnu odgovornost za sudjelovanje žena u procesima odlučivanja prebacuje na političke stranke i do sada stranke se nisu pretjerano na tom polju iskazale. Na izborima 2007. godine, kako je pokazalo CESI istraživanje, stranke su kandidirale manje od 30% žena pri čemu su parlamentarne stranke kandidirale svega 21% žena. Dakle, što je stranka bliže ulasku u Hrvatski sabor, to je manje žena na listi. Žene koje su i uspjele doći do stranačke kandidature u parlamentarnim strankama uglavnom su se nalazile u donjem dijelu liste – 52% svih kandidiranih žena nalazilo se ispod 7. mjesta na listi. Svega 6% ukupno kandidiranih žena bilo je na prvim mjestima izbornih lista, a najpopularnije žensko mjesto bilo je mjesto broj 9 – 31% svih devetih mjesta zauzimale su žene. Nakon devetog drugo najpopularnije mjesto za žene bilo je peto mjesto – 27% svih petih mjesta zauzimale su žene. Naravno postoje određene razlike među strankama, pa je tako koalicija HSS-HSLS kandidirala 15,71%, HSU i HDSSB 17,86%, a ispod 20% ostao je i HDZ s 19,48% žena na listama. Malo preko 20% kandidiranih žena imao je HNS (20,71%), dok je DC kandidirao 29,22% žena. Među parlamentarnim strankama, najviše žena kandidirao je SDP – 30,71%.

 

Očito da sama činjenica da žene čine 52% stanovništva te da bi bilo demokratski pravedno da participiraju u političkoj moći nije dovoljno jak razlog. Za razliku od stranaka istraživanje Centra za ženske studije iz 2008. godine je pokazalo da građani misle nešto drugačije. 49,8% muškaraca i  61,9% žena smatra da povećana participacija žena znači i promjenu u kvaliteti politike, te da ispitanici/e smatraju kako su političarke slobodoumnije (60,0%), dosljednije (65,2%), imaju drukčiji politički diskurs (70%) te drukčiju listu političkih prioriteta (69,4%).

 

Obzirom na društveni položaj žena i dominantno prevladavajuće patrijarhalne društvene vrijednosti, realna je situacija da žene zasigurno imaju drugačiju listu političkih prioriteta. No jesu li političke stranke toga svjesne? CESI istraživanje programa političkih stranaka iz 2007. godine pokazuje da nisu. Političke stranke nisu koristile rodno osjetljiv jezik odnosno gotovo isključivo su u svojim programima koristile izraze u muškom rodu.  Žene su u pravilu sveli na reproduktivnu ulogu i ulogu majki, no istovremeno nisu rekli niti riječi o reproduktivnim pravima i reproduktivnom zdravlju žena. Sukladno patrijarhalnom tretmanu žena u društvu, teme vezane uz žene i rodnu ravnopravnost u pravilu su smještene u tematske cjeline obitelj, socijalna politika i zdravstvo, donekle s izuzetkom SDP-a koji se pomalo bavi ženama i u okviru tržišta rada. Političke stranke prvenstvenu pažnju pridale su ženama koje su majke ili planiraju postati majke pri čemu, čak se rijetko uopće spominjala imenica žena odnosno majka, daleko češće se govorilo generalno o obitelji. Single ženama bez djece nije se obraćao niti jedan izborni program.  Problem manjih mirovina žena niti u jednom programu nije prepoznat. Nasilje nad ženama spominjalo se, ali u kontekstu nasilja u obitelji, što obuhvaća samo dio nasilja koje žene trpe. Prava rodnih i seksualnih manjina nije nitko posebno navodio. SDP tek generalno kaže da se zalaže za poštivanja prava rodnih/spolnih skupina koje su izložene pritiscima većine, marginalizaciji ili diskriminaciji, dok se HDZ, HNS i IDS generalno zalažu za poštivanje ljudskih prava. Zakonodavno reguliranje medicinski potpomognute oplodnje i pravo neudanih žena na istu u niti jednom programu nije navedeno, što je kada sada gledamo izuzetno zanimljivo obzirom da je to bila jedna od ključnih tema u prošlom mandatu, a tiče se žena.

Neke stranke, poput SDP-a, imale su zasebne rodne politike, no ako ćemo biti realni jedino bitno je ono što piše u “pravom” programu, onom koji će svi ministri i ministrice ili zastupnici i zastupnice kasnije povremeno prelistati. HDZ u cijelom programu od 112 stranica riječ žena spomenuo je jednom, a HSU niti jednom. Istovremeno po već spomenutom istraživanju Centra za ženske studije žene kao najveća područja diskriminacije vide lošije mogućnosti zapošljavanja (85,8%) i napredovanja na poslu (83,9%), a 52,9% osoba smatra da postoje ženska pitanja koja se moraju riješiti političkim putem, a najčešće spominju jednaku plaću za jednak rad (57,3%), nasilje protiv žena (39,7%), neplaćen rad žena u kući (23,7%) te reproduktivna prava žena (19,1%). Političke stranke kao da ne stanuju u Hrvatskoj i ako ih već uistinu nije briga za položaj žena u društvu trebale bi se podsjetiti da žene imaju pravo glasa i možda bi se mogle zapitati kako će dobiti glasove polovice stanovništva, ako na njih uopće ne misle?

 

Sukladno tome što ne kandidiraju žene i što ih je malo briga za ženske probleme, njihovo viđenje žena koje demonstriraju u samoj kampanji kroz plakate i TV spotove je izrazito stereotipno. Žene su u pravilu pojavljuju u podjednakom broju kao i muškarci, ali u različitim socijalnim ulogama. Žene su mlade studentice i majke, zaposlenice u djelatnostima koje ne podrazumijevaju profesionalnu karijeru; dok muškarci imaju aktivnije uloge proizvođača/radnika i gospodarstvenika.

 

Preporuke za unaprjeđenje političke participacije žena koje su izrađene nakon posljednjih izbora i dalje su aktualne. Iako je dobar dio posla trebao biti odrađen u protekle 4 godine stranke još uvijek stignu uključiti rodnu perspektivu u svoje programe, kandidirati 40% žena i izbjeći stereotipno prikazivanje žena u okviru same kampanje. Obzirom da nas očekuje kampanja u kojoj će, kako stvari stoje, sve biti fokusirano na to hoćemo li imati premijera ili premijerku, što kako se može vidjeti u predstavlja inspiraciju za kojekakve “šale i pošalice”. Političke stranke moraju maksimalnu pozornost posvetiti suzbijanju seksističkih ispada u vlastitim redovima i pravovremeno javno osuditi seksističke i diskriminatorne istupe pojedinih članova/članica stranke te ih adekvatno sankcionirati. Ako već ne jer je to jedino ispravno, onda barem da ispadnu “totalno drugačiji od drugih”.

Školovanjem do radnog mjesta

Počelo je novo razdoblje u životu za korisnice projekta “Poduzmi pozitivne korake za postizanje jednakosti pri zapošljavanju žena”. Naime, završili su upisi u obrazovne programe za 4 različita zanimanja – slastičarke, domaćice, vizažistice i IT operaterke, te se 31 žena vratila u školske klupe. “Nakon završetka obrazovanja, a u kombinaciji s radionicama na razne teme važne za pronalaženje posla, kao i grupnim i individualnim savjetovanjem nadamo se da će ove žene naći svoje mjesto pod Međimurskim suncem te steći ekonomsku neovisnost koju zaslužuju.” navodi se u priopćenje udruge Zora.

 

Uz obrazovne programe u pripremi su:

Radionica: Moć pozitivnog mišljenja i samoostvarivanje (06.04.)

Na ovoj radionici naučiti ćete kako pozitivno misliti, koje su prednosti pozitivnog razmišljanja, kako reagirati, kako koristiti svoju snagu, kako se zauzeti za sebe, kako napredovati pomoću pozitivnoga mišljenja

Grupno savjetovanje – Učenje životnih vještina (13.04.)

Naučite kako komunicirati, usavršite vještinu razmišljanja i postupanja, vježbajte komunikaciju i svoje ostale životne vještine.

Sudjelovanje na radionicama i savjetovanjima je besplatno, ali je potrebno prijaviti se za dolazak najkasnije 3 dana prije održavanja na broj telefona 395-026. Sve aktivnosti odvijaju se na adresi A. Schultessa 19, u starim barakama GK, preko puta Pilke.

 

Projekt  “Poduzmi pozitivne korake za postizanje jednakosti pri zapošljavanju žena” provodi  Međimurska županija uz partnere Udrugu Zora,  Zavod za zapošljavanje – Područna služba Čakovec i Dom za žrtve obiteljskog nasilja – Sigurna kuća Čakovec. Financijski ga podržava EU kroz program IPA IV. komponenta – Razvoj ljudskih potencijala, a sufinanciraju ga Međimurska županija  i Zavod za zapošljavanje – Središnja služba Čakovec. Također, međimurski Čateks d.d. prepoznao je vrijednost projekta i donirao radne materijale za zanimanje Domaćice.

Prekrajanjem izbornih jedinica do boljeg rezultata?

KADA je Jadranka Kosor preuzela premijersku dužnost prvo obećanje bilo je da će se pozabaviti prekrajanjem granica općina i županija, u smislu spašavanja proračuna. Nikad to nije napravila, ali se u zadnji trenutak sjetila prekrajati izborne jedinice.

Tri godine imao je HDZ vremena prekrajati izborno zakonodavstvo. Tri godine ništa po tom pitanju nije napravio. Vladajuća stranka to se odlučila napraviti u izbornoj godini, i time stvorila dojam o “izbornom inženjeringu” i ad hoc izmjenama kojima nije prethodio dugoočekivani popis birača u pojedinim jedinicama, a što ponovno ostavlja dojam da se želi manipulirati izbornim jedinicama u svrhu stranačkih interesa. Naravno, u interesu vladajućeg HDZ-a i njihovih koalicijskih partnera.

Tako bi prema prijedlogu vladajuće stranke, do kojeg je došao Novi list, došlo do tzv. razbijanja 9. izborne jedinice zbog prevelikog broja birača. 7. izbornoj jedinici koja se proteže od Bakra do Zagreba time bi se dodali tradicionalno oporbeni Krk, Cres, Lošinj, Rab i Lika koji su zajedno s Istrom i Primorsko-goranskom županijom pripadali 8. izbornoj jedinici, 6. izborna jedinica ostala bi bez Velike Gorice, podijeljene između oporbe i HDZ-ove koalicije, koja bi pripala 7. izbornoj jedinici, a Sisačko-moslavačka županija prelazi u 2. izbornu jedinicu čime bi se spriječilo propadanje glasova biračkog tijela odanog HSS-ovoj Marijani Petir, pošto je Seljačka stranka najjača u drugoj izbornoj jedinici. Do preinaka jedino nije došlo u 5. izbornoj jedinici pod kojom se nalaze Vukovarsko-srijemska, Brodsko-posavska i Požeško-slavonska županija.

 

“To se radi na početku mandata”

HDZ-ov prijedlog Izmjena izbornih jedinica, međutim, naišao je samo na kritike. I to ne samo iz oporbenih redova koji su ogorčeni prijedlogom vladajuće stranke nazivajući ga “dramatičnim rušenjem pravne države”, već i iz redova uglednih politologa.

“Nije primjereno u izbornoj godini intervenirati u izborno zakonodavstvo. Ako se to treba napraviti, onda se to radi na početku legislativnog razdoblja, odnosno, na početku mandata, a ne na njegovom kraju”, komentirao je za Index prof. dr. Anđelko Milardović, politolog. Ako se to čini na kraju mandata, kaže nam prof. Milardović, onda to automatski stvara percepciju o prekrajanju izborne geografije.

“To onda baca sjenu i na etičku dimenziju i to u 23.55 sati, pet minuta prije kraja, te asocira na nestabilnost političkog sustava”, objašnjava Milardović dodajući kako on i inače zagovara to da bi se kompletno izborno zakonodavstvo trebalo korigirati, uključujući i izbornu geografiju.

Prema njegovom mišljenju, to bi se trebalo napraviti po uzoru na neke europske zemlje, poput Norveške i Finske, i vaneuropskih, SAD-a i Filipina, gdje je u izborno zakonodavstvo ugrađen točan datum izbora svake četiri godine. “To treba napraviti kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini, kad je riječ o parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Predlažem da se izbori održavaju svake četiri godine između 7. i 25. studenog. Time bi se doprinijelo stabilnosti izbornog i političkog sustava i time bi svi akteri političkog procesa imali sva pravila igre na vrijeme. Onda bi prestale sumnje u manipulaciju, kao što sada imamo osjećaj simulirane demokracije i manipulacije”, zaključuje Milardović.

 

Vlada mora snositi odgovornost

Ugledni politički filozof Žarko Puhovski drži, pak, kako se cijela politička struktura ovdje našla u zatvorenom krugu. “Naime, postoji zahtjev Ustavnog suda da se konačno postupi po zakonu prema kojem razlika u broju birača može biti plus-minus 5 posto, a koja je sada puno veća. Međutim, do toga je došlo prekasno. Već smo duboko u izbornoj godini i sada se nalazimo pred pitanjem hoće li se ispuniti zahtjev Ustavnog suda i postupiti na način da se povrijedi načelo jedne godine ili ga ne mijenjati i time ne udovoljiti zahtjevu Ustavnog suda koji je pravedan i logičan”, kaže Puhovski, prema čijem je mišljenju manje zlo povrijediti načelo jedne godine.

Međutim, ističe Puhovski, važno je jasno utvrditi tko je za ovo stanje odgovoran, je li to Ustavni sud ili netko drugi. “To treba ispitati i zahtijevati ozbiljne konsekvence za one koji su za to odgovorni”, kaže Puhovski dodajući kako je po njegovom mišljenju za nastalo stanje “odgovorno Ministarstvo uprave, dakle Vlada”. “I sam sam, kao i neki drugi, puno prije upozoravao da je to pitanje koje se mora riješiti”, zaključuje Puhovski, dodajući da, koliko je njemu poznato, ovo ipak neće ni na koji način neće utjecati na rezultate izbora.

Pravosudna sramota

Nemogućnost uvida u spis, prekidanje i upadanje sudkinje u riječ odvjetnici Lini Budak, te unaprijed pripremljeno obrazloženje razloga odbijanja tužbenog zahtjeva sramotni su rezultati ročišta na kojem je u konačnici i odbijena tužba za diskriminaciju koju su protiv Zdravka Mamića podnijeli Centar za LGBT ravnopravnost (udruge LORI, Zagreb Pride i Queer Zagreb) i Centar za mirovne studije, a sve zbog njegovih rasističkih i homofobnih izjava da gej muškarci zbog “nježnije građe” ne mogu biti članovi “njegove reprezentacije” već se “mogu” baviti drugim poslovima kao što su “baletani, tekstopisci ili novinari”. 

Ovaj kaos pokazuje stanje u našem pravosuđu i način na koji se implementira Zakon o suzbijanju diskriminacije, ujedno i jedan od uvjeta za ispunjavanje mjerila iz pristupnog Poglavlja  23 – pravosuđe i temeljna prava. Naše ocjene takvih postupaka zacijelo će zanimati odgovorne osobe koje prate ispunjavanje svih uvjeta za zatvaranje Poglavlja 23.

Ostajemo pri stavu da je svojom izjavom Zdravko Mamić diskriminirao LGBT osobe u pravu na jednaku dostupnost sportu, u ovom slučaju nogometu, jer je zbog utjecaja koji Mamić ima na domaći nogomet, to pravo uskratio gej muškarcima. Bez obzira što on izravno ne bira igrače u nacionalnoj reprezentaciji, utjecaj Z. Mamića neupitan je, što je vidljivo počevši od činjenice da je dovoljno moćan da utječe na izbor predsjednika Nogometnog saveza.

Svakako ćemo uložiti žalbu na ovo rješenje, i ustrajat ćemo u traženju da se Mamić ispriča putem plaćenog oglasa u dnevnom tisku, budući je Mamić svojim izjavama i poticanjem stereotipa o gej muškarcima prešao sve civilizacijske granice i samu logiku sporta, koji bi trebao biti otvoren svim osobama, neovisno o njihovoj nacionalnosti, boje kože, vjeroispovijesti, seksualnoj orijentaciji ili, konačno, rodnom izražavanju. Ovaj skandal nije ništa manji od hipotetske situacije u kojoj netko utjecajan poput Mamića izjavljuje da u nekom sportu ne vidi osobe druge boje kože, već da te osobe vidi u drugim zanimanjima, “svojstvene” njihovoj rasnoj pripadnosti! Nećemo i ne možemo dopustiti da osobe koje imaju tako veliki utjecaj u sportu stereotipovima o gej muškarcima dovode u pitanje pravo LGBT osobama na ravnopravnost!

 

Osim žalbe na ovu odluku, naše će organizacije i poslati pritužbu i UEFI, ali i europskim udruženjima koje se bore protiv rasizma i drugih oblika diskriminacije u nogometu. Podsjećamo javnost da je zbog identičnih izjava svojevremeno izbornik Otto Barić kažnjen od UEFE sa 3000 švicarskih franaka, a osim toga vidimo kako su posljedice takve izjave utjecale i na njegovu daljnju sportsku “karijeru”.

 

Ovom prilikom želimo pozvati i sve građane i građanke RH da stanu  u obranu digniteta svojih profesija i da ne dopuste da ovakav primitivizam i dalje vlada hrvatskim medijskim prostorom.