sdadmin

Žena leži na podu! Okružena je krastavcima? Jedan spaja njenu ruku i usta?! I to bi trebalo biti provokativno? Lascivno? Ili možda prodati odjeću koju ta žena nosi?

Dragi moji reklamni stručnjaci – jednostavno je glupo. I neukusno!

Svatko tko se vozi zagrebačkim ulicama sigurno je gore opisanu sliku lako prepoznao kao fotografiju s novih jumbo plakata jedne modne marke koje se po gradu pojavljuju na najraznoraznijim mjestima. Osobno moram priznati da sam zbog te reklame doslovno iskočila iz kože – i to nekoliko puta. Prvi put za volanom, vozeći prema tom debilnom plakatu, kada mi se na prvi pogled pričinilo da je žena okružena pijavicama (toliko o estetskoj dimenziji cijele priče). Naravno, kada sam se dovezla bliže shvatila sam da je riječ o običnim krastavcima, ali tek to je bio povod za novo živciranje. Na temu nemaštovitosti zatucanih kreativaca koji u doba sveopće golotinje na javnom mjestu pokušavaju prodati tako primitivan trik.

Lekciju da seks i žensko tijelo danas prodaju doslovno sve davno sam naučila, ali uvjerena sam da u 21. stoljeću imam pravo i na tom području očekivati malo kreativnosti i da dečki (jasno je da ovaj plakat nije mogao biti rezultat rada ženskog mozga, jer ovo je reklama s najočitijim muškim predznakom) promućkaju glavom prije upotrebe vlastitog mozga. Ne inzistiram isključivo na (meni osobno dragim) travestijama poput davne reklame za auto gume sa sloganom “Dodatna oprema” na kojoj zapravo nije bila žena tako da se poruka mogla i najdoslovnije prihvatiti, ali zar zaista danas netko misli da je podsjećanje na felacio provokacija?

Sigurna sam da svatko od nas ima svoje omiljene reklame (kada se uspije spasiti od količine kojima smo svakodnevno zatrpane), da u tom poslu ima odličnih kreativaca koji nas znaju i iznenaditi, i nasmijati, i uvrijediti… Upravo to im je i posao i cilj. Da u nama izazovu reakciju i tako zauvijek utisnu proizvod o kojem se govori u kolektivu memoriju. No, svatko od nas ima i reklame koje mu “pile” živce. O ukusima ni u ovom slučaju ne treba raspravljati, ali uvijek me iznenade ljudske reakcije na reklame koje su svuda oko nas. Tako sam neki dan čula novu teoriju zavjere, a sve zbog reklame u kojoj cura i dečko imaju različite mobilne operatere. “Ma što to znači – on je drugoj mreži?”, zamisli kakve sve to konotacije može imati…

I dok sam ja u nevjerici treptala očima (između ostalog i zato jer znam kakvi su računi za mobitele kada je on na drugoj mreži i u drugom gradu puna tri tjedna) i stvarno ostala bez teksta sjetila sam se kako je trenutno mojoj mami najdraža reklama ona ista zbog koje ja gasim televizor i da tu zapravo lijeka nema.

Ne mislim stoga ni da ovih nekoliko redaka može promijeniti bilo što po pitanju količine smeća kojem smo izloženi posvuda – od ceste do vlastitih poštanskih sandučića, TV i radijskih aparata, ali me zanima kamo su nestala ona vremena kada su se slogani i reklame sa “stojedinice” prepričavale danima. Nije to žal za dobrim starim vremenima već istinska pobuna protiv ideje da baš svatko može biti PR (trenutno sveta profesija u općoj društvenoj klimi u kojoj najbolje prosperiraju hvatači i proizvođači magle) i reklamni stručnjak. Stvarno nema šanse! A bogami ni logike! I zato je možda pravo pitanje: tko su ljudi koji prihvate reklamne kampanje koje  vrijeđaju i ono malo zdravog razuma koji nam je ostao. I zašto nikada nismo čuli da je nagrabusio netko tko je dozvolio da (u velikom broju jumbo kopija) zaživi cura koja, ne baš dobro odjevena, sretno cucla krastavac.