Meaza Ashenafi je prva predsjednica vrhovnog suda u Etiopiji

Etiopija je u zadnjih mjesec dana napravila značajne korake ka rodnoj jednakosti u zemlji. Naime, 16. listopada premijer Abiy Ahmed na ministarske je pozicije imenovao 10 žena i 10 muškaraca, a prošli je tjedan Sahle-Work Zewde postala prva predsjednica Etiopije. Ovaj tjedan, u četvrtak, Meaza Ashenafi postala je prva predsjednica Vrhovnog suda u povijesti te zemlje. 

Prema Reutersu, premijer Ahmed kazao je da je nominirao Ashenafi jer vjeruje da ona ima sposobnosti potrebne za tu poziciju te posjeduje veliko internacionalno iskustvo. Prije nego li je postala predsjednica Vrhovnog suda, Ashenafi je bila sutkinja višeg suda te je jedna od najpoznatijih pravnica u zemlji i aktivistkinja za ženska prava. 

Također, 1995. godine osnovala je udruženje pravnica Etiopije. Uz to, radila je i kao savjetnica za rodnu ravnopravnost i ženska prava pri komisiji za Afriku Ujedinjenih naroda te se borila protiv dječjih brakova u ruralnim područjima Etiopije. Njeno je zalaganje ekranizirano i u filmu ‘Hrabra djevojka’ koji je dobio posebno priznanje Zagreb film festivala 2014. godine. 

Uzimajući u obzir svo njeno zalaganje i iskustvo očekuje se da će njen rad donijeti progres po pitanju zakona o rodnoj jednakosti te se očekuje da će se učiniti pomaci po pitanju zaštite žena i borbe protiv nasilja nad ženama. 

Preliminarni rezultati kampanje #PrekinimoŠutnju u BIH

Udruženje “Prirodan Porod” prije dva tjedna započelo je kampanju #PrekinimoŠutnju u BIH. Na Facebook stranici Porod i Postpartum pozvale su sve žene da na komadu papira napišu iskustva kiretaža bez anestezija, pobačaja, šivanja maternica i sl., da navedu ustanovu u kojoj se to odvilo, posljedice koje su pretrpjele, godinu i hashtag #PrekinimoŠutnju. Nakon toga su sve pristigle poruke dostavile Ministarstvu zdravstva i Komisiji za jednakopravnost spolova Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. 

Nakon svih akcija kampanje, danas su objavile prve preliminarne rezultate. “Onaj ko očekuje da budu bombastični i jednokratni, ostaće razočaran. Ako budemo svjesni činjenice da je problem generacijski tj.dugoročan i hroničan, da je sistemski i da seže do samih početaka a to je do edukacije kadra, onda ne možemo ni očekivati da lijek i rješenje budu ikakvi doli dugoročni, sistemski pa stoga i spori”, poručuju iz udruženja. 

Nakon toga, poručili_e su da su na četiri poslana dopisa od kantonalnog do federalnog nivoa, dobili jedan službeni i tri neslužbena odgovora. Pri neslužbenim odgovorima smatraju da su im se obratile druge žene i majke, zaposlenice vladinih tijela i zastupnice zakonodavnih tijela koje su na svojoj koži osjetile neke od iskustava koje ova kampanja nastoji iznijeti u javnost. Također, podijelile su s udruženjem savjete i upute na koje se sve načine može djelovati te su ponudile pomoć pri tomu. 

Također, održan je i sastanak s resornim ministarstvom. “Ohrabrene smo da je to bio naš inicijalni sastanak sa njima, uvod gdje se u dva sata zajednički prepoznao problem i izrazila volja za njegovo adresiranje. Dalji koraci su kao i u svemu mukotrpni, ali smo mi dobili vjetar u leđa, svakim dopisom, svakim predstavljanjem našeg udruženja iza kojeg stoji masa žena, postajemo prepoznate kao glas, te sa zvaničnim prijedlozima, poznavanjem mehanizama i dokle sežu nečije ingerencije, možemo očekivati da se jedno poglavlje otvorilo i njegovo zatvaranje neće nastupiti prije nego što dočekamo rezultate“, poručuju iz udruženja. 

“Mi se i dalje borimo, naše najjače oružje su pisma i dopisi, sastanci i predstavljanja i lobiranja i insistiranja, najjače oružje svake žene koja nas podržava je like i share, do besvijesti, jer prestati pričati nećemo!”, dodale su. 

Uz to, kako bi odradile sve sastanke, motivirale sve više žena da im se jave te proširile akciju na sve kantone i entitete pozvale su sve koji_e su u mogućnosti, da svojom donacijom i članarinom pomognu u nastavku kampanje. 

Udruženje je djelovanje započelo kao neformalna grupa građana_ki 2014. godine, a u svibnju 2017. su službeno registrirani_e. Zalažu se za edukaciju trudnica, povećanje svijesti i stvaranje kritične mase porodilja i partnera koji se zalažu za bolje standarde u porodiljskoj njezi i poštivanju prava porodilja.

Google: Prosvjed zbog tretmana optužba za seksualno uznemiravanje

Zaposlenici i zaposlenice Google-a diljem svijeta, jučer su napustili_e radno mjesto kako bi posvjedovali_e protiv načina na koji ta kompanija tretira žene.

Naime, prošli je tjedan izvršni direktor tvrtke Google Inc Sundar Pichai izjavio da je tvrtka kroz protekle dvije godine otpustila 48 zaposlenika zbog seksualnog uznemiravanja. Od toga je 13 osoba bilo na višim pozicijama. Sve je bilo potaknuto izvješćem New York Times-a u kojem stoji da je su tri visoko rangirana rukovoditelja dobila pozamašnu otpremninu nakon što su napustili tvrtku zbog optužbi za seksualno uznemiravanje. 

Iako je iz Google-a tako što negirano, zaposlenici_e ovim protestom traže da se promjeni način na koji se tretiraju optužbe za seksualno uznemiravanje, te ukidanje prakse prisilne arbitraže kako bi se omogućilo potencijalnim žrtvama da tuže osobe koje ih uznemiravaju. 

Prisilna arbitraža uobičajen je dio ugovora koji nalaže da se bilo kakve optužbe i neslaganja rješavaju interno, unutar tvrtke, umjesto da se poduzmu druge metode kako što su tužbe i sudovi. Kritičari_ke postupka smatraju da takva odredba ide na ruku optuženima jer ih štiti, te da onemogućuje žrtvama da se njihov glas čuje i da poduzmu daljnje korake kako bi dobile pravdu.

U jeku prosvjeda Pichai je izjavio: “Razumijem bijes i razočaranje koje mnogi_e od vas osjećaju. I ja to osjećam, te sam u potpunosti posvećen nastojanju da unaprijedim reakcije tvrtke na ovakve navode koji se predugo događaju u našoj zajednici, pa tako i u Google-u”. 

Web developer Sam Dutton, jedan od prosvjednika u Londonu, za BBC je rekao: “Prosvjedujemo kako bismo dali podršku kolegicama na bilo kojem radnom mjestu koje su bile žrtve seksualnog nasilja te kako bismo osigurali da počinitelji ne budu zaštićeni ili nagrađeni.” 

Diljem Twittera prosvjedi su dokumentirani pod oznakom @googlewalkout, a protestiralo se u Singapuru, Zurichu, Londonu, Tokiju, Berilnu, New Yorku i mnogim drugim gradovima. 

Besplatno obrazovanje: 10 godina borbe

U organizaciji Kluba studenata filozofskog fakulteta u Zagrebu (KSFF), u ponedjeljak, 05. studenog od 18:30 sati, održat će se tribina pod nazivom ‘Besplatno obrazovanje: 10 godina borbe‘.

Naime, prije točno deset godina, 5.studenog 2008. godine održan je prvi prosvjed za besplatno obrazovanje. U ponedjeljak u KSFF-u se slavi desetogodišnjica borbe, ali se i propitkuju okolnosti tadašnjeg zahtjeva, današnja situacija i potencijali za nastavak borbe. 

Na tribini će govoriti Zdravko Popović iz Grupe direktne demokracije u školi, Ivana Jandrić za Slobodni Filozofski te Marina Ivandić iz BRID-a.

Tko se boji mjesečnice još?

Ana danas nije došla na posao, a nije je bilo ni jučer. Nazvala je nadređene i zamolila za dva slobodna dana. (Navodni) razlog njezina izostanka, crijevna je viroza. Odobreni su joj slobodni dani bez dodatnih pitanja; probavne smetnje doživjeli smo gotovo svi – nema ništa apstraktno u njima.

Ipak, crijevna viroza daleko je od razloga Anina izostanka s posla, ali je prema njezinim riječima:”… jednostavnije objašnjenje od nelagode koju izaziva spomen pravoga razloga nedolaska na posao”. Naime, pravi razlog menstrualni su grčevi koje, u slabijem ili jačem intenzitetu, Ana doživljava, i preživljava, s prvim danima mjesečnice. Objašnjenje kako je riječ o probavnim smetnjama kojima “izbjegava” korištenje termina “menstruacija” u razgovoru – nije nikakva novost, niti iznimka. Neovisno o tome što je mjesečnica prirodni dio života svake žene, brojne studije ističu kako više od polovice žena osjeća sram radi nje – pri čemu je crijevna viroza, čini se, usvojena kao “linija manjeg otpora”. Logično? Etično? Prema vlastitom feminitetu – tragično!

Sram, stid ili osjećaj krivnje, prema publikaciji “Psihologija srama: glavni psihologijski i kulturološki vidovi” talijanskog profesora Tognaccija, sentiment je ili emocija s kojom se susrećemo na svakodnevnoj bazi. Osjećaj je to koji se očituje u čitavom ljudskom rodu sudjelujući pri izgradnji određenih “društvenih ugovora” kojima se prenose, spoznaju te definiraju određena pravila, norme i običaji osobito povezani s emocionalnim i privatnim područjem, odnosno “seksualnim” i “intimnim”, a koja su općenito prihvaćena. U skladu s time, sram je usko povezan s moralom i društvenim osjećajima budući da oni duboko odražavaju pravila i standarde društva o kojem je riječ.

A da naše društvo zazire od dijaloga o mjesečnici perpetuirajući menstrualni stid ne portretira samo Anin slučaj iz uvoda teksta, već i brojni drugi slučajevi. U studiji američke kompanije Thinx 58 posto intervjuiranih žena priznalo je kako za vrijeme mjesečnice osjeća sram, dok je 42 posto istaknulo kako je doživjelo da ih se posramljuje zbog menstruacije komentarima koji su uglavnom došli od strane muških prijatelja ili članova obitelji.

Do sličnih (ako ne i istih) rezultata došla je i Flexfits-ova anketa kojom je ispitana percepcija menstruacije u različitim kulturama. Uz brojne poražavajuće podatke o tome kako žene diljem svijeta samostalno percipiraju svoju mjesečnicu i kako se drugi prema njima odnose radi nje; zaključak ankete ukratko bi glasio: živimo u svijetu u kojem žene i dalje skrivaju mjesečnicu od drugih (73%), dok većina njih (68%) o toj temi ne priča s muškim spolom, a ni sa ženskim, kad smo kod toga. I zabrinjavajući su to podaci, više nego iznenađujući.

Kako bi se dodatno uvjerili_e da u 2018. godini i dalje dominiraju određene stigme i tabui vezani uz mjesečnicu dovoljno je baciti pogled na reklamiranje higijenskih proizvoda u kojima se i dalje koristi plava boja kao simbol mjesečnice ili pretražiti na društvenim mrežama fotografije koja asociraju na menstrualno krvarenje. Koje fotografije? Upravo tako!

Sjećam se slučaja kada su na Instagramu osvanule fotografije kanadske spisateljice i pjesnikinje Rupi Kaur nastale u cilju sociološkog eksperimenta stava društva prema mjesečnici i koje su više puta izbrisane s Instagrama radi kršenje pravila.

“Hvala Instagramu što mi je omogućio reakciju koja mi je trebala. Izbrisali ste fotografiju žene koja je odjevena, ali ima menstruaciju i napisali ste da ta fotografija krši pravila korištenja Instagrama i pravila instagramske zajednice. Djevojka na fotografiji je odjevena. Fotografija je moja. Fotografijom se ne napada nijedna društvena skupina. Ta fotografija čak nije ni ‘spam’. I zato što fotografija ne krši nikakva pravila, stavit ću je opet. I nemam namjeru ispričati se društvu koje nema ništa protiv mog golog tijela, ali ima ako imam menstruaciju.“, dio je onoga što Rupi napisala kao komentar na gotovo društvenu sramotu koja se često povezuje s menstruacijom.

A upravo u društvu krije se krivac negativnog stava prema mjesečnici, odnosno prema ženama. Patrijarhalno, mizogino društvo je to koje ženama govori da moraju biti “čiste i uredne”, a ako to nisu, o tome se ne govori. Niti javno, niti privatno. Imenovanjem “prljavim” i “odvratnim” (što je česti slučaj) onoga što esencijalno definira ženu – ne umjerava negativne osjećaje prema mjesečnici per se, već prema onome što inicijalno predstavlja ženu samu po sebi. Christine Northrup, autorica publikacije “Women’s body, women’s wisdom” istaknula je kako: “Ništa u našem društvu – osim nasilja i straha – ne drži ženu “na svom mjestu” kao degradacija menstruacije”. Etiketiranjem menstruacije “tajnim, ženskim poslom” usađuje se misao kako ono što je najnormalnija stvar na svijetu – je ustvari nešto loše.

U takvom okruženju, teško je zamisliti pomak prema naprijed. Menstrualni sram toliko je raširen u zapadnjačkoj kulturi da je kao pojam našao svoje mjesto i u stručnoj literaturi. Ono što osnažuje taj osjećaj, svakodnevno je ophođenje prema toj temi. Znanje je moć, a ako ne govorimo o toj temi, teško da ćemo išta naučiti.

Van je svake pameti da i dalje žene imaju osjećaj da moraju skrivati svoju mjesečnicu! I da se razumijemo, pritom ne mislim da to znači da trebamo okolo hodati i diskutirati sa strancima o našim ciklusima, ali da bi trebale moći na javnom mjestu bez problema dodati prijateljici uložak ili tampon bez pretvaranja u tajnog agenta – trebale bi moći. Živimo u 2018. godini, uskoro će 2019. Dokad više?”, komentar je drage mi kolegice na ovu temu. 

Nedostatak platformi na kojima se transparentno razgovara o mjesečnici, kao i temama povezanim s njom, dodatno potiče deklariranje mjesečnice kao ‘tabu teme’. Nedostatak dijaloga osobito negativno pogađa one sredine u kojima je spolni odgoj kao edukativna metoda degradirana u školama na sporadičan spomen menstruacije kao simbola feminiteta i fertiliteta na satu biologije, gdje i uz minimalni spomen teme koju bi svaku djevojčicu moglo, i trebalo, interesirati djevojčice se svejedno rijetko potiče da sudjeluju u nastavnoj diskusiji. Jednom sam prilikom sudjelujući na radionici neformalne edukacije upitala grupu petnaestogodišnjih djevojaka jesu li ikada s roditeljima razgovarale otvoreno o mjesečnici na što je većina odgovorila: “Nismo, srećom! To bi bilo jako neugodno!” Relativno je nizak postotak onih koje su s ikim obavile taj razgovor, kad smo kod toga. Roditelji se oslanjaju na školu kao primarno sredstvo edukacije, a škole na privatnost vlastita doma. I začarani je to krug u kojem nitko ne profitira, a djevojčice puno gube. 

Smatram da je poražavajuće čuti odrasle muškarce da ne znaju ništa o menstruaciji, ili da žene menstrualne grčeve “nazivaju crijevnom virozom”, ili pak da menarha kod djevojčice izaziva paniku radi nedostatka znanja o tome što mjesečnica uopće jest. A to je realna slika našeg društva. Lako je puno stvari pomesti pod tepih, ali zapitajte se tko od toga profitira? Jer gotovo sam sto posto sigurna da niti jedna žena ne profitira, niti će ikada profitirati. 

Uz nedostatak edukacije te činjenicu da dijaloga o mjesečnici nema u javnom prostoru, svrstavajući je u ‘tabu temu’ žene gube i financijski. Situacijama u kojima se pretvaramo u ‘tajnu agenticu’ koja ‘dila’ prijateljici uloške na neki smo način dopustile da se higijenski proizvodi nazovu luksuzom, i time posebno oporezuju, tzv. “rozim porezom”. Inače, ne oporezuju se “samo” higijenske potrepštine, već i ostali proizvodi koji su zamišljeni “ženskim”: od britvica, krema, dezodoransa, parfema do odjeće i prehrambenih namirnica. Američka studija DCA istaknula je kako odrasle žene čak 8 posto više izdvajaju za odjeću te 13 posto više za produkte namijenjene osobnoj higijeni od muškarca. U društvu gdje žene zarađuju 21 posto manje od muškaraca, veliki je to udarac za ženski budžet.  

Potaknuta pitanjima koje sam tematizirala u ovom članku, nedavno sam u jednog grupi na društvenim mrežama postavila pitanje zašto se djevojkama ne dijele besplatno higijenski ulošci u školama kao što se (u nekim školama) dijele besplatno kondomi dječacima, pogotovo s obzirom na to da je trošak paketića kondoma i paketića tampona gotovo pa identičan. Zaključak polemike je bio: nema interesa za to. Prema mišljenju onih koji su se upustili sa mnom u diskusiju o navedenoj temi – aktivisti_kinje na polju ženskih prava su ili pretihi, ili nedovoljno glasni, a Vlade ignoriraju diskurz o navedenoj temi jer “menstruaciji nije mjesto u javnoj sferi”. A kada uz to dodamo i činjenicu da samostalno radije “seremo nego što krvarimo” – jasno je da je vrijeme da i tu temu izvedemo ‘izvan okvira četiri zida’.  

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Stop genocidu i ratnim silovanjima: Hrvatski/e aktivisti/kinje podržale kampanju #WomenRiseUpForAfrin

Na današnji dan započela je treća faza kampanje #WomenRiseUpForAfrin, pokrenute 8. veljače ove godine od strane sjeverno-sirijske ženske organizacije Kongra star koju su podržali/e i hrvatski/e aktivisti/kinje.

Cilj kampanje jest uspostava međunarodne mreže solidarnosti pri osudi i obustavi turske okupacije te izazivanje reakcije nadležnih institucija glede otvorenog kršenja ljudskih prava na području Afrina, kao i primjerena osuda svih počinitelja ratnih zločina poput genocida i ratnih silovanja.

{slika}

{slika}

Podsjećamo, 20. siječnja 2018. godine, turske oružane snage započele su otvorenu invaziju na sjeverno-sirijski grad Afrin.

U samo mjesec dana od početka invazije usmrćeno je 300-tinjak civila među kojima se nalazilo 43 djece. Preko 220 000 ljudi otjerano je u izbjeglištvo. Oružani napadi na kanton sa smrtnim ishodima ni danas ne jenjavaju, a isti su popraćeni i etničkim čišćenjima, uvođenjem Šerijata, pravilima odijevanja za žene istima kao i u vrijeme ISIS-a, otmicama te mnogobrojnim ratnim silovanjima žena.

Uzevši u obzir navedeno, ova vojna operacija, nadasve ironičnog naziva ‘Maslinova grančica’, predstavlja ozbiljnu ugrozu ne samo miru i ljudskim životima, već i teško izborenoj ideji ženske slobode na kojoj je utemeljena revolucija u Rojavi.

{slika}

Budući da zaštita civilnih života kao i očuvanje slobode žena nadilaze državne granice i okvire nacionalne pripadnosti, nekolicina hrvatskih organizacija na današnji su se dan solidarizirala sa stanovnicama sjeverne Sirije i podržala kampanju #WomenRiseUpForAfrin.

{slika}

Libela, SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava, Lezbijska organizacija Rijeka – LORI, Feministički kolektiv fAKTIV, [BLOK] kustoski kolektiv te Platforma za reproduktivna prava organizatoricama kampanje ovom su prigodom uručile i pismo podrške koje u engleskom i hrvatskom prijevodu prenosimo u cijelosti:

{slika}

 

Od Hrvatske do Rojave: #WomenRiseUpForAfrin

Ne samo kao aktivisti/kinje za prava žena, već i kao zagovornici/e mira i ravnopravnosti za sve, izražavamo solidarnost sa ženama u Rojavi i podržavamo kampanju #WomenRiseUpForAfrin.

Naglašavamo da zločini počinjeni u kantonu Afrin koji su uslijedili nakon pokretanja turske vojne operacije Maslinova grančica 20. siječnja zahtijevaju hitnu međunarodnu reakciju.

Ne samo da etničko čišćenje civila, prisilno raseljavanje, otmice i ratna silovanja žena u kantonu predstavljaju kršenje najosnovnijih ljudskih prava, nago također potkopavaju i napore uložene u osiguravanje demokracije, jednakosti i slobode za sve sastavnice društva.

Okupacija Afrina predstavlja više od pukog materijalnog razaranja grada koji se godinama odupirao uništenju od strane ISIS-a – već ubojstvom civila, kulturnim genocidom, oduzimanjem slobode ženama i uporabom silovanja kao oružja predstavlja pokušaj represije razvoja progresivne misli u korist fašističkog, patrijarhalnog mentaliteta.

Kao takva, invazija Afrina nadilazi granice određene države i dio je mnogo veće borbe – borbe za oslobođanje žena – protiv mentaliteta dominacije ukorijenjenog u naturalizaciji i generalizaciji ženskog podčinjavanja muškom autoritetu.

Stoga smatramo da je naša dužnost da osudimo okupaciju i zalažemo se za mir i jednakost stojeći u solidarnosti sa ženama Rojave u sljedećim zahtjevima:

– UN, međunarodne institucije i organizacije za ljudska prava moraju preuzeti odgovornost kako bi osigurale sigurnost i osnovne ljudske potrebe stanovnika/ca Afrina!

– Turska okupacija mora biti okončana. Povrat stanovnika/ca Afrina u domove slobodne od okupacije mora biti osiguran od strane međunarodne zajednice!

– Svi odgovorni počinitelji zločina protiv čovječnosti kao što su silovanje, ubojstvo, pljačkanje i femicid, moraju biti osuđeni za svoje zločine od strane međunarodnog suda!

 

Svugdje Afrin – Svugdje otpor!

Jin, Jîyan, Azadî – Žena, Život, Sloboda

 

Protiv fašizma i femicida, iz Hrvatske u solidarnosti,

 

Libela – Portal o rodu, spolu i demokraciji

SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava

Lezbijska organizacija Rijeka – LORI

Feministički kolektiv fAKTIV

[BLOK] Kustoski kolektiv

Platforma za reproduktivna prava

{slika}

Povodom lansiranja treće faze navedene kampanje, objavljen je i video u kojemu se nalaze i neke od ostalih poruka solidarnosti iz raznih dijelova svijeta prethodnih dana uručene pokretačicama kampanje #WomenRiseUpForAfrin: