sdadmin, Author at Libela - Page 1499 of 1806

Grad smeća

Posted on February 1, 2011 by sdadmin

Prije točno mjesec dana Srečko Horvat i Ivana Biočina posjetili su jednu od najsiromašnijih četvrti Kaira, takozvani “Grad smeća”. Podno brda Mokattam smjestio se slam u kojem živi oko 20-30.000 Kopta – egipatskih kršćana koji preživljavaju od reciklaže otpada. Dok si je Europska unija za 2020. godinu postavila cilj od 50% odvojeno prikupljenog otpada, Kopti prema nekim procjenama već godinama uspijevaju bez ičije potpore reciklirati cak 80% otpada kojeg proizvede Kairo – grad sa gotovo 20 miliona ljudi. Unatoč tome, Kopti su već nekoliko desetljeća u nemilosti vlade: Mubarak je umjesto njih zaposlio španjolske i talijanske korporacije, a 2009. dao je poklati 600.000 svinja čime je onemogucen jedan od najvaznijih ciklusa reciklaže.

Na predavanju će biti predstavljena iskustva iz prve ruke, popraćena bogatom fotodokumentacijom, a izlaganje će se dotaknuti i recentnih prosvjeda i pokazati zašto je “Grad smeća” simptom Mubarakove vladavine, te u kojem smjeru idu trenutna zbivanja. Nakon predavanja slijedi zvučna slika Kaira koju je snimila Ivana Biočina, a dočarava Kairo prije nemira.

Predavanje ce se odrzati u srijedu, 2. veljace, s pocetkom u 20:00 sati, u prostorijama Zelene akcije, Frankopanska 1, u dvoristu.

50% ambulanti nepristupačno ženama s invaliditetom

Posted on February 1, 2011 by sdadmin

Društvo distrofičara Zagreb, krajem je siječnja organiziralo okrugli stol na temu “Unaprjeđenje zdravstvene zaštite žena s mišićnom distrofijom“. Govorilo se o reproduktivnom zdravlju i predrasudama prema ženama s invaliditetom napominjući kako su one trostruko diskriminirane, zatim pozitivnom pristupu reproduktivnom zdravlju, pravu na zdravstvenu zaštitu, te su prikazani rezultati istraživanja o reproduktivnom zdravlju 42 članice Društva distrofičara Zagreb.

Prvo uvodno predavanje na okruglom stolu je održao dr. med. Zorislav Bobuš, predsjednik Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske – SOIH na temu “Reproduktivno zdravlje i predrasude“, napominjući kako su žene s invaliditetom trostruko diskriminirane prvenstveno kao žene među muškarcima, zatim kao osobe s invaliditetom među ostalima te kao žene među ženama. Nadalje je istaknuo kako u današnjem društvu postoje predrasude prema osobama s invaliditetom te kako društvo s neprihvaćanjem gleda na mogućnost da žena s neuromuskularnom bolesti ostane u drugom stanju, provede trudnoću, te da na svijet donese dijete i postane majka i uživa u majčinstvu. Stoga je potrebno intenzivno raditi na uklanjanju predrasuda i osvješćivanju društva da žene s mišićnom distrofijom također imaju potpuno pravo uživanja u majčinstvu.

U svom izlaganju pod nazivom “Pozitivan pristup reproduktivnom zdravlju“, mr. sc. Karin Kuljanić, psihologinja iz KBC Rijeka, Klinike za ginekologiju upozorila je na potrebu pozitivnog pristupa reproduktivnog zdravlja žena s invaliditetom, a usputno istaknula kako je na području cijele Rijeke samo jedan ginekološki stol prilagođen ženama s invaliditetom pri Klinici za ginekologiju KBC Rijeka

Dr. med. Tatjana Bekić iz Doma zdravlja Zagreb-Zapad u svom izlaganju “Pravo na zdravstvenu zaštitu žena” iznijela je mogućnost obavljanja ginekoloških pregleda žena s invaliditetom u istom domu zdravlja, a s obzirom da je isti jedan od ukupno 3 zdravstvene institucije u Gradu Zagrebu koja posjeduje prilagođeni ginekološki stol (uz Dom zdravlja Zagreb-Zapad to su još KB Sv. Duh i Klinika za ženske bolesti i porode, Petrova 13).

Marica Mirić, dipl, ing., predsjednica Društva distrofičara Zagreb u svom izlaganju je prikazala rezultate istraživanja o reproduktivnom zdravlju članica Društva distrofičara Zagreb. U istraživanju su sudjelovale 42 žene s mišićnom distrofijom u dobi od 30 do 40 godina, a odgovarale su na pitanja koliko redovito odlaze na ginekološke preglede, u kojoj mjeri su zadovoljne komunikacijom s liječnicima i drugim medicinskim osobljem, koliko nailaze na nepristupačnost samog prilaza u ambulante te da li su zainteresirane za obavljanje ginekoloških pregleda u Domu zdravlja Zagreb-Zapad koji će za njih biti organiziran na način da će im se osim prilagođenog stola i educiranog liječnika omogućiti i organizirani prijevoz.

Rezultati su pokazali da je ženama s mišićnom distrofijom gotovo 50% ambulanti nepristupačno. Komunikacijom s liječnicima bilo je zadovoljno 47% ispitanica, dok ih je 50% bilo zadovoljno komunikacijom s medicinskim sestrama. Polovica anketiranih žena želi prihvatiti program koji im nudi Društvo distrofičara Zagreba. Riječ je o organiziranom prijevozu u ginekološku ambulantu Doma zdravlja Zagreb – Zapad, a koji je za potrebe tih žena nabavio i posebno prilagođen ginekološki stol. Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima oko 6000 distrofičara, od čega njih gotovo 400 u Zagrebu, a više od 50% su žene.

Pokrenuta je rasprava s komentarima o neugodnim i pozitivnim iskustvima koje su imale žene prilikom obavljanja pregleda kod liječnika/ca ginekologa/ginekologinja, o nužnost provođenja edukacije medicinskog osoblja o posebnostima postupanja sa ženama s invaliditetom te je istaknuto kako Društvo distrofičara Zagreb osim ovog pilot-projekta namjerava provesti sveobuhvatno istraživanje o reproduktivnom zdravlju žena s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Nadalje je napomenuto kako je osim ginekoloških pregleda potrebno omogućiti ženama s invaliditetom i mamografske preglede koje inače financira grad Zagreb za svoje područje.

PROSVJEDI U EGIPTU – ŽENE U FOKUSU

Posted on February 1, 2011 by sdadmin

Leil Zahra Mortada pokrenula je Facebook stranicu Žene Egipta (Woman of Egypt) kao odgovor za sve one koji postavljaju pitanja gdje su žene u aktualnim društvenim previranjima u Egiptu.

U međunarodnom tisku i medijima gotovo da nema ni riječi o ženama u prosvjedima, kako u Tunisu, tako ni u Egiptu. Međutim, broj žena u prosvjedima raste. One se žele izboriti za veća prava i bolji život. To su hrabre žene koje se usude pojaviti u prvim redovima ili čak u sukobima s vojskom, što je i vidljivo iz slika koje je objavila Leil Zahra Mortada.

Esraa Abdel Fattah, jedna od organizatorica prosvjeda i politička aktivistkinja, rekla je kako je u prosvjedima mnogo mladih visokoobrazovanih žena koje ne mogu naći posao zbog loše vladine politike. Esraa je mlada novinarka koja je 2008. godine organizirala prosvjed u znak podrške radnicima u industrijskim gradovima El-Mahala i El-Kubra. Ona je tada aktivirala Facebook grupu “Pokret 6. travnja” (The April 6 Movement) koja je bila izuzetno aktivna. Međutim, dan nakon prosvjeda, 07. travnja Esraa je uhićena i zadržana u lokalnom zatvoru sve do 23. travnja. Za njeno konačno oslobođenje važnu ulogu odigrali su politički i medijski pritisci, te pismo njene majke predsjedniku Mubaraku i njegovoj supruzi.

Aktivistkinja egipatske organizacije za ljudska prava, Ghada Shabandar kaže da je, prema njenim procjenama, samo u utorak 20 posto žena sudjelovalo u protestima protiv vlade. Ostale procjene dosežu čak do 50 posto učešća žena u prosvjedima. U svim prijašnjim prosvjedima postotak žena koje su sudjelovale nije prelazio 10 posto.

Jedna od sudionica demonstracija, Suona Osman kaže: “Ono što se događalo zadnjih 30 godina ne možete popraviti u tjedan dana ili mjesec dana, ili čak godinu dana.” No, ona se nada da će nasilje prestati i da će vlada uskoro biti u stanju pregovarati s ljudima.

Što se događa u Egiptu?

Egipat je velika, većinska arapska i uglavnom muslimanska zemlja. Prema broju stanovnika, od oko 80 milijuna druga je najmnogoljudnija država Afrike. Graniči s Izraelom, preko Sinajskog poluotoka, zatim sa Sudanom na jugu i Libijom na zapadu te Saudijskom Arabijom preko zaljeva Aqaba. Zemljom vlada autokratski režim Muhammada Hosnia Sayyida Mubaraka od 1981. godine, pri čemu mu pomaže njegova Nacionalno demokratska stranka (NDP) i snage represivnog aparata. Sva vlast je u Mubarakovim rukama, a sva moć u rukama vojske. Mubarak je pobijedio peti puta zaredom, kao jedini kandidat, na posljednjim predsjedničkim izborima 2005. godine. Slijedeći izbori trebaju biti krajem ove godine, a Mubarak je najavio svoju kandidaturu.

U Egiptu nema slobode. Prema The Economistu, Egipat je po demokratskim slobodama rangiran na 138. mjesto od 167 zemalja obuhvaćenih istraživanjem. Prema izvješću Transparency Internationala, indeks korupcije u Egiptu je 3,1 i time je Egipat na 98. mjestu od 178 zemalja uključenih u izvješće. Gotovo svi zakoni za vrijeme vladavine Mubaraka doneseni su po hitnom postupku, pa tako i zakon o proširenju policijske ovlasti, kao i zakon o ograničavanju nevladinih političkih aktivnosti, poput uličnih demonstracija. Ustavna prava su suspendirana, a cenzura legalizirana.

Ekonomski problemi su ogromni. Od oko 80 milijuna stanovnika, njih polovina živi od svega nekoliko dolara dnevno. Nezaposlenost je velika. Najveći broj nezaposlenih su mladi ljudi, a oni koji rade imaju vrlo niska primanja. U glavnom gradu, Kairu, u kojem živi 18 milijuna stanovnika, gotovo polovica je mlađa od 30 godina. Većina ih je visoko obrazovanih, ali ne mogu dobiti posao.

U Egiptu nedostaju osnovna ekonomska i socijalna prava u kombinaciji s povećanjem siromaštva. Ljudski odnosi su pogoršani, a zbog neznanja i straha ovi problemi samo rastu. Ljudi ne razgovaraju o problemima i zbog toga se ne mogu dobro nositi s njima.

Odnos prema ženama je vrlo loš. Sakaćenje ženskih genitalija i silovanje žena uobičajeno je.

Što se žena u politici tiče, krajem 2009. godine parlament je izglasao zakon kojim su u parlamentu osigurana 64 mjesta za žene. Po starom zakonu u parlamentu je sjedilo svega osam zastupnica, od kojih su samo tri bile izabrane, a ostalih pet imenovao je predsjednik. Ženska kvota novim je zakonom povećana za nevjerojatnih 1.500 posto, a novi saziv parlamenta imat će samo 12 posto žena. Dodajmo tome još da ova kvota vrijedi za samo dva izborna ciklusa, što znači da ističe 2020. godine. Po prvi puta u izbornoj utrci sudjelovalo je 380 žena. Naime, egipatski parlament je dvodomno tijelo i sastoji se od gornjeg doma ili Savjetodavnog vijeća (Majilis Al-Shura) u kojem sjedi 264 zastupnika i donjeg doma ili Narodne skupštine (Majilis Al Sha’ab) u kojem sjedi 518 zastupnika. Od 518 zastupnika njih 508 se biran (444 muškarca i 64 žene) dok preostalih 10 bira predsjednik.

Glasnogovornica Egipatskog centra za žene prokomentirala je novi zakon, te rekla kako su izglasane kvote niske u usporedbi s udjelom mjesta rezerviranih za žene u nekim drugim zemljama.

Amira El Asar, jedna od kandidatkinja za parlament i članica oporbene Stranke za reformu i razvoj (RDP) također nije zadovoljna novim zakonom, jer, kako kaže, zakonom se ostvaruje pravo za po dvije žene u 26 pokrajina, dok u ostale tri, uključujući Kairo i Aleksandriju, koje su najveće, to pravo ostvaruju po četiri žene. U praksi to znači da se kandidatkinja bori za svoje glasove u područjima koji obuhvaćaju četiri do šest milijuna stanovnika, a egipatski izborni zakon dopušta samo dva tjedna kampanje, što znači da je ženama kandidatkinjama, pogotovo iz oporbe nemoguće promovirat se.

Sowad Abdelhamid, dugogodišnja aktivistica za ženska pitanja komentirala je novi zakon rekavši da 10 godina nije dovoljno da se ukinu stereotipi i promjeni mišljenje o ženama u parlamentu.

Wafaa Mashur, politička aktivistica, također nije povjerljiva prema novom sustavu kvota, ali kaže: “To je naša jedina šansa za predstavljanje.”

Posljednji parlamentarni izbori održani su 27. studenog (prvi krug), odnosno 05. prosinca (drugi krug) 2010. godine. Većina ljudi nije izašla na izbore, znajući da su namješteni. Promatrači kažu da je teško procijeniti opseg prijevare. Oporbeni aktivisti čak su izvikivali na ulicama “prijevara, prijevara”. Ankete su bile zabranjene, a vlada je iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti prebrojala glasove i ustanovila izbornog pobjednika – Nacionalno demokratsku stranku (NDP).

Stoga, narod se odlučio solidarizirati u borbi za demokraciju, istinu i pravdu. Demonstracije su počele 25. siječnja i još traju, a za jasan cilj narod je postavio ukidanje Mubarakovog režima. Trenutno najpopularnija pjesma koja se pjeva na ulicama Kaira je: “Mubarak – go-go-go”

Nawal El Saadawi, ugledna feministkinja i aktivistica za ljudska prava, kaže: “Žene i djevojke nalaze se na ulicama. Mi pozivamo na pravdu, slobodu i jednakost, na stvarnu demokraciju, te novi ustav u kojem neće biti diskriminacije između muškaraca i žena, između muslimana i kršćana, borimo se za promjenu sustava u kojem će vladati stvarna demokracija.”

Inspirirani nedavnim prosvjedima protiv tuniske vlasti i zbacivanja dugogodišnjeg tuniskog diktatora Zine El Abidine Ben Ali, Egipćani su se pridružili ostalim prosvjednicima diljem arapskog svijeta, u protestima protiv njihovih autokratskih vlasti, visoke razine korupcije i sve većeg siromaštva.

Spolnost, reproduktivno zdravlje i prava adolescenata u srednjoj i istočnoj Europi te balkanskim državama

Posted on January 31, 2011 by sdadmin

Prevela Nada Kujundžić

Izvještaj “Spolnost, reproduktivno zdravlje i prava adolescenata u srednjoj i istočnoj Europi te balkanskim državama” predstavljen je sredinom siječnja u Europskom parlamentu. Izvještaj je rezultat suradnje niza udruga koje djeluju unutar mreže ASTRA Youth, a utemeljen je na podacima prikupljenim putem istraživanja provedenih u slijedećim državama: Armeniji, Azerbejdžanu, Bugarskoj, Hrvatskoj, Cipru, Gruziji, Makedoniji, Poljskoj, Ukrajini i Kazahstanu. Specifična tematska područja obrađena u izvještaju uključuju: seksualnu edukaciju, spolne bolesti, HIV/AIDS, pobačaj, kontracepciju te zdravstvenu zaštitu mladih. Pojedinačni izvještaji za svaku od zemalja izrađeni su u suradnji sa članovima udruga koje djeluju unutar ASTRA Youth mreže, a oslanjaju se na velik broj različitih izvora (lokalni i međunarodni izvještaji, članci, statistike). Izvještaj za Hrvatsku pripremljen je u suradnji s CESI – Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje.

Izvještaj ukazuje na zajedničke probleme s kojima su suočene države srednje i istočne Europe te balkanske zemlje. Kao najproblematičnije navodi se pitanje seksualne edukacije; naime, niti jedna od zemalja uključenih u izvještaj ne nudi mladima pouzdano i znanstveno utemeljeno spolno obrazovanje u školama. Iako postoje pojedini predmeti koji se u nekom trenutku dotiču pitanja vezanih za reproduktivno zdravlje (primjerice, biologija, zdravstvena zaštita i slični, uglavnom kratkotrajni, obrazovni programi), niti jedan od njih nije u potpunosti posvećen seksualnoj edukaciji, a njihovo pohađanje uglavnom nije obavezno.

U pojedinim nastavnim programima osjeća se jak utjecaj određenih ideologija i/ili religije (u Poljskoj, primjerice, nastavni program nazvan ´Priprema za obiteljski život´ u skladu je s učenjima katoličke crkve), pa stoga nije rijetkost da se u nastavi izbjegava već i sama riječ “seks.” Ministarstva zdravstva i obrazovanja kao i brojne nevladine udruge u pojedinim državama (npr. Hrvatska, Armenija, Azerbejdžan) pokreću razne inicijative kako bi promijenile postojeće stanje.

Budući da mladi nisu dovoljno informirani o spolnosti i reproduktivnom zdravlju, odgovore na pitanja koja ih muče često dobivaju od (podjednako neinformiranih) vršnjaka ili medija. Ovakav rekla-kazala sustav prenošenja informacija često dovodi do nesporazuma, stvaranja urbanih legendi među mladima te širenja netočnih i nepouzdanih (te stoga potencijalno štetnih) informacija.

Cijene brojnih kontracepcijskih sredstava prilično su visoke te kao takve neprihvatljive skromnom tinejđerskom džepu. Dok se, primjerice, kondomi (kao najpopularnije i najraširenije kontracepcijsko sredstvo) uglavnom mogu naći na policama lokalnih samoposluga, brojna druga sredstva teže su dostupna.

Coitus interruptus (prekinuti snošaj) i dalje je popularna metoda u borbi protiv neželjene trudnoće; činjenica da ga se često percipira kao metodu planiranja obitelji vrlo je zabrinjavajuća.

Po pitanju pobačaja situacija je slična u većini zemalja; pobačaj je dozvoljen na temelju socijalnih i medicinskih razloga. Djevojke mlađe od 18 godina koje se žele podvrgnuti postupku moraju imati roditeljski pristanak (nedavno donešen gruzijski zakon dopušta djevojkama između 14 i 18 godina da o vlastitim trudnoćama odlučuju bez znanja i pristanka roditelja). Jedina država u kojoj je pobačaj ilegalan jest Poljska, što je dovelo do pojave raznih ilegalnih praksi (tzv. podzemlje). Ilegalni pobačaji česti su i u zemljama gdje je obavljanje abortusa još uvijek vrlo skupo i društveno stigmatizirano.

Postojeći podaci o broju pobačaja među mladima netočni su i nepouzdani, budući da još uvijek ne postoji praksa sustavnog bilježenja takvih slučajeva. Isto vrijedi i za statistiku vezanu za spolne bolesti.

Prema podacima UN-a o globalnoj epidemiji AIDS-a u 2010. (tzv. UNAIDS izvještaj) , broj zaraženih virusom HIV-a u istočnoj Europi i središnjoj Aziji u posljednjih se deset godina (dakle, od posljednjeg izvještaja objavljenog 2000. godine) gotovo utrostručio. Danas, spomenute regije broje gotovo 1.4 milijuna zaraženih. U proteklom se desetljeću godišnji broj zaraženih u Ukrajini udvostručio. Epidemija AIDS-a uzima sve više maha i u Gruziji, Armeniji i Kazahstanu. No niti ovi podaci nisu u potpunosti pouzdani, uglavnom zbog već spomenutog neadekvatnog sustava bilježenja kao i nedostatka pouzdane metode kojom bi se omogućilo izravno praćenje i dokumentiranje širenja zaraze. Podaci kojima raspolažemo, dakle, nisu stvarni odraz situacije. Također valja imati na umu da velik broj mladih ne zna da su bolesni te stoga ne traže liječničku pomoć (nisu evidentirani u liječničkim registrima).

Mlade je potrebno savjetovati i informirati o njihovom reproduktivnom zdravlju. Ukoliko ova vrsta edukacije nije ostvariva unutar obrazovnih institucija (škola), trebalo bi je organizirati u sklopu domova zdravlja orijentiranih na mlade. Nažalost, broj takvih ustanova u zemljama regije gotovo je neznatan.

U radu na poboljšanju trenutne situacije osobito je značajno djelovanje brojnih nevladinih udruga; njihovi zaposlenici/ce odnosno volonteri/ke nerijetko djeluju u svojstvima edukatora i savjetnika za mlade.

Još je mnogo propusta koje treba ispraviti. Slobodan pristup spolnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj zaštiti te razvoj obrazovnog programa koji bi mlade informirao o seksu te zaštiti od infekcije virusom HIV-a/AIDS-om, prvi su korak ka pozitivnim promjenama.

{slika}

ASTRA je regionalna mreža nevladinih udruga i pojedinaca/pojedinki koji se zajednički zalažu za prava na seksualna i reproduktivna prava i zdravlje na području središnje i istočne Europe.

ASTRA se zalaže za širenje i unapređivanje seksualna i reproduktivna prava i zdravlje kao temeljnih ljudskih prava; također se bori za poštivanje i primjenu tih prava na međunarodnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini.

ASTRA YOUTH je skupina mladih aktivista/aktivistkinja iz zemalja srednje i istočne Europe te balkanskih država. Udruga okuplja mlade aktiviste i aktivistkinje (18-30 godina) od kojih neki djeluju neovisno od bilo kakvih organizacija, dok su drugi povezani s udrugama mreže ASTRA ili pak djeluju u sklopu neke od nevladinih udruga zemalja srednje i istočne Europe.

Žene moraju cijeniti i naplatiti svoj rad!

Posted on January 31, 2011 by sdadmin

Caroline Brac de la Perriere, porijeklom iz Alžira, slijedeća je sugovornica u ciklusu intervjua s poznatim svjetskim feministicama, koje je u prosincu 2010. vodila Ana Vranješ, predstavnica “Domina” i sudionica Globalne konferencije u Kairu “Žene i 21. stoljeće – Feminističke alternative”.

Caroline Sakina Brac de la Perriere, povjesničarka i psihologinja, izvršna direktorica “Mediteranskog ženskog fonda”, rođena je u Alžiru 1958. godine

Aktivna je u ženskom alžirskom pokretu tijekom 1980-ih, od njegovih samih početaka. U okviru Populacijskog fonda UN (FNUAP). Tijekom 1993. godine u Alžiru organizira sastanke i uspostavlja poveznice između alžirskih ženskin organizacija i donatora prisutnih u Alžiru.

U Francuskoj radi u uredu međunarodne koordinacije mreže solidarnosti “Žene pod islamskim zakonom” (Women under Muslim law – WLUML) kao koordinatorica za zemlje sjeverne Afrike i Magreb-a (1995) i kao direktorica ureda Međunarodne koordinacije od 1996. do 1999. godine. Dio svoga rada na ovaj funkciji posvećuje traženju načina financiranja različitih projekata Mreže.

Nakon toga, s aktivistkinjama s područja ženskih prava iz Turske, Francuske, Alžira i Španjolske utemeljuje organizaciju “New Ways – International Alliance for Social Innovation”, čiji je zadatak stvaranje mreže za razmjenu i širenje iskustava. Uz pomoć ove mreže, Caroline također volonterski pomaže ženskim organizacijama u Alžiru, Turskoj i Maroku da pronađu financijsku potporu za projekte.

Caroline Sakina Brac de la Perriere jedna je od osnivačica Ženskog fonda koji je osnovan i utemeljen na zajedničkim iskustvima nekoliko ženskih organizacija, uključujući “20 ans Bakarat” na lokalnoj razini u Alžiru, grupi “Collective 95 Maghreb Equality”” na razini Magreba i “Koaliciji za seksualna i tjelesna prava u muslimanskim društvima” na mediteranskoj razini, kako bi na najbolji mogući način Fond pomogao potrebama ženskog pokreta za ravnopravnost u mediteranskoj regiji. “Mediteranski fond za žene” prepoznaje i financira projekte i programe koji se bave ženama i osmišljeni su za žene, s osnovnim ciljem jačanja ženskih organizacija i promicanja ravnopravnosti spolova. Natječaj je otvoren tijekom cijele godine, a uvjete i osnovne smjernice natječaja možete pogledati na http://www.medwomensfund.org/en/index.html.

ANA VRANJEŠ: Na Konferenciji u Kairu susreli smo Caroline de la Perriere, porijeklom iz Alžira, koja danas živi u Francuskoj i direktorica je Mediteranskog fonda za žene, o čemu ćemo govoriti malo kasnije.

CAROLINE BRAC DE LA PERRIERE: Da, ja sam voditeljica Mediteranskog ženskog fonda, o čemu ću Vam kasnije govoriti.

ANA VRANJEŠ: Vaše izlaganje bilo je dirljivo i važno, jer ste probleme današnjeg vremena s kojima se susreću ne samo žene, nego i svi ljudi, lijepo podijelili u dvije grupe problema s kojima se danas svi susrećemo, kao ljudska bića.

CAROLINE BRAC DE LA PERRIERE: Danas se ljudi susreću s dvije velike skupine problema. Prvo s čime se mi danas susrećemo, kao ljudska bića, sadržano je u dvjema opasnostima – jedna je destrukcija našeg tijela, naše zemlje. naših obitelji i kuća i naše klime, što se odvija kroz nove tehnologije. Kroz film o Gazi vidjeli smo i različitu modernu tehnologiju koja služi za ubijanje ljudi. S druge strane imamo i nano tehnologiju čiji se čipovi koriste čak i u kozmetici, a mi još zapravo niti ne znamo efekte takvih sastojaka.

Druga prijetnja se ne odnosi toliko na fizičku, koliko na psihičku destrukciju. U to se uklapa i “pranje mozga” od strane različitih religija koje su sve više i više fundamentalistički nastrojene, kao i tržište i reklamiranje, što je nešto na što mi ne možemo utjecati. Primjer toga je “facebook”, jer kada ste tu, možete imati stotine prijatelja, ali isto tako vi s njima dijelite sve svoje informacije i oni to mogu koristiti za oglašavanja i različita istraživanja. I to je nešto nad čim nemate kontrolu. I ne samo da je nemate, nego drugi preuzimaju kontrolu nad vašim umom i to još uz vaše dopuštenje.

ANA VRANJEŠ: Općenito takvi stavovi nisu prihvaćeni i ljudi često mogu reći “Pričaš bajke!”, oni ne vide što se tu događa jer ono što oni gledaju je komoditet koji imaju.

CAROLINE BRAC DE LA PERRIERE: Istina, to je upravo ono o čemu govorim. Danas mi niti nemamo načina za raspraviti to sve, jednostavno moramo “progutati” što nam je servirano i tu nema mjesta za individualne izbore. Oni koji i rade na osvještavanju ljudi u tom pogledu, pišu ono što nitko ne čita, a tu su i organizacije koje pokušavaju povećati opreznost ljudi, ali to je uistinu teško. Dakle, kroz ove dvije prijetnje nam se nameće pitanje o tome što mi možemo učiniti kako bismo izgradili svijet u kojem vladaju mir i jednakost. Jedini način da to postignemo jest da se sami organiziramo tako da krenemo sve izgrađivati kao da smo na samom početku. Svi smo nekako organizirani, više ili manje, ali naš odnos prema toj organizaciji nije pravilan i on se mora promijeniti, jer nam je organizacija u potpunosti potrebna, ako se želimo suočiti sa postojećim prijetnjama. Za sve to je potrebna velika snaga, jer između ostaloga da bi se postigli ciljevi bitno je izgraditi samopoštovanje, što je vrlo važno za žene, jer je mnogima ono na vrlo niskom nivou, zbog žega one ne “misle na veliko” (nemaju visoke ciljeve). Čak su i ženske organizacije često samo fokusirane na kratkoročna rješenja i na samo jedan problem. I mogu čak i doći do nekakve pozicije, ali neće iskoristiti pogodnosti koje su im na raspolaganju. I to je nešto na čemu također treba poraditi. Zapravo je sve samo pitanje unutarnje organizacije i moramo se dobro organizirati, jer će inače sve te organizacije biti uništene pod različitim vanjskim utjecajima.

ANA VRANJEŠ: Htjela bit spomenuti i to kako sve organizacije ističu potrebu za novcem i vi se bavite upravo tim aspektom aktivizma.

CAROLINE BRAC DE LA PERRIERE: Ženske udruge su inače vrlo siromašne i ne traže, ne usuđuju se tražiti, velike novčane iznose. Kod izrade raznih projekata ponekad niti ne traže novac za svoje plaće. Mnoge od njih rade besplatno, kao volonterke. Zbog toga je donesena odluka o osnivanju Ženskih fondova, kojih je sada 40 na međunarodnoj razini. Mnoge ženske udruge niti ne mogu pronaći novac za normalno funkcioniranje i ovo je način kako da se potreban novac prikupi. Osim toga, ženski fondovi postoje kako bi se i ojačala veza među različitim ženskim organizacijama, te ohrabrile žene da daju za žene, kao što daju za djecu, okoliš, ili eventualno za rak dojke.

ANA VRANJEŠ: Ako slučajno tražite novac za nekakvo političko djelovanje, barem je tako u mojoj državi, nitko, niti jedna žena nije spremna dati ni lipe, makar se slaže s onim što radite. Kako to objašnjavate?

CAROLINE BRAC DE LA PERRIERE: To nije tako jednostavno, ali mi pokušavamo na sve načine podići svijest žena i objasniti im da, ako podržavaju ono što druge žene rade, potrebno da i da im pomognu. I tu se ponovno pojavljuje pitanje samopoštovanja, jer žene, iako se u principu zalažu za ženska prava, spremnije su dati novac za nekog drugog, nego za same sebe i druge žene, jer smatraju da one nisu toliko važne. Tu postoje dvije strane, imate žene unutar organizacije i žene koje bi mogle donirati novac i onda žene iz udruga se ne usuđuju tražiti novac, a ove prve novac ne daju dobrovoljno, jer su stava da njihova prava i traženja i nisu toliko bitna. I to je ono na čemu dosta radim, jer mi je, kao psihologinji, vrlo intersantno to što se odvija u glavama žena.

ANA VRANJEŠ: Nadam se da ćete uspjeti u svom radu! Hvala!

CAROLINE BRAC DE LA PERRIERE: I ja se nadam, puno hvala i Vama!

Djeca ne mogu pristati na seks

Posted on January 31, 2011 by sdadmin

Nekidan, sa Županijskog suda u Zagrebu, slobodan poput ptice išetao je D. G. (41), policajac, gdje je (nepravomoćno) oslobođen optužbi za silovanje prošlog travnja. Premda je oštećenicu, k tomu sestru svoje partnerice, dirao po intimnim dijelovima tijela, oštećena je izjavila da se optuženog nije bojala, a kako nije dokazano da je policajac prijetio ili je prisiljavao na taj čin, obilježja kaznenog djela silovanja u konačnici nisu utvrđena.

Doista, stvar je legalna, no zna li se da je oštećenica zapravo djevojčica od 14 godina i sedam mjeseci, teško je oteti se gorčini zbog ovakvog epiloga te mučne priče. Taj događaj vremenski se poklopio s raspravom Radne skupine za izmjenu Kaznenog zakona, koja se pozabavila i kaznenim djelima protiv spolne slobode te protiv braka, obitelji i mladeži. Tom prigodom otvoreno je i pitanje dobne granice za pristanak na spolni odnos koju je hrvatska legislativa postavila na 14 godina, što pojedine institucije smatraju neprimjerenim zalažući se da se 16 godina propiše kao dobna granica za mogućnost svojevoljnog promišljenog ulaska u odnos, po uzoru na praksu brojnih zemalja EU.

Ta delikatna tema s okruglog se stola odmah preselila u medije, pa se među suprotstavljenim mišljenjima moglo čuti i ono dr. Aleksandra Štulhofera, stručnjaka za sociologiju spolnosti, koji je bliži starom rješenju tvrdeći da “nije za to da zabranjujemo nešto što se teško može kontrolirati i sankcionirati”. Stoga je pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić (koja se zalaže da se granica podigne na 16 godina) odmah reagirala na “aktualne napise u medijima koji bi mogli izazvati nesporazume i pogrešno razumijevanje ove inicijative u javnosti”.

“O ovoj temi treba javno raspravljati i dobro razjasniti o čemu je riječ. Nije, dakle, riječ o “zabrani seksa mlađima od 16 godina”, kao što se negdje moglo shvatiti. Javnost treba biti informirana da u Hrvatskoj, prema postojećim zakonima, 40-godišnjaci mogu posve legalno biti u spolnoj vezi s 14-godišnjacima ako su djeca na to pristala bez prisile.

Smatramo da je to područje koje omogućuje nekažnjeno spolno iskorištavanje i zlostavljanje djece i u kojem država mora osigurati djetetu veću zaštitu. Nažalost, u medijskim izvješćima najčešće nije spomenuto da je pritom riječ o pristanku djeteta na spolni odnos s odraslom osobom koja je od njega starija pet i više godina, pa se stječe dojam da je riječ o upletanju u spolne odnose među vršnjacima”, tvrdi Mila Jelavić.

Mišljenje pravobraniteljice podržava i Sanja Cesar, psihologinja CESI – Centra za edukaciju, istraživanje i savjetovanje.

“Mladi ljudi nisu pripremljeni za ulazak u spolni život, a ovakav zakon dopušta da stariji muškarci zlorabe djevojčice. Djevojčice od 14 godina nisu dovoljno zrele da razumiju taj čin i posljedice i zato treba podići granicu. Isto tako, važno je razlikovati odnose sa starijim osobama i one među vršnjacima jer sam protiv toga da se međuvršnjački odnos kažnjava”, kaže psihologinja.

‘Zakon je apsurdan’

A mladi, koje je ovaj put, začudo, netko pitao za mišljenje, rekli su svoje o toj temi. Anketa provedena među 850 zagrebačkih srednjoškolaca pokazala je da njih čak 93 posto smatra dobnu granicu od 14 godina preniskom.

I ostali su rezultati iznad očekivanja: njih 48 posto traži da ta granica bude 16 godina, 19 posto traži da to bude 17 godina, a čak 14 posto misli da odluku o ulasku u spolni odnos mogu trezveno donijeti tek 18-godišnjaci. Evo što o tome misli njihova vršnjakinja iz Belišća Vedrana Vujnovac, učenica drugog razreda osječke Medicinske škole.

“Kada sam prije nekoliko dana razgovarala o toj temi sa svojom vršnjakinjom, složile smo se da je zakon koji određuje tako nisku dobnu granicu apsurdan i da ga treba mijenjati. Smatram da bi se granica trebala s 14. godine pomaknuti na 16.

Dijete od 14 godina nije dovoljno zrelo za pristanak na spolni odnos s bilo kim, a kamoli na odnos s odraslom osobom. Naravno da će to učiniti zbog pritiska koji se na njega vrši. Osoba koja čini pritisak na to dijete treba i mora biti kažnjena”, kaže Vedrana Vujnovac.

Što kažu srednjoškolci

48 posto učenika trećih i četvrtih razreda zagrebačkih srednjih škola izjasnilo se da bi minimalna dob djeteta za pristanak na spolni odnos trebala biti 16 godina.

19 posto učenika u istoj anketi, u kojoj je sudjelovalo 850 srednjoškolaca, izjasnilo se da bi dobna granica za pristanak na spolni odnos trebala biti 17 godina.

14 posto učenika koji su sudjelovali u anketi smatra da bi dobna granica trebala biti znatno viša od one koju zagovara pravobraniteljica: 18 godina, tj. punoljetnost.