V-day: I Split će postati vagina friendly grad

Određene riječi imaju moć pa se njihovim korištenjem otvaraju prolazi do dubljih razina psihe, objašnjava znanstvenica i jungovska psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estés u svojoj knjizi ‘Žene koje trče s vukovima’. Je li možda jedna od njih i riječ vagina? Ako je suditi po reakcijama diljem svijeta koje je izazvalo djelo ‘Vaginini monolozi’ autorice Eve Ensler onda bi odgovor svakako mogao biti potvrdan.

‘Vagina. Eto, izgovorila sam. Vagina – i opet sam rekla’ – uvodne su riječi njezina bestselera koji već 12 godina živi i u svojoj kazališnoj varijanti u sklopu V-daya ili svjetske kampanje usmjerene protiv nasilja prema ženama. Naime, iako su Monolozi na samom početku rođeni kao ideja koja će slaviti vaginu i ženstvenost, autoričin rad je ubrzo zadobio i dimenziju borbe protiv nasilja i diskriminacije.

Ove godine na globalnoj razini V-day je posvećen silovanim ženama iz Konga, a na državnim razinama aktivistkinje za ženska prava same odabiru kome će posvetiti predstave. Rada Borić, iz Centra za ženske studije, u dogovoru sa splitskim feministicama okupljenim u udruzi ‘Domine’ odlučila je da ovogodišnje izvedbe budu posvećene ženama s invaliditetom.

– Eve Ensler je bila oduševljena našom idejom jer još nitko u svijetu tijekom 12 godina nije posvetio ‘Vaginine monologe’ ženama s invaliditetom, a zaista je bilo mnogo različitih ideja. Spomenimo, primjerice, da su prošle godine u SAD-u u predstavi nastupale transrodne osobe, odnosno žene koje su nekada bili muškarci, u Pakistanu žene čija su tijela unakažena kiselinama jer ‘nisu bile vjerne’ itd.

U Hrvatskoj je mnogo onih čija su prava uskraćena, ali ovaj put smo se odlučile za žene s invaliditetom jer su one višestruko diskriminirane. Sjetimo se samo kada je Boris Kunst opravdavao svoju ideju za legalizacijom prostitucije izlaženjem u susret zadovoljenju potreba muškaraca invalida, o potrebama žena u kolicima nije bilo ni riječi. Zar one nemaju pravo na žudnju? Zar one nisu seksualna bića – pita se Rada Borić koja se slaže s Eve Ensler oko teze da se mnogi ljudi boje izgovarati riječ vagina.

– Zar je riječ vagina strašnija od atomske bombe ili kiselih kiša ili terorizma? Mora da posjeduje neku vrstu razorne moći – kaže Rada. No, i unatoč tome u našoj sredini postoje one koje su hrabre, one koje su odlučile progovoriti o vaginama pa će tako i ovog proljeća Monolozi doživjeti svoju splitsku verziju.

Zahvaljujući njima kazališna publika još će jednom imati prilike čuti odgovore na pitanja koja je Ensler postavila intervjuirajući više od dvjesto žena raznih profesija, nacionalnosti i dobi. ‘Kad bi se tvoja vagina odijevala što bi nosila? Kada bi tvoja vagina mogla govoriti što bi rekla?’ ili ‘Na što ti miriše vagina’ – samo su neka od njih.

Tepam svojoj vagini

Kako napreduje predstava provjerili smo zavirivši na probu, gdje smo između ostalih zatekli Miu Roknić, glumicu Gradskog kazališta mladih, koja se, osim u funkciji glumice, u ovom projektu našla i kao koordinatorica te ‘v.d. redateljica’. Nas je zanimalo što ju je ponukalo na ovaj angažman. – Najprije sam pročitala tekst koji mi se jako svidio pa sam odlučila sudjelovati. Izazov mi je prenijeti poruke i iskustva žena iz cijeloga svijeta drugim ženama, odnosno u jednom kulturnom kontekstu pomoći u skidanju tabua s kojima mnogi ljudi žive.

Inače, ja ću u predstavi tumačiti lik male Šuške-Buške koja dolazi iz stroge patrijarhalne obitelji i koja je proživjela silovanje očeva prijatelja, a na kraju je pronašla ljubav u zagrljaju druge žene. Posebno mi je napeto tumačiti baš taj lik jer mislim da je populacija koja odabire istospolne partnere jako diskriminirana, posebice ovdje u Splitu – kaže Mia, a mi smo je upitali koliko je njoj osobno (ne)ugodno govoriti o vaginama javno.

– Ja i sestra smo prilično slobodno odgajane tako da se ne sramimo svojih vagina, one su jednostavno dio našeg tijela. Koristim li riječ vagina? Moram priznati da nisam nikad rekla idi u vagininu mater. Ali svejedno prihvaćam tu riječ jer je univerzalna. Pa ipak, kada želim biti dobra prema sebi onda joj radije tepam, no radeći na ovome tekstu ova mi se riječ nekako uvukla u život – kroz smijeh nam je priznala ova glumica, a mi smo je za kraj upitali i što bi njezina vagina rekla svijetu da može govoriti, na što je Mia, uz osmijeh od uha do uha, ispalila: ‘Budite slobodni!’ Ponešto drukčije osobno iskustvo imala je plodna splitska spisateljica mlađe generacije Aleksandra Kardum. Ona nam je otkrila:

– Javno govoriti o spolnosti i tjelesnosti za mene je posve novo iskustvo. Naime, ja sam kao produkt određene kulture i tradicije i sama inhibirana u ovom izričaju pa je sudjelovanje u projektu za mene jedan korak naprijed. Moram reći da mi je u početku zaista bilo neugodno, no sada sve manje ili uopće više nije. Sam termin vagina nije toliko korišten u mom osobnom životu i odgoju, zapravo je on najrjeđe korišteni naziv koji mi zvuči posve medicinski. Koja bi joj riječ bila ugodna zamjena, pitali smo je. – Iskreno, mislim da bi javno teško našla tu riječ – priznala nam je Aleksandra, a nas je zanimalo kad bi njezina vagina mogla birati što bi obukla za premijeru predstave.

S dlačicama ili bez?

– Svakako bi to bila neka dolčevita – kroz smijeh nam je priznala ova spisateljica čiji je motiv za uključivanje u projekt ‘Vagininih monologa’, kako kaže, bio onaj plemeniti krajnji cilj, odnosno upozoravanje na sve zlostavljane, potlačene i silovane žene te afirmacija žena kao ravnopravnih bića koja napokon mogu javno govoriti o svojem tijelu, a ne da se ta tema uvijek stavlja pod tepih.

Jedna od sudionica u ovom projektu udruge Domine jest i Lidija Florijan, glumica iz GKM-a, koja u predstavi tumači lik žene čiji muž preljubnik zahtjeva da ima obrijanu vaginu. Bi li ona sama izišla u susret takvom zahtjevu u životu? – Nemam ništa protiv dlačica, one su dio naše vagine. Da mi neki muškarac dođe s takvim zahtjevom ne znam, možda bih mu i udovoljila ali ne bih voljela da baš sasvim bude gola jer tada bih se osjećala kao mala djevojčica – kaže Lidija koja se u Split nedavno doselila iz Osijeka gdje je radila u Hrvatskom narodnom kazalištu 15 godina.

– Imala sam raznih uloga, a jedna je zahtijevala skidanje do gola. Za to mi je trebalo puno hrabrosti. Kad je takav zahtjev opravdan tekstom i režijom onda ne zazirem od toga. Tako je i s ovim tekstom, mislim da ćemo Monolozima pridonijeti skidanju srama. Meni iskustvo pomaže kao glumici, ali i privatno da pomičem granice – ispričala nam je Lidija, otkrivši nam da bi njezina vagina, kad bi trebala birati, za premijeru obukla dijamante.

– U predstavi je samo naizgled riječ o vaginama, puno je važnije prihvaćanje i oslobađanje osobnosti – rekla nam je, pak, spisateljica Tanja Mravak, koja također sudjeluje u ovom humanitarnom projektu. – Što se tiče teksta, odnosno lika koji tumačim, nije mi neugodno, a i zanimljiv je kao literarni predložak. Trema postoji, ali iz drugih razloga – otkrila nam je Tanja. – Osobno, sudjelovanje u ovoj predstavi nije učinilo bitan pomak u prihvaćanju vlastita tijela jer s tim nemam problema, ali su glumačke probe potpuno novo i vrlo interesantno iskustvo.

Bilo bi mi drago kad bi ova predstava utjecala na žene da s više ljubavi prihvate svoje tijelo jer kad se spoji patrijarhalna sredina i novonametnuti kult tijela i mladosti, neprihvaćanje i mržnja spram vlastita tijela utječu na puno više aspekata života nego li je samo tjelesnost – zaključila je Tanja. Na probi smo zatekli i novinarku Anu Jerković koja nam je rekla da se priključila projektu na poziv ‘Domina’ primarno radi njegova humanitarna karaktera.

Svaka je lijepa

– Sama predstava na određeni način pomiče granice u patrijarhalnim društvima, ali i unutar nas samih jer je riječ o istraživanju vlastitih granica pa i o njihovom prelaženju. Dakako, smisao predstave nije samo naše vlastito istraživanje već želimo ispričati i priče onih žena koje nemaju zdrav odnos prema svojem tijelu, jer možda žive u kulturama gdje je njihova ženstvenost zatomljena.

Konkretno, moj monolog govori o rigidnom islamskom sustavu koji nama možda nije toliko blizak, ali moramo biti svjesni i takvih situacija u kojima žene moraju biti potpuno prekrivene i nemaju pravo na pokazivanje ženstvenosti, zbog čega postaju građani drugog reda. No, i kod nas je još uvijek snažno izražen patrijarhat, a to možemo vidjeti i po korištenju ili nekorištenju nekih riječi poput vagine. Mislim da će i ova predstava pridonijeti da žene više i otvorenije pričaju o svojoj ženstvenosti i seksualnosti kako bi se na posljetku i same bolje prihvatile – rekla nam je Ana čija bi vagina, kad bi mogla govoriti, poručila:  ‘Svaka je žena lijepa.’

Uz spomenute žene koje smo sreli na probi ‘Vagininih monologa’ u predstavi će sudjelovati još i spisateljica Olja Savičević Ivančević, novinarka Nina Kljenak te Neda Tudor iz udruge za gluhoslijepe osobe, a novac od prodanih karata ići će za pomoć samohranim majkama s invaliditetom. Split će tako bar na jednu večer u Hrvatskom narodnom kazalištu ovoga ožujka postati vagina friendly grad, a kakve to posljedice može imati ostaje nam vidjeti. U svakom slučaju, kako bi Eve Ensler rekla, vagina je progovorila i više nitko ne može zaustaviti njezinu priču. Sve zainteresirane žene s invaliditetom još uvijek se mogu javiti udruzi Domine ako žele sudjelovati u projektu.

Cenzura

Transparentnost i otvoreno upravljanje su jamstvo za društvo oslobođeno od korupcije. Korupcija je sveprisutna u Hrvatskoj, a Europska unija od Hrvatske očekuje konkretne mjere kako bi vratila povjerenje građana u institucije.

Tim Cenzure Plus prisustvovao je Konferenciji, “Transparentnošću i otvorenim upravljanjem protiv korupcije” održanoj 18. veljače u Zagrebu, u organizaciji Vladinog ureda za udruge u suradnji s Ministarstvom pravosuđa, udrugom Transparency International Hrvatska i njemačkom zakladom Konrad Adenauer, na kojoj su javnosti predstavljena dosadašnja postignuća i poduzete mjere u području jačanja transparentnosti i otvorenosti u radu tijela javne vlasti u Hrvatskoj, te europska iskustva i praksa.

Šef Delegacije Europske unije u Republici Hrvatskoj Vandoren je na Konferenciji istaknuo da se rad na poglavlju 23 mora odlučno nastaviti, a Ministar pravosuđa Republike Hrvatske je rekao da Hrvatska čini sve napore kako bi se obračunala s korupcijom.

U emisiji Cenzura pogledajte što su gosti Konferencije : Drago Kos, predsjednik skupine zemalja za borbu protiv korupcije Vijeća Europe, Goran Klemenčić, predsjednik Komisije za sprječavanje korupcije Slovenija, Ronny Patz, savjetnik pri Uredu za odnose s EU Transparency International Bruxelles, Nikola Kristić, Transparency International Hrvatska, Damir Grubiša, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Sandra Pernar, izvršna direktorica GONG-a, rekli na navedenu temu.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu i na YouTube Chanel: CenzuraPlusTV. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV www.smarttv.com. te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Istospolne veze u Hrvatskoj miljama daleko od oltara

Kad čovjek dobije posao u Kanadi i želi sa sobom povesti  svog životnog partnera, ništa lakše: ako je u braku, priložit će molbi vjenčani list; ako je u izvanbračnoj vezi,  izjavu javnog bilježnika. Ali što da priloži ako je u istospolnoj zajednici? S tom se dilemom nedavno susreo jedan gej par kada je jedan od partnera dobio posao u  Kanadi pa su, radi zajedničkog odlaska preko oceana, trebali dokazati da su doista par. 

Nakon dosta razmišljanja i savjetovanja, otišli su kod javnog bilježnika da im ovjeri dokument – ugovor o imovinsko-pravnim odnosima.  Tako su zaobilaznim putem ipak uspjeli dokazati da žive u istospolnoj  vezi. Sve im je to omogućio hrvatski Zakon o istospolnim zajednicama,  donesen još 2003. godine.

– To je jedini slučaj za koji znam da je taj Zakon doista u praksi primijenjen, tvrdi Sanja Juras iz Pravnog tima Iskoraka i Kontre.

Trenutna situacija u Hrvatskoj miljama je daleko od, primjerice, situacije u Velikoj Britaniji gdje se upravo razmišlja o mogućnosti da se  dopusti sklapanje istospolnih brakova u crkvama. 

Civilno partnerstvo među osobama istog spola na Otoku je uvedeno  još 2005., no sklapanje istospolne veze “pred oltarom” zasad nema zakonsku težinu. Prema izvješćima medija, britanska bi vlada mogla predložiti i izbacivanje iz upotrebe zakonske definicije braka prema kojoj  je to veza između muškarca i žene te dopustiti istospolnim parovima  da svoje partnere nazivaju bračnim drugovima. 

Ne dolazi u obzir

– U Hrvatskoj to ne dolazi u obzir. Brak je institut prirodnog prava, to  je životna zajednica žene i muškarca. Žena i muškarac su ti koji čine  obitelj, čvrsto već godinama stoji pri svom mišljenju Dubravka Hrabar,  predstojnica katedre za obiteljsko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

Zbog svojih je stavova Hrabar često bila oštro kritizirana. 
No, aktivisti za prava homoseksualnih osoba nezadovoljni su trenutnom situacijom – time da se prava gej osoba ne reguliraju Obiteljskim  zakonom, kao i samim Zakonom o istospolnim zajednicama za koji  tvrde da jamči toliko malo prava da se ljudima ne isplati koristiti ga. 

– Ako se par rastane, može ići na sud dokazivali kome će pripasti  lampa, a kome televizor. Ali, nitko to ne čini jer se, kao prvo, gotovo nikakva prava ne mogu realizirati iz te zajednice. S druge strane, ljudi ionako žive u strahu da netko ne sazna da su gej. Kako onda očekivati da  će ići nešto dokazivati na sud?, pita se Sanja Juras.

Da je postojeći zakon “neiskoristiv, neprovediv i diskriminacijski” tvrdi i Franko Dota iz Centra za LGBT ravnopravnost.

– Za svako pravo koje taj zakon propisuje, treba otići kod javnog bilježnika i ovjerama i potpisima ga potvrditi. Ljudi zato taj zakon ne koriste jer im ništa posebno korisnoga ne donosi, ističe Dota koji smatra  da se puna ravnopravnost može postići jedino mijenjanjem Obiteljskog  zakona.

Slično razmišljaju i drugi aktivisti, pa tako Sanja Juras podsjeća  da su već pripremili izmjene Obiteljskog zakona kojima predviđaju izjednačavanje istospolnih parova s bračnim i izvanbračnim partnerima  u svim pravima, osim posvajanja djece. Trenutno su u pregovorima s  političkim strankama jer traže “pokrovitelja” koji bi taj prijedlog “ubacio” na dnevni red parlamenta. 

Registracija parova

Za profesoricu Hrabar ni iznimka oko posvajanja nije dovoljno dobra  da bi izmjene obiteljskog zakonodavstva smatrala prihvatljivima. – Homoseksualni parovi ne smiju biti osuđivani ili diskriminirani, ali  ne mogu biti izjednačeni u pravima, rezolutna je Hrabar koja se protivi  i tzv. registriranom partnerstvu te tvrdi da su Zakonom o istospolnim  zajednicama gej parovi dobili “sasvim korektnu” zaštitu svojih prava.  

S njom se međutim ne slaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik. Ona se već godinama zalaže za proširenje  opsega prava koje imaju istospolni parovi jer postojeći zakon “daje samo minimalna prava koja ljudima nisu toliko zanimljiva”. Zato bi trebalo prava proširiti i na poreze, zdravstvenu zaštitu, nasljedstvo i drugo. Ujedno, pravobraniteljica smatra da bi bilo dobro da se istospolne  zajednice registriraju. 

– Godinama se zalažem da se parovi registriraju, jer ako toga nema,  vrlo je teško dokazivati tko je s kim bio u vezi, objašnjava pravobraniteljica. 

No, unatoč tome što kaže država, a što zakon, život uvijek ide svojim  tokom. Iako nema matičara, ni službenih ceremonija, to pojedine gej  parove nije spriječilo da organiziraju – svadbu. 

– Ako nema matičara, ne znači da nema proslava. I sam sam bio na  nekoliko njih, kad su ljudi, nakon nekoliko godina veze, željeli razmijeniti zavjete i proslaviti to sa svojim prijateljima, kaže Dota. Pa je tako  bilo i ležernih fešti, ali i tradicionalnijih svadbi, sa živom muzikom i  tortom na pet katova. 
– To što država ne želi biti prisutna, ljude jednostavno nije briga, zaključuje Dota.

Studentice pjesmom digle glas protiv anoreksije i bulimije

Ja sam lijepa, što god da govore, riječi isprazne, ja sam lijepa, polako budim se, tijelu vjerujem, svojem tijelu vjerujem… Tako glasi prepjev pjesme “I’m beautiful” Christine Aguilere (tekst i glazba Linda Perry), u hrvatskoj verziji nazvane “Lijepa sam”, službene himne promotivne kampanje za skretanje pozornosti javnosti na probleme poremećaja prehrane, što se potkraj veljače obilježava u cijelom svijetu.

50.000 oboljelih u Hrvatskoj

Iza projekta stoji udruga PET+, mahom studentice koje su pjesmu posvetile svojim vršnjakinjama koje se bore sa sumnjama u sebe i svoj izgled. Prema procjenama stručnjaka, mladih ljudi s nekim poremećajem prehrane u Hrvatskoj je čak 50.000, a istraživanja pokazuju da 50 posto djevojaka provodi neku vrstu dijete.

Dok je s druge strane kamere stala ekipa studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, zvijezda je spota mlada pjevačica Petra Antolić koja pjesmu počinje pjevati našminkana, no do kraja spota sa sebe skida svu šminku i nakit kako bi izrazila svoje prihvaćanje sebe, baš takve kakva jest, dok su po njezinu tijelu ispisane pozitivne poruke iz pjesme.

– Tekstom i pričom videospota želimo potaknuti djevojke nesigurne u svoj izgled da vole svoje tijelo sa svim njegovim nesavršenostima. Većina ljudi u svome odrastanju prolazi kroz trenutke nevoljenja sebe i svoga tijela. Katkad upravo vlastito tijelo doživljavamo kao neprijatelja i prepreku prema sreći. Djevojke i mladići koji su otišli predaleko u ratu sa svojim tijelom oboljeli su od poremećaja prehrane, no oni nisu razmaženi ili tašti, nego imaju problem koji ne mogu riješiti sami.

 “Prekrasne kakve jesmo”

Željeli smo podsjetiti djevojke da su prekrasne takve kakve jesu i potaknuti ih da cijene svoje zdravlje i prirodnu ljepotu – istakla je mr. sc. Jelena Balabanić Mavrović, predsjednica udruge PET+, najavljujući emitiranje spota “Lijepa sam” na hrvatskim televizijskim postajama u posljednjem tjednu u veljači.

Kako izgubiti nevinost?

Donosimo intervju sa redateljicom dokumentarnih filmova Therese Shechter o njezinom novom projektu Kako izgubiti nevinost (How to Lose your Virginity).

Što vas je navelo da upotrijebite nevinost kao temu za svoj idući projekt nakon filma Bila sam tinejdžerica feministkinja iz 2005? Je li postojao neki događaj koji vas je potaknuo – znam da se u najavi filma glavna tema vrti oko vašeg odijevanja bijele haljine za vjenčanje – ili je to bilo nešto o čemu ste razmišljali neko vrijeme? 

Razmišljala sam o toj temi kada smo montirali film Bila sam tinejđerica feministkinja jer smo koristili neke stare obrazovne materijale tipa “sada si žena”, te sam bila doista šokirana koliko je u prošlosti bio neadekvatan čitav process obrazovanja djevojaka na temu tijela i seksualnosti – posebno koji se ticao higijene i veza, kako dečki ne bi pomislili da si krivi tip djevojke (smijeh). To mi je nekako ostalo u glavi jedno vrijeme. Onda su se pojavile vijesti o programima na temu apstinencija do braka i to mi je bio dodatni poticaj. Mislila sam otprilike: “Kvragu što mi to učimo ljude? Što mi to govorimo- posebno djevojkama – ali i djevojkama i dečkima?”.  

Počeli smo raditi neke intervjue i najzanimljivije stvari koje su mi ljudi ispričali bile su vezane za problem nevinosti. Zapravo, kada govorimo o nevinosti možemo razgovarati o politici i religiji, povijesti i ekonomiji te popularnoj kulturi i to je postala jedna ogromna i fascinantna tema.

I tada sam se zaručila (smijeh), a i moji ostali filmovi bili su jako osobni; izrasli su iz vrlo osobnog propitkivanja u odnosu prema široj društvenoj problematici. Nisam mogla naći osobnu vezu prema ovome filmu i pomislila sam: ‘Pa dobro, jednostavno ću biti direktna i film neće biti ispričan u prvom licu.’ Međutim, to jednostavno nije funkcioniralo jer izgleda da nisam u stanju ispričati priću ukoliko nije utemeljena u mojem vlastitom iskustvu – u dobru i zlu. Kada sam se zaručila i kada smo počeli razgovarati o vjenčanju, odjednom mi je sinulo; shvatila sam da sam 47-godišnjakinja od koje se očekuje da odigra tu predstavu i ulogu nevinosti.

{slika}

Druga stvar je bila to što pišem blog American virgin (američka djevica) zadnje dvije godine gdje smo pokrili neke od tih tema.Nisam mogla čekati godinama da se snimi film kako bih razgovarala o tim stvarima tako da je blog bio odušak i odličan način da se o temi raspravlja odmah. Počela sam dobivati mnogo pisama od osoba koje još nisu bile seksualno aktivne – mnogi od njih zbog vrlo različitih razloga. Neki su bili  vjerske prirode, a neki jednostavno zbog okolnosti još nisu pronašli pravog partnera. Radilo se osobama koje su bile stare 20, 30, 40, i 50 godina.. Čini se da je bilo dosta srama i tajnovitosti u odnosu na tu temu i počeli su mi govoriti da smo jedno od malobrojnih sigurnih mjesta gdje se moglo o tome razgovarati i ne biti ismijan.

Počela sam razmišljati kako mrzim što mlade žene osjećaju sram zbog toga što su seksualna bića: Nisam nikada do tada razmišljala o tome da se ljudi mogu sramiti što su ne-seksualna bića (smijeh). To je kao mač sa dvije oštrice – jednostavno ne možeš pobijediti.

Očigledno, mislite da je osoban odnos središnje mjesto u vašoj metodologiji kao redateljice. Biste li okarakterizirali taj odnos kao ‘osobno je političko’ ili je to jednostavno nešto što morate učiniti kako biste se unijeli u projekt?

Postoji dugačka linija feminističkog filmskog rada koji se oslanja upravo na takav stav i gradi na tim osnovama (Shechter mi je kasnije poslala mail i objasnila da je mislila na dokumentarni film  Joyce Chopre iz 1973 Joyce at 34 ). Postoji duga tradicija osobnog pričanja priča jer to je slično kao rad u grupama za podizanje razine svijesti. Ispričate svoju priču i shvatite da je to univerzalna priča. Ne radi se o vašem osobnom problemu, radi se o mnogo većem sistemskom problemu i shvaćanje da ljudi prolaze kroz slična iskustva je važan trenutak podizanja svijesti i može dovesti do grupne aktivnosti. Ne želim reći da su to izmislile feministkinje (smijeh) ali to je klasična feministička pojava.

Mislite li da su nevinost i seks feministički problemi?         

  
Mislim da je način na koji se naša kultura odnosi prema tim temama, rekla bih gotovo svugdje, feministički problem. Ženama se često govori kako bi se trebale ponašati, što je ispravno i kako biti seksualna na pravi način. Pogledajte pokret apstinencija –do – braka, gdje se koristi moralna sramota i upotrbljavaju najgori oblici rodnih stereotipa kako bi se uvjerilo žene da ostanu čiste do braka.

Premda se može činiiti da je svijet zavjeta i čistoće neka vrsta zatvorenog i stranog svijeta ograničenog na manjinu, mi na simboličan način primjenjujemo taj obrazac na bilo kojem tradicionalnom vjenčanju. Otac ritualno predaje svoju u bijelo odijevenu kćer, zajedno s njezinom implicitnom nevinosti, budućem suprugu koji ni na koji način ne izjašnjava vlastitu seksualnu povijest. Ovaj čin može biti simboličan i mlada ne mora biti nevina ali mi još uvijek prihvaćamo takav ritual i simboliku kao nešto slatko – za razliku od drevne patrijahalne ekonomske razmjene. Ako to nije feministički problem (smijeh), onda ne znam što je!

  
Postoji veći problem i dominantna kultura šalje poruku kako bi se djevojke trebale  ponašati. Upravo je Chloe Anygal za časopis Christian Science Monitor napisala članak o zanimljivom istraživanju: žena ulazi u restoran, očigledno je povrijeđena; muškarac ulazi iza nje i fizički joj prijeti. Željelo se vidjeti tko će joj pomoći.

 
Međutim poanta je u tome da kada je ta žena odjevena u malo provokativniju odjeću – s velikim izrezom na bluzi, mini suknjom, visokim petama, s porukom ‘ja sam seksualna osoba’ – ljudi su bili manje skloni pružiti joj pomoć.                         

Ne mislim da ljudi otvoreno pišu o tome (da bi seksualizirane osobe trebalo obezvrijediti), ali čini se da je takav stav ukorijenjen i često se izvještava o silovanjima u studentskim domovima te o odnosu prema njima, kako ih se nagrađuje ukoliko žena nije imala seksualni odnos i kažnjava ako je imala (film i televizija). Tu je i poznati horror obrazac: par ima seksualni odnos i nakon toga bude ubijen. Stvari se pomalo mijenjaju, što predstavlja osvježenje ali još uvijek ima mnogo toga.                                             

Smatrate li da se dvostruka mjerila o seksu mogu promijeniti seksualnim odgojem?                            

Mislim da je srž problema u tome što se ljudima govori što da rade. Bilo bi lijepo za promjenu kada bi razgovor tekao ovako: ” Neke osobe rade ovo a neke ono, neki vole ovako a drugi onako,”. Na taj način ima više nijansi. Isto tako treba ostaviti otvorenim je li imaš seksualni odnos ili nemaš a ne da je to stvar koja te definira.                                                                          

Očito želimo govoriti o zdravlju i sigurnosti a posebno, posebno, o temama kao što je pristanak na seks. Imate li seksualni odnos jer ga doista želite? Ili imate seksualni odnos jer mislite da morate ili zato jer vas netko prisiljava? Ili pak mislite da ako svi vaši prijatelji imaju da biste i vi morali? Ne razgovaramo dovoljno o onom dijelu koji se odnosi na pristanak .Možeš li reći ‘ne’ svojem dečku ako želi imati seksualni odnos s tobom? Da! Ako ti kaže da će prekinuti s tobom ukoliko ne učiniš ono što ti on kaže u seksualnom odnosu, onda je u redu da te ostavi. Ti nisi u odnosu zbog uslužne djelatnosti, a to je najvažnije i prije svega drugoga.

Ponekad se šalim da nećeš biti popularna neko vrijeme ali da je to ok. To je jednostavno u redu.                                                           

Na kraju, završite srednju školu.       

Na kraju završite srednju školu; na kraju završite i fakultet i sve dobije više smisla. Nije baš utjeha 17- godišnjoj djevojci.  Sjećam se kada sam imala 17 godina i željela sam dečka i da me netko voli, tako da je vrlo teško kada ti netko kaže:  “Možda nečeš imati dečka ako ne učiniš to i to, ali to je u redu.”. To je vrlo teško reći… ne samo nekoj djevojci. No, ja se na neki način divim osobama koje mogu reći: ” Žao mi je ali ne želim raditi one stvari a ako to znači da ne želiš izaći sa mnom, ja odlazim. Ići ću u kino sa svojim prijateljicama.”.

Intervjuirali ste mnoge tinejdžere/ice za ovaj film. Jeste li stekli dojam da oni misle kako je seks važna stvar ili su se stvari izmijenile u posljednjih nekoliko desetljeća? 

                             
To ovisi o tinejdžeru. Zanimljivo, osobe koje sam intervjuirala a koje su seksualno aktivne ili se osjećaju ugodno sa konceptom seksa, ukoliko nisu seksualno aktivne, prilično otvoreno razgovaraju o tome. Osobe koje su religiozne i koje iz vjerskih razloga čekaju također su otvorene kada razgovaraju o tome što osjećaju. Osobe koje nemaju seksualne odnose a željele bi, sramežljive su i ne žele o tome razgovarati. Pišem o mnogim stvarima na svojem blogu zbog njih jer je anoniman. Mnogi su spremni ispričati svoju priču i mnogi je žele pročitati ali govoriti pred kamerama je nešto drugo. Upravo sam sada u pregovorima … kako im osigurati anonimnost. Zapravo, mislim da je to velika šteta.

Dok ste snimali i istraživali za svoj film, mislite li da ste dobili dublji uvid u pitanje zbog čega imamo tako čudan pogled na seksualnost premda je svugdje oko nas – npr. zbog čega je ljudima tako neugodno razgovarati o seksu sa vama?         

 

Ljudi su spremni razgovarati o seksu ali nisam sigurna razgovaraju li iskreno o seksu. Mislim da kada se kaže ‘seks je svugdje oko nas’, da je seks svugdje  … u mašti ljudi. Ljudi umišljaju da se svi seksaju osim njih. Ili da svi imaju fantastičan seks osim njih. Mislim da je to stalna poruka. Tako se prodaju proizvodi, tako se prodaju različiti  mediji. Mislim da kad bi ljudi bili iskreni u vezi svojeg … mislim, ne želim čuti svaki detalj  o nečijem seksualnom životu ali kada bi ljudi općenito bili iskreniji u vezi toga kako svijet seksualnosti zapravo izgleda, mislim da bi izgledao mnogo drugačije od onoga što vidimo oko svugdje oko sebe.            

                                   
Je li vas nešto stvarno iznenadilo dok se snimali film, nešto što niste očekivali?      

 
Snimali smo na setu porno franšize Barely Legal kojom upravlja Hustler, tzv. djevičanska porno franšiza. U pornografiji nema djevica bez obzira na to što se tvrdi   (smijeh). Radi se o profesionalnim glumcima plaćenim da glume – najbolje da to otvoreno kažem. Bili smo na setu Barely Legal i proveli čitav dan prije nego smo uspjeli porazgovarati s nekim tko piše blog o pornografiji; on je zapravo pripadnik obitelji Fleshbot – Gawkkerove stranice za odrasle. Bio je nevjerojatan i dao nam je odličan intervju a ja sam došla na razgovor s određenim  predrasudama o tome kako izgleda na porno setu.

Došli smo na filmski set Barely Legal i to je bio jedan od najbolje organiziranih filmskih setova na kojim sam ikada bila i svi su bili totalno cool i bio je to jedan zabavan dan. Kada k tome dodate potpuno nadrealnu činjenicu da se ljudi seksaju pred vama (smijeh), hodaju goli i slično, mislim sve zajedno je bilo nevjerojatno neobično.Nije bilo zastrašujuće, ljudi su bili otvoreni i bilo je pravo osvježenje provesti dan s ljudima koji su se osjećaju ugodno sa svojom seksualnošću i seksom. Svakako ne mislim da su svi pornografski filmski setovi tako ugodni, jednako kao što niti svi uredi nisu isti. Raditi u jednom osiguravajućem uredu nije isto što i raditi u drugom osiguravajućem uredu.

To mi je bilo jedno od najugodnijih snimanja što se tiče zanimljivosti i mogućnosti promatranja i razgovaranja s ljudima. Tako da nisam voljna reći: “da bilo je izvrsno na porno setu”. Radi se o naglasku. Ali bilo je fascinantno a to nisam očekivala.

Druga iznenađujuća stvar koju sam otkrila je…naprosto broj ljudi koji nisu seksualno aktivni. Nevjerojatan je broj ljudi koji zapravo nisu aktivni a prave se da jesu kako ne bi bili posramljeni.     

                       

 

To je zato jer nam kultura govori da svi jesu aktivni, kao što ste spomenuli?   

 

 

Da, dogodi se nešto čudno. Do određenih godina ne bi trebali biti seksualno aktivni a onda pređete neku nevidljivu granicu i odjednom bi svi trebali biti seksualno aktivni. Čini mi se da ako završite fakultet a još niste seksualno aktivni, izgleda da je to zona čudnih tabua. Upoznala sam puno ljudi koji nisu aktivni i zbog toga se osjećaju strašno. Ne osobno – jer donose odluke o svojem životu – več kulturološki. Otprilike, “bože sačuvaj ako itko sazna”.

A ja sam mislila da svi imaju seksualne odnose.           

        
I ja isto ali pretpostavljam da je sama pretpostavka znak kulturne predrasude. Da zaključimo, postoji li nešto što nismo spomenuli ili neki primjer (smijeh) koji biste željeli dati čitateljima u vezi filma?


Da, pitanje je koju ću vjenčanicu odjenuti (smijeh)

A, da.   

Hoće li Therese nositi veo, hoće li je roditelji dopratiti do oltara? Sigurna sam da su to goruća pitanja za čitatelje (smijeh).                    
Ima jedna stvar koju želim spomenuti a to je da kada razgovarate s ljudima koji mnogo razmišljaju o tim stvarima, oni će vam uvijek reći da je nevinost društvena konstrukcija, i da ju zato treba odbaciti. Stvar je u tome da, premda je možda u pitanju društvena konstrukcija, još uvijek je ljudima jako, jako važna. Mislim da je ideja seksualne inicijacije, ili kakogod je opisali, još uvijek važna i ne može se samo tako odbaciti jer postoje neke stvari u vezi toga koje su problematične.

Druga stvar koja je fascinantna kada razgovarate s ljudima koji se identificiraju kao queer – i koji ne prakticiraju penis u vaginu seks je na primjer to kako oni percipiraju koncepciju nevinosti koja njih same ostavlja potpuno izvan definicije prihvaćene od većine ljudi jer je više iznijansirana. Razgovarala sam s osobama koje pripadaju aseksualnim zajednicama i koji kažu: “To nema nikakve veze sa nama. Mi čak niti ne želimo da nas se naziva djevicama jer to je definiranje u odnosu na činjenicu jesmo li imali seksualni odnos ili ne…to nije dio našeg života. Zato ne želimo biti definirani u odnosu na nešto sa čime nemamo nikakve veze.” To je isto fascinantno i ima smisla a ja o tome nisam nikada ranije razmišljala.

 

Čak i za heteroseksualne osobe definicija ‘što je seks’ predstavlja vrlo različite stvari za različite osobe.       

Da, i nema odgovora na to pitanje, Nema jednoznačnog odgovora koji bi se mogao napisati u manifestu nevinosti – “svi slijedimo ova pravila” – jer to je prekomplicirano i ne možemo to učiniti.  

                    
 
Prevela i prilagodila Jadranka Musa

Hrvatska još nije spremna zatvoriti Poglavlje 23

“Hrvatska u ovom trenutku još nije spremna za zatvaranje Poglavlja 23” – zaključak je koji je iznesen jutros na Markovom trgu, ispred Vlade, prilikom predstavljanja izvještaja kojeg je, na inicijativu GONG-a, zajednički sastavilo 14 relevantnih domaćih organizacija civilnog društva*. U njemu su sadržana postignuća i nedostaci Vladinih reformi u zatvaranju poglavlja koje se odnosi na prilagođavanje hrvatskog zakonodavstva pravnim stečevinama Europske unije, ali i osiguravanja zaštite ljudskih prava. “U  nekim ključnim mjerilima nedostaju dokazi postojanja iskrene političke volje da reformske inicijative rezultiraju opipljivim poboljšanjima svakodnevnih života hrvatskih građana – istaknula je Jelena Berković iz GONG-a.

Osim što je poslan svim bitnim tijelima Europske unije, ovaj sažetak opsežnijeg izvještaja, koji će naknadno biti predstavljen javnosti, trebao bi poslužiti hrvatskim građanima u lakšem formiranju odluke koju će donijeti na referendumu o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Njime su predstavnici civilnog društva nastojali identificirati konkretne izazove i nužne promjene u području  pravosuđa, borbe protiv korupcije, ljudskih prava, prava manjina i povratnika te procesuiranja ratnih zločina. Smatraju da se predložene mjere mogu implementirati do sredine lipnja, ukoliko ih odgovorni prihvate kao prioritet, a prihvaćanje tih obaveza bio bi dokaz stvarne političke namjere da će se potrebne promjene zaista i dogoditi.

Sanja Cesar, predstavnica CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje istaknula je kako je nužno “osigurati donošenje strategija i programa u kojima će biti precizno navedeni mjerljivi indikatori uspješnosti provođenja donesenih mjera” te pozvala na dosljedno pridržavanje Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona i drugih propisa.

Na to se nadovezao Tomislav Tomašević, predsjednik Zelene akcije, rekavši kako je potrebno hitno ukidanje zabrane okupljanja na Markovom trgu te poništenje Zakona o golfu: “Niti jedna zemlja na svijetu nema poseban zakon o igralištima za golf, a kamoli neka od članica Europske unije. Taj zakon krši ustavno pravo na privatno vlasništvo, pridonosi jačanju korupcije ukidanjem javnih natječaja za prodaju zemljišta te na uštrb drugih pogoduje golf investitorima”.

Da je pitanje transparentnosti očito jedna od većih boljki hrvatskog sustava, očigledno je i iz izjava predstavnika Transpareny Internationala Hrvatska, Zorislava Antuna Petrovića, te Dragana Zelića iz GONG-a. Smatraju da su pri donošenju Zakona o sprečavanju sukoba interesa te Zakona o pravu na pristup informacijama napravljeni brojni propusti, a Zelić se osvrnuo i na potrebu transparentnog financiranja političkih stranaka i predizbornih kampanja, rekavši kako će “borba protiv korupcije biti priča za malu djecu ukoliko ne budemo imali učinkovit nadzor financiranja izbornih kampanja.”

Nadzor, i to onaj građanski, potreban je i nad radom sigurnosnih službi i policije, ustvrdio je Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije: “Vlada  predlaže samo kozmetičke mjere, jer bi svega tri osobe, od kojih bi jedna bila iz MUP-a, nadziralo čitavu policiju, što je očiti sukob interesa”.

Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e. osvrnula se na potrebu dekriminalizacije klevete, sprečavanje cenzure u medijima te zaštitu zviždača i branitelja ljudskih prava, dok je Marko Jurčić, predstavnik Centra za LGBT ravnopravnost, upozorio da su “nacionalna i etnička pripadnost, odnosno seksualna orijentacija i rodno izražavanje najčešće osnove diskriminacije i zločina motiviranih mržnjom u Republici Hrvatsko” te da zločin iz mržnje treba postati kazneno djelo.

Među važnijim i hitnijim mjerama čiju provedbu udruge zahtijevaju prije zatvaranja Poglavlja 23 jesu i pitanja povrata imovine prognanicima te provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. “Ustavni zakon se doduše provodi u pitanjima kulturne zaštite i autonomije, no nema pomaka po pitanjima ravnopravnog zapošljavanja Srba, Roma i Bošnjaka u državnim službama, a statuti općina i gradova još uvijek nisu u potpunosti usklađeni sa Zakonom” – naglasio je Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma.

Na pitanja koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina iz Domovinskog rata osvrnula se Vesna Teršelić iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, rekavši kako je potrebno intenzivirati istrage ratnih zločina te otpisati plaćanje parničkih troškova stotinama obitelji civila, žrtvi raznih zločina, koje su tužile RH i tražile obeštećenje.

Ovi prijedlozi za provedbenim i normativnim rješenjima trebali bi uistinu rezultirati nepovratnim promjenama, a udruge su napomenule i kako predlažu uspostavu učinkovitog nadzora reforme pravosuđa i to institucionalizacijom  tijela sa statusom neovisnog izvjestitelja hrvatskom Saboru i institucijama Europske unije, i to barem tijekom prve tri godine nakon pristupanja RH Europskoj uniji.

U međuvremenu očekuju i od Vlade, ali i od Europske komisije da transparentno i na vrijeme obavještavaju hrvatsku javnost o napretku Hrvatske pri izvršenju obaveza iz Poglavlja 23.

{slika}

*Ovo izvješće predstavlja zajednička nastojanja skupine hrvatskih organizacija civilnog društva (OCD) s dugogodišnjem iskustvom na području zaštite i promicanja ljudskih prava: B.a.B.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran, CESI – Centar edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, CMS – Centar za mirovne studije, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GOLJP – Građanski odbor za ljudska prava, GONG, KLJP-Kuća ljudskih, prava, Pravo na grad, SDF – Srpski demokratski forum, TIH-Transparency International Hrvatska, ZINH – Zbor istraživačkih novinara Hrvatske i Zelena akcija.